Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-255/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E I P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Petru Krniću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Kallay i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, 17. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe sukladno prijedlogu tužiteljice EL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iz podneska od 2. travnja 2024. godine.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 918-50-4387862 kojeg su zaključili 19.rujna 2007.god. tužiteljica EL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]. i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69., 10000 Zagreb u dijelu ugovaranja promjenjive kamate i valutne klauzule.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69., da tužiteljici EL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], M. [adresa]. isplati iznos od 1.232,57 eura na ime više naplaćene naknade zbog valutne klauzule sa z.z. kamatama i to na iznos od:

- 2,10 eura počevši od 01.02. 2008. pa do konačne isplate

- 3,82 eura počevši od 01.03. 2008. pa do konačne isplate

- 6,77 eura počevši od 01.04. 2008. pa do konačne isplate

- 2,34 eura počevši od 01.05. 2008. pa do konačne isplate

- 0,58 eura počevši od 01.06. 2008. pa do konačne isplate

- 2,74 eura počevši od 01.07. 2008. pa do konačne isplate

- 1,61 eura počevši od 01.10. 2008. pa do konačne isplate

- 15,86 eura počevši od 01.11. 2008. pa do konačne isplate

- 6,31 eura počevši od 01.12. 2008. pa do konačne isplate

- 18,44 eura počevši od 01.01. 2009. pa do konačne isplate

- 20,31 eura počevši od 01.02. 2009. pa do konačne isplate

- 21,15 eura počevši od 01.03. 2009. pa do konačne isplate

- 18,83 eura počevši od 01.04. 2009. pa do konačne isplate

- 19,27 eura počevši od 01.05. 2009. pa do konačne isplate

- 15,72 eura počevši od 01.06. 2009. pa do konačne isplate

- 13,11 eura počevši od 01.07. 2009. pa do konačne isplate

- 13,80 eura počevši od 01.08. 2009. pa do konačne isplate

- 15,18 eura počevši od 01.09. 2009. pa do konačne isplate

- 15,06 eura počevši od 01.10. 2009. pa do konačne isplate

- 13,67 eura počevši od 01.11. 2009. pa do konačne isplate

- 16,28 eura počevši od 01.12. 2009. pa do konačne isplate

- 18,38 eura počevši od 01.01. 2010. pa do konačne isplate

- 21,36 eura počevši od 01.02. 2010. pa do konačne isplate

- 20,68 eura počevši od 01.03. 2010. pa do konačne isplate

- 24,72 eura počevši od 01.04. 2010. pa do konačne isplate

- 23,95 eura počevši od 01.05. 2010. pa do konačne isplate

- 25,45 eura počevši od 01.06. 2010. pa do konačne isplate

- 38,40 eura počevši od 01.07. 2010. pa do konačne isplate

- 35,73 eura počevši od 01.08. 2010. pa do konačne isplate

- 43,88 eura počevši od 01.09. 2010. pa do konačne isplate

- 41,07 eura počevši od 01.10. 2010. pa do konačne isplate

- 36,54 eura počevši od 01.11. 2010. pa do konačne isplate

- 46,09 eura počevši od 01.12. 2010. pa do konačne isplate

- 58,24 eura počevši od 01.01. 2011. pa do konačne isplate

- 49,64 eura počevši od 01.02. 2011. pa do konačne isplate

- 52,65 eura počevši od 01.03. 2011. pa do konačne isplate

- 48,82 eura počevši od 01.04. 2011. pa do konačne isplate

- 49,51 eura počevši od 01.05. 2011. pa do konačne isplate

- 65,79 eura počevši od 01.06. 2011. pa do konačne isplate

- 67,38 eura počevši od 01.07. 2011. pa do konačne isplate

- 80,99 eura počevši od 01.08. 2011. pa do konačne isplate

- 74,00 eura počevši od 01.09. 2011. pa do konačne isplate

- 66,35 eura počevši od 01.10. 2011. pa do konačne isplate po stopi tekućoj od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužba i tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69., da tužiteljici EL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], M. [adresa]. isplati iznos više plaćane kamate od 286,96 eura sa z.z. kamatama na iznose i to:

