REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1322/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Renate Rođak, iz Sesveta, Rudolfa Ivankovića 26, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović&Vrdelja, iz Zagreba, D.T. Gavrana 13, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija, iz Zagreba, Galleria Importatne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. prosinca 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Viktorije Husnjak, odvjetnice i punomoćnice tuženika Silvije Crnogaća Čorušić, odvjetnice, dana 17. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici Renate Rođak, iz Sesveta, Rudolfa Ivankovića 26, iznos u visini od 2.498,79 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 1,97 EUR tekuće od 16. rujna 2005. godine do isplate,

- na iznos od 0,52 EUR tekuće od 16. listopada 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,36 EUR tekuće od 16. studenog 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,86 EUR tekuće od 16. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 1,09 EUR tekuće od 16. siječnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 3,90 EUR tekuće od 16. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,83 EUR tekuće od 16. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,95 EUR tekuće od 16. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,93 EUR tekuće od 16. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,49 EUR tekuće od 16. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,45 EUR tekuće od 16. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,20 EUR tekuće od 16. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,29 EUR tekuće od 16. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,22 EUR tekuće od 16. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,21 EUR tekuće od 16. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,20 EUR tekuće od 16. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,48 EUR tekuće od 16. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,64 EUR tekuće od 16. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,41 EUR tekuće od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,40 EUR tekuće od 16. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,54 EUR tekuće od 16. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,08 EUR tekuće od 16. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,11 EUR tekuće od 16. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,31 EUR tekuće od 16. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,55 EUR tekuće od 16. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,86 EUR tekuće od 16. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,69 EUR tekuće od 16. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,58 EUR tekuće od 16. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,47 EUR tekuće od 16. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,84 EUR tekuće od 16. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,62 EUR tekuće od 16. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,29 EUR tekuće od 16. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,64 EUR tekuće od 16. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,13 EUR tekuće od 16. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,46 EUR tekuće od 16. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,76 EUR tekuće od 16. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 24,59 EUR tekuće od 16. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,60 EUR tekuće od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,43 EUR tekuće od 16. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,81 EUR tekuće od 16. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,75 EUR tekuće od 16. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,16 EUR tekuće od 16. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,36 EUR tekuće od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,93 EUR tekuće od 16. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 37,63 EUR tekuće od 16. veljače 2011. godine do isplate, - na iznos od 39,03 EUR tekuće od 16. ožujka 2011. godine do isplate,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

- na iznos od 39,10 EUR tekuće od 16. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 43,35 EUR tekuće od 16. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,43 EUR tekuće od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,74 EUR tekuće od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,89 EUR tekuće od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,20 EUR tekuće od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 49,26 EUR tekuće od 16. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 49,65 EUR tekuće od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 50,47 EUR tekuće od 16. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,61 EUR tekuće od 16. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 57,15 EUR tekuće od 16. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,47 EUR tekuće od 16. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,22 EUR tekuće od 16. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,07 EUR tekuće od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 57,55 EUR tekuće od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,70 EUR tekuće od 16. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,19 EUR tekuće od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 50,66 EUR tekuće od 16. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 54,57 EUR tekuće od 16. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 56,38 EUR tekuće od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 55,18 EUR tekuće od 16. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 20,85 EUR tekuće od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 20,66 EUR tekuće od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 20,47 EUR tekuće od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 21,80 EUR tekuće od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 19,85 EUR tekuće od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 19,53 EUR tekuće od 16. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 19,72 EUR tekuće od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 19,52 EUR tekuće od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 20,23 EUR tekuće od 16. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 20,70 EUR tekuće od 16. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 20,92 EUR tekuće od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 21,72 EUR tekuće od 16. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 20,91 EUR tekuće od 16. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 19,21 EUR tekuće od 16. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 19,59 EUR tekuće od 16. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 19,18 EUR tekuće od 16. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 18,60 EUR tekuće od 16. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 18,73 EUR tekuće od 16. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 19,14 EUR tekuće od 16. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 19,48 EUR tekuće od 16. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 19,56 EUR tekuće od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 19,92 EUR tekuće od 16. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 20,43 EUR tekuće od 16. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 20,53 EUR tekuće od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 20,60 EUR tekuće od 16. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR tekuće od 16. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR tekuće od 16. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR tekuće od 16. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR tekuće od 16. svibnja 2015. godine do isplate, - na iznos od 20,56 EUR tekuće od 16. lipnja 2015. godine do isplate,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

