REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-4045/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja HŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić j.t.d., Osijek, L. Jagera 24, protiv tuženika Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ravlić & Partneri d.o.o., Zagreb, Gundulićeva 31, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 2. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika RŽ, i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice ĆŽ, dana **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.209,97 eura bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 115,95 eura od 15. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 91,25 eura od 15. ožujka 2016. do isplate,

- na iznos od 97,68 eura od 15. travnja 2016. do isplate,

- na iznos od 101,35 eura od 15. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos od 106,52 eura od 15. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos od 101,82 eura od 15. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos od 110,18 eura od 15. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos od 94,49 eura od 15. rujna 2016. do isplate,

- na iznos od 96,54 eura od 15. listopada 2016. do isplate,

- na iznos od 96,70 eura od 15. studenog 2016. do isplate,

- na iznos od 94,15 eura od 15. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos od 103,34 eura od 15. siječnja 2017. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 656,25 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 17. siječnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu inženjera medicinske radiologije, te da je u spornom razdoblju tužiteljeva plaća definirana Zakonom o plaćama u javnim službama (NN, 27/01 i 39/09) u čl. 4. "Plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.". U spornom razdoblju, osnovica plaće regulirana je Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (NN, 39/09 i 124/09) – dalje: Zakon o osnovici, u čl. 2. "Osnovica plaće u javnim službama se utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom.".

U spornom razdoblju na snazi je Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (NN, 141/12, 150/13 i 153/13) i Sporazumi Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi koji su sklopljeni na način propisan za sklapanje kolektivnih ugovora i koji imaju svojstvo kolektivnog ugovora, a kojima je određena visina osnovice za obračun plaća u javnim službama, i to "Sporazumom o osnovici za plaće u javnim službama" od 23. studenog 2006. kojim je osnovica za obračun plaće od 2009. iznosila 5.415,37 kn, "Dodatkom Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama" od 13. svibnja 2009. kojim je (u čl. II.) određeno privremeno smanjenje osnovice u 2009. sa 5.415,37 kn na 5.108,84 kn i (u čl. III.) vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37 kn nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a, "Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama" od 26. listopada 2011. kojim je (u čl. III.) određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja). Dana 27. studenog 2015. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske objavio je Priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojega je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015. realan rast BDP-a iznosio 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. realan međugodišnji rast BDP-a iznosio je 2,8%. Iz kojih podataka slijedi da je dva tromjesečja za redom prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio točno 2%.

Nakon objave službenih podataka DZS, Vlada Republike Hrvatske nije donijela posebnu odluku o visini osnovice za 2016., jer je na snazi bio TKU i sporazumi o osnovici, kojima je visina osnovice za obračun plaća za 2016. bila određena na 5.415,37 kn (sukladno čl. 2. Zakona o osnovici). Unatoč tome, tuženik je tužitelju sve plaće u 2016. obračunao sa osnovicom od 5.108,84 kn. Na obračun tužiteljeve plaće u spornom razdoblju primjenjuje se Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN, 143/13 i 96/15) prema kojemu je osnovica za obračun plaće temelj za obračun svakog elementa tužiteljeve plaće (plaćanja redovnog rada, obračuna svakog dodatka i uvećanja plaće, obračuna naknade plaće itd.), pa je obračunom plaće s nižom osnovicom, tuženik pogrešno obračunao svaki element tužiteljeve plaće za rad u 2016. godini.

Tužitelj, sukladno prethodnim navodima, predlaže da se usvoji tužbeni zahtjev, te podneskom od 16. listopada 2024. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu bruto iznosa 1.209,97 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti, kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, te opreza radi ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja za utuženo razdoblje.

Navodi da nije sporno da se prilikom izračuna plaće, kako to navodi tužitelj, primjenjuju odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama te Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, međutim sporno je tužiteljevo tumačenje odredbi kolektivnog ugovora kao i drugih propisa primjenjivih u konkretnom slučaju. U tom smislu sporna je i visini osnovice koju tužitelj smatra da treba primijeniti u utuženom razdoblju kao i interpretacija propisa koji su tužitelja doveli do pogrešnog izračuna osnovice za sporno razdoblje. Prema navodima tužitelja, tuženik je istom navodno, isplatio plaću primjenom niže osnovice za obračun plaće nego što po mišljenju tužitelja istom pripada. Plaća je u javnim službama definirana Zakonom o plaćama u javnim službama (NN, 27/01, 39/09) prema kojem u javnim službama plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema navedenom Zakonu plaću u javnim službama i to osnovnu plaću čine sljedeći elementi; koeficijent složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik u javnim službama raspoređen zatim osnovica za izračun plaće te uvećanje osnovice za izračun plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Na pitanje plaća i drugih naknada koje nisu uređene spomenutim zakonom primjenjuje se opći propisi o radu, odnosno sklopljeni kolektivni ugovori.