- 5,85 eura počevši od 01.12. 2007. pa do konačne isplate

- 5,72 eura počevši od 01.01. 2008. pa do konačne isplate

- 5,72eura počevši od 01.02. 2008. pa do konačne isplate

- 5,68 eura počevši od 01.03. 2008. pa do konačne isplate

- 5,67 eura počevši od 01.04. 2008. pa do konačne isplate

- 5,43 eura počevši od 01.05. 2008. pa do konačne isplate

- 6,90 eura počevši od 01.06. 2008. pa do konačne isplate

- 6,85 eura počevši od 01.07. 2008. pa do konačne isplate

- 6,59 eura počevši od 01.08. 2008. pa do konačne isplate

- 6,45 eura počevši od 01.09. 2008. pa do konačne isplate

- 6,38 eura počevši od 01.10. 2008. pa do konačne isplate

- 6,75 eura počevši od 01.11. 2008. pa do konačne isplate

- 6,26 eura počevši od 01.12. 2008. pa do konačne isplate

- 6,52 eura počevši od 01.01. 2009. pa do konačne isplate

- 6,42 eura počevši od 01.02. 2009. pa do konačne isplate

- 6,29 eura počevši od 01.03. 2009. pa do konačne isplate

-10,70 eura počevši od 01.04. 2009. pa do konačne isplate

-10,43 eura počevši od 01.05. 2009. pa do konačne isplate

- 9,95 eura počevši od 01.06. 2009. pa do konačne isplate

- 9,52 eura počevši od 01.07. 2009. pa do konačne isplate

- 9,27 eura počevši od 01.08. 2009. pa do konačne isplate

- 9,03 eura počevši od 01.09. 2009. pa do konačne isplate

- 8,72 eura počevši od 01.10. 2009. pa do konačne isplate

- 8,36 eura počevši od 01.11. 2009. pa do konačne isplate

- 8,17 eura počevši od 01.12. 2009. pa do konačne isplate

- 7,94 eura počevši od 01.01. 2010. pa do konačne isplate

- 7,74 eura počevši od 01.02. 2010. pa do konačne isplate

- 7,38 eura počevši od 01.03. 2010. pa do konačne isplate

- 7,19 eura počevši od 01.04. 2010. pa do konačne isplate

- 6,83 eura počevši od 01.05. 2010. pa do konačne isplate

- 6,53 eura počevši od 01.06. 2010. pa do konačne isplate

- 6,58 eura počevši od 01.07. 2010. pa do konačne isplate

- 6,12 eura počevši od 01.08. 2010. pa do konačne isplate

- 5,97 eura počevši od 01.09. 2010. pa do konačne isplate

- 5,49 eura počevši od 01.10. 2010. pa do konačne isplate

- 4,99 eura počevši od 01.11. 2010. pa do konačne isplate

- 4,81 eura počevši od 01.12. 2010. pa do konačne isplate

- 4,64 eura počevši od 01.01. 2011. pa do konačne isplate

- 4,05 eura počevši od 01.02. 2011. pa do konačne isplate

- 3,66 eura počevši od 01.03. 2011. pa do konačne isplate

- 3,17 eura počevši od 01.04. 2011. pa do konačne isplate

- 2,73 eura počevši od 01.05. 2011. pa do konačne isplate

- 2,46 eura počevši od 01.06. 2011. pa do konačne isplate

- 2,00 eura počevši od 01.07. 2011. pa do konačne isplate

- 1,59 eura počevši od 01.08. 2011. pa do konačne isplate

- 1,03 eura počevši od 01.09. 2011. pa do konačne isplate

- 0,43 eura počevši od 01.10. 2011. pa do konačne isplate."

IV Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.837,17 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate u roku od 15 dana.

