Poslovni broj: P-971/2022-33

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava Fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja DN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Martini Alagić odvjetnici u [adresa] protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. [adresa], OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 22. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102776506., od dana 21.12.2005. godine, kojeg su sklopili DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., (kao nasljednik iz pok. KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].,) kao korisnik kredita i tuženik Erste & Steiermaerkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 23057039320., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 23057039320. da tužitelju ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 12.514,41 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,16 eura od 01.01.2009. godine pa do isplate,

- 7,88 eura od 01.02.2009. godine pa do isplate,

- 8,62 eura od 01.03.2009. godine pa do isplate,

- 6,44 eura od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- 4,83 eura od 01.05.2009. godine pa do isplate,

- 2,98 eura od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- 1,15 eura od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- 2,34 eura od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- 4,42 eura od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- 2,39 eura od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- 2,19 eura od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- 4,60 eura od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- 6,54 eura od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- 9,06 eura od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- 8,45 eura od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- 12,80 eura od 01.04.2010. godine pa do isplate,

- 11,86 eura od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- 12,89 eura od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- 24,46 eura od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- 21,90 eura od 01.08.2010. godine pa do isplate,

- 31,31 eura od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- 26,64 eura od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- 27,97 eura od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- 32,77 eura od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- 37,20 eura od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- 35,47 eura od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- 35,66 eura od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- 32,18 eura od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- 38,82 eura od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- 45,01 eura od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- 54,91 eura od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- 82,70 eura od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- 61,00 eura od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- 43,82 eura od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- 45,78 eura od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- 45,07 eura od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- 48,23 eura od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- 50,41 eura od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- 48,50 eura od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- 48,87 eura od 01.04.2012. godine pa do isplate,

- 49,47 eura od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- 50,80 eura od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- 49,53 eura od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- 49,61 eura od 01.08.2012. godine pa do isplate,

- 48,58 eura od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- 46,53 eura od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- 48,88 eura od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- 49,55 eura od 01.12.2012. godine pa do isplate,

- 49,61 eura od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- 46,20 eura od 01.02.2013. godine pa do isplate,

- 48,39 eura od 01.03.2013. godine pa do isplate,

- 48,99 eura od 01.04.2013. godine pa do isplate,

- 47,67 eura od 01.05.2013. godine pa do isplate,

- 43,98 eura od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- 42,52 eura od 01.07.2013. godine pa do isplate,

- 44,34 eura od 01.08.2013. godine pa do isplate,

- 45,59 eura od 01.09.2013. godine pa do isplate,

- 48,79 eura od 01.10.2013. godine pa do isplate,

- 47,83 eura od 01.11.2013. godine pa do isplate,

- 47,81 eura od 01.12.2013. godine pa do isplate,

- 48,46 eura od 01.01.2014. godine pa do isplate,

- 45,34 eura od 01.02.2014. godine pa do isplate,

- 46,52 eura od 01.03.2014. godine pa do isplate,

- 45,92 eura od 01.04.2014. godine pa do isplate,

- 44,74 eura od 01.05.2014. godine pa do isplate,

- 44,21 eura od 01.06.2014. godine pa do isplate,

- 44,45 eura od 01.07.2014. godine pa do isplate,

- 45,92 eura od 01.08.2014. godine pa do isplate,

- 47,43 eura od 01.09.2014. godine pa do isplate,

- 47,30 eura od 01.10.2014. godine pa do isplate,

- 48,05 eura od 01.11.2014. godine pa do isplate,

- 48,88 eura od 01.12.2014. godine pa do isplate,

- 48,70 eura od 01.01.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.02.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.03.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.04.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.05.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.06.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.07.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.08.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.09.2015. godine pa do isplate,

- 49,31 eura od 01.10.2015. godine pa do isplate,

- 9.474,75 eura od 21.10.2015. godine pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III .Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika kojom od tužitelja potražuje iznos od 6.621,96/878,87 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 10,51 / EUR 1,39 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 46,55 / EUR 6,18 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 64,69 / EUR 8,59 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 51,66 / EUR 6,86 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 4.942,7 / EUR 656,00 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 29,13 / EUR 3,87 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 27,52 / EUR 3,65 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 23,09 / EUR 3,06 od 02.19.2006. pa do isplate,

