9 P-49/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, po sucu Terezija Goreta, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jägera 5, OIB: 82925459345, zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Borić i Toš d.o.o., u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, na ročištu objave održanom dana 17. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000, ZAGREB, OIB: 14036333877 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345 isplati iznos od 3.024,53 €, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, i to na iznos: 11,31 € od 01.12.2009

14,49 € od 30.12.2009

16,73 € od 28.01.2010

17,58 € od 26.02.2010

22,79 € od 30.03.2010

21,73 € od 30.04.2010

21,73 € od 26.05.2010

36,84 € od 30.06.2010

32,16 € od 29.07.2010

45,10 € od 25.08.2010

44,81 € od 26.09.2010

37,57 € od 30.10.2010

46,74 € od 28.11.2010

59,78 € od 28.12.2010

51,23 € od 25.01.2011

54,42 € od 22.02.2011

52,92 € od 29.03.2011

53,16 € od 27.04.2011

72,01 € od 31.05.2011

76,29 € od 28.06.2011

88,73 € od 27.07.2011

94,31 € od 26.08.2011

73,97 € od 30.09.2011

71,58 € od 26.10.2011

71,80 € od 26.11.2011

74,63 € od 29.12.2011

79,64 € od 25.01.2012

81,54 € od 28.02.2012

78,84 € od 21.03.2012

77,72 € od 18.04.2012

81,45 € od 23.05.2012

80,79 € od 21.06.2012

79,39 € od 24.07.2012

78,83 € od 28.08.2012

72,48 € od 25.09.2012

79,46 € od 26.10.2012

80,58 € od 28.11.2012

78,88 € od 28.12.2012

70,30 € od 22.01.2013

74,72 € od 20.02.2013

77,01 € od 21.03.2013

75,41 € od 27.04.2013

69,09 € od 24.05.2013

70,42 € od 20.06.2013

70,66 € od 23.07.2013

72,46 € od 24.08.2013

76,43 € od 27.09.2013

76,15 € od 29.10.2013

77,87 € od 26.11.2013

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.

2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000, ZAGREB, OIB: 14036333877, da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, 31000 Osijek, OIB: 82925459345, podmiri troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 3.008,31 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, sve u roku od osam dana.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja naveo da su TF i tužena, tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., zaključili su dana 20.11.2006. Ugovor o kreditu broj 286-036/2006, (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom da je odobren kredit u iznosu od 24.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a da je predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Trgovačko društvo INKASO.HR d.o.o. da je sklopilo dana 09.07.2019. Ugovor o ustupu tražbine sa TF kojim Ugovorom je ista izvršila ustup svoje tražbine tužitelju i to prema dužniku Addiko Bank d.d., ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu broj 286-036/2006 od 20.11.2006., opisanog u prethodnoj točki ove tužbe. Temeljem navedenog ugovora, na tužitelja je preneseno dospjelo novčano potraživanje prednice tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je tužena, Addiko Bank d.d., u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovor o kreditu br. 286-036/2006 od 20.11.2006. ispunjava uvjete iz gore navedene presude i to:

1. sklopljen je 20.11.2006.

2. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima

Nadalje je tužitelj naveo da obzirom da je tužena koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekla nepripadni novčani iznos koji je prednica tužitelja preplatila, da je potrebno utvrditi o kolikom iznosu se radi, a kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način, kao i iznos preplate, predložio je provođenje financijskog vještačenja na slijedeće okolnosti: kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, prednica tužitelja preplatila svojom otplatom predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na kunske iznose koje bi bila dužna platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita? Nadalje, tužitelj je naveo da smatra da je potrebno provesti isključivo dokaz financijskim vještačenjem bez potrebe izvođenja ikakvih personalnih dokaza. Vođenjem kolektivnog spora u ranije navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br. P-1401/2012 i pravomoćnošću presude od 04.07.2013. utvrđena je ništetnost odredbe ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF te je u ovom postupku sada samo potrebno utvrditi koliki iznos je prednica tužitelja preplatila plaćajući mjesečne iznose temeljem tih ništetnih odredbi. Svaki od više preplaćenih iznosa je dospjelo novčano potraživanje prednice tužitelja koje je potrebno točno precizirati upravo vještačenjem. Ustavni sud da je u odluci U-2233/2019 od 10.06.2020. jasno utvrdio slijedeće:

“25. U odnosu na prigovore podnositeljice kako je nespojivo s načelom jednakosti oružja shvaćanje Vrhovnog suda o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a koje sudove oslobađa obveze da na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba izvode dokaze u postupcima individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača, valja odgovoriti da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.”