V. Punomoćniku tužiteljice Petru Krniću, odvjetniku u Slavonskom Brodu odmjerava se naknada troška prijevoza u iznosu od 11,20 eura te će se odmjereni iznos isplatiti na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 17. rujna 2007. tužiteljica kao fizička osoba sa tuženikom, inače bankom, zaključila ugovor o kreditu broj 918-50-4387862, kojim je čl. 1. utvrđena visina kredita od 12.656,96 CHF, dok je čl. 2. istoga ugovora utvrđena promjenjiva kamata od 5,49 %, pri čemu se obračun kamata u hrvatske kune obračunava po srednjem tečaju tužene na dan korištenja.

1.2. Za vrijeme roka otplate tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit, uvećan za promjenjivu kamatu i tečaj CHF na dan korištenja.

1.3. Ugovaranje promjenjive kamate kao što je stipulirano u odredbi čl. 4. ugovora o kreditu iz točke 1. ove tužbe, te ugovaranje valutne klauzule, kao što je stipulirano u čl.3. Ugovora o kreditu iz točke 1. ove tužbe, prema obavezujućem stavu Trgovačkog suda u Zagrebu iz predmet br. P-1401/12 po presudi od 04. srpnja 2013. godine, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud u Zagrebu br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.godine, proizlazi da bi ugovaranje promjenjive kamate i valutne klauzule predstavljalo ništetne odredbe u smislu čl. 322. ZOO, s obzirom da se sa tužiteljima nije pojedinačno pregovaralo o visini kamate, kao niti o metodama izračuna otplate kredita. Prije pokretanja ovoga postupka tužitelj je zatražio od tuženih dostavu relevantne dokumentacije, iz koje je evidentno da je tuženik dostavio samo dokumentaciju glede kamate koja je nesporno promjenjiva, no međutim iz ispisa podataka nije evidentan iznos tečajne razlike. Također prije podizanja tužbe, tužitelj je tuženima dostavio i prijedlog za zaključenje izvansudske nagodbe, kojom bi tuženi sami utvrdili razliku između redovne kamate i promjenjive kamate i razliku nastalu primjenom promjenjivog tečaja CHF, te da tako utvrđenu razliku isplate tužitelju, na što tuženi do danas nisu odgovorili.

1.4. Tužitelj si je zadržao pravo na specifikaciju tužbenog zahtjeva nakon primitka nalaza i mišljenja knjigovodstvene struke, a prema dostupnim podacima podiže ovu tužbu i predlaže naslovnom sudu da donese presudu kojom se utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu br. 918-50- 4387862 koji su dana 17. rujna 2007. sklopili tužiteljica EL kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF, da su ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu br.918-50- 4387862 koji su dana 17. rujna 2007. sklopili tužiteljica EL kao korisnik kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno sa odlukama o kamatama i naknadama kreditora, a preko ugovorene kamatne stope od 5,49 % godišnje i kojom se nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 10.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos razlike naknade za promjenjivu kamatu i naknade na ime tečajne razlike počevši od dana uplate pa sve do dana isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je 5 Poslovni broj: P-285/2022-24 vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 918-50- 4387862, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

2.1. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2.2. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod br. Pž 6632/2017 od 14.6.2018. u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedena presuda je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Dakle, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedenu presudu nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. Dakle, pravna utvrđenja iz presuda donesenih radi zaštite kolektivnih interesa se u konkretnom slučaju, na konkretni postupak ne mogu primjenjivati ukoliko je riječ o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove, a o kakvom zahtjevu je ovdje nesumnjivo riječ.

2.3. U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Ruže Medunić, pod brojem OV- 17911/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 6 Poslovni broj: P-285/2022-24 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani valutnom klauzulom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina LL, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od četiri godine, to nije životno da je tužiteljica očekivala da se tečaj neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

2.4. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

2.5. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid ugovor o kreditu od 17.9.2007., otplatni plan, pregled promjene kamatne stope po kreditu, zahtjev za kredit, suglasnost, zadužnicu, pisani nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka Filipa Tolića od 20.3.2024., priloženu sudsku praksu te ostale priloge i podneske spisu, saslušao je tužiteljicu osobno u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev uređen podneskom od 2.4.2024. osnovan do iznosa od 1.232,57 eura, dok ga je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva odbio.