- kn 20,44 / EUR 2,71 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 29,73 / EUR 3,95 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 25,10 / EUR 3,33 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 37,61 / EUR 4,99 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 47,10 / EUR 6,25 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 39,09 / EUR 5,19 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 39,97 / EUR 5,30 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 69,29 / EUR 9,20 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 72,20 / EUR 9,58 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 80,61 / EUR 10,70 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 72,20 / EUR 9,58 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 64,41 / EUR 8,55 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 86,97 / EUR 11,54 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 67,98 / EUR 9,02 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 75,89 /EUR 10,07 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 45,69 / EUR 6,06 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 55,20 / EUR 7,33 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 40,64 / EUR 5,39 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 26,26 / EUR 3,49 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 60,00 / EUR 7,96 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 69,37 / EUR 9,21 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 59,13 / EUR 7,85 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 79,53 / EUR 10,56 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 74,94 / EUR 9,95 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 54,79 / EUR 7,27 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 31,97 / EUR 4,24 od 02.12.2008. pa do isplate,

to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 1. siječnja 2023 do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od iznosi 2.262,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 17. siječnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.

riješio je

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 09. rujna 2024.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi navodi kako je nasljednik iza pok. KN iz [adresa], D [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., koja je sa tuženikom zaključila dana 21.12.2005. godine ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51400607-5102776506., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 105.677,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 288 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 600,69 CHF. Dana **.**.2006. godine pok. KN izvršila je prijevremenu djelomičnu otplatu kredita u iznosu od 62.396,45 CHF te isti dan zaključila sa tuženikom Aneks broj 1 kojima je ugovorena nova neotplaćena glavnica u iznosu od 42.250,85 CHF kao i novi iznos anuiteta od 242,53 CHF. Dana **.**.2007. godine pok. ČN i tuženik zaključili su Aneks broj 2 kojima su izmijenili ugovoru odredbu vezanu uz obvezno životno osiguranje. Dana 21.10.2015. godine stranke su zaključile ugovor o pristupu dugu kojima je tužitelj pristupio dugu pok. KN iz predmetnog ugovora o kreditu. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „u skladu s važećim odlukama banke“, a koja se sa početnih 4,50 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).

O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude:

- Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna - Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Prema shvaćanju revizijskog suda (Rev-2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) za cijelo vrijeme otplate kredita (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredbe ugovora o kreditu zaključenog između pok. KN i tužena u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te da ista ne proizvodi pravne učinke te posljedično utvrđenoj ništetnosti isplatu iznosa od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamama tma uz naknadu parničnog troška sve u roku od 15 dana.

Podneskom od 9. rujna 2024. tužitelj je konačno precizirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje ukupno iznos od 12.514,41 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana uplate svakog preplaćenog iznosa sadržaja pobliže navedenog u točki II. izreke presude.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev tužitelja neuredan, tužbeni zahtjev prema čl. 186 ZPP mora biti precizno, potpun i određen za meritorno donošenje odluke. Te da tužitelja treba pozvati da određno naznači pojedine iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, ako tužitelj to ne učini tužbu treba odbaciti. Nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, naime iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. KN nije naznačeno da ostavinu čine prava i obveze koja proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 5102776506 od 21.12.2005., stoga tužitelj nije u mogućnosti naslijediti navedena prava i obveze. Nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, pa se poziva na trogodišnji zastarni rok.. Prigovara se svojstvu tužitelja kao potrošača na tužitelju je teret dokaza da je potrošač.

Istakao je da su odluke Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-221/18, a kojim je potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da su banke, povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, nepravilne i nezakonite. Istakao je da je odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno ugovaranje valutne klauzule, pa da je stoga odredba o valutnoj klauzuli, koja je odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti kao i iz primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ. Istakao je da su tužitelju prije, prilikom i za vrijeme sklapanje predmetnog ugovora bile dostupne sve informacije na temelju kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za CHF i to putem reklamnog materijala i oglasa, putem savjetovanja u bankama i predočenim obrascima i brošurama, te razgovoru sa službenicima banke. Istakao je da sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer se sam zadužio u CHF i trpio isti tečajni rizik. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru da je odraz volje stranaka, a navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta. Nadalje u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata poziva se na odredbu čl. 214 ZOO-a, te na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004.: ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214 ZOO-a ima se smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.

Naposljetku tuženik postavlja prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 6.649,08 kn-kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog tečaja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška. Tuženik je podneskom od 23. rujna 2024. precizirao prigovor radi prijeboja nakon provedenog financijskog vještačenja na način pobliže opisan u točki III. izreke ove odluke. U odgovoru na tužbu tuženik postavlja i prigovor radi prijeboja u odnosu na tražbinu s osnova razlike u depozitu jer u razdoblju kada je isplaćivan da je iznosio 21.880,47 kn više nego u trenutku zaključenja ugovora o kreditu, no taj prigovor je nakon provedenog financijskog vještačenja povukao u podnesku od 23. rujna 2024.

Podneskom od 2. rujna 2024. tuženik navodi kako je tužitelja podneskom od 6. rujna 2024 preinačio tužbeni zahtjev na način da je došlo do povišenja istog jer je u tužbi potraživao iznos od 6.636,14 EUR/50.000,00 kn, a sada potražuje 12.514,41 EUR, toj preinaci se protivi , ako sud istu dopusti tada ističe prigovor zastare. Ujedno precizira prigovor prijeboja zbog plaćanja povlaštenih/potplaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog te potražuje iznos od 6.621,96 kn/878,87 EUR sve pobliže opisano u točki III izreke ove odluke.

Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 6. rujna 2024. naime tužitelj je tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored navedenog preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Valja navesti kako tužitelj precizirajući tužbeni zahtjev podneskom od 06.09.2024. nije postavio zahtjev po nekoj drugoj pravnoj osnovi, potraživanje se i dalje temelji se na ništetnosti odredbe ugovora o kreditu vezano uz ugovorenu valutu obveze u valuti CHF koji zahtjev je postavljen u tužbi. Dakle ne radi se o novom pravnom osnovu, stoga je preinaka dopuštena te je odlučeno ako u izreci rješenja.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužitelja, svjedokinju DND proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš- Marimar-fin d.o.o. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka CN.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a prigovor radi prijeboja istaknut po tuženiku neosnovan.

Nesporno je da su prednik tužitelja KN i tuženik sklopili dana 21. prosinca 2005. g. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje istoj novčani iznos od 105.677,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a koji iznos se korisnik kredita obvezao vratiti za 288 mjeseci. U čl. 8. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje, a koja kamatna stopa promjenjiva odnosno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke. U čl.7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 288 mjesečna anuitetima u iznosu od 600,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju tuženika za CHF na koji je na dan isplate kredita iznosio 1 CHF= 4,7259 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope.

Tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim dijela ugovora o kreditu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF. Pored toga potražuje razliku plaćenog iznosa nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima.

Prednik tužitelja je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ), naime predmetni pravni posao sklopila kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjen njezinom zanimanju poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu, naime radi se o stambenom kreditu –čl. 3 ugovora,a što potvrđuje t užitelj u iskazu koji navodi kako se novci dobiveni kreditom utrošeni kupnju stana u [adresa] koji je korišten za stambene namjene, suprotno navedenom tuženik na kome je teret dokaza nije dokazao pa stoga tužitelja ima pravo na zaštitu kao potrošač.

U odnosu na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja jer da u rješenju o nasljeđivanju iza pok. KN. Br. O-2431/2005 od 30.11.2005 nije navedeno da tužitelj nasljeduje prava i obveze iz ugovora o kreditu koji je bio zaključen između KN i tuženika **.**.2005. valja navesti kako je temeljem odredbe čl. 5 Zakona o nasljeđivanju tužitelj jedini i sveopći pravni slijednik pok. KN, nadalje tužitelj je nasljednik pa preuzima položaj svog pravnog prednika pa tako i u ovoj pravnoj stvari.