Također je tužitelj naveo da predmetnom odlukom Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br. Rev- 3142/2018 od 19.03.2019., te je jasno da oba navedena suda smatraju da je pravomoćnošću presuda u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost spornih odredaba u svim potrošačkim kreditima. Također, tužitelj je dostavio sudsku praksu u sličnim predmetima iz kojih je razvidno da je potraživanje tužitelja osnovano u cijelosti te da je potrebno isključivo provođenje financijskog vještačenja:

- Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br. P-1245/2019 od 26.10.2020.

- Presuda Trgovačkog suda u Splitu pos.br. P-318/2019 od 19.11.2020.

Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljanja naveo da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Tuženik je istakao kako tužbu u ovom predmetu nije podnio potrošač – korisnik kredita, već pravna osoba koja se bavi naplatom potraživanja. Navedeni tužitelj u ovom postupku svoju aktivnu legitimaciju temelji na Ugovoru o ustupu tražbine od 9. srpnja 2019.g. (dalje: Ugovor o ustupu tražbine). Pored ranije istaknutog u postupku, tuženik je istakao da tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu razlike zbog povećanja tečaja valute CHF po osnovi Ugovora o kreditu i iz razloga što je prijenos takve tražbine nedopušten, zbog čega je Ugovor o ustupu tražbine ništetan. Naime, nesporno je da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Strogo osobne tražbine su tražbine koje su nastale ili postoje obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili obzirom na osobne sposobnosti dužnika. Upravo zbog toga je prijenos takvih tražbina zabranjen. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2007) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Svi elementi na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev predstavljaju prava koja su dana i koja pripadaju isključivo potrošačima, a što tužitelj nesporno nije.

Nadalje je tuženik naveo da ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena je u kolektivnom postupku obzirom na svojstva prosječnog potrošača. Stoga je i tražbina potrošača nastala upravo zbog osobnih svojstva potrošača te ju potrošači ostvaruju u individualnim restitucijskim postupcima. Kako se sukladno čl. 327. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba i zahtijevati povrat danog na osnovu takve ništetne odredbe, u konkretnom slučaju tužitelju, sukladno čl. 327. Zakona o obveznim odnosima, pripada pravo pozivati se na navodnu ništetnost ugovorne odredbe, no ne i pravo zahtijevati isplatu danog na osnovu navodno ništetne odredbe potrošačkog ugovora. Tužiteljev zahtjev za isplatom neosnovan je argumentom analogije neosnovanih zahtjeva koje u individualnim restitucijskim postupcima postavljaju pravne osobe te fizičke osobe koje su ugovore o kreditu sklopile u profesionalne svrhe, a sve iz razloga jer nemaju osobna svojstva potrošača. Slijedom navedenog proizlazi kako su potrošačka prava strogo osobne naravi, i tražbina u vezi s pravom potrošača je strogo osobne naravi. Stoga se tražbina s osnove potrošačkog ugovora ne može prenijeti ustupom na drugu osobu, te je Ugovor o ustupu takve tražbine ništetan. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu temeljem strogo osobnog prava korisnika kredita. Opreza radi, tuženik je istakao da je predmet ustupa neodređena tražbina, te da Ugovor o ustupu tražbine ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti tražbina, a niti su strane Ugovora o ustupu tražbine ostavile trećoj osobi da tražbinu odredi, slijedom čega je takav prijenos nedopušten. Iz specifikacije uplata razvidno je da su uplate na ime podmirenja spornog Ugovora o kreditu, između ostalog izvršene od VF.