5. U postupku je sporna mjesna nadležnost suda, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, aktivna legitimacija tužiteljice i pasivna legitimacija tuženika, zastara potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate.

6. O prigovoru mjesne nadležnosti sud je odlučio rješenjem br. P 255/2022-5 od 14.veljače 2023. na koje je tuženik uložio žalbu, koja je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Gž 1330/2023-2 od 28.ožujka 2023. odbijena i potvrđeno rješenje ovoga suda.

7. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 918-50- 4387862 dana 17.rujna 2007. godine, kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 12.656,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita sa utvrđenom promjenjiva kamata od 5,49 % a koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

10. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. 10. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

11. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, te odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, to je dakle ništava odredba čl. 7 predmetnog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke.

13. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

13.1 Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, u daljnjem tekstu ZZP) koji se na konkretni slučaj ima primijeniti, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

13.2. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

14. Sud je saslušao tužiteljicu na okolnost je li potrošač i na okolnosti sklapanja ugovora, te u odnosu na prigovor aktivne legitimacije i iz njenog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužiteljica zaključila kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14.1. Tužiteljica EL je iskazala je da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu radila kao prodavač u trgovini s odjećom "S.e.wel-mal" poduzeće, po struci je ekonomski tehničar. Sredstva kredita su utrošena za kupnju automobila, u osobne svrhe. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bila nositelj OPG-a, obrta ili kakve druge poslovne djelatnosti, niti je ikad bila. Iskazala je da je od ranije bila klijent Raiffeisen banke tako da je otišla u banku tuženika jer je trebala kredit za kupnju automobila i ono što se sjeća je da joj je ponuđen samo kredit u CHF kao najpovoljniji kredit te da joj druge opcije nisu ponuđene. Navela je da je pitala da li može podići kredit u kunama ali su joj rekli da kunski kredit nije predviđen za tu svrhu, da su se mogli podići samo brzi kunski krediti. Nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora već joj je ugovor pripremljen. Misli da je pročitala ugovor prije potpisivanja, ali ga je djelomično razumjela. Na pitanje da li ju je djelatnik banke informirao o rizičnosti tečaja i posljedicama ugovora sklapanja u CHF odgovorila je da nije, niti joj je objasnio kako se formira kamatna stopa. Znala je da sklapa ugovor s promjenjivom kamatnom stopom, ali kamatna stopa se promijenila 1.11.2007. a ugovor je zaključila 31.10. 2007., odnosno platila prvu ratu. Rata kredita je iznosila u početku 1.200,00 kuna a u konačnici je iznosila 2.200,00 kuna. Na pitanje da li je pregovarala o valutnoj klauzuli u drugim valutama npr. euro odgovorila je da joj je ponuđena samo valutna klauzula u CHF. Iskazala je da je odnijela ugovor javnom bilježniku koji joj nije čitao i objašnjavao pojedine odredbe ugovora. Na pitanje koje odredbe iz ugovora o kreditu nije razumjela, s obzirom da je iskazala da je razumjela odredbe djelomično, odgovorila je da je valutnu klauzulu u CHF shvatila kao formalnost i da joj nitko nije objasnio rizik koji ona sa sobom nosi. Mislila je da je pozajmila 50.000,00 kuna.

15. Sud cijeni da je iskaz tužiteljice istinit i podudaran je utvrđenju suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora, ali i iskaza tužiteljice, proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Tužiteljica je iskazala da nije informirana od strane zaposlenika banke o rizičnosti sklapanja ugovora u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF i niti da će rata kredita ovisiti o tečaju CHF. Sud je shvaćanja da prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Tako sud smatra da ukoliko je tužiteljica i upozorena da će joj rata kredita ovisiti o tečaju CHF, nije mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze.

16. Stoga sud nalazi prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, te istodobno i prigovor pasivne legitimacije tuženika neosnovanim jer su nesporno zaključile i ispunjavale ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a tužiteljica ga je zaključila kao potrošač.

17. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika Ruže Medunić kao nepotreban jer ista nema saznanja o odvijanju pregovora tužitelja i tuženika i informiranju tužitelja od strane tuženika, a podneskom od 26.4.2023. tuženik je odustao od saslušanja svjedoka LL, zaposlenika tuženika.

18. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba u dijelu u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF ništetna. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

19. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

21. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim i za kojeg su stranke suglasno izjavile da nemaju pitanja niti potrebu za usmenim davanjem nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi.

21.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 20.3.2024. vještak je u tablici 3 izračunao razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope, tj. razliku između plaćene kamate i ugovorene kamate po svakom anuitetu. Navedene razlika se očituje u razlici između plaćene kamate po svakom anuitetu po Primijenjenom otplatnom planu (u tablici 2) i kamate u svakom anuitetu po Ugovorenom otplatnom planu (početni u tablici 1). Navedena razlika je nastala uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika, a sve sukladno Prijepisu knjigovodstvene kartice (koju je zaprimio od punomoćnika tuženika). Sukladno navedenom, promjene kamatnih stopa su bile slijedeće: 6,45%, 6,75% i 7,75%. Iz tablice 3. je vidljivo da prva razlika u iznosu od 44,09 kn nastaje uplatom tužitelja 30.11.2007. godine, jer tuženik od 01.11.2007. godine mijenja kamatnu stopu sa 5,49% (početna – ugovorena kamatna stopa) na 6,45%. Ukupan iznos predmetne razlike u razdoblju od zaključenja Ugovora o kreditu (početka otplate) do 30.09.2011. god. (konačne otplate kredita) je 2.161,81 kuna ili 286,96 eura. U tablici 5 je samo specificirao (radi lakšeg pregleda) predmetnu razliku po mjesecima a koju sam već izračunao i prikazao u stupcu 6. tablice 3. U tablici 4 je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF (valutna klauzula). Navedene razlika se očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kn i početnog anuiteta u kn (prema Otplatnom planu koji je se nalazi u Spisu). Tužiteljica je na dan 30.09.2011. god (do konačne otplate kredita) više platila iznos od 9.286,64 kuna ili 1.232,57 eura, kao razliku tečaja za CHF (valutna klauzula) kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a sve kako je prikazao u Tablici 4. (po mjesecima). Do navedenog iznosa je došao tako da je od kunske protuvrijednosti anuiteta na dan plaćanja oduzeo kunski iznos anuiteta po tečaju na dan korištenja – isplate kredita (mjesečni anuitet 1.306,38 kn). U tablici 6. je sačinio Specifikaciju ukupne pretplate po tečaju CHF (po mjesecima i ukupno). Tužiteljica je na dan 30.09.2011. god. manje platila iznos od 31,36 kuna ili 4,16 eura (iskazani „minusi“ u Tablici 4.). Navedeni manje plaćeni iznosi (tj. „potplaćeni“) su nastali u razdobljima kada je tečaj CHF prilikom plaćanja bio niži od onog u trenutku isplate kreditnog iznosa (tj. korištenja kredita). Navedeni tablični prikaz je sastavni dio nalaza i mišljenja.

22. Tužiteljica u ovom postupku nakon nalaza i mišljenja sudskog vještaka podneskom od 2.4.2024. predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora u dijelu ugovaranja promjenjive kamate i valutne klauzule kako je navedeno u tužbi i potražuje s osnova valutne klauzule iznos od 1.232,57 eura, te sa osnova promjenjive kamatne stope iznos od 286,96 eura, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do dana isplate specificiranim u navedenom podnesku.

23. Tuženik se podneskom od 11.4.2024. očitovao na nalaz i mišljenje na način kako nije suglasan s gore navedenim nalazom i mišljenjem u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala, odnosno da se tečaj nije mijenjao. Naime, jasno je iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer je ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, stoga je razumno bilo za očekivati promjenu iste. Jednako tako, ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužiteljice te je istoj u nekoliko navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kao i promjene istih u tijeku otplate kredita. Stoga je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka.

