Poslovni broj P-772/2022-38

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jurici Kvartuču, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Surić i partneri d.o.o. Zadar, radi predaje u suposjed i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 02. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 17. siječnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku predati u suposjed tužiteljici putnički brod Arbiana upisan u luci Zadar, Republika Hrvatska, u ulošku broj [broj ZK uloška] glavne knjige upisnika brodova Lučke kapetanije Zadar, bruto tonaže 101, duljine 27,87 metara, širine 6,17 metara, visine 3,29 metara, MMSI broj 238315340, pozivni znak: 9A2497, godina gradnje: 1953., u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 30.700,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 15.350,00 Eura od 01. siječnja 2023.,

- na iznos od 15.350,00 Eura od 01. siječnja 2024.

do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za iznos u visini od 30.700,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev (na isplatu) odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 7.047,33 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 17. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica SĐ (dalje: tužiteljica) 22. travnja 2022. sudu podnosi tužbu protiv tuženika AĐ (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužiteljica suvlasnica plovila - putničkog broda Arbiana upisanog u luci Zadar, Republika Hrvatska, u ulošku broj [broj ZK uloška] glavne knjige upisnika brodova Lučke kapetanije Zadar, bruto tonaže 101, duljine 27,87 metara, širine 6,17 metara, visine 3,29 metara, MMSI broj 238315340, pozivni znak: 9A2497, godina gradnje: 1953., za ¼ udjela. Tuženik da je suvlasnik predmetnog plovila za ¼ udjela, dok su preostali suvlasnici ŽĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] te NĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], svaki za ¼ udjela. Ovi suvlasnici da su označeni brod stekli Ugovorom o darovanju sklopljenim s roditeljima SĐS i PĐ, ovjerenim kod Javnog bilježnika Vere Marčine u Zadru 18. lipnja 2003. pod brojem OV- 4672/03. Opisano plovilo da se nalazi u cijelosti u posjedu tuženika koji da ga koristi putem posrednog posjednika tvrtke Sun sailing d.o.o., OIB: 14953268509, čiji je član uprave i osnivač, kao jedini član društva, tuženik. Plovilo da se koristi u komercijalne svrhe za pružanje usluge prijevoza turista i organiziranja izleta, između ostalog, u Nacionalni park Kornate i Park prirode Telašćica. Na temelju čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima da vlasnik stvari ima pravo prema nepoštenom posjedniku zahtijevati od nepoštenog posjednika naknadu svih koristi koje je nepošteni posjednik imao za vrijeme svog posjedovanja, pa da stoga tužiteljica ovom tužbom od tuženog potražuje naknadu razmjernog iznosa koristi koju je tuženik imao od korištenja predmetnog plovila. Tuženik da ubire korist od navedenog plovila bez suglasnosti tužiteljice najmanje od 2017. godine kada je osnovao Sun sailing d.o.o. te da od istog ostvaruje značajnu korist. Tržišna cijena zakupa ovakvog plovila da iznosi najmanje 1.000.000,00 kn po godini pa da stoga tužiteljica ovom tužbom potražuje proporcionalan iznos zakupa broda za svaku godinu neovlaštenog korištenja od strane tuženika, a što da sukladno njenom suvlasničkom udjelu iznosi 250.000,00 kn. Slijedom navedenog tužiteljica u tužbi postavlja tužbeni zahtjev kojim traži kao prvo, da sud naloži tuženiku da tužiteljici preda u suposjed putnički brod Arbiana upisan u luci Zadar, Republika Hrvatska, u ulošku broj [broj ZK uloška] glavne knjige upisnika brodova Lučke kapetanije Zadar, bruto tonaže 101, duljine 27,87 metara, širine 6,17 metara, visine 3,29 metara, MMSI broj 238315340, pozivni znak: 9A2497, godina gradnje: 1953.; te kao drugo, da sud naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.250.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2021. do isplate.

2. Tužiteljica uz tužbu podnosi i prijedlog za osiguranje nenovčane tražbine, prava na korištenje (suposjed) broda, određivanjem privremene mjere, međutim, kako je o tom prijedlogu tužiteljice u tijeku ovog postupka već pravomoćno odlučeno rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-772/2022-5 od 19. srpnja 2022. kojim je odbijen prijedlog tužiteljice za osiguranje određivanjem privremene mjere, protiv kojeg rješenja stranke u zakonskom roku nisu uložile žalbu, to sud u ovoj presudi nije citirao navode tog prijedloga za osiguranje kao ni odgovora na taj prijedlog.

3. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 21. lipnja 2022. tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine, ističe prigovor zastare potraživanja te prigovor aktivne legitimacije za podnošenje ove tužbe. Navodi da tužiteljica u povijesnom dijelu tužbe pogrešno i neistinito navodi redoslijed događaja, a koji redoslijed događaja da ne odgovara stvarnom stanju stvari. Tvrdi da je istina da je putnički brod koji je predmet ove tužbe formalno upisan kao suvlasništvo tužiteljice za ¼ dijela, koji suvlasnički udio je ista dobila darovanjem od roditelja i to da su jedini točni navodi tužbe. Napominje da tuženik nije nepošteni posjednik predmetnog broda, već da je predmetni brod u isključivom poštenom i mirnom posjedu tuženika još od 2014. godine iz razloga izričitog dogovora svih suvlasnika, a posebice tužiteljice, u prilog čemu prilaže Izjavu tužiteljice od 01. travnja 2014. ovjerenu istog dana od strane javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra pod brojem OV-4210/14, a kojom izjavom da tužiteljica ovlašćuje tuženika da može neograničeno i bez ikakvih daljnjih odobravanja u potpunosti koristiti njezin suvlasnički udio od ¼ dijela na putničkom brdu Arbiana, te korištenjem navedenog suvlasničkog udjela na opisanom brodu ostvarivati svekoliku ekonomsku korist, a koja Izjava vrijedi do opoziva. Nadalje, izjave identičnog sadržaja da su tuženiku dala i preostala dva suvlasnika predmetnog broda, svaki za ¼ dijela i to suvlasnica NĐ izjavu ovjerenu 01. travnja 2014. od strane javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljak iz Zadra pod brojem OV-2263/14 te suvlasnik ŽĐ izjavu od 08. travnja 2014. ovjerenu od strane Generalnog konzulata Republike Hrvatske u New Yorku, SAD, Klasa: 03702/14-01/12, Urbroj: 521-USA-02-14-1. Dogovor među braćom i sestrama da je bio da će se ostali suvlasnici svojih suvlasničkih udjela odreći u korist tuženika, kada tuženik otplati sve dugove i kredite i izbriše sva založna prava koja su brod teretila, međutim, ne samo da je tužiteljica izigrala povjerenje tuženika već da je i postupila potpuno protivno dogovoru, ali i moralu. Povijest ovog predmeta da tako seže u 2003. godinu, kada su Ugovorom o darovanju roditelji tužiteljice i tuženika darovali predmetni brod svojoj djeci, svakome za ¼ dijela. Od 2003. do 2014. godine predmetni brod da je bio u isključivom posjedu tužiteljice odnosno njenog obrta [obrt], koji kasnije mijenja naziv u SĐ, što da je vidljivo iz obrtnog registra. U tih 11 godina tužiteljica da je dovela svoj obrt i sam brod koji je predmet ovog postupka u ugrozu, opteretivši ga brojnim dugovima pa tako i kreditom u iznosu od 100.000,00 Eura s osnivanjem hipoteke na brodu, a uz to da je nagomilala još privatnih dugova zadužujući se kod rodbine, te da se sve do 2014. godine dugovi nisu otplaćivali i banka da je počela prijetiti ovrhom, sve što da je vidljivo iz Upisnog lista izdanog 18. srpnja 2018. iz kojeg da proizlaze dugovanje Ministarstvu financija u visini od 716.912,00 kn, OTP banci d.d. u visini od 20.000,00 Eura, OTP banci d.d. u visini od 100.0000,00 Eura, zabilježbi ovršivosti tražbine na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj: Ovr-4035/10 te zabilježbe zabrane otuđenja temeljem Rješenja Ministarstva financija, Područnog ureda Zadar, Klasa: 415-02/2004-01/238, Urbroj: 513-07-13/2004-01 od 07. prosinca 2004., a koja da je sva dugovanja tuženik kroz godine podmirio. U takvoj situaciji da su braća i sestre uključujući i tužiteljicu, shvativši da se i obiteljska kuća stranaka našla pod prijetnjom ovrhe, dali ovu punomoć i pravo korištenja sve zarade tuženiku, kako bi isti ozbiljnije počeo raditi i kako bi spasio kuću i brod, sve što su imali. U takvoj situaciji da tuženik preuzima brod i nastavlja poslovati preko svojeg obrta [obrt], uz dogovor da će isti otplatiti dugovanje prema OTP banci d.d. u iznosu od 420.000,00 kn, kojoj da je tuženik preuzeo obvezu plaćanja dugovanja dužnika SĐ, dug Poreznoj upravi Zadar od 1.200.000,00 kn, dugovanja prema hrvatskom registru brodova, Plovputu, osiguranjima i oko 5.000,00- 6.000,00 Eura privatnih dugova, o čemu da svjedoči i Sporazum o ispunjenju dospjelih potraživanja sklopljen između tuženika kao dužnika i OTP banke d.d. kao vjerovnika, kojim da je sporazumom tuženik samostalno preuzeo kompletan preostali dug u iznosu od 401.299,96 kn uvećan za zakonske kamate koje su svaki mjesec dospijevale na naplatu i to uz dogovor o otplati u 60 mjesečnih uzastopnih obroka u iznosu od 7.550,00 kn mjesečno. Mukotrpnim radom i trudom, održavanjem broda, ulaganjem u sam brod i posadu, da je tuženik uspio otplatiti dugovanja koja je uzrokovala upravo tužiteljica te uspijeva krenuti živjeti od tog broda, što da tuženiku djelomično i uspijeva 2021. godine, točnije 16. travnja 2021. kada je doneseno Rješenje Lučke kapetanije Zadar kojim se prihvaća zahtjev AĐ za upis brisanja založnih prava u donosu na brod Arbiana i to za iznose od 716.912,96 kn (potraživanje Ministarstva financija, Porezne uprave od 2010. godine) te iznos od 100.000,00 Eura (potraživanje OTP banke d.d. od 2009. godine). Kroz cijeli ovaj period od 2014. godine na dalje tuženik da je posuđivao tužiteljici znatne novčane iznose, o čemu da svjedoči korespondencija preko mobilnih aplikacija, iz koje da je vidljivo koliko je novaca i kada tuženik posuđivao i davao tužiteljici, htijući joj pomoći, a kasnije i isplatiti njezinu ¼ dijela, s ciljem da zaustavi njezino daljnje ucjenjivanje. Njezino ucjenjivanje da je rezultiralo i činjenicom da je tuženik tužiteljici isplatio iznos od 100.000,00 kn za uređenje poslovnog prostora, o čemu da može posvjedočiti i sestra tužitelja i tuženika NĐ, pred kojom da je novac isplaćen. Nadalje, spominjanje društva Sun Sailing da nije utemeljeno u pogledu korištenja predmetnog broda, jer da je brod korišten isključivo preko obrta [obrt] radi čega tuženiku nije jasno odakle tvrdnje o ”korištenju” predmetnog broda preko navedenog društva, s obzirom da društvo može u gospodarske svrhe upotrebljavati isključivo brod koji je u vlasništvu te tvrtke, što da ovdje nije slučaj. Tuženik ističe i to da je predmetni brod Arbiana izgrađen 1954. godine, da je tuženik veliki dio novca uložio u renovaciju broda Arbiana i to tako što je prodao svoj brod ”Prvi Odisej” i sva sredstva od prodaje broda uložio u obnovu i modernizaciju Arbiane, no ne samo to, nego da je tuženik i svu ušteđevinu uložio u renovaciju S i godinama rješavao obiteljske dugove, uzrokovane uglavnom za vrijeme korištenja tog broda od strane tužiteljice. Slijedom navedenog, a ukoliko tužiteljica nastavi ustrajati u ovoj tužbi, tužitelj da će do zaključenja prethodnog postupka uložiti protutužbu u visini uloženih radova na brodu Arbiana od 2014. do današnjeg dana, troškove održavanja broda sa svim dodatnim davanjima, osiguranja, korištenja veza, sidrišta, svih poreza i davanja, plaća radnika kao i troškove svojeg vlastitog svakodnevnog rada na brodu Arbiana te potraživanja na temelju korištenja broda u trajanju od 11 godina od strane tužiteljice u periodu od 2003. do 2014. godine, u kojem da je periodu tuženik također bio suvlasnik za ¼ dijela broda, na kojem da je kao student pomagao svake sezone, ali i ¼ cjelokupnog dugovanja koje je tuženik podmirio od preuzimanja broda do današnjeg dana i to glavnicu i sve kamate plaćene na dugovane iznose. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te obvezati tužiteljicu na isplatu troškova ovog postupka tuženiku.

