REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
Poslovni broj: P-674/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja AJ, [adresa], OIB: 60648585580kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, Kralja Držislava 14, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Radoslava Lopašića 6, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 24. rujna 2024., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice TJ, na ročištu za objavu presude dana 17. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.297,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 9,66 EUR od 30.12.2008. godine do isplate
na iznos od 16,63 EUR od 10.2.2009. godine do isplate
na iznos od 21,70 EUR od 10.3.2009. godine do isplate
na iznos od 13,83 EUR od 9.4.2009. godine do isplate
na iznos od 12,98 EUR od 9.5.2009. godine do isplate
na iznos od 11,67 EUR od 9.6.2009. godine do isplate
na iznos od 10,90 EUR od 9.7.2009. godine do isplate
na iznos od 9,40 EUR od 11.8.2009. godine do isplate
na iznos od 11,32 EUR od 9.9.2009. godine do isplate
na iznos od 11,02 EUR od 1.10.2009. godine do isplate
na iznos od 10,08 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
na iznos od 11,22 EUR od 9.12.2009. godine do isplate
na iznos od 15,95 EUR od 9.1.2010. godine do isplate
na iznos od 18,77 EUR od 9.2.2010. godine do isplate
na iznos od 18,20 EUR od 9.3.2010. godine do isplate
na iznos od 23,45 EUR od 9.4.2010. godine do isplate
na iznos od 25,56 EUR od 11.5.2010. godine do isplate
na iznos od 30,23 EUR od 9.6.2010. godine do isplate
na iznos od 39,70 EUR od 9.7.2010. godine do isplate
na iznos od 31,64 EUR od 10.8.2010. godine do isplate
na iznos od 48,80 EUR od 7.9.2010. godine do isplate
na iznos od 42,81 EUR od 12.10.2010. godine do isplate
na iznos od 41,92 EUR od 13.10.2010. godine do isplate
na iznos od 41,08 EUR od 9.11.2010. godine do isplate
na iznos od 51,83 EUR od 9.12.2010. godine do isplate
na iznos od 65,05 EUR od 11.1.2011. godine do isplate
na iznos od 54,32 EUR od 9.2.2011. godine do isplate
na iznos od 55,16 EUR od 9.3.2011. godine do isplate
na iznos od 50,72 EUR od 9.4.2011. godine do isplate
na iznos od 60,07 EUR od 10.5.2011. godine do isplate
na iznos od 74,13 EUR od 9.6.2011. godine do isplate
na iznos od 76,29 EUR od 9.7.2011. godine do isplate
na iznos od 106,47 EUR od 9.8.2011. godine do isplate
na iznos od 80,35 EUR od 9.9.2011. godine do isplate
na iznos od 72,55 EUR od 11.10.2011. godine do isplate
na iznos od 72,89 EUR od 9.11.2011. godine do isplate
na iznos od 71,95 EUR od 9.12.2011. godine do isplate
na iznos od 78,85 EUR od 10.1.2012. godine do isplate
na iznos od 83,10 EUR od 9.2.2012. godine do isplate
na iznos od 82,75 EUR od 9.3.2012. godine do isplate
na iznos od 80,52 EUR od 11.4.2012. godine do isplate
na iznos od 81,58 EUR od 9.5.2012. godine do isplate
na iznos od 84,69 EUR od 9.6.2012. godine do isplate
na iznos od 81,17 EUR od 10.7.2012. godine do isplate
na iznos od 82,01 EUR od 9.8.2012. godine do isplate
na iznos od 76,37 EUR od 11.9.2012. godine do isplate
na iznos od 77,38 EUR od 10.10.2012. godine do isplate
na iznos od 80,89 EUR od 9.11.2012. godine do isplate
na iznos od 80,65 EUR od 11.12.2012. godine do isplate
na iznos od 81,95 EUR od 7.1.2013. godine do isplate
na iznos od 77,22 EUR od 9.2.2013. godine do isplate
na iznos od 76,99 EUR od 9.3.2013. godine do isplate
na iznos od 82,11 EUR od 9.4.2013. godine do isplate
na iznos od 76,83 EUR od 9.5.2013. godine do isplate
na iznos od 75,33 EUR od 11.6.2013. godine do isplate
na iznos od 72,28 EUR od 9.7.2013. godine do isplate
na iznos od 74,12 EUR od 9.8.2013. godine do isplate
na iznos od 75,16 EUR od 10.9.2013. godine do isplate
na iznos od 80,17 EUR od 10.10.2013. godine do isplate
na iznos od 78,36 EUR od 9.11.2013. godine do isplate