23.1. Tuženik ističe kako je člankom 191. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Člankom 190. ZPP-a propisano je kako je, nakon dostave tužbe tuženiku na odgovor, za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika. Slijedom navedenog, s obzirom kako je tužiteljica u ovom slučaju preinačila tužbeni zahtjev na način da je povećala isti, a to nakon što je tužba dostavljena tuženiku i nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, tuženik ovime ističe kako nije suglasan s preinakom tužbenog zahtjeva. Nadalje, u odnosu na specifikaciju tužbenog zahtjeva na temelju odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik ističe kako je navodno potraživanje tužiteljice svakako u zastari s obzirom da je do uređenja tužbenog zahtjeva s osnove promjenjive kamatne stope protekao petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2014, i to od dana 13.06.2014. godine, a da je do uređenja tužbenog zahtjeva s osnove valutne klauzule protekao petogodišnji zastarni rok od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017, i to od dana 14.06.2018. godine a u skladu s čim se tuženik protivi preinaci tužbenog zahtjeva u tom smislu.

23.2. U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva iz predmetnog podneska tužiteljice, tuženik ističe kako je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev na način da je uzela u obzir samo pozitivne razlike uslijed promjene tečaja CHF, dok nije uzela u obzir iznos negativnih razlika, a što je sve vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka od dana 20.03.2024. godine. Tuženik se izričito protivi postavljanju tužbenog zahtjeva na takav način i ističe kako se tužiteljici kao korisnici kredita i jednoj ugovornoj strani ne može dosuditi ništa više od onoga što je ona stvarno platila tuženiku, a što je opće pravilo kod vraćanja onoga što je svaka ugovorna strana primila temeljem ništetnog ugovora, odnosno pojedinih odredbi, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, činjenica je da ugovor o kreditu predstavlja cjeloviti ugovorni odnos između parničnih stranaka. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako nije potrebno da isti postavi formalni zahtjev u vidu protutužbe ili prigovora radi prebijanja, jer njegov zahtjev proizlazi iz činjenice što eventualna ništetnost odredbe ugovora vrijedi u odnosu na obje stranke, stoga tužiteljica ne može potraživati više nego što je stvarno preplatila.

24. Sud je dozvolio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja jer je to svrsishodno za konačno rješavanja odnosa među strankama te sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021.

25. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 1.519,53 eura, u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice uređen podneskom od 2.4.2024. u visini od 1.232,57 eura, dok ju je obzirom na istaknuti prigovor zastare, za iznos od 286,96 eura odbio i odlučio kao u izreci.

26. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužiteljice po kreditu (tzv. negativne razlike koje je sudski vještak iskazao u nalazu i mišljenju) te izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

27. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.

27.1.Sud je odredio tijek zakonskih zateznih kamata počev od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

28. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu djelomično je osnovan.

28.1. Naime, u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

28.2. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28.3. Nadalje, s obzirom da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. izraženo mišljenje da je potrebno dodatno tumačiti shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te 2 zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

28.4. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule).

28.5. Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

28.6.Kako je predmetna tužba podnesena 1.7.2021. nije nastupila zastara u odnosu na potraživanja s osnove valutne klauzule u iznosu od 1.232,57 eura, međutim nastupila je zastara potraživanja s osnove kamatne stope u iznosu od 286,96 eura obzirom da je tužba po ovoj osnovi podnesena nakon proteka roka od 5 godina, tako da je odlučeno kao u točki II i III izreke.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).

29.1.Obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici, sud je utvrdio postotak u kojemu je svaka od njih uspjela. Obzirom je tužiteljica u ovom postupku uspjela sa osnovom tužbenog zahtjeva u visini 100% i 81 % sa visinom tužbenog zahtjeva, tako da je odnosu na osnovu i visinu uspjela sa 90,50 %. Tuženik je uspio 19 % sa visinom tužbenog zahtjeva pa obzirom da nije uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u konačnici je uspio sa 9,5 % pa je od postotka s kojim je uspio tužiteljica oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik, tako da je postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna 81 % u kojem postotku je sud odmjerio naknadu ukupnih troškova tužiteljice.