Nadalje, prema čl. 7. Zakona o plaćama određeno je da se koeficijent radnih mjesta utvrđuje uredbom Vlada Republike Hrvatske koja se donosi uz prethodno Mišljenje Ministarstva financija, ministarstva nadležnog za pojedinu javnu službu i sindikatu. Sukladno navedenom Vlada i je donijela Uredbu o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (NN, broj 25/13, 72/13,151/13, 09/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14 - Ispravak, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17 - Ispravak, 74/17, 122/17, 9/18, 57/18, 59/19, 79/19, 119/19, 50/20 i 128/20, dalje u tekstu Uredba). Osnovna plaća, dakle, je umnožak elemenata za plaće u javnim službama kako je ranije navedeno, odnosno koeficijenata složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik u javnim službama raspoređen, osnovice za izračun plaće i uvećanja osnovice za izračun plaće za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Zakon o osnovici plaće u javnim službama (NN, 39/09, 124/09) u čl. 2. propisuje kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom. Sukladno navedenom, donesena je Odluka o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama (NN, 40/09) kojim je utvrđena osnovica u iznosu od 5.108,84 kn bruto, za koju tuženik smatra da se treba primjenjivati i u ovdje utuženom razdoblju u odnosu na tužitelja, a kao što je i pravilno obračunata i primijenjena.

Tužitelj se, naprotiv, u konkretnom slučaju poziva na izračun osnovice plaće temeljem Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama iz 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama iz 2009. i Izmjenu i dopunu Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 2011. u kojima je određeno da će osnovica za obračun plaća u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja). Tuženik smatra kako Sporazumi nisu i ne mogu biti temelj za utvrđivanje osnovice plaće, sve sukladno ranije iznesenim navodima, dakle ne radi se niti o Kolektivnom ugovoru niti o Odluci Vlade Republike Hrvatske kako je to navedeno u čl. 2. gore spomenutog Zakon o osnovici plaće u javnim službama. Sporazumi mogu eventualno i okvirno služiti kao potvrda i jamstvo da će Vlada donijeti Odluku kako je to određeno ranije spomenutim propisima ili da će se na drugi način kroz odgovarajuću zakonsku ili podzakonsku regulativu urediti pitanje visine osnovice plaće. Prema tome, isplata plaće tužitelju na način i u visini koja nije u skladu sa gore navedenim propisima bila bi u cijelosti protuzakonita. Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu pod poslovnim brojem Gop- 1/2021 od dana 3. studenog 2021. donio je rješenje kojim je odlučeno o pravnim pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu prava jer se u tijeku provođenja parničnog postupka pojavila potreba odgovora na sljedeće pitanje cit. "(…) treba li primijeniti osnovicu za obračun plaće u iznosu od 5.415,37 kn u odnosu na državne službenike, neovisno o činjenici što je između sindikata Republike Hrvatske sklopljen Sporazum o izmjenama i dopunama Sporazuma o osnovici plaće u državnim službama od 23. prosinca 2016., te na temelju toga potpisana Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 23. prosinca 2016.?". U svojem odgovoru Vrhovni sud navodi: "Nakon što je između sindikata državnih službenika i RH sklopljen Sporazum o izmjenama i dopunama Sporazuma o osnovici za plaće u državnim službama od 23. prosinca 2016., te na temelju toga potpisana Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike 23. prosinca 2016., kojom je za 2016. utvrđena osnovica za obračun plaće u iznosu od 5.108,84 kn, plaća državnih službenika može se u razdoblju od siječnja 2016. do siječnja 2017. obračunavati samo primjenom osnovice u iznosu od 5.108,84 kn.". Prema tome, kako je vidljivo iz ovog konkretnog slučaja Sporazum sam po sebi nije dovoljan da bi se primjenjivala osnovica utvrđena Sporazumom, naprotiv u odnosu na državne službenike navedeno pitanje ne samo da se posebno uredilo kroz izmijene odredbi Kolektivnog ugovora već u izmjeni Kolektivnog ugovora nije niti prihvaćena viša osnovica iz spornih Sporazumima. Tuženik smatra kao bitno ovdje istaknuti da se, unatoč odredbi čl. 9. Zakona o radu kojom je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, u odnosu na državne službenike "viša" osnovica određena Sporazumima ne primjenjuje što potvrđuje pravno mišljenje iz gore navedenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio vlastiti matematički izračun potraživanja, te na ročištu održanom 2. prosinca 2024. ističe kako nije sporna visina tužbenog zahtjeva konačno postavljena podneskom tužitelja od 16. listopada 2024., niti tijek zatezne kamate u istome, ali da je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009., Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006., Izmjene i dopune Sporazuma od 13.05.2009., Priopćenje za javnost DZS-a, platne liste (str. 4-49, 65-88 spisa), sudsku prasku (str. 58-62 spisa), izračun potraživanja od strane tuženika (str. 89 spisa), te i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Sud je u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti iz slijedećih razloga.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike bruto plaće i naknade plaće u iznosu od 1.209,97 eura zbog povećanja osnovice plaće, za razdoblje od siječnja 2016. do prosinca 2016., a koji zahtjev temelji na odredbi iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama sklopljenog 26. listopada 2011. i Arbitražnoj odluci od 7. prosinca 2011. godine.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju zaposlenik tuženika i da mu je tuženik obračunao i isplatio plaće po osnovici od 5.108,84 kn. Također nije sporna visina tužbenog zahtjeva tužitelja konačno uređena podneskom od 16. listopada 2024. niti tijek zatezne kamate u istome. Sporno je pitanje je li tuženik trebao u predmetnom razdoblju plaću tužitelju obračunati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kn, na temelju odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, odnosno sporna je sama pravna valjanost navedenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma, te podredno, jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu te odredbe (pod uvjetom da je valjana) ili je pak ista odgođena te i prestala važiti budući je primjena Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu istekla 26. siječnja 2017. godine.

7. Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, a ranije je navedena, sud je utvrdio slijedeće:

- da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1. siječnja svake godine;

- da su Vlada Republike Hrvatske i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III. utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV. odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj;

- da su Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III. Dodatka, te čl. IV., koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII. u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III. do V. tih Izmjena i dopuna;

- da je 7. prosinca 2011. Arbitraža, koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži, donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, na način kako je to prethodno opisano;

- da su Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV. u vezi s čl. VII. Dodatka Sporazumu;

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015. godine;

- da je Vlada Republike Hrvatske 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1. siječnja 2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u veljači 2017. godine.

8. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN, br. 115/10, dalje: TKU/10) sklopljenim 4. listopada 2010. ugovoreno je da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Isto je propisano i TKU-om za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (NN, br. 141/12, dalje: TKU/12) u čl. 51. st. 3.

9. Obzirom na ranije navedeno, sud utvrđuje da nisu pravno nevaljane Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., to stoga jer je Vlada Republike Hrvatske kao potpisnik istih izrijekom potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., TKU od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem, te niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti u ijednom sudskom postupku tražila utvrđenje njihove ništavosti, pri čemu je irelevantno što te Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Naime, da bi to utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik to nije dokazao. Ovo pravno stajalište proizlazi iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revr-408/2012 od 3. travnja 2013., Revr-847/2010 od 7. prosinca 2011., Revr-1797/2009 od 7. veljače 2012.) te Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3535/2013 od 5. ožujka 2015. godine. Osim toga, navedene Izmjene i dopune su unesene i u TKU za službenike i namještenike u javnim službama/2012, a koji TKU je potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga nisu osnovani navodi tuženika o tome da akti nisu valjani uslijed povrede propisa o kolektivnom pregovaranju.

10. Stoga, prema stavu ovog suda, navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće su u svakom slučaju postale i dio kolektivnog ugovora čiji su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali. Činjenica je da su doista plaće zaposlenih u javnim službama regulirane Zakonom o plaćama u javnim službama (NN, br. 27/01, 39/09), međutim, prema odredbi čl. 192. Zakona o radu (NN, br. 93/14, 127/17, dalje: ZR) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa te druga pitanja iz radnog odnosa, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se upravo u čl. 51. TKU/12 uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz odredbe čl. IX. navedenih Izmjena, što znači da bi istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi čl. 199. st. 1. ZR-a na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, po ocjeni suda, rok važenja navedenih Izmjena i dopuna dodatka Sporazuma je istekao s danom 26. siječnja 2017. godine.

11. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ime i za čiji račun je Vlada Republike Hrvatske sa sindikatima javnih službi i sklopila isti.

12. Nadalje, što se tiče odgode primjene čl. III. Izmjena i dopuna, ovaj sud ocjenjuje da se odredbe čl. VII. na njega ne odnose, budući iz teksta i smisla čl.

