REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-1513/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Andreji Srednoselec Pintarić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb iz Zagreba, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Zagreb iz Zagreba, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342 da tužitelju GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 302,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 154,51 euro od 20.6.2022. do isplate,

- 147,52 eura od 20.7.2022. do isplate,

kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2025. do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tuženika u Odjelu intenzivne njege na radnom mjestu Pomoćni djelatnik u zdravstvu. Tužitelj ima prebivalište na adresi [adresa], koja adresa prebivališta je udaljena od adrese rada tužitelja prema planeru putovanja HAK-a u jednom smjeru otprilike 57 km ukoliko se koristi osobni automobil. Tužitelj, kao zaposlenik tuženika, sukladno članku 65. stavku 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla obzirom da je udaljenost od njegovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada više od 2 km odnosno iznosi 57 km. Sukladno stavku 10. članku 65. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama pod organiziranim javnim prijevozom, u smislu ovoga članka, smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla. Nadalje, sukladno stavku 11. članka 65. istog Temeljnog kolektivnog ugovora (dalje: TKU) redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Tužitelj posebno napominje da tužitelj nema mogućnost redovitog dolaska na posao i redovitog povratka s posla mjesnim odnosno međumjesnim prijevozom budući da mu nije dostupan javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena tužitelja te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu tužitelja prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza duže je od 30 minuta. Naime, tužiteljevo radno vrijeme u jutarnjoj smjeni jest od 7.00 do 15,00 sati, te isti nema mogućnosti dolaska na posao autobusom, s obzirom da prvi autobus iz [adresa] za Zagreb kreće u 6.40 sati. Vlak iz [adresa] za Zagreb kreće u 5.00 sati te dolazi u Zagrebu u 6.04 sati pa je to svakako više od 45 minuta od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena. Sljedeći vlak polazi iz [adresa] u 8.12 sati, dakle, nakon početka radnog vremena radnika. Povratak kući iz jutarnje smjene također nije moguć organiziranim javnim prijevozom jer vlak za [adresa] iz [adresa] polazi u 15.25 sati i tužitelj nije u mogućnosti stići na njega, s obzirom da mu smjena traje do 15.00 sati, nakon čega treba sa Odjela sići u garderobu, presvući se i doći do Glavnog kolodvora Zagreb, a za što mu je potrebno najmanje 40 minuta (10 minuta za presvlačenje i izlazak iz bolnice i najmanje 30 minuta vožnje gradskim prijevozom do Glavnog kolodvora). Sljedeći vlak do [adresa] polazi u 16.46 minuta, što je punih 1 sat i 46 minuta nakon završetka radnog vremena. Vlakovi koji polaze s Glavnog kolodvora u 15.55, 16.06 i 16.25 prometuju samo do Zaprešića i tužitelj bi opet morao čekati vlak koji polazi iz Zagreba do [adresa] u 16.46 sati, što je daleko više od 30 minuta čekanja na presjedanje. Radno vrijeme tužitelja kad radi u dnevnoj smjeni je do 19.00 sati. Na Glavni kolodvor može doći najranije oko 19.40 sati. Prvi vlak koji prometuje iz Zagreba do [adresa] nakon 19.40 sati je u 21.37 sati, što je više od sat i 30 minuta nakon završetka radnog vremena tužitelja. Subotom, nedjeljom i blagdanom je ista situacija kao i radnim danom. Prvi vlak za [adresa] polazi u 20.09 sati, što je više od 1 sat nakon završetka radnog vremena. Iz navedenog jasno proizlazi da tužitelju nije moguće redovito dolaziti na posao i odlaziti s posla organiziranim javnim prijevozom u skladu s odredbom čl. 65 st. 11 TKU. Stoga tužitelj nije u