29.2.Sud je priznao tužiteljici trošak koji se odnosi na sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na ročištima održanima 21.12.2022., 20.12.2023. i 7.11.2024. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, sastav dva obrazložena podneska i to od 25.7.2023. i od 2.4.2024. svaki u iznosu od 200,00 eura, trošak odštetnog zahtjeva u iznosu od 200,00 eura, što uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.750,00 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura.

29.3. Sud nije priznao trošak sastava podnesaka od 31.10.2024.,19.4.2024.,5.5.2023. i 14.4.2023. obzirom se ne radi o obrazloženim podnescima iz Tbr.8 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika- dalje Tarifa ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 i 138/23) niti je priznao trošak sudske pristojbe na presudu jer tužiteljica nije obveznik plaćanja iste. Nadalje sud nije priznao trošak obavijesti stranci, pribave dokumentacije niti konferencije sa strankom svaki u iznosu od 100,00 eura obzirom tužiteljica nije priložila dokaze u spis da joj je ovaj trošak nastao i u kojem iznosu.

29.4. Ukupno navedeni troškovi iznose 1.776,54 eura. S obzirom na uspjeh u parnici tužitelja od 81% sud je priznao tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.438,99 eura.

29.5. Sud je priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura jer je isti trošak potreban bez obzira na uspjeh stranaka u sporu tako da su tužitelju odmjereni i dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.837,17 eura.

30. Punomoćnik tužiteljice potražuje i putni trošak na relaciji [adresa] u iznosu od 40,00 eura.

30.1.Sutkinja ovlaštena za obavljanje poslova sudske uprave Županijskog suda u Slavonskom Brodu koji je sukladno odredbi članka 2. stavak 1. točka 8. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" broj 67/2018 i 21/2022) neposredno nadležan sud Općinskom sudu u Požegi i Općinskom sudu u Slavonskom Brodu donijela je rješenje broj 31 Su-159/2022-2 od 2. svibnja 2022. kojim je određeno postupanje Općinskog suda u Požegi kao stvarno nadležnog suda u parničnim predmetima Općinskog suda u Slavonskom Brodu uslijed preopterećenosti.

30.2. Sukladno navedenim zakonskim odredbama i ovoj odluci, nadležan za postupanje u ovome parničnom predmetu je Općinski sud u Požegi.

30.3. Punomoćnik tužiteljice je zatražio trošak prijevoza iz [adresa] u [adresa] i natrag u ukupnom iznosu od 40,00 eura i to za pristup na glavnu raspravu održanu 7.studenog 2024. (80 kmx30% cijene po 1 eurosuper).

30.4. Sukladno odredbi čl. 11.st.4. Zakona o sudovima (28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) i rješenju Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. 31 Su 159/2022-2 od 2.svibnja 2022. strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom, ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret Državnog proračuna u dijelu u kojim su ti troškovi veći od onih koje bi stranka imala da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

30.5 Sud je našao djelomično osnovan zahtjev punomoćnika tužitelja i to na naknadu troškova javnog prijevoza sukladno odredbi čl. 11.4.Zakon o sudovima pa je priznao punomoćniku tužitelja Petru Krniću odvjetniku u Sl.Brodu trošak radi dolaska na jedno ročište održano dana 7.11.2024. u iznosu cijene autobusne putne karte u oba smjera (5,60 eura u jednom smjeru prema cjeniku Autotransa d.o.o.) u ukupnom iznosu od 11,20 eura.

30.6. Stoga je na temelju članka 11 st.4. Zakon o sudovima odlučeno kao u točki V izreke presude.

31. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 17. siječnja 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Petar Krnić, odvjetnik u Slavonskom Brodu

2. Odvjetničko društvo Kallay i partneri d.o.o. iz Zagreba