4. Tijekom prethodnog postupka tuženik ističe i to da on za opoziv Izjave tužiteljice od 14. rujna 2022. saznaje prvi put tek na pripremnom ročištu održanom u ovoj pravnoj stvari te da nikada prije taj opoziv nije dostavljen tuženiku. Sama ovjera tog opoziva kod javnog bilježnika da ništa ne znači ukoliko opoziv nije i dostavljen tuženiku pa da tako tuženik ne može biti u zloj vjeri glede korištenja tužiteljičinog suvlasničkog dijela broda i ostvarivanja sveukupne ekonomske koristi od broda. Tužiteljica da je prije 2014. godine vodila poslovanje broda i da je dovela kompletnu obitelj u bankrot te da je upravo sama obitelj, a vezano za višedesetljetnu tradiciju brodarstva, odlučila tužiteljicu maknuti iz kompletnog poslovanja broda, kojom da je radnjom došlo do raščišćavanja odnosa i podmirivanja ogromnih dugova u kojima je obitelj bila.

5. Tužiteljica pak tijekom prethodnog postupka ističe i to da tuženik nikada nije isplatio tužiteljici niti jedne kune od dobiti ostvarene brodom, čak ni za razdoblje koje je uslijedilo opozivu Izjave iz 2014. godine kojom se tužiteljica navodno odriče ekonomske koristi od broda, tvrdeći da je ta Izjava iz 2014. godine nastala u trenutku kada je tužiteljica bila u teškom psihofizičkom stanju, depresiji uzrokovanoj dijelom i smrću oca. Osporava navode tuženika da je ona stvorila nekakve dugove i kredite vezano za brod, navodeći da je ona svojim osobnim kreditima financirala brod pa čak i havariju za koju je odgovoran tuženik, a koja je procijenjena na pola milijuna kuna, zbog čega da je i danas pod ovrhama Croatia osiguranja d.d. Tvrdi da je tuženik taj koji se je koristio brodom još od prije 2014. godine, dok je ona u tom razdoblju radila na drugom brodu i imala frizerski obrt te da nije ni na koji način sudjelovala u plovidbi brodom i pribavljanju imovinske koristi od istog.

6. Nakon što je u postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za pomorski promet i procjenu ZĐ, ovo na okolnost tržišne visine zakupa predmetnog broda u razdoblju od 31. prosinca 2021. na dalje, uzimanjem u obzir okolnosti da se brod tijekom utuženog perioda koristio u turističke svrhe, odnosno nakon što je zaprimila nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 28. travnja 2024. i pisano očitovanje stalnog sudskog vještaka od 14. svibnja 2024., tužiteljica na ročištu glavne rasprave 12. rujna 2024. (list spisa 163) temeljem nalaza i mišljenja sudskog vještaka uređuje tužbeni zahtjev na način da sada točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 30.700,00 Eura za 2022. godinu sa dospijećem 01. siječnja 2023. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate te iznosa od 30.700,00 Eura za 2023. godinu sa dospijećem 01. siječnja 2024. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća do isplate. Pri tome tužiteljica pojašnjava da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je tuženik od broda imao neto prihod odnosno dobit u iznosu od 122.800,00 Eura za 2022. godinu i jednako toliko za 2023. godinu, a utuženi iznos da predstavlja ¼ koristi koju je od predmetnog broda za navedeno razdoblje (2022. i 2023. godine) imao tuženik, ovo razmjerno suvlasničkom udjelu tužiteljice na brodu. Tužba da je u ovoj pravnoj stvari podnesena u travnju 2022. godine, dakle, prije početka turističke sezone 2022. godine te da tuženiku nikako nije moglo ostati nepoznato da nema suglasnost tužiteljice da nastavi samostalno posjedovati brod i ubirati sve koristi od istog u utuženom periodu budući je za cijelo to vrijeme trajao ovaj parnični postupak, a cijelo to vrijeme da je tuženik bio u posjedu broda te da nije prestao onemogućavati tužiteljicu u suposjedovanju broda. Sve koristi od njenog suvlasničkog dijela da su pripale tuženiku dok da tužiteljica nije imala nikakve koristi na ime svog suvlasničkog dijela.

6.1. U odnosu na tako opisano uređenje tužbenog zahtjeva i iznesene navode, tuženik se usprotivio tako iznesenim navodima kao i preinačenom tužbenom zahtjevu. Iako u odnosu na navedeno tužiteljica tvrdi da gore opisanim uređenjem tužbenog zahtjeva nije izvršena preinaka tužbe već da je tužbeni zahtjev ovom radnjom smanjen, ocjena je suda da je na ročištu glavne rasprave 12. rujna 2024. uređenjem tužbenom zahtjeva na gore opisani način, tužiteljica u biti izvršila preinaku tužbe. Naime, tužbom koju podnosi 22. travnja 2022. tužiteljica (osim predaje u suposjed) od tuženika traži isplatu iznosa u visini od 1.250.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2021. po osnovi neovlaštenog korištenja njenog suvlasničkog dijela broda u periodu od pet godina prethodno podnošenju tužbe, dakle, u periodu od 2017. do uključno 2021. godine. Uređenim tužbenim zahtjevom tužiteljica pak potražuje isplatu iznosa u visini od ukupno 61.400,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 30.700,00 Eura od 01. siječnja 2023. te na iznos od 30.700,00 Eura od 01. siječnja 2024. po osnovi neovlaštenog korištenja njenog suvlasničkog dijela broda u periodu 2022. i 2023. godine. Budući je time prema ocjeni ovog suda tužiteljica promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva budući ovako izmijenjenim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje naknadu za neosnovano korištenje stvari za period u potpunosti drugačiji od onog za koji je tužiteljica početno tužbom tražila isplatu te naknade, a sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe, to tužiteljica izmjenom tužbenog zahtjeva na ročištu 12. rujna 2024. u biti vrši preinaku tužbe. Kako međutim tužiteljica ovakvu preinaku tužbe bez svoje krivnje nije mogla izvršiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari (budući do tog trena još nije istekla 2022. kao ni 2023. godina koje ovom preinakom postaju utuženo razdoblje) to je ovakva preinaka tužbe dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. ZPP, a kako je ista pri tome prema ocjeni suda i svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sud je u ovom postupku odlučivao o ovako preinačenoj tužbi.

7. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 2.500,00 kn (list spisa 6), izvadak iz upisnika brodova klasa: 342-11/22- 02/578, urbroj: 530-04-7-3-22-2 (list spisa 7-9), Ugovor o darovanju (list spisa 10-12), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zadru za subjekt upisa Sun sailing d.o.o. (list spisa 13-14), Izjavu SĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 23-24), Izjavu NĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 25-26), Izjavu ŽĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 27), izvadak iz obrtnog registra za subjekt upisa [obrt] (list spisa 28-29), upisni list (list spisa 30-31), Sporazum o ispunjenju dospjelih tražbina od 18. veljače 2015. (list spisa 32-36), rješenje Lučke kapetanije klasa: UP/I-342-11/21-01/124, urbroj: 530-04-7-5-21-2 od 16. travnja 2021. (list spisa 37-39), Ugovor o zakupu sklopljen 24. svibnja 2017. (list spisa 44-46), Ugovor o zakupu javne površine sklopljen 28. ožujka 2022. (list spisa 47-48), očevidnik neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate (list spisa 49), skica Prostora za prezentaciju brodskih izleta (list spisa 50), Izjavu u opozivu SĐ od 14. rujna 2020. (list spisa 51), novinski članak (list spisa 64-69), očevidnik o redoslijedu plaćanja sa obračunatom kamatom (list spisa 70-76), potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (list spisa 77-80), zdravstveni karton na ime SĐ (list spisa 81-84), dopis Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Zadar klasa: 410-23/2022-012/55 od 03. studenog 2022. (list spisa 87), iskaz svjedoka NĐ (list spisa 89-90), iskaz tužiteljice SĐ (list spisa 91-92), iskaz tuženika AĐ (list spisa 92-94), iskaz svjedoka ŽĐ (list spisa 100-103), potvrdu o plaćanju predujma za troškove vještačenja u iznosu od 700,00 Eura (list spisa 124), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za pomorski promet i procjenu vrijednosti plovila ZĐ, dipl. pom. prom. od 28. travnja 2024. (list spisa 125-129), očitovanje stalnog sudskog vještaka za pomorski promet i procjenu vrijednosti plovila ZĐ, dipl. pom. prom. od 14. svibnja 2024. (list spisa 151-153) i fotografije iz svibnja 2024. (list spisa 156-158) te je saslušao svjedoka RĐ (list spisa 163- 164) i stalnog sudskog vještaka ZĐ (list spisa 167). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi, osim kao prvo, dokaza provođenjem knjigovodstvenog vještačenja budući je tuženik, koji je ovaj dokaz predložio izvesti još u odgovoru na tužbu, od tog dokaznog prijedloga odustao na glavnoj raspravi održanoj 18. ožujka 2024.; kao drugo, dokaza čitanjem sms korespondencije i knjigovodstvene dokumentacije budući ove isprave, a čitanje kojih predlaže još u odgovoru na tužbu, tuženik sudu ne dostavlja niti do zaključenja prethodnog postupka, a niti do dovršetka dokaznog postupka poradi čega taj dokaz nije bilo moguće izvesti, a osim toga, time što stranka ispravu nije dostavila u spis se smatra da je odustala od prijedloga za čitanje iste; kao treće, saslušanjem svjedoka FĐ budući je tuženik koji je predložio izvođenje ovog dokaza od tog dokaznog prijedloga odustao na ročištu glavne rasprave 19. rujna 2023.; te kao četvrto, saslušanjem svjedoka MĐ budući tužiteljica, koja je predložila izvođenje ovog dokaza, na ročištu glavne rasprave 12. rujna 2024. odustaje od tog dokaznog prijedloga. Sud pri tome napominje da je u dokaznom postupku, a obzirom na činjenicu da su pojedini svjedoci (NĐ i ŽĐ) i parnične stranke u tijeku postupka saslušani pred drugim raspravnim sucem, ove dokaze obnovio čitanjem iskaza svjedoka i stranaka, a čemu se stranke nisu protivile, dakle, s čime su stranke bile suglasne budući na glavnoj raspravi koja je 12. rujna 2024. počela iznova zbog izmjene uređujućeg suca stranke nisu predlagale da sud ponovno sasluša parnične stranke i svjedoke koji su ranije saslušani (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 1095/2013-2 od 18. ožujka 2015.). Da su stranke na ročištu 12. rujna 2024. bile suglasne s čitanjem ranije izvedenih dokaza je i logično obzirom su i nekoliko mjeseci prethodno tome, kada je također došlo do izmjene uređujućeg suca, stranke bile suglasne da se izvedeni dokazi obnove čitanjem. Osim toga, čak i da su se stranke protivile da sud dokaze saslušanjem svjedoka NĐ i ŽĐ te parničnih stranaka obnovi čitanjem njihovih iskaza, takvo protivljenje ne bi bilo osnovano, budući uz činjenicu da bi (ponovo) izvođenje ovih dokaza obzirom da jedan od svjedoka prebiva u [adresa] bilo otežano i time protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti parničnog postupka, sud ne nalazi razloga poradi kojih se obzirom na stanje spisa ovi dokazi ne bi mogli obnoviti čitanjem.

8. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8.1. Tužiteljica koja tvrdi da je suvlasnica broda Arbiana za ¼ dijela od tuženika za kojeg tvrdi da taj brod drži u isključivom posjedu i daje u zakup za turističke svrhe te da tužiteljicu neovlašteno isključuje iz suposjeda broda, traži predaju u suposjed broda kao i isplatu iznosa od 61.400,00 Eura kao naknadu za neosnovano korištenje njenog suvlasničkog dijela broda u 2022. i 2023. godini pa je tako predmet spora predaja stvari u suposjed suvlasniku i obveza suvlasnika koji je isključivi posjednik na isplatu naknade drugom suvlasniku zbog uporabe suvlasničkog dijela tog suvlasnika bez valjanje pravne osnove.

8.2. Odredba čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV) propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, a u svezi čega valja istaknuti odredbu čl. 37. st. 6. ZV kojom je propisano da svaki suvlasnik ima pravo glede svog idealnog dijela stavljati svakome, pa i svojim suvlasnicima, sve zahtjeve koji proizlaze iz njegova prava vlasništva. Pri tome, čl. 30. st. 2. ZV propisuje da u granicama iz st. 1. tog članka vlasnik ima, među ostalim i pravo posjedovanja stvari, dok čl. 162. st. 1. ZV određuje da bi u postupku pred nadležnim sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

8.3. Odredba čl. 164. st. 1. ZV propisuje da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno, dok odredba čl. 165. st. 1. ZV propisuje da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

9. Među strankama u postupku nije sporno da je brod Arbiana bruto tonaže 101, duljine 27,87 metara, širine 6,17 metara, visine 3,29 metara, MMSI broj 238315340, pozivni znak: 9A2497, godina gradnje: 1953., upisan u luci Zadar, Republika Hrvatska, u ulošku broj [broj ZK uloška] glavne knjige upisnika brodova Lučke kapetanije Zadar, kao suvlasništvo stranaka ovog postupka, svakog za ¼ dijela te ŽĐ i NĐ svakog za ¼ dijela. Osim što nije sporna, ova činjenica proizlazi i iz izvatka iz upisnika brodova klasa: 342- 11/22-02/578, urbroj: 530-04-7-3-22-2 (list spisa 7-9) koji prikazuje vlasničko stanje opisanog broda na dan 07. ožujka 2022.

9.1. Kada sud u svezi s takvim stanjem upisa prava vlasništva u javnom registru cijeni činjenicu koju utvrđuje uvidom u Ugovor o darovanju (list spisa 10-12), tu da je pravna osnova ŽĐ, AĐ ovdje tuženika, SĐ ovdje tužiteljice i NĐ za stjecanje prava vlasništva na predmetnom brodu Abriana pravni posao darovanja sklopljen 18. lipnja 2003., sud utvrđuje da su stranke suvlasnici predmetnog broda Arbiana svaki za ¼ dijela u cijelom ovdje utuženom razdoblju, a tuženik u ovom postupku predloženim dokazima nedvojbeno ne dokazuje tome suprotno budući ne dokazuje svoju tvrdnju da tužiteljica nije stvarna vlasnica predmetnog broda.

9.2. Naime, navod da je brod koji je predmet ove tužbe samo formalno upisan kao suvlasništvo tužiteljice za ¼ dijela, a iz čega proizlazi da tuženik tužiteljici osporava pravo (su)vlasništva na predmetnom brodu, tuženik prema ocjeni suda nije nedvojbeno dokazao. Izjava SĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 23-24) kao ni Izjave NĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 25-26) i Izjava ŽĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 27), koje tuženik predlaže na ovu okolnost, svojim sadržajem ne svjedoče u prilog navodu da predmetni brod nije suvlasništvo tužiteljice za ¼ dijela, dapače, svjedoče upravo u prilog tužbenom navodu da je tužiteljica stvarna vlasnica predmetnog broda za ¼ dijela, jer da to nije, tada logično i životno ne bi ni postojala potreba da ona kao jedan od suvlasnika da svoju suglasnost tuženiku kao drugom suvlasniku za korištenje njenog suvlasničkog dijela, a niti bi ista bila ovlaštena na davanje takve izjave budući pravo dati svoj dio na korištenje drugom suvlasniku ima samo (stvarni) suvlasnik stvari. Osim toga, sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je on pošteni posjednik predmetnog broda još od 2014. godine na temelju izričitog dogovora svih suvlasnika, posebno tužiteljice koja je dala Izjavu od 01. travnja 2014., a čime sam tuženik potvrđuje da mu je za isključivi posjed cijelog broda bilo potrebno i odobrenje tužiteljice, a što ne bi bio slučaj da tužiteljica nije stvarna suvlasnica predmetnog broda. Da li je pri tome usmeni dogovor među braćom i sestrama ŽĐ, tuženikom, tužiteljicom i NĐ bio taj da će se ostali suvlasnici svojih udjela odreći u korist tuženika kada tuženik otplati sve dugove i kredite i sa broda izbriše sva založna prava koja su ga teretila, je u cijelosti irelevantno u nespornim okolnostima da tužiteljica prethodno utuženom razdoblju svojim suvlasničkim udjelom na predmetnom brodu nije raspolagala nekim pravnim poslom u korist tuženika, a tuženik ne dokazuje postojanje kakve druge pravne osnove po kojoj bi suvlasništvo tužiteljice na predmetnom brodu prestalo u smislu odredbi ZV. Drugim riječima, čak i ukoliko postoji obveza tužiteljice na raspolaganje njenim suvlasničkim dijelom predmetnog broda u korist tuženika, takva je činjenica u pogledu pitanja da li je u ovdje utuženom razdoblju tužiteljica bila suvlasnica predmetnog broda irelevantna, budući je nedvojbeno da tužiteljica niti prethodno niti tijekom ovdje utuženog razdoblja svojim suvlasničkim udjelom predmetnog broda nikakvim pravnim poslom nije raspolagala u korist tuženika, a sukladno čl. 114. ZV pravo vlasništva se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona pri čemu je pravo vlasništva stečeno kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom. Istaknimo ovdje da obzirom na među stranaka nespornu činjenicu da tužena svojim suvlasničkim dijelom predmetnog broda niti prethodno niti tijekom ovdje utuženog razdoblja nije raspolagala u korist tuženika, sud nije cijenio kao relevantne dijelove iskaza svjedoka i stranaka vezane za dogovor braće i sestara o odricanju od suvlasničkih udjela u korist tuženika kada on otplati sve dugove i kredite i izbriše založna prava koja brod terete, a obzirom da samo postojanje eventualne obveze na prijenos prava suvlasništva, nije od utjecaja na činjenicu da je i osoba koja se jednom u budućnosti obvezala prenijeti svoje pravo suvlasništva, i dalje nositelj prava suvlasništva usprkos takvoj obvezi i to sve dok temeljem učinjenog valjanog raspolaganja njeno pravo suvlasništva ne prestane sukladno odredbama ZV. U nedostatku dokaza da je tužiteljica kakvim pravnim poslom svojim suvlasničkim dijelom predmetnog broda raspolagala u korist tuženika, niti navodi tuženika da je on tuženoj vršio isplate s ciljem da isplati njezinu ¼ dijela, ne svjedoče u prilog tvrdnji da tužiteljica nije stvarna suvlasnica predmetnog broda. Ovo posebice i jer eventualnu isplatu tuženik zasigurno nije vršio po osnovi sporazuma stranaka o kupoprodaji, kao isplatu kupoprodajne cijene, a budući sam tuženik sudu iskazuje (list spisa 93) to da je on tužiteljici nekoliko puta nudio isplatu za njezin suvlasnički dio, on je mislio da će tužiteljica prihvatiti isplatu za brod, ali da je njoj odgovaralo da to ne prihvati.

9.3. Obzirom na tako nedvojbeno utvrđenu činjenicu da je tužiteljica suvlasnica predmetnog broda Arbiana za ¼ dijela, kako u trenu podnošenja tužbe tako i kroz cijelo utuženo razdoblje, a vodeći računa da je sukladno čl. 161. st. 1. ZV na podnošenje vlasničke tužbe radi predaje stvari te sukladno čl. 164. i čl. 165. ZV za traženje isplate naknade zbog neosnovanog korištenja stvari ovlašten vlasnik stvari, a stoga sukladno čl. 37. st. 6. ZV i suvlasnik stvari, sud je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za podnošenje ove tužbe ocijenio neosnovanim.

10. Nadalje, među strankama u postupku nije sporno da je u trenutku podnošenja ove tužbe (22. travnja 2022.) kao i tijekom cijelog utuženog razdoblja te u trenutku zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari, u posjedu predmetnog broda Arbiana tuženik.

10.1. Naime, tuženik već u svom odgovoru na tužbu navodi da je on 2014. preuzeo predmetni brod i s njim nastavio poslovati preko svojeg obrta [obrt], pri čemu sud činjenicu da je tuženik u (posrednom) posjedu predmetnog broda utvrđuje i uvidom u Ugovor o zakupu sklopljen 24. svibnja 2017. (list spisa 44-46) iz kojeg proizlazi da tuženik kao zakupodavac 24. svibnja 2017. društvu Sun sailing d.o.o. Zadar kao zakupoprimcu daje u zakup predmetni brod Arbiana na neodređeno vrijeme, a činjenica da je upravo tuženik u utuženom razdoblju posjednik predmetnog broda te da tužiteljica nije u suposjedu istog proizlazi i iz iskaza samog tuženika (list spisa 92-94) koji iskazuje o preuzimanju broda nakon smrti oca, nakon što su za stolom on, njegov brat i dvije sestre (od kojih je jedna nesporno tužiteljica) dogovorili da on preuzme raditi s brodom Arbiana s tim da preuzme sve kredite, dugove i obveze i porezni dug, što da je sve skupa bilo oko 300.000,00 Eura, koje da je dugove on vratio radom s predmetnim brodom Arbianom i paralelno sa brodom koji je imao u svom isključivom vlasništvu koji je kasnije prodao i vratio većinu dugova te napravio ulaganje u predmetni brod Arbiana.