mogućnosti dolaziti na posao i odlaziti s posla redovitim organiziranim javnim prijevozom pa jedini način za dolazak na posao i odlazak s posla je putovanje osobnim automobilom, na koji način tužitelj i faktički dolazi na posao i odlazi s posla. Valja zaključiti kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba stavka 14. stavka 65. TKU koja određuje ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, a ako se troškovi mostarine i/ili tunelarine ne mogu odvojiti od troškova cestarine, zaposlenik ima pravo na naknadu cjelokupnog iznosa troška, uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC-a HAC-a i AZM-a na njegovo ime. Sukladno stavku 18. članku 65. TKU udaljenost se u smislu ovoga članka utvrđuje na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https: //www.google.com/maps, i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom). Sukladno stavku 18. članku 65. TKU zaposlenik voznim redom i rasporedom svog radnog vremena dokazuje da ima ili nema organizirani javni prijevoz, odnosno da mu javni prijevoz omogućuje ili ne omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla u skladu s odredbama iz stavka 11. ovoga članka. Tužitelj od svog mjesta prebivanja u [adresa] do KBC Zagreb mora prijeći automobilom u jednom smjeru otprilike 57 kilometra ukoliko ne bi putovao autocestom odnosno otprilike 55 kilometara ukoliko bi putovao autocestom. Taj put je nešto kraći, ali je potrebno plaćati cestarinu pa je naposljetku skuplji. Postoji i put preko Sljemena koji je kraći ali i najsporiji zbog zavojite ceste te je Sljemenska cesta neprohodna ili zatvorena u zimskim uvjetima, a u jesen i proljeće su česte magle i kiše, tako da je opasna za putovanje. Stoga je najprimjereniji put od [adresa] do KBC Zagreb koji iznosi 57 km i nema potrebe za plaćanjem cestarine. Unatoč tome što je tužitelj opravdano zatražio od poslodavca isplatu naknade za trošak prijevoza u skladu s odredbom članka 65 st. 1., 4., 11., 14., 18. i 20. TKU-a te uz taj Zahtjev poslodavcu dostavio vozne redove za autobusnu liniju i vozni red željeznice na relaciji [adresa] odnosno [adresa] iz kojih je vidljivo da tužitelj nema mogućnost putovati javnim međumjesnim prijevozom u skladu s odredbom čl. 65 st. 11. TKU-a, tuženik je po tom Zahtjevu donio nezakonitu Odluku o naknadi za trošak prijevoza za udaljenost na kojoj dijelom javni prijevoz nije organiziran od dana 12.05.2022. godine Klasa: 4.9.1. -22/147-2, Broj: 03/011-HM, a koja ne odgovara stvarnom stanju i priloženim dokazima. Spomenutom Odlukom od dana 12.05.2022. godine, tužitelju je pogrešno određena naknada za trošak prijevoza za udaljenost na kojoj navodno dijelom javni međumjesni prijevoz nije organiziran pa mu je nepravilno odobrena naknada troškova prijevoza na način da se tužitelju za dio udaljenosti na kojoj je javni međumjesni prijevoz organiziran isplaćuje iznos troška od 737,00 kn mjesečno (visina cijene mjesečne karte najpovoljnijeg međumjesnog prijevoznika), a za dio udaljenosti od 3,7 km na kojoj prijevoz nije organiziran tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza do prebivališta u iznosu koji se obračunava po prijeđenom kilometru. U obrazloženju spomenute Odluke pogrešno je i netočno navedeno da je tužitelj izjavio da na dijelu udaljenosti od prebivališta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, a da je na dijelu te udaljenosti organiziran javni međumjesni prijevoz te da je priložio dokaz o iznosu cijene najpovoljnijeg prijevoznika, a što nije točno. Tužitelj je od tuženika, kao poslodavca, opravdano zatražio isplatu prijevoza u skladu s odredbom st. 14 čl. 65 TKU odnosno u visini 1,35 kn po prijeđenom kilometru, a spomenuta Odluka o naknadi za trošak prijevoza u suprotnosti je sa predstavljenim dokazima i to voznim redom te rasporedom radnog vremena pa samim time suprotna je i sa odredbom čl. 65. st. 