Također, tuženik je naveo da s obzirom da uplate po spornom Ugovoru o kreditu nisu izvršene samo od strane prednika tužitelja, nego i od strane drugih osoba, tužitelj bi imao pravo potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je njegov prednik izvršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Tuženik se u odnosu na gore spomenuti prigovor poziva na odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom RH utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na takav stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud RH zaključuje kako nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje:

„Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“

Tuženik je istakao, ukoliko se ne bi prihvatili prethodno izneseni navodi, da tužbeni zahtjev nije osnovan i iz razloga što se u konkretnom slučaju na tužitelja ne proteže zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti su na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te se te presude odnose isključivo na zaštitu potrošača, što tužitelj nije. Navedeno jasno proizlazi i iz odredbe čl. 138.a citiranog Zakona o zaštiti potrošača u kojoj je jasno određeno da odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju samo u parnicama koje potrošač osobno pokrene. „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.“

Nadalje, tuženik je naveo da je identična odredba sadržana i u čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 14/2019). Tuženik je istakao kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava. Gore izneseni navodi sukladni su odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku koja glasi, cit.:

„Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Također je tuženik naveo Ratio legis citirane odredbe jest da je osoba koju je tužitelj ovlašten štititi, aktivno legitimirana pokrenuti postupak za isplatu i pozivati se, temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a ZPP-a. Primjenjujući odredbu čl. 502c ZPP na konkretan slučaj, tužitelj iz odredbe čl. 502.c ZPP je Udruga Potrošač koja je pokrenula postupak radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a ne pravnih osoba koje obavljaju djelatnost naplate potraživanja. Stoga čl. 502c Zakona o parničnom postupku valja tumačiti teleološki i to na način da se potrošači čiji su kolektivni interesi objekt zaštite Udruge potrošač, tužitelja u kolektivnom postupku, mogu u individualnim parnicama za isplatu pozivati na pravna utvrđenja presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Bilo koje drugačije tumačenje da bilo bi nespojivo sa svrhom odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku te bi dovelo do neosnovanog proširenja subjektivnih granica presuda iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Slijedom svega navedenog, isključivo bi prednik tužitelja, ustupitelj iz Ugovora o cesiji, TF, imala pravo postaviti zahtjev iz tužbenog zahtjeva, jer je kao potrošač ostvarila kolektivnu zaštitu temeljem presuda na koje se poziva tužitelj te pravo da utvrđenja iz tih presuda upotrijebi, također kao potrošač u svojem individualnom restitucijskom postupku.

Tuženik je naveo da tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga predniku tužitelja na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:

- namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);

- visinu iznosa kredita;

- valutu uz koju je kredit vezan;

- rok otplate kredita;

- način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);

- dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);

- poček s otplatom kredita;

- vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);

- visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);

- instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravno na predmetnoj i /ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

Također, tuženik je naveo kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo prednik tužitelj taj koji je u svemu bitnome odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik je istakao da je prednik tužitelja u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i prednika tužitelja, korisnika kredita. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je prednik tužitelja imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju prednika tužitelja, te se uvjerio da prednik tužitelja ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

Nadalje je tuženik naveo da u pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječ o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo ugovaranjem predmetno odredbe uspostavljena je ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizika dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanju dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika.

Tuženik je naveo da valja istaknuti kako je prednik tužitelja u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, prednik tužitelja je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćena naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske.

Nadalje, tuženik je naveo da postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanje i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je u predmetnoj ugovornoj odredbi prednik tužitelja imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovoren odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kako je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzulu ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Predniku tužitelja je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne obveze o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka.

Tuženik je naveo da ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Razumljivost valutne klauzule proizlazi i iz struke prednika tužitelja. Naime, iz kreditnog zahtjeva vidljivo je da je prednik tužitelja po struci ekonomist, iz kojeg razloga je morao biti svjestan dosega odredbe o valutnoj klauzuli, budući da to predstavlja pitanje iz njegove struke. Budući da nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj doveo do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.

Nadalje je tuženik naveo da prihvaćanjem financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF.

Slijedom navedenog, tuženik je naveo da smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,43% te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

Tuženik je naveo da napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi prednik tužitelja sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvatio konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Nadalje tuženik je naveo da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“

Nastavno je tuženik naveo da u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tuženik ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.:

„Ugovorne strane iz ništavnog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenoga, tuženik je naveo da predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