na iznos od 81,15 EUR od 10.12.2013. godine do isplate
na iznos od 77,74 EUR od 9.1.2014. godine do isplate
na iznos od 82,08 EUR od 11.2.2014. godine do isplate
na iznos od 83,40 EUR od 11.3.2014. godine do isplate
na iznos od 82,07 EUR od 9.4.2014. godine do isplate
na iznos od 80,87 EUR od 9.5.2014. godine do isplate
na iznos od 80,24 EUR od 10.6.2014. godine do isplate
na iznos od 81,26 EUR od 10.7.2014. godine do isplate
na iznos od 83,49 EUR od 9.8.2014. godine do isplate
na iznos od 86,18 EUR od 17.10.2014. godine do isplate
na iznos od 86,18 EUR od 17.10.2014. godine do isplate
na iznos od 88,29 EUR od 18.11.2014. godine do isplate
na iznos od 88,71 EUR od 16.12.2014. godine do isplate
na iznos od 88,88 EUR od 17.2.2015. godine do isplate
na iznos od 88,86 EUR od 17.2.2015. godine do isplate
na iznos od 88,86 EUR od 17.3.2015. godine do isplate
na iznos od 88,86 EUR od 16.4.2015. godine do isplate
na iznos od 88,86 EUR od 16.5.2015. godine do isplate
na iznos od 88,86 EUR od 16.6.2015. godine do isplate
na iznos od 88,86 EUR od 16.7.2015. godine do isplate
na iznos od 88,71 EUR od 18.8.2015. godine do isplate
na iznos od 88,71 EUR od 2.9.2015. godine do isplate
na iznos od 175,92 EUR od 2.9.2015. godine do isplate
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, te se prigovor tuženika radi prebijanja odbija kao neosnovan.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.765,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 7104339599 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Tužitelj se sukladno predmetnom Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio.
Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.
Tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.
Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP).
Dalje ističe da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.
Tužitelj tako drži da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.
Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Slijedom navedenog postavlja zahtjev za isplatu iznosa od 5.277,21 EUR kojeg je nakon provođenja financijskog vještačenja povisio na iznos od 5.297,82 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na mjesečnoj razini, kako je to navedeno u točki I izreke.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.
Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.
Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/202, dalje: ZPP) odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.
Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
Nadalje, uvažavajući okolnost da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev- 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, komparirajući ih sa odlukama Suda Europske unije i izvlačeći zaključak da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
Vezano za informiranosti tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora ukazuje da je Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).
Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.
Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
Napominje i da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.
Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 4.11.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.
Slijedom navedenog predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev, odnosno ako ga usvoji da izvrši prijeboj potraživanja tužitelja s njegovim potraživanjem.
3. Na ove navode tuženika, tužitelj je istaknuo, kako tuženik neosnovano i paušalno osporava tužitelju svojstvo potrošača. Iz predmetnog ugovora o kreditu je vidljivo kako je tužitelj kao fizička osoba sklopio ugovor radi kupnje vozila za osobne, privatne svrhe. Tužitelj ne može dokazivati negativne činjenice pa je teret dokaza ovdje na tuženiku da tužitelj ne bi bio potrošač.
Vezano za prigovor zastare, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine zauzeo stav u pogledu zastare predmetnog potraživanja, tj. prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe zbog čega zastara nije nastupila.
U konkretnom slučaju u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. postala je pravomoćna 14.06.2018. godine te je danom pravomoćnosti presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava tek 14.06.2023.godine. Dakle, budući da je tužitelj tužbu podnio 14.6.2023. godine to je razvidno kako zastara za povrat stečenog bez osnove još nije nastupila.
Vezano za odredbe ugovora kojima je određeno da je glavnica kredita vezana uz švicarski franak tzv. valutna klauzula, tužitelj ističe kako je neosnovan navod tuženika kako navedene odredbe nisu ništetne. Naime, prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.
Nadalje, člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO- a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije sporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl. 62. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.). O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Slijedom svega navedenog, razvidno je kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl. 7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.
Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tužena u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.
Tužitelj smatra prigovor tuženika vezan uz tijek zatezne kamate u cijelosti neosnovanim. Takva tvrdnja nema uporišta u odredbi članka 1115. ZOO-a koja odredba ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Odredbom članka 55. st 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Nadalje, Građanski odjel VSRH je na svojoj sjednici 20.1.2020. godine donio Zaključak koji glasi: Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323 st.1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u kojem u je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Ističe kako su posljedice ništetnosti uređene odredbom članka 323. st.1. ZOO- a na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora.
Predlaže sudu nakon provedenog postupka u cijelosti prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev.
4. Tijekom postupka pročitan je Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 321458237/06 kojeg su stranke sklopile dana 6. listopada 2008. godine, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, početni otplatni plan, prometi po tom kreditu / specifikacija uplate, te je provedeno financijsko vještačenje po mr. sc. BJ iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušan je tužitelj kao stranka.
5. Sukladno odredbama članka 190. stavak 2. i 3. te članka 191. stavak 2. Zakona o parničnom postupku Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; kraće ZPP), sud je dopustio preinaku tužbe do koje je došlo povećanjem zahtjeva tužitelja za isplatu, a nakon provedenog vještačenja, jer se radi o nepravoj preinaci budući da tužitelj viši iznos potražuje iz iste činjenične osnove
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207975521/08 od 6. listopada 2008. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Biserke Ambrašić iz Osijeka pod poslovnim brojem OV-15149/08 /2006 dana 9. listopada 2008., temeljem kojeg ugovora je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita od 24.83099 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.
Člankom 3. i 6. ugovora korisnik kredita preuzeo je obvezu otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u roku od 84 mjeseca, time da anuitet iznosi 369,34 CHF, u protuvrijednosti HRK obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dana plaćanja za CHF, a anuiteti dospijevaju na naplatu mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počevši od dospijeća prvog anuiteta.
Nije sporno, a što proizlazi iz podataka prometne kartice tog kredita da je tužitelj u cijelosti vratio kredit.
Isto tako nesporna je činjenica da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF u odnosu na HRK a s obzirom na tečaj koji je važio u trenutku zaključenja ugovora te da je uslijed toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao u svrhu vraćanja kredita.
8. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelj ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i koliko.
9. Sporno je da li je za to potraživanje tužitelja nastupila zastara.
10. Tužbeni zahtjev postavljen je na temelju izračuna razlike između onoga što je prilikom otplate tužitelj stvarno platio i onoga što bi platio pod pretpostavkom da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivalo početno ugovoreni tečaj CHF u odnosu na HRK.
11. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika)u razdoblju od 1. 04. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".
U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
12. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.
Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022. 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor radi kupnje motornog vozila - osobnog automobila marke KIA tip i model Proceed 1,4 16 V godine proizvodnje 2008., od prodavatelja HERBST d.o.o., što je bila i ugovorena namjena kredita. Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao.
Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika i to nitko ne spori. Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.
Utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da banke dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, primjenjivo je i na ovaj slučaj. S druge strane, iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza samog tužitelja, proizlazi da mu je kredit trebao kupnju auta, kojeg je našao u Auto kući Herbst u Osijeku, a zaposlenik te kuće mu je predmetni kredit vezan uz valutu CHF sugerirao kao najpovoljniji te ga je uputio na Zagrebačku banku d.d. koja je s tom kućom surađivala. U banci ga je čekao pripremljen ugovor, kojeg je pročitao i potom potpisao. Vidio je koliko je mjesečna rata kredita, te je bio siguran da će taj kredit moći uredno vraćati. Nitko od strane banke ga nije upozorio odnosno objašnjavao mu ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF te se nažalost dogodilo da je rata kredita počela enormno rasti, no unatoč tome je kreditu uredno vratio.
Kupljeni automobil tužitelj je koristio za privatne, osobne potrebe, a u to je vrijeme radio kao policajac.
14. Slijedom toga za ovaj je sud nedvojbeno da je sporna odredba ugovora koja se tiče primjene valutne klauzule u CHF, odnosno otplate kredita prema tečaju CHF u vrijeme plaćanja, ništetna, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.
15. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je kako je predmetni kredit isplaćen 10. listopada 2008., s kojim danom je srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,602807 kn za 1 CHF, pa je iznos kredita prenesen u otplatu od 24.456,60 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 112.569,01 kn, odnosno 14.940,48 EUR.
Odgovarajući na postavljeni zadatak vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te je iskazao razlike u visini obveza tužitelja, po osnovi promjene tečaja (stupac 'j'), i to na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita).
Napomenuo je i da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF u odnosu na HRK bio viši od tečaja na dan isplate kredita tako da negativnih tečajnih razlika nije bilo.
Mišljenje vještak je kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.12.2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 5.297,82 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza.
16. Tužitelj nije imao primjedbi na taj nalaz i mišljenje te je prema istom uskladio tužbeni zahtjev, na iznos od 5.297,82 EUR, sa kamatom na pojedine mjesečne iznose tekućom od dana plaćanja tih iznosa.
17. Tuženik je u odnosu na nalaz i mišljenje naveo da ne prigovara samo matematičkom izračunu vještaka, međutim da i dalje, iz već iznijetih razloga osporava osnovu potraživanja tužitelja.
18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije mr. sc. Zrinka Ručevića jer je istim u cijelosti odgovoreno na zadatak postavljen od strane sude te u njemu nema nelogičnosti i nejasnoća, a temelji se na egzaktnim podacima iz vjerodostojne dokumentacije vezane uz odobravanje i otplatu predmetnog kredita.
19. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".
Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.
20. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odn. da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).
21. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.
Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
22. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. pa nadalje, nisu bila u zastari.
Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. 14. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao. S obzirom na pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.:„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“, prigovor tuženika da je i za taj dio zahtjev za isplatu nastupila zastara nije osnovan.
23. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je usvojiti kako je to navedeno pod I izreke, a prigovor tuženika radi prebijanja odbiti kako je to navedeno pod II izreke.
24. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, kamata teče od svake pojedinačne uplate rate kredita u korist tuženika, sve na osnovi članka 1115. ZOO-a, budući da je tuženik zbog opisanog protupravnog načina postupanja prema tužitelju kao potrošaču, nepošteni stjecatelj.
25. Rješenje o troškovima postupka iz točke II, temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.
Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužitelju, odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 30. kolovoza 2023., te podnesaka od 24. siječnja 2024. i 6. lipnja 2024. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.), te zastupanja na ročištima 26. ožujka 2024. i 3. prosinaca 2024., svako u iznosu od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 600 bodova.
Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.200,00 EUR, na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 EUR.
Također mu pripada naknada troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.
U Zlataru, dana 17. siječnja 2025.
S u d a c
Neven Kucelj
Uputa o pravnom lijeku!
Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dn-a:
1. punomoćnik tužitelja
2. punomoćnik tuženika