11. TKU-a. Na navedenu odluku tužitelj je podnio žalbu/Zahtjev za zaštitu prava radnika dana 02.06.2022. godine, a na što se tuženik oglušio. Odredbom čl. 9. stavak 3. Zakona o radu određeno je da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, da se za radnika primjenjuje najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Slijedom iznijetog, a kako Odluka poslodavca od dana 02.05.2022. nepovoljnije uređuje pravo tužitelja na naknadu troškova prijevoza od TKU-a, to se upravo odredbe TKU-a trebaju primijeniti na konkretan slučaj (odredbom čl. 65 st. 11 TKU-a). Tužitelj ima pravo na veći iznos naknade troškova prijevoza od onoga kojeg mu isplaćuje tuženik jer je stalno nastanjen i živi u mjestu [adresa] i do mjesta rada u Zagrebu nema organizirani javni prijevoz koji mu omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla pa mu je tuženik dužan isplatiti razliku naknade troškova prijevoza do visine iznosa koji odgovara 1,35 kuna po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine. Tužitelj potražuje isplatu razlike naknade za troškove prijevoza u ukupnom iznosu od 2.341,00 kuna mjesečno. Ukupna mjesečna naknada troškova prijevoza tužitelja treba iznositi 3.078,00 kuna, a dobije se tako što se 114 prijeđenih kilometara (udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada iznosi 57 km pa pomnoženo sa 2 dobije se broj prijeđenih kilometara u oba smjera zbog putovanja na posao i s posla, a što iznosi 114 km) pomnože sa 1,35 kuna i isto se pomnoži sa 20 dolazaka na posao mjesečno pa se dobije iznos od 3.078,00 kuna. Budući da je tuženik sukladno pobijanoj Odluci tužitelju isplatio za 5. i 6. mjesec 2022. godine umanjeni iznos pripadajuće naknade za troškove prijevoza u iznosu od 737,00 kuna, to tužitelj potražuje razliku iznosa s osnova stvarno pripadajuće naknade za troškove prijevoza od 2.341,00 kuna (3.078,00 kuna manje 737,00 kuna). Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 3.12.2024. i ispravljenim na ročištu 4.12.2024. zahtijeva da mu tuženik isplati iznos od 302,33 eura i parnični trošak, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj dana 16.05.2022. zaprimio Odluku o naknadi za trošak prijevoza za udaljenost na kojoj dijelom javni međumjesni prijevoz nije organiziran, klasa: 4.9.1-22/147-3 od 12.05.2022. Tuženik je dana 06.06.2022. zaprimio žabu tužitelja na gore navedenu odluku slijedom čega je vidljivo kako je tužitelj podnio žalbu izvan zakonskog roka te stoga tuženik ističe prigovor prekluzije. U odnosu na meritum tužbe tuženik ističe kako se u potpunosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu kako u pogledu osnovanosti tako i visine postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj u tužbi navodi da nema mogućnosti redovitog dolaska na posao i redovitog povratka s posla mjesnim odnosno međumjesnim prijevozom budući mu nije dostupan javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od odlaska u mjesto rada do početka radnog vremena tužitelja te vrijeme čekanja do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu tužitelja prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza duže je od 30 minuta, te se isto protivi odredbama čl. 65. st.2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama. Tužitelj svoju tvrdnju opravdava činjenicom kako radno vrijeme u jutarnjoj smjeni jest od 7,00 do 15,00 sati te isti nema mogućnost dolaska na posao autobusom s obzirom da prvi autobus iz [adresa] za Zagreb kreće u 6,40 sati, a autobus prije polazi iz [adresa] u 5,00 sati, te dolazi u Zagreb u 6,04 sati, pa je to svako više od 45 minuta od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena. U odnosu na gore navedeno, tuženik ističe kako je tužiteljevo radno vrijeme u jutarnjoj smjeni od 7,00 sati do 15,00 sati, a u dnevnoj smjeni od 7,00 do 19,00 sati. Nadalje, vlak iz [adresa] za Glavni kolodvor Zagreb polazi u 5,00 sati, a u Zagreb dolazi u 6,04 sati. Međutim, sukladno odredbama TKU-a za tumačenje odredbe čl. 65. st. 2. nije relevantno putovanje od [adresa] do Glavnog kolodvora Zagreb, već se istom treba pribrojiti vrijeme mjesnog prijevoza odnosno vrijeme dolaska na radno mjesto. Naime, nakon što tužitelj stigne u Zagreb, prema računanju google maps aplikacije, tužitelju je do Kišpatićeve 12 potrebno otprilike 28 minuta. Sukladno tome, tužitelj na svoje radno mjesto, odnosno u Kišpatićevu 12 dolazi najranije u 6,32 sati. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj se u potpunosti neosnovano poziva na odredbe čl. 65. st. 2 TKU-a, budući da isti na radno mjesto dolazi minimalno 30 minuta prije početka radnog vremena. Nadalje, tužitelj navodi kako povratak kući iz jutarnje smjene nije moguć organiziranim javnim prijevozom, jer vlak za [adresa] iz [adresa] polazi u 15,25 sati i tužitelj nije u mogućnosti stići na njega s obzirom da mu smjena traje do 15,00 sati nakon čega treba s Odjela stići u garderobu, presvući se i doći do Glavnog kolodvora Zagreba, a za što mu je potrebno najmanje 40 minuta (10 minuta za presvlačenje i 30 minuta do Glavnog kolodvora Zagreba), a sljedeći vlak za [adresa] polazi u 16,46 sati. U odnosu na te navode tužitelja, tuženik ističe kako TKU ne poznaje termin "presvlačenje nakon posla", ali potrebno je navesti kako tužitelju radno vrijeme završava u 15,00 sati, te on nakon toga napušta svoje radno mjesto, a vrijeme za presvlačenje je uračunato u osmosatno radno vrijeme, jer bi u protivnom tužitelj radio minimalno pola sata duže od zakonom dopuštenog radnog vremena. Slijedom navedenog tužitelj, obzirom da mu radno vrijeme završava u 15,00 sati i nakon toga napušta radno mjesto, isti stiže na izravni vlak za [adresa] koji polazi sa Glavnog kolodvora Zagreb u 15,38 sati. Iz navedeno je također vidljivo kako niti u ovom slučaju nisu prekršene odredbe čl. 65. st. 2. TKU-a. U odnosnu na navode što se tiče subote, nedjelje i blagdana, tuženik ističe kako vlak iz [adresa] polazi u 5,00 sati i u 6,04 sati je na Glavnom kolodvoru Zagreb dok prvi vlak za [adresa] polazi 20,09 sati, te tužitelj stiže na isti način kako je prethodno opisano. U konačnici, tuženik ističe kako je tužitelju sukladno zakonskim propisima organiziran međumjesni i mjesni prijevoz slijedom čega je Odluka o naknadi za trošak prijevoza za udaljenost na kojoj dijelom javni međumjesni prijevoz nije organiziran od 12.5.2022. zakonita. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Žalbu tužitelja od 2.6.2022., Izvadak sa Internet stranica HAK-a, Izvadak iz google mapsa, presliku voznog reda vlaka na relaciji [adresa], te [adresa], presliku Odluke o naknadi za trošak prijevoza od 12.5.2022., evidenciju radnog vremena, dostavnu knjigu za poštu, izvod iz voznog reda HŽ Putnički prijevoz za relaciju [adresa], evidenciju rada, platne liste, izračun utuženih potraživanja, saslušan je tužitelj i svjedoci IĆ, MĆ i ŽĆ, te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju u spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Na ročištu 4.12.2024. punomoćnici stranaka su suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, odustali su od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili zaključenje glavne rasprave pa je sud odlučio da se dokazi neće više izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu troškova prijevoza na posao i s posla za svibanj i lipanj 2022. u iznosu od ukupno 302,33 eura, što znači da se radi o sporu male vrijednosti.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika u Odjelu intenzivne njege na radnom mjestu pomoćni djelatnik u zdravstvu, na adresi tuženika u Zagrebu, Kišpatićeva 12, te da tužitelj ima prebivalište na adresi [adresa], te nije sporna visina tužbenog zahtjeva i tijek kamata (kako je to tuženik izričito izjavio na ročištu (4.12.2024.)

8. Iz Odluke o naknadi za trošak prijevoza od 12.5.2022. proizlazi da je tužitelju određena naknada za trošak prijevoza za udaljenost na kojoj dijelom javni međumjesni prijevoz nije organiziran pa mu je odobrena naknada troškova prijevoza na način da se tužitelju za dio udaljenosti na kojoj je javni međumjesni prijevoz organiziran isplaćuje iznos troška od 737,00 kn mjesečno (visina cijene mjesečne karte najpovoljnijeg međumjesnog prijevoznika), a za dio udaljenosti od 3,7 km na kojoj prijevoz nije organiziran tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza do prebivališta u iznosu koji se obračunava po prijeđenom kilometru.

9. Protiv navedene Odluke, tužitelj je podnio žalbu od 2.6.2022., a o kojoj tuženik nikada nije odlučio. Tuženik navodi da je žalba nepravovremena i ističe prigovor prekluzije. Međutim, valja reći da 1.) u spisu ne postoji dokaz o tome kada je žalba doista podnesena tuženiku, zatim, 2.) tuženik nije odlučio o žalbi tužitelja, a niti je tužitelj tužbom pobijao odluku poslodavca, te 3.) kako se radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa, to temeljem čl. 133. st. 3. Zakona o radu, dalje: ZR (Narodne novine broj: 93/14, 127/17) tužitelj nije bio dužan podnositi zahtjev za zaštitu prava i predmetnu tužbu u rokovima iz čl. 133. st. 1. i 2. ZR pa je neosnovan prigovor prekluzijje.

10. Naime, kada poslodavac radniku ne prizna i ne isplati troškove prijevoza, radnik nema obavezu prethodnog podnošenja zahtjeva za zaštitu prava sukladno čl. 133. st. 1. ZR, već ima pravo svoj zahtjev radi isplate troškova prijevoza tražiti izravno tužbom na sudu sukladno čl. 133. st. 3. ZR, budući se radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa. Naime, prema čl. 133. st. 3. ZR zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. I u slučaju kada je poslodavac donio odluku kojom je radniku priznao pravo na troškove prijevoza u određenom iznosu, a radnik smatra da ima pravo na veći iznos, po ocjeni ovog suda, radnik nije dužan pobijati odluku o troškovima prijevoza podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava i nakon toga tužbe sukladno čl. 133. st. 1. i 2. ZR, već ima pravo podnijeti direktno tužbu sudu radi isplate većih troškova prijevoza. To stoga, što radnik može ostvariti zaštitu svojih prava postavljanjem samo kondemnatornog zahtjeva za isplatu troškova prijevoza, te se radi o novčanom potraživanju za koje sukladno čl. 133. st. 3. ZR radnik nema obvezu postupati sukladno čl. 133. st. 1. i 2. ZR. Ovakvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud RH u svojim odlukama broj U-III- 1095/2000 od 28. siječnja 2003. i U-III-1130/2001 od 13. rujna 2005.