U odnosu na navod tuženika kako je tužba neuredna u dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva pa da tužitelja treba pozvati na ispravak podredno odbaciti tužbu u tom dijelu, valja navesti kako taj navod tuženika nije osnovan, naime točka II tužbenom zahtjeva, uzimajući u obzir odredbe čl. 186 ZPP-a sadrži određen glavni zahtjev i sporedna traženja, činjenica ne kojima taj zahtjev temelji i dokaze kojima se te činjenice potvrđuju stoga nije bilo potrebe tužitelja pozvati na ispravak kako to tuženik predlaže.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju niti zbog toga što je tužitelj kredit otplatio. Sporno je pak među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj presudi , a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH i odluci Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g je utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.) . U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je sud ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja navedene pravomoćne odluke neprijeporno proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluke donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.

Tužitelj je pravni slijednik sada pokojne korisnice kredita, isti nije sudjelovao u razgovorima koje je pok. KN vodila s službenikom banke.

Tuženik je odustao do saslušanja CN koja je neposredno pregovarala s pokojnom KN.

Svjedokinja KND bivša zaposlenica tuženika nije neposredno pregovarala s pok. KN stoga njezin općeniti iskaz nije u konkretnom slučaju uzet u obzir prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća utvrđenja iz Presuda Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 te presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017. Tuženik tijekom postupak nije dokazao suprotno, nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa pokojnom KN korisnicom kredita u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nije dokazano da je korisnici kredita e objašnjeno o stanju tržišta za valutu CHF odnosno o rizicima navedene valute, nije dokazao da ju je informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Suprotno tome nije dokazano, nema dokaza da je djelatnik banke tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima vezano za valutu CHF o rizicima vezanim za valutu CHF, a da bi temeljem takvog informiranja pokojna korisnica kredita mogla donijeti valjano odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je djelomično ništetna odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između pok. KN kao korisnice kredita i tuženika kao banke u dijelu kojim u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke te je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a. Slijedom svega navedenog valja istaknuti kako nisu važni navodi tuženika kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

Nadalje činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na valjanosti istog, naime sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom.

U odnosu na zahtjev za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 15. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina, kako je tužba podnesena 22 srpnja 2022. to zastare nema.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja od 6. rujna 2024. koji je preciziran sukladno nalazu i mišljenju vještaka također nije osnovan prigovor zastare, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.

Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništave to bi tuženik bio u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Marimar fin d.o.o. proizlazi da preplate koje su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta ukupno iznose 12.518,96 EUR kako je specificirano u stupcu 17 tabele 3, razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta ukupno iznosi 878,87 eur kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. U odnosu na depozit vještak navodi kako je po Ugovoru o oročenom depozitu, depozit čisti devizni depozit u valuti CHF, a ne depozit s valutnom klauzulom i po njemu nema tečajnih razlika.

Podneskom od 6. rujna 2024. tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u odnosu na preplatu iznosa kao posljedica promjene tečaja CHF-a u 12.514,41 EUR sadržaja pobliže navedenog u točki II izreke presude.

Podneskom od 23. rujna 2024. tuženik je precizirao prigovor radi prijeboja sadržaja pobliže navedenog u točki III izreke presude.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke.

Stoga je valjalo usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na zahtjev za povratom preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule u CHF u visini od 12.514,41 eur pa su tužitelju dosuđeni naznačeni iznosi a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik je danom uplate po tužitelju stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužitelja, stoga pogrešno tuženik drži da kamata teče dana nakon pravomoćnosti presuda donesenih u kolektivnom sporu (15. lipnja 2018). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove odluke.

U odnosu na potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja, koje se odnosi na period kada je tužitelj plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog valja navesti da to potraživanje nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke odluke.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku, pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podnesaka 09.09.2022., 10.10.2022., 09.09.2024. i 26.09.2024. u visini od po 100 bodova (Tbr. 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 03.05.2023., 25.03.2024. i 22.11.2024. u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika što ukupno iznosi 2.000,00 eur. Tužitelju je valjalo priznati trošak sudske pristojbe na tužbu od 112,81 EUR te troškove vještačenja u iznosu od 150,00 EUR pa trošak ukupno iznosi 2.262,81 EUR . Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a i čl. 29 st. 2 ZOO-a tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa na ročište za objavu jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e- oglasne ploče.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 17. siječnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun. tužitelja

-pun tuženika