U postupku su izvedeni dokazi čitanjem i pregledom Ugovora o kreditu broj 286-036/2006 od 20.11.2006., Ugovora o ustupu tražbine od 09.07.2019., presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018., presude Ustavnog suda Republike Hrvatske pos.br. U-2233/2019 od 10.06.2020., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br. Rev-3142/2019 od 19.03.2019., početnog otplatnog plana, pregledom uplata, konačnog otplatnog plana, zahtjev za kredit za kupovinu motornog vozila, preslika knjižice vozila (list 388-389 spisa) te obavijesti o pretplati od 25.3.2014. godine (list 390 spisa), nalaza i mišljenja Centra za financijska vještačenja d.o.o. te saslušanjem svjedokinja TF i ZF.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Pregledom Ugovora o kreditu broj 286-036/2006 od 20. studenog 2006. godine razvidno je da je TF odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 24.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a koji kredit je TF u cijelosti isplatila prema otplatnom planu te je istog i pretplatila, što jasno proizlazi iz obavijesti što prileži spisu od 25. ožujka 2014. godine.

Nadalje, pregledom Ugovora o ustupu tražbine (list 11-12 spisa) razvidno je da je TF korisnik kredita, svoju tražbinu ustupila INKASO.HR d.o.o., ovdje tužitelju.

Neosnovano tuženik tijekom parnice ističe da obzirom da je korisnik kredita prenijela svoje potraživanje na tužitelja, isti ne bi imao pravo na podnošenje ove tužbe jer da nema aktivnu legitimaciju jer da se radi o strogo osobnoj tražbini. Međutim, po ocjeni ovog suda, a sukladno članku 84. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO) sudskoj praksi zauzetoj u brojnim predmetima koji su se vodili pred sudovima, sudska praksa je jasno zauzela stajalište da ako je tužitelj pravni slijednik, a ovdje tužitelj to nesporno jest, ima pravo pokrenuti tužbu jer stupa u isti položaj koji bi imao prenositelj tog prava, odnosno u ovom slučaju TF (Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19).

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od prosinca 2009. godine do studenog 2013. godine.

U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. ZOO, dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila, odnosno presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj je zauzeto stajalište da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara, te da zastarni rok počinje ispočetka danom donošenja pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi, konkretno donošenjem pravomoćne presude u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi od dana 14. lipnja 2018. godine u odnosu na preplatu po osnovi valutne klauzule.). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21. siječnja 2021. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 14 lipnja 2018. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

U ovom postupku je utvrđeno da su dana 20. studenog 2006. godine stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 286-036/2006 od 20. studenog 2006. godine, kojim je tuženik odobrio predniku tužitelja TF namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 24.200,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok od 84 mjeseca.

Sukladno čl. 3. osnovnog Ugovora, redovna kamatna stopa je ugovorena po stopi od 5,25% godišnje.

Odredbom čl. 4. Ugovora određena je otplata kredita na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem kreditora na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž-7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

U ovom postupku je utvrđeno da je od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Dakle, Visoki Trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

U odnosu na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, a kojem navodi da je pojedine rate platio suprug TF, ovaj sud isti ocjenjuje u potpunosti neosnovanim budući da činjenica da je prednik tužitelja TF dvije rate platila sa računa supruga ne dovodi u sumnju da je upravo TF otplatila kredit koji je predmet spora, a što je ista potvrdila u svom iskazu pred ovim sudom, a čiji iskaz ovaj sud u cijelosti prihvaća kao istinit, logičan i koji je sukladan svim izvedenim dokazima koji prileže spisu.

U postupku saslušana svjedokinja TF je navela da su digli kredit 2005. ili 2006., da se vratila s porodiljnog i da su trebali kupiti novo auto te su saznali da u autokući Gašperov da ima rabljeno vozilo u dobrom stanju te da su otišli u autokuću gdje su im ponudili, pošto nisu imali novaca, da dignu kredit i ponudili su tri opcije, u eurima, kunama i švicarcu, a kako je švicarac bio najpovoljnija rata uputili su ih u banku gdje su nam dali sve potrebne papire i otišli su u javnog bilježnika Igora Lučeva gdje su sve obavili. Nadalje je navela da ih nitko nije upozorio na činjenicu dizanja kredita u švicarcima i posljedice, a da je namjera dizanja kredita bila kupnja automobila i to za osobnu svrhu. Također je navela da nije pročitala ugovori da je računala da je to špranca i da je to otplatni plan i da je to najbitnije, da je bila mladi ekonomist i da nije bila upućena u poslovanje s valutnom klauzulom, da nije tražila od djelatnika banke da joj objasne odredbe, da joj je taj tren bio najvažniji otplatni plan. Nadalje je navela da je nitko nije informirao da će toliko porasti rata kredita i da u tom slučaju ne bi digla kredit te da nije zatražila pojašnjenje ekonomske posljedice dizanja kredita u valutnoj klauzuli i da joj je bio bitan otplatni plan, i da nije u banci utjecala na odredbu o valutnoj klauzuli.