11. Tužitelj je u svom iskazu izjavio da je u spornom razdoblju tuženik donio rješenje prema kojem mu je plaćao troškove međumjesnog prijevoza u visini cijene vlaka do Glavnog kolodvora, te troškove ZET-a od 290,00 kn. Prema rješenju od veljače 2023., tuženik mu isplaćuje cijenu po kilometru za relaciju od [adresa] do Podsuseda, te od Podsuseda do mjesta rada cijenu karte ZET-a prve zone. Za sporno razdoblje je bio problem u tome što je često imao jutarnju smjenu od 7-15 sati, te prvi vlak sa kojim bi mogao ići nakon radnog vremena sa Glavnog kolodvora prema kući kreće u 15,38 sati, međutim, na isti ne stigne budući radi na intenzivnoj, te mjesto rada ne može napustiti prije 15,00 sati, te u 15,00 sati odlazi sa odjela u garderobu, te mu treba otprilike 10 minuta za presvlačenje, tako da najranije može krenuti iz bolnice u 15,15 sati, te ako nema gužve u gradu, a to je iznimno, budući je radni tjedan, najranije može doći na Glavni kolodvor u 15,45 sati, odnosno 15,50 sati, tako da na ovaj vlak ne stigne. Sljedeći vlak za [adresa] kreće sa Glavnog kolodvora u 16,50 sati, ali tada ima čekanje duže od 45 minuta. Ponekad ima dnevno dežurstvo po 12 sati, ali pretežno radi u jutarnjoj smjeni, te na ovaj način kako je opisao, ne može koristiti vlak od Zagreba do [adresa]. Od mjesta prebivališta do mjesta rada može koristiti ili vlak ili vlastiti automobil. Kada je imao dnevno dežurstvo od 7-19 sati također je imao problem jer nije mogao stići na prvi vlak nakon radnog vremena, a sljedeći je išao kasno. Često je imao problem i pri dolasku na posao jer je radno vrijeme od 7 sati, te bi mu vlak dolazio na Glavni kolodvor oko 6,05 sati, a često je bi kasnio po 10-15 minuta, te bi zatim išao na tramvaj do stadiona i tamo bi išao na autobus do bolnice jednu stanicu, a koji kreće u 6,50 sati, te bi pred bolnicu došao u 6,55 sati, te zatim mora doći do garderobe, a za što mu treba neko vrijeme jer bolnica ima više zgrada pa do garderobe treba doći, te mu treba vrijeme za presvlačenje, tako da bi znao doći na odjel oko 7,10 sati, te mu je nadređena glavna sestra za to pisala opravdanje. Također je postojao autobus od stadiona do bolnice koji ide u 6,40 sati, ali na taj nikada ne bih stigao. Često mu se događalo da je uzimao taksi o svom trošku jer je znao da ne može doći na vrijeme na posao. Ovom tužbom traži trošak puta prema prijeđenom kilometru od mjesta rada do prebivališta, a to je 57 kilometara u jednom smjeru.

12. Svjedokinja IĆ je izjavila da radi kod tuženika kao glavna sestra na Klinici za neurologiju, a tužitelj radi na jednom od odjela u Klinici za neurologiju. Radno vrijeme je od 7-15 sati, a točne podatke o tome kako i kada tužitelj dolazi na posao može reći glavna sestra MĆ koja je nadležna za tužiteljev odjel. Tužitelj radi kao njegovatelj, te on nema primopredaju službe, tako da on ne mora doći na posao prije 7, a niti ostati nakon 15 sati.

13. Svjedokinja MĆ je izjavila da radi kod tuženika kao glavna sestra Zavoda za intenzivnu neurologiju i cerebrovaskularne bolesti, te na tom odjelu radi tužitelj kao pomoćno osoblje tj. on radi na transportu bolesnika. Radno vrijeme je od 7-15 sati, te tužitelj uglavnom točno dolazi na posao. Poznato joj je da je tužitelj jedno vrijeme dolazio vlastitim automobilom na posao, a nekada je tražio da ranije otiđe s posla kako bi stigao na vlak. Njihova garderoba je na drugom mjestu i nije na odjelu, te oni dolaze prije radnog vremena kako bi se presvukli u radnu odjeću, te smatra da za presvlačenje treba oko 5 min plus 5 min za odlazak od garderobe do mjesta rada, ali to su neke odokativne mjere, jer ovisi koliko je tko brz.

14. Svjedokinja ŽĆ je izjavila da je radila kod tuženika u spornom razdoblju kao njegovatelj, te je putovala sa tužiteljem, jer su išli sa istim vlakom, a radili su na različitim klinikama. Kada su išli sa posla, imali su vlak oko 15,35 sati na kojeg su rijetko stizali jer su onda često trebali tražiti da ih puste ranije, a što nije bilo moguće, a sljedeći vlak je išao oko 16,50 sati. Ujutro je vlak dolazio na Glavni kolodvor u Zagrebu oko 6,30 sati, te su znali hvatati tramvaj ili su znali uzeti taksi, jer je radno vrijeme bilo od 7,00 sati.

15. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja i saslušanih svjedoka budući su u bitnom suglasni te su suglasni i sa materijalnim dokazima u spisu. Tako je sud na temelju iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, te materijalnih dokaza u spisu utvrdio:

- da je tužitelj pretežno radi jutarnju smjenu od 7-15 sati, ali se prije početka radnog vremena i nakon završetka radnog vremena mora presvući u garderobi koja se ne nalazi na odjelu nego u drugoj zgradi pa mu treba neko vrijeme za odlazak do garderobe i za dolazak na radno mjesto iz garderobe te za presvlačenje, a za što mu treba otprilike 10-15 minuta, a radnici dolaze prije radnog vremena kako bi se presvukli u radnu odjeću, što znači da se presvlače prije 7 sati,

- da prvi vlak sa kojim bi mogao ići nakon radnog vremena sa Glavnog kolodvora prema kući za [adresa] kreće u 15,38 sati, međutim, na isti ne stigne budući radi na intenzivnoj, te mjesto rada ne može napustiti prije 15,00 sati, te u 15,00 sati odlazi sa odjela u garderobu gdje se presvlači, tako da najranije može krenuti iz bolnice u 15,10-15,15 sati, te ako nema gužve u gradu, a to je iznimno, budući je radni tjedan, najranije može doći na Glavni kolodvor u 15,45-15,50 sati, tako da na ovaj vlak ne stigne, a sljedeći vlak kreće sa Glavnog kolodvora u 16,46 sati, ali tada ima čekanje duže od 45 minuta,

- da ujutro kada ide od kuće na posao, ima vlak koji kreće u 5,00 sati te vlak dolazi na Glavni kolodvor oko 6,04 sati, a često bi kasnio po 10-15 minuta, pa bi došao oko 6,15-6,20 sati, te bi zatim išao na tramvaj do stadiona i tamo bi išao na autobus do bolnice jednu stanicu, a koji kreće u 6,50 sati, te bi pred bolnicu došao u 6,55 sati, te zatim mora doći do garderobe gdje se presvlači i zatim odlazi na radno mjesto, tako da bi znao doći na odjel oko 7,10 sati, a također, postojao je autobus od stadiona do bolnice koji ide u 6,40 sati, ali na taj nikada ne bih stigao, te je često uzimao taksi o svom trošku jer je znao da ne može doći na vrijeme na posao,

- da je tužitelj ponekad imao dnevno dežurstvo od 7-19 sati ali također je imao isti problem,

- da od mjesta prebivališta do mjesta rada može koristiti ili vlak ili vlastiti automobil,

- da prema Google Maps od mjesta rada do mjesta tužiteljevog prebivališta ima 57 kilometara.

16. SVe navedene utvrđene činjenice sud je utvrdio na temelju predloženih i dostavljenih dokaza, a tuženik je pojedine činjenice samo paušalno osporavao, te nije dostavio niti predložio dokaze kojima bi dokazao suprotno, a tome valja dodati da se radi o sporu male vrijednosti. Na navode tuženika, valja još dodati da je sud utvrdio da su se radnici presvlačili u garderobi koja nije na odjelu i to prije početka radnog vremena, kako je to izjavila nadređe3na tužitelju MĆ, što znači da je tužitelju prije početka radnog vremena i nakon završetka radnog vremena trebalo određeno vrijeme za odlazak u garderobu i iz garderobe i za presvlačenje, te to nije mogao obaviti tijekom radnog vremena od 7 do 15 sati, kako je to naprijed navedeno, a tuženik nije dokazao suprotno.