11. Time su u ovom postupku kao nedvojbeno utvrđene tri odlučne činjenice teret dokaza kojih je činjenica u ovoj vrsti spora, sukladno odredbi čl. 162. st. 1. ZV, na tužiteljici. Naime, sukladno čl. 162. ZV u sporu u kojem tužiteljica kao suvlasnik od tuženika kao suvlasnika i posjednika traži predaju stvari u suposjed tzv. pravom vlasničkom tužbom (reivindikacijskom tužbom), tužiteljica je dužna dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, identitet stvari te da se stvar predaju koje traži nalazi u posjedu tuženika, bilo posrednom bilo neposrednom, dok je na tuženiku teret dokaza onih prigovora kojima se u ovoj vrsti spora brani od reivindikacijskog zahtjeva.

11.1. Tužiteljica je kao nedvojbeno dokazala da se predmetni brod Arbiana, bruto tonaže 101, duljine 27,87 metara, širine 6,17 metara, visine 3,29 metara, MMSI broj 238315340, pozivni znak: 9A2497, godina gradnje: 1953., upisan u luci Zadar, Republika Hrvatska, u ulošku broj [broj ZK uloška] glavne knjige upisnika brodova Lučke kapetanije Zadar, koji je suvlasništvo tužiteljice za ¼ dijela, nalazi u samostalnom (posrednom) posjedu tuženika. Kako pri tome tuženik nije kao nedvojbeno dokazao osnovanost prigovora kojima se brani od reivindikacijskog zahtjeva, prigovor da tužiteljica nije suvlasnik broda (kako je to prethodno obrazloženo) kao prigovora kojim se negira reivindikacijski zahtjev kao ni prigovor da tuženik u trenutku zaključenja raspravljanja ima pravo na isključivi posjed predmeta spora temeljem odobrenja svih suvlasnika broda među kojima i tužiteljice (što se obrazlaže u nastavku) kao prigovora kojim se reivindikacijski zahtjev zaustavlja, sud je tužbeni zahtjev tužiteljice na predaju predmetnog broda Arbiana u suposjed temeljem čl. 161. u svezi čl. 165. ZV ocijenio osnovanim te je odlučio kao u točci I. izreke ove presude.

11.2. Naime, tuženik tvrdi da on predmetni brod Arbiana drži u (isključivom) posjedu na temelju odobrenja drugih suvlasnika među kojima i tužiteljice za korištenje broda. U prilog takvom navodu prilaže Izjavu SĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 23-24), Izjavu NĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 25-26) i Izjavu ŽĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 27) iz kojih Izjava, potpisi davatelja kojih su izjava ovjereni po ovlaštenim osobama koje obavljaju javnu službu što potvrđuje vjerodostojnost tih isprava, proizlazi da su sva tri preostala suvlasnika predmetnog broda u travnju 2014. godine tuženika ovlastili da neograničeno i bez ikakvih daljnjih odobravanja u potpunosti koristi njihov suvlasnički udio od ¼ dijela na predmetnom brodu Arbiana, te da korištenjem njihovog suvlasničkog dijela broda ostvaruje svekoliku ekonomsku korist, na način koji nije protivan pozitivnim propisima i moralu društva. Nedvojbeno iz ovih materijalnih dokaza proizlazi da je svaki od suvlasnika među kojima i tužiteljica u travnju 2014. ovlastio tuženika na posjedovanje suvlasničkog dijela broda tog suvlasnika, a iz čega proizlazi utvrđenje da je od travnja 2014. godine tuženik imao valjanu pravnu osnovu za posjedovanje predmetnog broda Arbiana u cijelosti. Istaknimo ovdje da iako tužiteljica tijekom postupka navodi da je takvu Izjavu dala u teškom psihofizičkom stanju, iz čega bi proizlazilo da tužiteljica tvrdi da takva izjava nema pravni učinak, takav navod tužiteljica nedvojbeno ne dokazuje budući medicinska dokumentacija (list spisa 81-84) koju prilaže kao dokaz na tu okolnost nije dostatni dokaz da bi sud, koji za takvo utvrđenje ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, mogao kao nedvojbeno utvrditi kakvo je na dan 01. travnja 2014. bilo zdravstveno stanje tužiteljice te da li je ona u trenutku davanja te izjave bila sposobna za rasuđivanje s aspekta psihičkog stanja. Jedini adekvatan dokaz na ovu okolnost je medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku medicinske struke, koji pak dokaz tužiteljica ne predlaže, poradi čega sud sukladno čl. 221.a ZPP o ovoj činjenici zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja i utvrđuje da Izjava tužiteljice od 01. travnja 2014. proizvodi pravne učinke.

11.3. Međutim, osim činjenice da 01. travnja 2014. tužiteljica tuženika ovlašćuje da u potpunosti koristi njezin suvlasnički dio predmetnog broda, a time nedvojbeno i da ga drži u posjedu, iz Izjave Rozite ŽĐ od 01. travnja 2014. (list spisa 23-24) dalje proizlazi i to da tužiteljica na korištenje i time posjed njenog suvlasničkog dijela predmetnog broda tuženika ovlašćuje do opoziva. U svezi navedenog tužiteljica tvrdi da je tuženik u utuženom periodu bio neovlašteni korisnik (posjednik) njenog suvlasničkog dijela broda jer da je ona Izjavu danu 01. travnja 2014. opozvala Izjavom od 14. rujna 2020. U prilog takvom navodu tužiteljica prilaže Izjavu o opozivu SĐ od 14. rujna 2020. (list spisa 51), uvidom u koji sud utvrđuje da 14. rujna 2020. tužiteljica daje izjavu i kod javnog bilježnika ovjerava svoj potpis na izjavi kojom opoziva svoju Izjavu od 01. travnja 2014. kojom je dozvolila da njezin brat AĐ može neograničeno u potpunosti koristiti njezin suvlasnički udjel od ¼ dijela predmetnog brod Arbiana te kojom izjavljuje da se predmetni brod Arbiana kojeg je ona suvlasnik ne može dalje koristiti za obavljanje gospodarske djelatnosti, bez njene izričite ovjerene pisane suglasnosti kojom će se istovremeno utvrditi naknada za korištenje njenog suvlasničkog dijela broda. Iz sadržaja Izjave o opozivu od 14. rujna 2020. tako kao nedvojbeno proizlazi da tužiteljica opoziva tuženiku ranije dano ovlaštenje za posjedovanje njenog suvlasničkog dijela predmetnog broda, međutim, iz sadržaja kao nedvojbeno ne proizlazi i to da je tužiteljica ovu Izjavu o opozivu uredno dostavila tuženiku i kojeg datuma. Obzirom da tuženik osporava da je prethodno pokretanju ovog postupka ikada zaprimio Izjavu tužiteljice o opozivu od 14. rujna 2020., na tužiteljici je bio teret dokaza da je ona prethodno utuženom razdoblju i točno kada, tuženiku dostavila ovu Izjavu o opozivu odnosno da je i točno kada tuženiku na koji drugi način obznanila da opoziva Izjavu od 01. travnja 2014. odnosno to da više nije suglasna da on koristi (posjeduje) njezin suvlasnički dio broda. Ovo stoga što Izjava o opozivu utječe na poštenje tuženikovog posjeda isključivo ukoliko je tuženik upoznat sa sadržajem te Izjave. Tužiteljica međutim u tijeku ovog postupka ne prilaže dokaz o uručenju/dostavi Izjave o opozivu od 14. rujna 2020. tuženiku, a činjenica dostave Izjave o opozivu odnosno kakvog drugog načina upoznavanja tuženika s opozivom ovlaštenja za posjedovanje, se prema ocjeni suda ne može kao nedvojbena utvrditi ocjenom preostalih dokaza izvedenih u postupku. Naime, takva činjenica ne proizlazi iz sadržaja niti jednog materijalnog dokaza u spisu dok saslušani svjedoci nemaju saznanja o ovoj činjenici pa stoga onaj dio iskaza u kojem tužiteljica iskazuje (list spisa 91-92) da ona Izjavu o opozivu nije dostavila tuženiku preporučeno već da mu je to osobno pokazala u svom stanu, nakon čega da ju je tuženik zgužvao u ruci i bučno reagirao (pri čemu ne navodi datum pa ni približni period kada bi to učinila) ne potvrđuje niti jedan materijalni dokaz kao ni iskaz niti jednog od saslušanih svjedoka, a poradi čega je sud o ovoj činjenici sukladno čl. 221.a ZPP zaključio primjernom pravila o teretu dokaza, utvrđujući da tužiteljica prethodno podnošenju ove tužbe tuženiku nije dostavila Izjavu o opozivu od 14. rujna 2020. niti ga je na koji drugi način upoznala s opozivom ranije mu danog ovlaštenja za posjedovanje njenog suvlasničkog dijela predmetnog broda. Pri tome valja istaknuti da sudu nije niti životno niti logično da tužiteljica ne bi, u slučaju da je tuženiku neposredno na ruke predaja Izjavu o opozivu koju bi on zgužvao i kakvo ponašanje ukazuje na neprihvaćanje primljene Izjave, tuženiku tu Izjavu otpremila i preporučeno putem pošte ili uručila pred svjedokom, ovo kako bi imala nedvojbeni dokaz o uručenju iste tuženiku.

11.4. Kako je međutim tuženik zaprimanjem predmetne tužbe 27. svibnja 2022. nedvojbeno saznao da tužiteljica od njega traži predaju u suposjed svog suvlasničkog dijela broda, a kakvim zaprimanjem tužbe za predaju u suposjed tuženiku ne može ostati nepoznata jasna i nedvosmislena volja i zahtjev tužiteljice za suposjedovanjem predmetnog broda, koja tužba pri tome prema ocjeni suda nedvojbeno predstavlja i opoziv ovlaštenja na posjedovanje danog Izjavom od 01. travnja 2014., a kako je nadalje na ročištu održanom 15. srpnja 2022. tuženiku po njegovom punomoćniku predana Izjava o opozivu od 14. rujna 2020. što svjedoči da je tuženik nakon zaprimanja tužbe ponovo 15. srpnja 2022. upoznat sa jasnim i nedvosmislenim opozivom ranije mu danog ovlaštenja za korištenje i time posjedovanje tužiteljičinog suvlasničkog dijela predmetnog broda; ovaj sud (vodeći računa i o pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-16/2021-5 od 01. ožujka 2021. sukladno kojem pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed) kao nedvojbeno utvrđuje da od trenutka zaprimanja tužbe na odgovor 27. svibnja 2022. pa sve do zaključenja raspravljanja u sporu, tuženik nema valjanu pravnu osnovu za posjedovanje tužiteljičinog suvlasničkog dijela predmetnog broda odnosno nema pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje tužiteljičinog suvlasničkog dijela predmetnog broda (pravo na posjed). Također, temeljem nesporne činjenice da je tuženik i nakon zaprimanja predmetne tužbe predmetni brod nastavio posjedovati kao i do tada, davanjem u zakup cijelog broda trećoj osobi, sud kao nedvojbeno utvrđuje i to da od zaprimanja tužbe na odgovor tuženik uskraćuje tužiteljici pravo na suposjed broda (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž-1736/2019-2 od 14. studenog 2019.). Kako pri tome tuženik nema pravo na posjed tužiteljičinog suvlasničkog dijela predmetnog broda te joj pravo na suposjed uskraćuje neovlašteno, to je isti sukladno čl. 161. u svezi čl. 165. ZV dužan predati predmetni brod u suposjed tužiteljici koja sukladno čl. 42. st. 1. ZV pravo na suposjed predmetnog broda izvodi iz svog prava suvlasništva (tako i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-1624/2018-2 od 20. rujna 2018.).