U postupku saslušana svjedokinja ZF je navela da je ista bila zaposlena i da je još uvijek zaposlena u Addiko banci, prije u Hypo, te da je banka šalje na ročišta i da prilikom dizanja kredita nisu upozoravali stranke što znači dizanje kredita u švicarcima te da se ne sjeća konkretnog ugovora, a ugovori su bili tipizirani, a čiji iskaz ovaj sud ne prihvaća, budući je ista zaposlenica tuženika, a iskaz je u suprotnosti sa ostalim u postupku izvedenim dokazima.

Radi utvrđivanja i izračuna razlike anuiteta prema valutnoj klauzuli po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 286-036/2006 od 20. studenog 2006. godine provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o.

Vještakinja Ines Lozić, vještakinja u Centru za financijska vještačenja je u svom nalazu i mišljenju navela da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja: Visina potraživanja u odnosu na promjenu tečaja na više u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, iznosi ukupno 3.153,72 EUR. Nadalje je na ročištu glavne rasprave navela da ostaje u cijelosti pri svim navodima u nalazu i mišljenju koje je dostavila sudu te suviše toga se očitovala na zaprimljene podneske tuženika kako slijedi:

Tuženik u svojim podnescima u bitnom navodi da je vještak trebao iskazati i iznose koje je tužitelj manje platio posljedično na par tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Zadatak vještaka je bio utvrditi iznos pretplata što je vještak izvršio te je vještak također u tabeli 1. vještačenja iskazao i manje plaćene iznose posljedično na pad tečaja. Ukoliko sud zauzme stav da se imaju uzeti u obzir i razdoblja kada je tužitelj manje plaćao zbog pada tečaja CHF ukupan iznos koji je manje plaćeno iznosi 129,19 eura te kao što je prethodno u nalazu i mišljenju navedeno pretplate koje proizlaze isključivo iz rasta tečaja iznose 3.153,72 eura, odnosno sveukupan iznos koji je tužitelj više platio zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 3.024,53 eura. Ukoliko bi se sučeljavanje iznosa više i manje plaćeno vršilo po redoslijedu, tad bi ukupna razlika od 3.024,53 eura se odnosila na uplatu tužitelja od 30.11.2009. u iznosu od 11.031,00 euro i nakon toga u iznosima kako je navedeno u tabeli 1. stupac 12. od 36. anuiteta do konačne otplate. U preostalom dijelu podneska tuženika riječ je o pitanjima koja nisu bila zadatak vještaku te o pravnim pitanjima u koja vještak ne ulazi.

Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke, posebno imajući u vidu da li je nalaz i mišljenje u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud.

Stoga, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 3.024,53 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate.

Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u točci pod 1. izreke.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tuženiku, obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici sukladno Tbr. 9. točka 1. i Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23, dalje: OT) priznat trošak za sastava tužbe u iznosu od 166,25 eura, sastav četiri obrazložena podneska od 18. lipnja 2021. u iznosu od 166,25 eura, 4.2.2022. u iznosu od 166,25 eura, 30.6.2022. u iznosu od 166,25 eura i 2.9.2024. u iznosu od 250,00 eura, te trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave od 13. prosinca 2022., 25.4.2023. godine i 3.12.2024. godine 3x248,75 eura, što ukupno daje iznos od 1.661,25 eura.

Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,54 eura i na presudu u iznosu od 77,08 eura, te troškovi vještačenja u iznosu od 1.231,50 eura (po računu vještaka), dok tužitelju nije priznat popisani trošak razmatranja i pribava isprava od 26. studenog 2020. godine, budući je taj trošak nastao prije utuženja.

Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 3.008,31 eura, kako je to odlučeno u točci 2. izreke ove presude.

U Šibeniku, 17. siječnja 2025. godine

SUDAC

Terezija Goreta

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog izostanka dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka.

DN-a:

- Pun. tužitelja

- Pun. tuženika