17. Naknada troškova prijevoza je propisana u čl. 65. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, dalje: TKU („Narodne novine“ broj: 55/22) te je istim određeno da:

- st. 1. Zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

- st. 9. Ako je od prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

- st. 10. Pod organiziranim javnim prijevozom, u smislu ovoga članka, smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla.

- st. 11. Redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta.

- st. 13. Ako je od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada organiziran javni prijevoz iz stavaka 10. i 11. ovoga članka od više prijevoznika, a koji prometuju na toj relaciji, naknada troškova prijevoza će se isplaćivati u visini koja je povoljnija za poslodavca.

- st. 14. Ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje, a ako se troškovi mostarine i/ili tunelarine ne mogu odvojiti od troškova cestarine, zaposlenik ima pravo na naknadu cjelokupnog iznosa troška, uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC-a HAC-a i AZM-a na njegovo ime.

- st. 16. Ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatit će se:

– za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru

– za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza ili u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

- st. 18. Udaljenost se u smislu ovoga članka utvrđuje na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps, i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom), a u slučaju računanja udaljenosti iz stavka 1. ovoga članka, kao pješačka ruta sa suvremenom pješačkom stazom koja omogućava sigurno kretanje pješaka.

- st. 21. Zaposleniku se naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva radna dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

18. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da tužitelj za dolazak na posao i odlazak s posla može koristiti vlak na relaciji Bedekovčin-Zagreb (Glavni kolodvor), te zatim na području Grada Zagreba presjeda na tramvaj (od Glavnog kolodvora do stadiona) i autobus (od stadiona do KBC Zagreb) i obrnuto. Međutim, tužitelj nema osiguran redoviti dolazak na posao i redoviti povratak s posla javnim prijevozom sukladno čl. 65. st. 11. TKU jer tužitelj ima potrebu presjedanja na Glavnom kolodvoru, pri čemu ima vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza duže od 30 minuta,. Naime, tužitelj nakon završetka radnog vremena, najranije može doći na Glavni kolodvor, gdje presjeda na vlak, u 15,45-15,50 sati, što znači da ne stigne na vlak koji kreće za [adresa] u 15,38 sati, već ima slijedeći vlak koji kreće tek u 16,46 sati, pa stoga ima vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza duže od 30 minuta. Također, tužitelj, pri dolasku na posao, obzirom na postojeći javni prijevoz, često kasni (kako je to naprijed opisano), što znači da također nema osiguran redoviti dolazak na posao. Dakle, kako tužitelj od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza koji bi mu osigurao redoviti dolazak na posao i odlazak s posla, to tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (a taj put iznosi 57 km, kako je to naprijed navedeno) temeljem čl. 65. st. 14. TKU. Podredno, tome valja dodati da je Povjerenstvo za tumačenje TKU dalo Tumačenje br. 51/22 od 7. listopada 2022. (koje je javno objavljeno na web stranici Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike) prema kojem se prijevoz smatra organiziranim ako je u oba smjera (na posao i s posla) organiziran sukladno članku 65. stavcima 10. i 11. TKU- a, a što u ovom predmetu nije slučaj.

19. Dakle, kako tužitelj nema organiziran javni prijevoza koji mu osigurava redoviti dolazak na posao i odlazak s posla odnosno u oba smjera. to tužitelj ima pravo na troškove prijevoza po prijeđenom kilometru, a ne na način kako je to utvrđeno odlukom poslodavca, pa je tužitelju valjalo dosuditi razliku troškova prijevoza za svibanj i lipanj 2022. u iznosu od 302,33 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kao u izreci presude, a koja visina i tijek zateznih kamata među strankama nisu sporni, kako je to izričito izjavio punomoćnik tuženika na ročištu 4.12.2024.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1 ZPP, te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti predmeta spora. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 - 25 bodova, ročište 1.2.2023., 7.2.2024., 14.5.2024. i 4.12.2024. po Tbr. 9/1

- po 25 bodova za svako, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 250,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a od 25% iznosi 312,50 eura. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO i 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. siječnja 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 5 primjeraka putem ovog suda u roku od 15 dana.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 t. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 11 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1 ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku

3. Spis