VII., kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., te Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., proizlazi da se odgoda odnosi samo na uskladbu, odnosno, način usklađivanja pariteta određen čl. IV. dok čl. III. do V. samo u smislu određivanja razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a, pa sukladno navedenom nije došlo do odgode primjene čl. III. kojim je uređen način povrata osnovice. Navedeno proizlazi iz smisla odredbe i cilja radi kojeg je ista zaključena, budući nije logično da bi se upravo razdoblje u kojem je došlo do pada BDP-a i radi čega je odgođena uskladba osnovice ponovno koristi kao parametar za odgodu primjene odredbe u trenutku kada su se stekli uvjeti za njeno uvećanje. Naime, na ovaj način u stvari bi se potpuno onemogućila primjena uvećane osnovice (kada bi se primijenila odgoda za 12 kvartala) što je suprotno svrsi radi koje je odredba čl. III. Izmjena i dopuna Sporazuma ugovorena.

13. U pogledu ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, valja navesti da je neosnovan prigovor tuženika da se navedeni kriteriji nisu ispunili, s obzirom na to da je iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, na koje se čl. III. i poziva, vidljivo da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a u trećem tromjesečju 2015. da je bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014., pa stoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno došlo do rasta međugodišnjeg realnog BDP-a prosječno 2 posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2%+2,8%=4%:2=2%) tako da su krajem 2015. ispunjeni uvjeti iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn bruto.

14. Nije relevantno što u ovom slučaju Vlada Republike Hrvatske nije donijela Odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, jer propust Vlade Republike Hrvatske da donese takvu Odluka ne može ići na štetu tužitelju, to stoga što je Vlada Republike Hrvatske sklopila sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, u koje spada i tuženik, a koje istog obvezuju.

15. Navedeno pravno stajalište također proizlazi iz revizijske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. koja je donesena u činjenično i pravno primjenjivom predmetu.

16. S obzirom da prema čl. 81. ZR-a radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), odnosno da prema odredbi čl. 95. st. 1. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, te da se prema odredbi čl. 95. st. 5. ZR-a visina naknade plaće utvrđuje ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ako nije tako određena, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, ispravno smatra tužitelj da je tuženik zbog primjene niže osnovice od propisane tužitelju obračunao niži iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, u cijelom utuženom razdoblju od 1. siječnja 2016. pa sve do zaključno 31. prosinca 2016. godine.

17. S obzirom da je u postupku utvrđeno da tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju, tužitelju nije obračunavao i isplaćivao plaću i naknadu plaće u propisanoj visini sukladno važećem kolektivnom ugovoru i drugim važećim izvorima materijalnog prava, te s obzirom da visina tužbenog zahtjeva i tijek zatezne kamate nisu sporni, tužbeni zahtjev tužitelja za sva potraživanja razlike plaće od siječnja 2016. do prosinca 2016. prihvaćen kao osnovan, te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju razliku bruto plaće kao u izreci presude.

18. Sud je utvrdio da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika neosnovan. S obzirom da je tužba podnesena 3. veljače 2021., a najstarije potraživanje sukladno čl. 92. st. 4. ZR-a, dospijeva 15. veljače 2016., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, prigovor zastare istaknut od strane tuženika valjalo je odbiti kao neosnovan.

19. Nadalje utvrđuje se da je neosnovan prigovor tuženika da se u odnosu na državne službenike "viša" osnovica određena Sporazumima ne primjenjuje što potvrđuje i pravno mišljenje iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gop- 1/2021. od 3. studenoga 2021., a s obzirom da u ovom konkretnom predmetu tužitelj ne pripada u kategoriju državnih službenika, nego u kategoriju javnih službenika, u čije su ime sindikati javnih službi sa Vladom Republike Hrvatske i sklopili Sporazum o osnovici plaće u javnim službama, Dodatak Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama te Izmjene i dopune dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, koji predstavljaju normativnu osnovu tužbe.

20. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće tekuće od dospijeća, s obzirom da se radi razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15. -og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 4. Zakona o radu. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

21. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Prilikom dosuđivanja naknade troška tužitelju, sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora, troškovniku tužitelja te o tome da primjenjuje Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje.

22. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku sukladno Odvjetničkoj tarifi i zatraženom trošku i to: za sastav tužbe od 03.02.2021. (75 bodova po tbr. 7/1 OTH), za sastav podneska od 16.10.2024. (75 bodova po tbr. 8/1 OTH), za pristup na ročište održano 02.12.2024. (75 bodova po tbr. 9/1 OTH), za pristup na ročište za objavu 17.01.2025. (37,5 bodova po tbr. 9/3 OTH), što uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% u skladu s tbr. 42. OTH iznosi 656,25 eura.

23. Sud je tužitelju priznao i zatraženu kamatu na parnični trošak temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN, broj 112/12., 25/13. i 93/14.) i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a tekućom od dana presuđenja do isplate.

Zagreb, 17. siječnja 2025.

Sudac:

Siniša Marinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

Presuda kojom se završava spor u postupku male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

1., 2., 4.-6., 8.-11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku