Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita
Posavskog 5
Poslovni broj: P-103/2024-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
N A T E M E L J U O D R I C A N J A
Općinski sud u Sisku po sutkinji Kristini Devčić Merzel, u pravnoj stvari tužiteljice OP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Martina Radovan, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi obvezno - ništetnost, izvan rasprave, temeljem članka 331. A Zakona o parničnom postupku, 17. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice OP koji glasi:
" Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 50404607-5104156243 sklopljenog između tužiteljice OP, kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., kao banke, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 3,000 % (tri posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora.
Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 714,21 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje teku od 11. studenoga 2008.g. do isplate po stopi koja teče od 11. studenoga 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 nadoknaditi tužiteljici, OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. "
II. Ročište zakazano za dan 20. siječnja 2025. godine u 9,00 h neće se održati.
Obrazloženje
1. Tužiteljica OP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužiteljica) podnijela je tužbu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 (dalje: tuženik) radi obvezno - ništetnost. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 10. studenoga 2008. godine tužiteljica s ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d sklopila Ugovor o kreditu, pod brojem: 2402006-1031262160 / 50404607- 5104156243. Navodi da je temeljem članka 10. Ugovora o kreditu navedenog u točki II., propisano je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 3,000 % (tri posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Uvidom u obračun naknade za bankarske usluge i pregled prometa po partiji kredita 5104156243 za razdoblje od 11. studenog 2008. godine do 17. lipnja 2019. godine, utvrđeno je da je tužiteljica uplatila iznos od 5.381,25kn/714,21 € na ime naknada. Ističe da je u skladu sa čl. 96 st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007 ) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužiteljica navodi da nije bila pobliže upoznata s navedenom odredbom o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva joj je bilo omogućeno pregovaranje od strane tuženika jer je ipak riječ o unaprijed formuliranim, standardnim ugovorima trgovca. Međutim iako je riječ o tipskom i adhezijskom ugovoru, u skladu s člankom 295. i 296. Zakona o obveznim odnosima takvi su ugovori ništetni ako su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očitu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Tužiteljica ističe da je članak 10. Ugovora o kreditu ništetan jer isti ne sadrži nikakva objašnjena na što bi se naknada konkretno odnosila, ne sadrži parametre po kojima je određena, tužitelju nije objašnjeno na što se ona odnosi i zašto iznosi upravo toliko koliko iznosi. Na tu odredbu kao niti na ostale odredbe, tužitelj nikako nije mogao utjecati. Postavlja se pitanje na što se to odnosi „naknada“, kada je opće poznato da je cijena ovoga ugovora redovna kamatna stopa i da je to ono što po zakonu banka ima pravo naplatiti jer je to cijena za korištenje tuđeg novca. „Naknada“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita je apsolutno nezakonita i banka je nije imala pravo naplatiti. O tome upravo govore dvije presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu i dvije presude Europske unije koje se dostavljaju u prilogu. Tužiteljica tvrdi da je predmetna ugovorna odredba u suprotnosti s Direktivom 93/13 jer ista stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, a sve jer banka nije tužitelju objasnila koje su to usluge sa njene strane pružene i koji su to nastali troškovi za obradu kredita, a koje je banka naplatila.
2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom kod ovog suda 25. travnja 2024., tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja i to s više osnova, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik tvrdi da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Navodi da navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Ističe da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 11. studenog 2008. godine. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Međutim, tvrdi da s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Podneskom od 16. siječnja 2025., tužiteljica je obavijestila sud da se odriče tužbenog zahtjeva i predlaže donošenje presude na temelju odricanja.
4. Obzirom da se tužiteljica odrekla tužbenog zahtjeva, to je temeljem čl. 331. a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22 i 155/23), sud bez daljnjeg raspravljanja, donio presudu kojom odbija tužbeni zahtjev te je odlučio kao u izreci ove presude.
U Sisku, 17. siječnja 2025. godine
Sudac
Kristina Devčić Merzel
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnici
2. Tuženiku po punomoćniku