11.5. Obzirom da tuženik od zaprimanja tužbe na odgovor 27. svibnja 2022. nema pravo na posjed tužiteljičinog suvlasničkog dijela broda, to je isti prema utvrđenju ovog suda od 27. svibnja 2022. nepošteni posjednik tužiteljičinog suvlasničkog dijela predmetnog broda (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-866/2018-4 od 01. lipnja 2021.) te kao takav sukladno čl. 165. st. 4. ZV nema pravo zadržanja predmetne stvari dok mu ne budu naknađeni troškovi na koje eventualno ima pravo u smislu čl. 165. st. 3. ZV pa su stoga u pogledu reivindikacijskog zahtjeva tužiteljice, irelevantni navodi tuženika da je on u svezi predmetnog broda Arbiana imao troškova u svezi ulaganja i održavanja broda te plaćanja troškova u svezi broda. Štoviše, navodi tuženika u svezi ulaganja u predmetni brod i troškova koje je imao u svezi broda kroz vrijeme posjedovanja, nisu relevantni nisi u pogledu tužiteljičinog zahtjeva na isplatu naknade za neosnovano korištenje stvari, ovo jer tuženik u tom smislu ne postavlja protutužbeni zahtjev niti ističe prigovor radi prebijanja već samo (u odgovoru na tužbu) navodi da će tužitelj (u budućnosti) uložiti protutužbu u visini uloženih radova na brodu Arbiana od 2014. godine do dana davanja odgovora na tužbu, troškova održavanja broda sa svim dodatnim davanjima, osiguranja, korištenja veza, sidrišta, svih poreza i davanja, plaća radnika kao i troškova svojeg vlastitog rada na brodu te potraživanja na temelju korištenja broda od strane tužiteljice u periodu od 2003. do 2014. godine i vraćenih dugova koji su teretili brod, ukoliko tužiteljica nastavi ustrajati u ovoj tužbi. Iako je tužiteljica ustrajala u tužbi, tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu ni istaknuo prigovor radi prebijanja, a kasnije je u tijeku postupka i odustao od dokaznog prijedloga knjigovodstvenog vještačenja i čitanja knjigovodstvene dokumentacije koje je u odgovoru na tužbu predložio izvesti radi dokazivanja osnove i visine njegova potraživanja prema tužiteljici po navedenim osnovama.

12. Temeljem tako utvrđene činjenice da tuženik od zaprimanja tužbe na odgovor 27. svibnja 2022. na dalje nema pravo na korištenje ni pravo na posjed tužiteljičinog suvlasničkog dijela predmetnog broda što ga čini nepoštenim posjednikom istog, sud dalje utvrđuje da je tuženik sukladno čl. 165. st. 1. ZV tužiteljici dužan (osim predati brod u suposjed i) naknaditi sve koristi koje je imao za vrijeme posjedovanja njenog suvlasničkog dijela predmetnog broda, što znači u visini ostvarene koristi razmjernoj suvlasničkom dijelu tužiteljice (¼ dijela). Naime, kada nema odobrenja tužiteljice kao jednog suvlasnika da tuženik kao drugi suvlasnik koristi njezin suvlasnički dio broda, a on to svejedno čini te kada tuženik kao suvlasnik tužiteljici kao suvlasnici uskraćuje pravo na suposjed stvari, što tuženik kroz utuženo razdoblje također čini, tada tužiteljici kao suvlasniku pripada pravo na naknadu koristi koju je posjedovanjem njenog suvlasničkog dijela tuženik ostvario (tako i Vrhovni sud Hrvatske u odluci broj Rev-834/87 od 03. lipnja 1987., Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev x-1085/2011-2 od 06. ožujka 2012., Županijski sud u Slavonskom Brodu u presudi poslovni broj Gž-466/2022-3 od 02. lipnja 2022., Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-1604/2022-2 od 02. ožujka 2023.) i to u visini njenom suvlasničkom dijelu razmjernog iznosa zakupnine koji bi se prema tržišnim cijenama mogao ostvariti davanjem u zakup predmetnog broda (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1419/98 od 09. svibnja 2001., Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev x-1085/2011-2 od 06. ožujka 2012., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-3370/2022-2 od 15. studenog 2022.) budući je tuženik kao suvlasnik koji se bez naknade neovlašteno koristio suvlasničkim dijelom tužiteljice od stvari imao korist upravo za visinu zakupnine koju bi morao platiti za takvo korištenje tužiteljičinog suvlasničkog dijela pa je stoga to korist koju je dužan naknaditi tužiteljici (tako i Vrhovni sud Hrvatske u odluci Rev-1786/88 od 22. veljače 1989., Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2146/2010 od 11. prosinca 2013., Županijski sud u Puli u presudi poslovni broj Gž-799/2024-2 od 27. svibnja 2024.).

13. Poradi utvrđenja visine zakupa predmetnog broda, tužiteljica je predložila da sud od nadležne Porezne uprave pribavi podatak o tom tijelu prijavljenim ugovorima o zakupima brodova koji prema svojim karakteristikama odgovaraju predmetnom brodu Arbiana, što je sud i učinio, međutim, Porezna uprava, Područni ured Zadar, Ispostava Zadar je dopisom klasa: 410-23/2022-012/55 od 03. studenog 2022. (list spisa 87) sud obavijestila da ne raspolaže podacima o najmu plovila za kategoriju plovila koja odgovara predmetnom brodu u razdoblju od 2014. godine na dalje. Poradi navedenog je sud, a kako je to tužiteljica također predložila, rješenjem od 19. ožujka 2024. odredio provođenje dokaza vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za pomorski promet i procjenu ZĐ, na okolnost visine tržišne zakupnine predmetnog broda u razdoblju od 31. prosinca 2021. na dalje, uzimanjem u obzir činjenice da se brod koristi za turističke svrhe.

13.1. U svom nalazu i mišljenju od 28. travnja 2024. (list spisa 125-129), stalni sudski vještak za pomorski promet i procjenu vrijednosti plovila ZĐ, dipl. pom. prom., uzimajući u obzir kao prvo, karakteristike predmetnog broda (među kojima dužinu broda 27,87 metara, izgrađen 1953. godine) kao i to da je osnovna namjena broda prijevoz putnika te najveći dopušteni broj osoba na brodu 226 (što proizlazi iz javnog očevidnika u koji je predmetni brod upisan, kako to u svom usmenom iskazu sudu pojašnjava sudski vještak navodeći da je podatak o najvećem broju putnika na brodu utvrdio iz registracije broda, podatke o čemu je pronašao u javnom očevidniku brodova za ovaj konkretan brod, dodajući da nema drugog dokumenta temeljem kojeg bi se ovaj broj utvrdio); kao drugo, činjenicu da se plovilo koristi u sezoni i to za jednodnevne izlete (što je među strankama u postupku nesporno); kao treće, činjenicu da je zakup ovakvog tipa plovila za ovu namjenu rijedak, a i tada je to uglavnom posljedica nekih za tu sezonu nepredviđenih okolnosti, posljedično čemu je vještak u svom istraživanju za plovila ovog tipa pronašao samo dva primjera vrijednosti potencijalnog sezonskog zakupa (pri čemu to nije realizirani zakup već samo tržišna vrijednost zakupa za koju bi vlasnik ukoliko se nađe u nepredviđenim okolnostima svoje plovilo dao u zakup) i to iznos od 30.000,00 Eura po sezoni za brod dužine 19,5m, kapaciteta 100 osoba, izgrađen 1939. te iznos od 60.000,00 Eura po sezoni za brod dužine 28m, kapaciteta 230 osoba, izgrađen 1953. godine; kao četvrto, činjenicu da se plovila ovog tipa često mogu zakupiti i za dnevne najmove (organizirane izlete većih grupa, team building, prigodne proslave i slično) u cijenu kojeg zakupa su ukalkulirani svi troškovi i prosječna zarada koju bi plovilo ostvarilo uobičajenim redovnim dnevnim izletima, primjer vrijednosti kojeg zakupa vještak specificira dalje u posebnoj tablici sadržaj u nalazu; te kao peto, činjenicu koliko prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda iznosi srednja mjesečna vrijednost broja kišnih dana na području Zadra; daje mišljenje kao prvo, da je eksploatacija predmetnog plovila sezonska, samo u ljetnim mjesecima, radi čega da izračun vrijednosti mjesečnih zakupa kroz cijelu godinu nema smisla te da je prikladnije tu vrijednost iskazati kroz sezonski zakup, pojašnjavajući pri tom da u konačnom iznosu za traženi period to ništa ne mijenja; kao drugo, da je zakup ovakvog tipa plovila prije iznimka negoli pravilo, da razvijenog tržišta njegovog zakupa nema, a time ni nekakvog barem okvirnog cjenika tih zakupa, osim dva dostupna podatka o potencijalnoj visini sezonskog zakupa, što je premalo da bi se iz njih izvukao zaključak o realnoj tržišnoj vrijednosti zakupa, ali što ipak služi za usporedbu sa rezultatima dobivenih metodologijom drugog izračuna; kao treće, da je konačnu procjenu tržišne vrijednosti zakupa moguće dati korištenjem podataka o dnevnim zakupima plovila predmetnog tipa, a na visinu kojih vrijednosti ne utječe niti je proporcionalna ni veličina plovila, ni broj putnika ni godina starosti plovila; kao četvrto, da je prema Pravilniku o posadi plovila i plutajućih objekata unutarnje plovidbe ovo plovilo obuhvaćeno Razinom 2, koja se odnosi na plovila koja prevoze od 76 od 250 putnika, a kako je za plovilo ovog tipa i za ovu namjenu najznačajniji trošak upravo posada da se za izračun koristi srednja vrijednost dnevnog najma plovila Razine 2 koja iznosi 1.950,00 Eura; kao peto, da je pri traženom izračunu potrebno uzeti u obzir da u ljetnim mjesecima srednja mjesečna vrijednost broja kišnih dana na području Zadra prema službenim podacima iznosi 28 dana, a što podrazumijeva da su za ovaj tip djelatnosti preostala 94 radna dana; a sve temeljem čega sudski vještak dalje daje mišljenje i zaključuje da je srednja vrijednost bruto prihoda ovog plovila 183.000,00 Eura po sezoni, u kojem su iznosu sadržani i troškovi koje se računaju prosječno s trećinom prihoda pa da je tako preostali neto iznos zaokruženo 122.800,00 Eura, pa kako se ovdje može primijeniti pravilo koje se oduvijek koristilo na moru „pola vlasnik-pola družina“, pola tog preostalog neto iznosa pripada menagementu, a pola vlasniku plovila, što u ovom slučaju znači da je tražena vrijednost zakupa predmetnog plovila Arbiana 61.400,00 Eura (neto) za sezonu 2022. godine te 61.400,00 Eura (neto) za sezonu 2023. godine, odnosno ukupno za 2022. i 2023. godinu 122.800,00 Eura (neto).

13.2. Na takav nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za pomorski promet i procjenu vrijednosti plovila ZĐ tužiteljica nije imala prigovora, ali je predložila da se sudski vještak očituje da li činjenica da se predmetni brod koristi kroz dulji vremenski period od onog od lipnja do uključno rujna jedne kalendarske godine, za koji period sud napominje da se općepoznato podrazumijeva pod pojmom „sezona“ u Republici Hrvatskoj, a u odnosu na koji je navod tužiteljice sudski vještak ZĐ pri usmenom iznošenju nalaza i mišljenja (list spisa 167) iskazao da je dani izračun rađen za period točnije sezonu 2022. i 2023. godine radi čega da podaci za koje tužiteljica postavlja upit (nesporno se radi o podacima da se predmetni brod 2024. godine koristio i u mjesecu svibnju i u mjesecu listopadu, u prilog kojima tužiteljica u spis prilaže fotografije sa lista spisa 156-158, koje je sud temeljem čl. 229.a st. 2. ZPP prihvatio kao dokaz obzirom iz datuma nastanka istih proizlazi da tužiteljica bez svoje krivnje ove isprave nije mogla prethodno predložiti kao dokaz u postupku najmasnije do zaključenja prethodnog postupka) ne bi utjecali na izračun koji on daje u svom nalazu i mišljenju već da bi dani izračun ostao isti. Uslijed takvog je očitovanja prema ocjeni suda, a očito i prema mišljenju tužiteljice budući ista nakon takvog očitovanja vještaka više ne ustraje u tom prijedlogu, otklonjena potreba za eventualnom dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 28. travnja 2024. budući u podnesku tužiteljice od 29. svibnja 2024. izneseni navodi da se predmetni brod 2024. godine koristio i u mjesecu svibnju i listopadu ne utječu na izračun visine vrijednosti zakupnine predmetnog plovila za u ovom postupku utuženo razdoblje.

13.3. Tuženik je na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za pomorski promet i procjenu vrijednosti plovila ZĐ imao prigovora, međutim, svi su tuženikovi prigovori otklonjeni kao neosnovani, što uslijed pisanog očitovanja stalnog sudskog vještaka za pomorski promet i procjenu vrijednosti plovila ZĐ, dipl. pom. prom. od 14. svibnja 2024. (list spisa 151-153) što uslijed njegovog usmenog očitovanja na prigovore i upite tuženika (list spisa 167).

13.4. Tako u odnosu na prigovor tuženika da je u nalazu i mišljenju dana procjena tržišne vrijednosti zakupa na iznos od 61.400,00 Eura po sezoni previsoka, pri čemu da nalaz vještaka ne sadržava točno specificirane troškove koji su uzeti u obzir prilikom određivanja te vrijednosti radi čega da se tako paušalni nalaz ne može ispitati, sudski vještak u svom očitovanju na prigovore tuženika od 14. svibnja 2024. (list spisa 151-153) pojašnjava da predmet ovog vještačenja nije bio poslovanje broda Arbiana već procjena tržišne vrijednosti zakupa istog, što je u potpunosti točno, obzirom na predmet ovog spora i zadatak koji je sud odredio sudskom vještaku. Osim toga, osim podataka o namjeni plovila, u spisu nije bilo niti jednog podatka o poslovanju ovog broda pa ni o troškovima predmetnog plovila, poradi čega je prema ocjeni ovog suda sudski vještak postupio sukladno pravilima struke kada je pri izračunu koristio pravilo za koje navodi da je uobičajeno u ovim slučajevima, prema kojem se potencijali prihodi dijele na trećina trošak, trećina menadžment i trećina vlasnik, pa ovaj sud utvrđuje da je nalaz i mišljenje sudskog vještaka izrađen temeljem pravila struke i vodeći računa o primjenjivim (pomorskim) uzancama, pri čemu nalaz i mišljenje nije u suprotnosti sa sadržajem isprava u spisu koje sadrže podatke o predmetnom brodu. Neosnovan je pri tome i prigovor tuženika da vještak samo paušalno navodi da troškovi čine u prosjeku trećinu prihoda te da je stoga vještačenje nejasno i nepotpuno, ovo stoga što vještak, kako u svom pisanom očitovanju od 14. svibnja 2024. (list spisa 151-153) tako i u svom usmenom iskazu (list spisa 167) jasno precizira da obračunati bruto iznos predstavlja iznos koji bi po sezoni predmetni brod uprihodio da je iznajmljen sve dane kada je prema cijenjenim okolnostima mogao biti iznajmljen, da se jedna trećina tog bruto prihoda odbija na troškove vezane za brod jer su uzance (nesporno se radi o pomorskim uzancama) pokazale da troškovi iznose trećinu prihoda, da druga trećina da ide družini pod čime se podrazumijeva posada, kompletan menadžment, prodaja i booking i troškovi poslovanja u koje ulaze i troškovi PDV- a, goriva i drugi troškovi poslovanja, dok treća trećina ide vlasniku, uz što sudski vještak pojašnjava da je takva metoda tražene visine zakupa primjerenija budući u spisu nema nikakvih konkretnih podataka o poslovanju predmetnog broda, a ulaskom u koje konkretne podatke da bi bilo moguće da tražena vrijednost zakupnine ispadne i veća. Osim toga, u svom nalazu sudski vještak navodi sve referentne parametre o kojima je vodio računa pri izračunu tražene visine zakupa, a koje parametre i ovaj sud logično cijeni parametrima koji su od utjecaja na potencijale prihode koje brod koji se koristi u turističke svrhe (jednodnevne izlete) može ostvariti, sve slijedom čega sud predmetni nalaz i mišljenje cijeni detaljnim, jasnim i potpunim. Sud je cijenio neosnovanim i daljnji prigovor tuženika, onaj da je razlog rijetkosti zakupa ovakvog plovila njegova starost i tome posljedično veliki troškovi održavanja, budući se iz usmenog iskaza sudskog vještaka (list spisa 167) kao razlog rijetkosti zakupa ovakve vrste plovila nameće taj što je vlasniku broda isplativije brod osobno (ekonomski) iskorištavati nego ga dati u najam budući u slučaju kada je brod dan u najam, druga trećina prihoda ne ide vlasniku nego osobi koja je u najmu, a koji je razlog prema ocjeni suda kao i konkretnih okolnosti ovog slučaja, tih da je prije nego li je predmetni brod postao suvlasništvo većeg broja osoba brod ekonomski koristio upravo njegov raniji vlasnik (otac stranaka), logičan i životan razlog rijetkosti davanja ove vrste plovila u zakup trećoj osobi. Osim toga, i u svom očitovanju na prigovore tuženika od 14. svibnja 2024. (list spisa 151-153) sudski vještak izrijekom navodi da ovaj navod tuženika nije točan, pojašnjavajući da rijetkost zakupa ovog tipa plovila nema veze sa starošću plovila, niti je starost plovila ograničavajući faktor kod određivanja visine cijene dnevnog najma plovila ovog tipa i namjene, što jasno pokazuje tablica u stavci Nalaz iz koje se iščitava da na visinu najma ne utječe, niti je proporcionalna, ni veličina plovila ni broj putnika ni godine starosti plovila, navodeći da je razlog rijetkosti zakupa taj što ukoliko brodom rade vlasnici onda njima ide i ona druga trećina potencijalnih prihoda koja se odnosi na menadžment. Pri tome sudski vještak, a u svezi navoda tuženika vezanih za troškove održavanja plovila, u svom očitovanju navodi da ukoliko je plovilo redovno, pravilno i kvalitetno održavano, starost ne utječe na njegovu sigurnost niti je sigurnost razlog češćih kvarova niti je razlog smanjenja mogućnosti postizanja visoke cijene zakupa, dodajući da se ukoliko se prihvate izjave tuženika da je u plovilo uložio 150.000,00 Eura, može zaključiti da je predmetno plovilo u periodu za koje se tražila procjena visine zakupa bilo kvalitetno održavano.

13.5. Dani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ZĐ prema ocjeni ovog suda ne dovode u pitanje niti Ugovori o najmu broda koje u spis tuženik dostavlja uz prigovor koji stavlja na nalaz i mišljenje sudskog vještaka (Ugovori na listu spisa 135-140), budući iz tih Ugovora proizlazi da se cijena najma ugovara za značajno kraće razdoblje (01.07. do 05.09. odnosno 16.07. do 30.08.) od razdoblja koje je sudski vještak uzeo u obzir pri davanju procjene (01.06. do 30.09.) vrijednosti zakupa predmetnog broda za potrebe ovog spora, a poradi čega u tim Ugovorima ugovorena cijena najma ne svjedoči u prilog tvrdnji da je po sudskom vještaku procijenjena vrijednost zakupa u ovoj pravnoj stvari previsoka. Što se pak tiče same činjenice da je tim Ugovorima najam broda ugovoren na kraći period od onog koji je za potrebe traženog izračuna vrijednosti zakupa uzeo u obzir sudski vještak, sud ističe da vremenske periode na koje je tim Ugovorima ugovoren najam ne prihvaća kao vrijeme trajanja razdoblja u kojem putnički brodovi za jednodnevne izlete posluju tijekom ljetne sezone na području zadarskog i njemu susjednog arhipelaga, ovo stoga što je općepoznata činjenica da ljetna sezona u kojem putnički brodovi poput predmetnog broda Arbiana svakodnevno voze na turističke izlete počinje s početkom mjeseca lipnja te završava s istekom mjeseca rujna. Upravo kako je to za potrebe izrade nalaza i mišljenja i cijenio stalni sudski vještak ZĐ, uzimajući u obzir da se brodom u godini plovi 94 radna dana, a u prilog čemu svjedoči i životan iskaz svjedok RĐ, koji nije u zavadi sa strankama niti ima sudu poznate koristi od uspjeha tužiteljice u ovom sporu poradi čega je sud ne nalazeći razloga poradi kojeg bi ovaj svjedok lažno iskazivao sudu i time se izložio kaznenom progonu za kazneno djelo sa zapriječenom kaznom zatvora njegov iskaz prihvatio kao istinit, a koji ima osobnih neposrednih saznanja o pružanju turističke usluge jednodnevnih izleta brodom budući kao vlasnik putničkog broda i sam pruža takve usluge, koji je sudu iskazao da kad se uzme u obzir pred sezona, sezona i pod sezona te se vodi računa i da vremenske prilike tijekom tog razdoblja nisu uvijek pogodne za plovidbu, prema njegovom iskustvu proizlazi da se korist od ove usluge može ostvariti do maksimalno 100 dana godišnje, 90-100 dana, ovo u slučaju redovnog tijeka stvari, uz napomenu da njegovi prihodi nisu usporedivi sa prihodima koje može ostvariti brod Arbiana koji posluje u luci Zadar iz razloga što se njegov brod nalazi u [adresa] (općepoznato znatno manje frekventnijoj turističkoj destinaciji od Zadra), a iz kojeg iskaza proizlazi da je i u luci koja je općepoznato manje frekventnija od one u kojoj posluje predmetni brod Arbiana tijekom jedne godine moguće u slučaju redovnog tijeka stvari korist od borda ostvariti do 100 dana. Neosnovan je obzirom na sve navedeno prigovor tuženika da izračun vještaka ne odgovara stvarnom stanju jer da je on izračun dao uzimajući u obzir puna 94 dana dok da se ovakav tip plovila koristi najviše 70 dana u godini odnosno u vrijeme ljetne sezone (srpanj i kolovoz) uz samo nekoliko dana u lipnju i rujnu, kakve navode tuženika demantiraju i podaci o dostupnim datumima jednodnevnih izleta predmetnim brodom Arbiana izneseni u očitovanju na prigovore tuženika od 14. svibnja 2024. (list spisa 151-153) iz kojih proizlazi da se jednodnevni izleti ovim brodom mogu rezervirati svaki dan u periodu od 01.06.2024. do 30.09.2024. te svaki ponedjeljak, utorak, petak i subotu u mjesecu listopadu, koji podaci, iako se odnose na 2024. godinu i time ne na ovdje utuženo razdoblje, svjedoče u prilog činjenici da je i prethodnih godina predmetni brod Arbiana uslugu jednodnevnih izleta pružao svaki dan u periodu od 01.06.2024. do 30.09.2024., koje je razdoblje sudski vještak uzeo kao relevantno pri izradi nalaz i mišljenja.

13.6. Otklonivši time sve prigovore tuženika iznesene na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka nalazu i mišljenju od 28. travnja 2024. (list spisa 125-129) kao neosnovane te ocijenivši da je taj nalaz i mišljenje izrađeno sukladno pravilima struke, da je jasno, pregledno, potpuno i dovoljno obrazloženo te objektivno, sud je prihvatio ovaj nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za pomorski promet i procjenu vrijednosti plovila ZĐ od 28. travnja 2024. i temeljem istog kao nedvojbeno utvrdio da tržišna vrijednost (visina) zakupa za predmetni brod Arbiana za 2022. i 2023. godinu (pri čemu se pod sezonom podrazumijeva razdoblje od lipnja do uključno rujna svake godine) iznosi 61.400,00 Eura po sezoni odnosno ukupno 122.800,00 Eura za ovdje utuženo razdoblje, a temeljem čega sud dalje utvrđuje da tužiteljici obzirom na njezin suvlasnički udio na predmetnom brodu (¼ dijela) za utuženo razdoblje po osnovi naknade za neovlašteno korištenje njenog suvlasničkog dijela predmetnog broda pripada pravo na isplatu iznosa od ukupno 30.700,00 Eura (61.400,00 Eura podijeljeno na 4 dijela x 2 godine) odnosno iznos od 15.350,00 Eura za sezonu 2022. i iznos od 15.350,00 Eura za sezonu 2023.

13.7. Navod tužene da je tuženik od predmetnog broda u utuženom periodu imao korist od minimalno 122.800,00 Eura budući je on postupao i kao menadžment i kao vlasnik, ovo jer da je tuženik kao vlasnik predmetni brod dao „sam sebi“ u zakup, sud ne cijeni osnovanim. Naime, iz niti jednog dokaza izvedenog u ovom postupku nedvojbeno ne proizlazi da je tužitelj kao suvlasnik predmetni brod dao u zakup, kako to tužiteljica navodi, „sam sebi“, dok i to upravo iz dokaza koji u spis dostavlja tužiteljica, Ugovora o zakupu sklopljenom 24. svibnja 2017. (list spisa 44-46), proizlazi da je tuženik 24. svibnja 2017. predmetni brod dao u zakup na neodređeno vrijeme trgovačkom društvu Sun sailing d.o.o. Zadar, a u spisu nema drugih dokaza iz kojih bi proizlazilo da je takav Ugovor o zakupu prestao prije kraja 2023. godine. Kako je pri tome nedvojbeno da osim u biološkom smislu ni u pravnom smislu nema jednakosti između tuženika kao fizičke osobe i trgovačkog društva Sun sailing d.o.o. Zadar kao pravne osobe, ovo neovisno o činjenici da li je on ujedno i direktor tog trgovačkog društva odnosno da su tuženik i trgovačko društvo Sun sailing d.o.o. različiti pravni subjekti te da se prihodi trgovačkog društva Sun sailing d.o.o. ne mogu smatrati prihodima tuženika, ovo neovisno o činjenici da li je tuženik ujedno i direktor tog trgovačkog društva, sud je cijenio neosnovanim navod tužiteljice da je tuženik od neovlaštenog posjedovanja i korištenja njezinog suvlasničkog dijela broda imao veću korist od iznosa 61.400,00 Eura (neto) po pojedinoj sezoni utuženog razdoblja, poradi čega je za preostali zatražen iznos od 30.700,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

13.8. Slijedom navedenog je sud temeljem čl. 165. st. 1. ZV ovom presudom naložio tuženiku da tužiteljici naknadi koristi koje je prema utvrđenju ovog suda imao u utuženom periodu od uporabe njenog suvlasničkog dijela predmetnog broda Arbiana u visini od ukupno 30.700,00 Eura, ovo zajedno sa zatraženom i sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tijek i visinu koje je zakonske zatezne kamate tekuće na dugovanu glavnicu sud odredio temeljem čl. 29. ZOO i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), vodeći računa da sukladno ustaljenoj sudskoj praksi obveza isplate naknade za neosnovano korištenje stvari dospijeva u nominalnom iznosu zakupnine, kako je dospijevala na naplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž- 799/2024-2 od 27. svibnja 2024. i Vrhovni sud Republike u odluci broj Rev-1786/1988 od 22. veljače 1989.), a sukladno čl. 534. ZOO obveza plaćanja zakupnine, ako zakup traje jednu ili više godina i ako nije ugovoreno drugačije, dospijeva polugodišnje. Za više traženi iznos od 30.700,00 Eura sa zateznom kamatom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. 13.9. U svezi navedenog valja istaknuti da iako materijalni dokazi konkretno upisni list (list spisa 30-31) iz kojeg proizlazi da su kao teret na predmetnom brodu upisana potraživanja Porezne uprave u visini od 716.912,00 kn dana 01.12.2010., OTP banke d.d. u visini od 20.000,00 Eura dana 29.06.2009. i u visini od 100.000,00 Eura dana 17. srpnja 2018. te konkretno Sporazum o ispunjenju dospjelih tražbina od 18. veljače 2015. (list spisa 32-36) iz kojeg proizlazi da je kredit u visini od 100.000,00 Eura od OTP banke d.d. kao korisnik kredita ishodila tužiteljica kao vlasnica obrta [obrt], da su pri ishođenju tog kredita svi ostali suvlasnici među kojima i tuženik bili zalogodavci poradi čega je taj kredit kao teret i upisan na predmetnom brodu, i da se nevraćeni iznos tog kredita koji na dan 18. veljače 2015. iznosi 401.299,96 kn obvezuje vratiti tuženik, svjedoče u prilog navodu odgovora na tužbu da je tužiteljica ta koja je kao vlasnica obrta [obrt] ishodila kredit u iznosu od 100.000,00 Eura radi čijeg je osiguranja uz suglasnost svih suvlasnika upisano založno pravo na brod kao i u prilog navodu da je tuženik taj koji je vratio dio tog kredita; iz ovih materijalnih dokaza, niti kada sud iste cijeni u svezi sa drugim u postupku izvedenim dokazima, kao nedvojbeno ne proizlaze preostali u svezi navedenog izneseni navodi odgovora na tužbu, ti da je tužiteljica osim kredita u iznosu od 100.000,00 Eura nagomilala i brojne druge privatne dugove koje da je za nju kroz godine podmirio tuženik; ti da je tužiteljica ta koja je predmetni brod opteretila dugovanjem Poreznoj upravi u visini od 716.912,00 kn dana 01.12.2010. i dugovanjem OTP banci d.d. u visini od 20.000,00 Eura; a niti oni da je upravo tužiteljica ta koja je poslovala predmetnim brodom u trenutku kada je ishođen kredit od 100.000,00 Eura pa da se isti, u okolnostima kada obje stranke tvrde da je poslovanje predmetnim brodom obiteljska tradicija i obiteljsko posao stranaka, ima smatrati osobnim dugom same tužiteljice, ovo neovisno o činjenici što je tužiteljica imenom i prezimenom ta koja je kao vlasnica obrta [obrt] ishodila kredit u iznosu od 100.000,00 Eura, a budući i iz iskaza saslušanih svjedoka kao i iz iskaza samog tuženika proizlazi da se radi o kreditu koji je podignut za vrijeme dok je u naravi (neovisno o pitanju pod kojim je obrtom vođeno poslovanje u tom trenutku) brodom upravljao i njime poslovao otac stranaka. Tako sam tužitelj u svom iskazu (list spisa 92-94) tvrdi da kredit koji su digli njegov otac i tužiteljica nije bio za obnovu havarije nego za nadogradnju nekih dijelova koje je otac htio nadograditi, a za potrebe podizanja tog da su kredita morali brod osigurati na veću svotu radi čega da je tužiteljica s ocem kod Croatia osiguranja potpisala policu na godišnju premiju od 80.000,00 kn, a iz kakvog iskaza proizlazi da je kredit kojim je predmetni brod opterećen tužiteljica podigla u vrijeme kada je brodom u naravi upravljao i poslovao još uvijek otac stranaka kao raniji vlasnik i poslovođa broda i to upravo jer je otac bio taj koji je tim kreditom htio nadograditi brod. Nadalje, svjedokinja NĐ (list spisa 89-90), jedna od suvlasnica predmetnog broda, iskazuje da se njih četvero djece koji su brod dobili darovnim ugovorom svaki za ¼ dijela jer je njihov otac bio u velikim dugovima dogovorilo da brod bude u posjedu tuženika i da on s njim radi i otplaćuje dugove koji su egzistirali i zbog kojih da je kuća u kojoj je živjela njihova majka bila pod ovrhom te je njima svima prijetilo da ostanu bez svega, što da je bilo poslije smrti njihova oca SĐS kada su počeli stizati veliki dugovi te je i njoj (svjedokinji) dolazila ovrha na plaću, pojašnjavajući da se radi o dugovima njihova oca, kaznama, koji su nastali jer on nije redovno plaćao svoje obveze, velikim dugovima oko milijun kuna za porez koji je nastao još dok je otac bio živ i radio s ovim brodom, a uz to još i drugim manjim dugovima, a iz takvog iskaza proizlazi da je predmetni brod bio opterećen velikim dugovima koji su nastali još za vrijeme dok je brodom upravljao odnosno brod koristio otac stranaka SĐS, a ne tužiteljica za koju osim toga ova svjedokinja iskazuje da je s brodom Arbiana radila neko kratko vrijeme, dok tuženik nije završio fakultet, kakav dio iskaza svjedokinje u bitnom odgovara dijelu iskaza tužiteljice (list spisa 91-92) da je ona na brodu Arbiana radila od 2002. do 2007. dok je tuženik studirao. U prilog tome govori i daljnji dio iskaza svjedokinje SĐ koja iskazuje da su dugovi nastali kada su se dizali krediti po njenom mišljenju za nepotrebne stvari vezano za ulaganje u brod, a koji se krediti nisu ulagali u brod nego se lagodno živilo i novci su se potrošili u druge svrhe, što da ona može potvrditi jer da je otac nju često slao na bankomat da digne novce koje bi onda dao tužiteljici, budući iz takvog svjedočkog iskaza proizlazi da bi novcima od kredita u biti raspolagao otac stranaka, a ne tužiteljica. U svjetlu takvog iskaza, činjenica da ova svjedokinja iskazuje dalje i to da su neki dugovi nastali dok je otac radio s brodom, a neki dok je tužiteljica radila s brodom, nedvojbeno ne svjedoči u prilog tvrdnji tuženika da je tužiteljica brod opteretila svojim privatnim dugovima niti da je tuženik vratio kakve privatne dugove tužiteljice i u kojoj točno visini. Osim toga, svjedok ŽĐ, također suvlasnik predmetnog broda, upitan o poslovanju broda i dugovima vezanim za brod iskazuje (list spisa 100-103) da on misli da su dugove napravili pokojni otac, pokojni brat i tužiteljica te da misli da je te dugove riješio tuženik, na upit tko je bio u posjedu broda nakon darovanja navodeći da je to vjerojatno bio otac, a iz kakvog iskaza proizlazi da su dugovanja u poslovanju brodom moguće stvorili i otac stranaka i pokojni brat stranaka, pri čemu ne proizlaze nikakve određene činjenice o vrsti dugova, osnovi dugova, visini dugova. Nadalje iz iskaza ovog svjedoka proizlazi i to da je i nakon izvršenog darovanja, u posjedu broda i dalje bio otac stranaka, a što logično i životno znači da je ovim brodom i nakon darovanja i dalje upravljao i poslovao otac stranaka, a ne sama tužiteljica, neovisno o činjenici što je poslovanje vođeno pod imenom obrta u vlasništvu tužiteljice [obrt], a u prilog kojem zaključku suda svjedoči i činjenica da je čak i 2022. godine i time u vrijeme kada (u ovom postupku) nesporno ovim brodom nije poslovala niti je isti koristila tužiteljica, zakup javne površine za poslovanje predmetnog broda Arbiana ugovoren upravo sa obrtom u vlasništvu tužiteljice, kako to proizlazi iz Ugovora o zakupu javne površine sklopljenog 28. ožujka 2022. (list spisa 47-48), što nedvojbeno prema ocjeni suda svjedoči da je obrt na imenu tužiteljice korišten od strane osoba različitih od tužiteljice za potrebe poslovanja predmetnog broda. Napominje se ovdje da je sud pri ocjeni iskaza ovog svjedoka imao u vidu činjenicu da navode o tome tko je stvorio dugove i tko je platio dugove svjedok iznosi uz uporabu riječi „Ja mislim..“, a iz čega proizlazi da svjedok o ovim činjenicama nema neposrednih i konkretnih saznanja utemeljenih na neposrednim opažanjima ili pak kakvim ispravama, što je i logično kada se uzme u obzir njegov navod da on u Republiku Hrvatsku od smrti oca dolazi dva puta godišnje, već da samo iznosi mišljenje koje je osobno formirao, a pri tome ne navodi činjenice temeljem kojih je takvo mišljenje formirao. Međutim, ono što je u svezi navoda tuženika da je on sa koristi ostvarenom od broda plaćao dugove kojima bi tužiteljica opteretila brod odnosno njene privatne brojne druge dugove najbitnije istaknuti je to da čak i da je sud temeljem izvedenih dokaza našao nedvojbeno dokazanim da je tužiteljica predmetni brod opteretila svojim osobnim i privatnim dugovima ili pak dugovima koji su nastali uslijed njenog osobnog lošeg poslovanja predmetnim brodom, u kojoj točno visini i da je tuženik te njene dugove vratio iz koristi ostvarene korištenjem predmetnog broda u periodu od 2014. godine na dalje, iz takvog utvrđenja ne bi dalje proizašlo utvrđenje da je tuženik tužiteljici time isplatio naknadu koristi koju je ostvario korištenjem njenog suvlasničkog dijela broda u ovom sporu utuženom razdoblju (sezona 2022. i 2023. godine), budući sam tuženik, kako u odgovoru na tužbu tako i u svom iskazu (list spisa 92-94) navodi da je on mukotrpnim radom i trudom, održavanjem broda, ulaganjem u sam brod i posadu, uspio otplatiti dugovanja koja je uzrokovala tužiteljica te da uspijeva krenuti živjeti od tog broda 2021. godine točnije 16. travnja 2021. kada je prihvaćen njegov zahtjev za upis brisanja založnog prava u odnosu na ovaj brod i to za iznose od 716.912,96 kn (potraživanje Porezne uprave od 2010. godine) i 100.000,00 Eura (potraživanje OTP banke d.d. iz 2009. godine), pri čemu i obzirom na sam datum davanja odgovora na tužbu u kojem iznosi takav navod proizlazi da tuženik tvrdi da je dugove vezane za predmetni brod podmirio prethodno ovdje utuženom razdoblju.

13.10. Navod tuženika da je on tužiteljici kroz cijeli period od 2014. godine (nedvojbeno do najkasnije trena davanja odgovora na tužbu u kojem takve navode iznosi) posuđivao i davao znatne novčane iznose, htijući joj pomoći, nije relevantan u pogledu predmeta ovog spora. Ovo kao prvo, jer već iz samog takvog navoda proizlazi da se ne radi o isplati kojom bi tuženik tužiteljici vršio plaćanje po osnovi naknade za korištenje njenog suvlasničkog djela predmetnog broda već po osnovi darovanja odnosno zajma; te kao drugo, jer se nedvojbeno radi o isplatama vršenim u periodu koji prethode podnošenju tužbe (travanj 2022. godine) i time ovdje utuženom razdoblju, a poradi čega takva plaćanja objektivno ni ne mogu biti plaćanja po osnovi naknade za korištenje tužiteljičinog suvlasničkog djela broda u razdoblju turističke sezone 2022. i 2023. godine, a za koji period tužiteljica u ovom sporu potražuje naknadu. Što se pak tiče navoda tuženika da je on tužiteljici vršio plaćanja po osnovi isplate njenog suvlasničkog dijela, takav navod nije nedvojbeno dokazan, budući tuženik nedvojbeno ne dokazuje da bi između tužiteljice i tuženika bio sklopljen ugovor o prodaji suvlasničkog dijela tužiteljice na predmetnom brodu, koja bi bila ugovorena kupoprodajna cijena ni da li bi tuženik isplatio cjelokupnu ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Nadalje, tuženik nedvojbeno ne dokazuje niti navod da je on radi ucjenjivanja tužiteljici isplatio iznos od 100.000,00 kn za uređenje poslovnog prostora, budući tužiteljica takve navode negira, a svjedokinja NĐ (list spisa 89-90), za koju tuženik navodi da može posvjedočiti o tom plaćanju jer da je pred njom taj novac isplaćen, ne iskazuje da je tuženik tužiteljici isplatio iznos od 100.000,00 kn za uređenje poslovnog prostora već samo iskazuje to da je tuženik financijski pomagao tužiteljicu, na način da joj je davao po 5.000,00, 10.000,00 kn, kada bi tužiteljica pitala, što da ona zna jer da bi vidjela tužiteljičinu poruku da joj treba novac i jer da je ponekad bila u autu kada bi joj tuženik u frizerski salon Rozita taj novac odnio. 13.11. Što se pak tiče tuženikovog prigovora zastare predmetnog potraživanja tužiteljice, taj je prigovor u cijelosti neosnovan, ovo jer sukladno čl. 165. st. 2. ZV vlasnikovo traženje naknade iz st. 1. tog članka zastarijeva u roku od tri godine od kada mu je stvar predana, a kako je u postupku nedvojbeno utvrđeno da tuženik do zaključenja raspravljanja u ovom sporu tužiteljici nije predao predmetni brod u suposjed (dapače, to je među strankama nesporno), to zastara tužiteljičinog potraživanja iz čl. 165. st. 1. ZV konkretno naknade za neosnovano korištenje stvari, u trenutku preinake tužbe kojom se traži isplata naknade za ovdje utuženo razdoblje (12. rujna 2024.) nedvojbeno nije nastupila. Istaknimo pri tome da se zastara naknade za neosnovano korištenje nekretnina računa primjenom općeg zastarnog roka od pet godina.

14. Odluku o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP/22) sukladno kojoj je sud utvrđujući postotak u kojem je svaka stranka uspjela u sporu utvrdio da je tužiteljica s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 100% (jer je sud ocijenio osnovanim i zahtjev za predaju u suposjed i zahtjev za isplatu), a sa visinom u omjeru od 50% (jer je od ukupno zatraženog novčanog iznosa od 61.400,00 Eura sud prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 30.700,00 Eura, a odbio za iznos od 30.700,00 Eura) što ukupno te dijeljeno sa 2 (osnova i visina) daje uspjeh tužiteljice u sporu u omjeru od 75% te uspjeh tuženika u sporu u omjeru od 25% budući je uspjeh istog u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 50% te što nakon oduzimanja postotka uspjeha tuženika kao stranke koja je uspjela u sporu u manjoj mjeri od postotka uspjeha tužiteljice kao stranke koja je uspjela u sporu u većoj mjeri daje iznos od 50%, koji postotak predstavlja omjer u kojem će sud tužiteljici priznati naknadu troškova koji su joj osnovano nastali u tijeku ove parnice, sukladno čl. 155. ZPP/22 onih koji su bili nužni za vođenje postupka. Visina parničnih troškova je pri tome odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužiteljici su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe od 22. travnja 2022. (1 x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 25. listopada 2022. na kojem se je raspravljalo o predmetu spora (1 x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 29. studenog 2022., 19. rujna 2023., 03. listopada 2023., 18. ožujka 2024., 12. rujna 2024. i 02. prosinca 2024. na kojima su se izvodili dokazi te se je raspravljalo o predmetu spora (2 x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife) i trošak sastavljanja podneska od 29. svibnja 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka (1 x 500 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što uvećano za zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% iznosi 11.250,00 Eura što uvećano za materijalne troškove nastale po osnovi plaćanja sudske pristojbe za tužbu (331,81 Eura) i sudske pristojbe za presudu (660,45 Eura) iznosi 12.242,26 Eura te obzirom na postotak od 50% daje pravo tužiteljici na naknadu troškova u iznosu od 6.121,13 Eura, a uz što je dalje tužiteljici valjalo priznati pravo i na naknadu materijalnog troška nastalog po osnovi plaćenog vještačenje u punoj visini (700,00 Eura + 226,20 Eura) budući trošak provođenja ovog dokaza nije ovisio o visini isplatu koje tužiteljica traži što znači da ovaj trošak nastaje neovisno o uspjehu tužiteljice u sporu u pogledu visine tužbenog zahtjeva, što sveukupno iznosi 7.047,33 Eura. Sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP/22 tužiteljici je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na priznati joj iznos troškova ovog parničnog postupka od donošenja ove odluke do isplate.

14.1. Nije kao osnovan priznat zahtjev tužiteljice za naknadu troškova zastupanja na ročištu održanom 15. srpnja 2022. budući je ovo ročište, kako to jasno proizlazi iz rješenja suda (list spisa 40) u kojem se navodi da se to ročište održava radi odlučivanja o privremenoj mjeri i time raspravljanja o prijedlogu za određivanje privremene mjere, ovo jer se radi o troškovima koji su nastali u svezi prijedloga za osiguranje određivanjem privremene mjere, a sa kojim prijedlogom tužiteljica nije uspjela (budući je njezin prijedlog za osiguranjem odbijen kao neosnovan pravomoćnim rješenjem suda) poradi čega joj ne pripada pravo na naknadu troškova koji su joj nastali u svezi i u povodu prijedloga za osiguranje. U potpunosti je pri tome irelevantno da li su punomoćnici stranaka na tom ročištu osim raspravljanja o prijedlogu za osiguranje, iznosili i navode koji se tiču samog predmeta spora (osnovanosti tužbenog zahtjeva) budući ovo sudsko ročište nije zakazano za potrebe raspravljanja o tužbi niti je sud o tome raspravljao na ovom ročištu, a kako to jasno proizlazi i iz načina na koji sud dovršava ovo ročište, donošenjem rješenja (list spisa 43) da će odluka o privremenoj mjeri uslijediti u pisanom obliku. Nadalje, nije kao osnovan priznat niti zahtjev tužiteljice za sastav podneska od 26. rujna 2023. kojim se očituje na iskaz saslušanog svjedoka, ovo stoga što je punomoćnik tužiteljice, koji je bio nazočan na ročištu na kojem je saslušan svjedok na čiji se iskaz očituje (prigovara) ovim podneskom, i na kojem je ročištu sukladno načelu usmenosti mogao te štoviše morao moći iznijeti eventualne prigovore na iskaz netom saslušanog svjedoka pa je činjenica da to nije učinio usmeno na sudskom ročištu (za trošak zastupanja na kojem je ročištu tužiteljici priznato pravo na naknadu troškova) krivnja na strani tužiteljice, a poradi čega sukladno čl. 156. ZPP ovaj trošak ne može pasti na tuženika.

U Zadru, 17. siječnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja elektroničkim putem ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu (nema II.),

2. Tuženiku po punomoćniku.