- na iznos od 20,56 EUR tekuće od 16. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR tekuće od 16. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 20,56 EUR tekuće od 16. rujna 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici Renati Rođak, iz Sesveta, Rudolfa Ivankovića 26, parnični trošak u iznosu od 3.451,26 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužiteljici Renati Rođak, iz Sesveta, Rudolfa Ivankovića 26, naknaditi tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, trošak parničnog postupka u iznosu od 248,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 07. lipnja 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 23.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Zagrebačka banke d.d. koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%, te je čl. 7. stavak 1. Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 239,23 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na plaćanja Tužiteljica navodi da temeljem čl. 502.c Zakona o parničnim postupcima u ovoj pravnoj stvari se primjenjuju odluke sudova i to presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.06.2014.g. poslovni broj Pž-7129/13, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g., te kojom je utvrđeno da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. među inim i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima u kreditu koristio nepoštenu ugovornu

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Ističe kako uslijed nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovorenih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača, pa kako je ništetna ugovorna o promjenjivoj kamatnoj stopi to je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sve preplaćene iznose. Nadalje navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.06.2018.g. poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne pa je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici sve preplaćene iznose. Tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava pravni interes tužiteljice za vođenje ovog postupka imajući u vidu obrazloženje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018, ističe prigovor zastare. Navodi kako tužiteljica nije dokazala da su ispunjene pretpostavke za postavljenje manifestacijskog zahtjeva iz čl. 186.b. ZPP-a, da uz ponudu za konverziju i izračunu konverzije navedeni su svi podatci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji pa je tužiteljica mogla utvrditi visinu. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice. Nadalje navodi kako je kredit konvertiran sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 15. veljače 2016. godine, da je tužiteljica slobodnom voljom prihvatila konverziju, pa je između tužiteljice i tuženika nastao novi pravni odnos i da se pravni posao Dodatak Ugovora o kreditu odnosi na konvertiranje u bitna dva sastojka - kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pa su stranke sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu konačno uredile svoj pravni odnos sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi da su u trenutku prihvata konverzije tužiteljice bili poznati brojčani iznosi kao i da su bile ugovorene kamatne stope kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite, pa se tužiteljica ne može pozivati da nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz konvertiranja kredita. Ističe da su preplate s osnova promjene CHF tečaja po toj osnovi uzete u obzir na način kako je to propisano odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. sve tužiteljičine preplate uvrštene su u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom a preplata je korištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćene korisniku kredita. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 07.06.2005.g. (list 6-11 spisa), Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije, ponudu tužiteljica za konverziju kredita izračun konverzije, prijedlog izmjene ugovora (list 28- 50 spisa), pregled visine kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu po kreditu tužiteljice, pregled promjene kamatnih stopa, nalaz i mišljenje IC (list 56-78 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presude Županijskih

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

sudova, presude Suda EU, presude Općinskog suda (list 82-91, list 102-146, list 175-188, list 202-242, list 255-295, list 304-307, list 339-366 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

5. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 27. ožujka 2020. godine (list 79-81 spisa). Tužiteljica u bitnom ističe da ne osporava da je sklopljen Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kako to navodi tuženik, ali da prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije uzeto u obzir da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Osporava istaknuti prigovor zastare. Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 18. lipnja 2020. godine (list 92-101 spisa). Nadalje navodi kako je tužiteljica podneskom od 13. prosinca 2019. godine preinačila tužbeni zahtjevu te se protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva, a ako sud dopusti preinaku ističe prigovor zastare. Nadalje se tuženik poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019 u kojem je zauzeto stajalište da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se poziva i na odluke Županijskih sudova u kojem je zauzeto stajalište da tužitelju ne pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa nakon što je sklopljen sporazum o konverziji.

6. Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) i promjenjivih kamatnih stopa jednostranom odlukom tuženika.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 07. lipnja 2005. godine na iznos od 23.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% na rok od 10 godina, stambeni kredit - kupnja stana isplatom na račun prodavatelja (Ugovor o kreditu – list 6-11 spisa),

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 15. veljače 2016. g. kojim je konvertiran kredit (list 45-50 spisa).

8. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 07. lipnja 2005. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Činjenica da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2007. godine i dalje na snazi proizlazi i iz čl. 24. Dodatka Ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile da ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostaju neizmijenjeni i nadalje na snazi.

Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

9. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužiteljica protivi.

Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužba je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, pa bi zastara potraživanja stoga nastupila s danom 14. lipnja 2019. godine. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je prethodno navedeno tužiteljica je podnijela tužbu dana 11. lipnja 2019. godine, a zastara tražbine tužiteljice s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine.

11. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 3.448,06 EUR, da je iznos preplate u visini od 5.178,90 HRK, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 4, čl.5., čl.6. čl.7. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7.,čl.8.,čl.9. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljno pristala na konverziju kredita.

13. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

14. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 07. lipnja 2005. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

15. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

16. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o kreditu) te je ista sklopila ugovor 2005. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju stana, pa

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

ukoliko tužiteljica je koristila kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za adaptaciju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

17. Sud ističe kako je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022.godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova koje dostavljaju tužiteljica i tuženik tijekom postupku i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

18. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

19. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 07. lipnja 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 23.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF i kamatna stopa do dana konverzije.

20. Nadalje tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

21. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 17. kolovoza 2020. (list 154-168 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,50%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupno razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema Ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 864,22 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.707,47 kn primjenom srednjeg tečaja HNB-a na dan plaćanja,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 14.119,71 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

-ukupna razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 18.827,18 kn.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka jer je vještak u svom izračunu od 01.01.2014. godine na otplatni plan koristio zakonsku kamatnu stopu od 3,23%. Ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka pravno irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje navodi kako vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 5.178,90 kn. Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva kako to zahtjeva tužiteljica budući da ista zahtijeva samo isplatu pozitivnih razlika zanemarujući pri tome i razdoblje kada je tužiteljica uplaćivala niže iznose (tzv. negativna razlika).

22. U pismenom očitovanju na primjedbe tuženika od 08.05.2024. godine (list 381- 382 spisa) vještak navodi kako je izvršio izračun i dao mišljenje sukladno zadatku suda. Nadalje navodi da je pravno pitanje kako će se vršiti prijeboj preplate iz konverzije, a da za zadatak vještaka da se umanje razlike zbog preplate iz konverzije tuženik bi trebao dostaviti podatke o isplati preplate, te navesti da li se preplatom iz konverzije umanjuje glavnica razlike ili zatezne kamate.

Nakon pismenog očitovanja tuženik ustraje na primjedbama na osnovni nalaz i mišljenje vještaka jer je vještak potvrdio da nije uzeo u obzir priznati iznos preplate prilikom izračuna konverzije. Tuženik ostaje kod svih navoda kojim osporava osnov tužbe i tužbenog zahtjeva pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odluku Ustavnog suda Republike koji je potvrdio ustavnost ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

23. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužiteljici priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužiteljica uplatila s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik nakon pismenog očitovanja ne dostavlja dokumentaciju kako bi se provela dopuna nalaza i mišljenja kako to tuženik predlaže. Slijedom navedenog sud je ocijenio primjedbe tuženika kao neosnovane i ničim dokazane.

Nadalje u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos (tvz. negativne razlike) u smislu da tužiteljica treba umanjiti tražbinu sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev,

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

24. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 07. lipnja 2005. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani.

25. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan.

26. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

29. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice Renate Rođak, iz Sesveta, te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

30. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 14.19,71 kn, s osnova promjenjive kamatne stope u visini iznosa od 4.707,47 kn, ukupno 18.827,18 kn. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i promjenjive kamate stope jednostranom odlukom banke to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

31. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; -

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

32. Tužitelj zahtjeva isplatu iznosa u visini od 2.498,79 EUR/18.827,18 kn s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tuženik se protivi objektivnoj preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu na specifikaciju tužbenog zahtjeva koji tužiteljica specificira u podnesku od 13.12.20219. godine. Tužiteljica je nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja uskladila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka (podnesak tužiteljice od 08. studenog 2023. godine.

Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem podneskom od 08. studenog 2023. godine, a tužbu je podnijela unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.

U odnosu na uređenje tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 13. prosinca 2019. godine, a koji je tužiteljica uredila nakon što je pribavila potrebnu dokumentaciju sud je navode tuženika kojim se protivi objektivnoj preinaci ocijenio kao neosnovane, budući je tužiteljica sukladno čl. 186.b. stavak 3. ZPP-a podnijela tužbu te je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev nakon što je pribavila dokumentaciju temeljem koje je mogla utvrditi preplaćene iznose.

Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužiteljice sud je vodio računa i o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu ICI i ICIŽ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

33. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužiteljici, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.

Sukladno tome i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužiteljica u ovoj konkretnoj pravnoj stvari temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa ona time nije promijenila istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužiteljica ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu I protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

34. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 11.06.2019. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 12.12.2019. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 26.03.2020. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.07.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 15.09.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 15.02.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.09.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.09.2021.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), sastav podneska od 08.11.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.12.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 23.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 05.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 17.02.2024. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 2.400,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 600,00 EUR, ukupno 3.000,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, ukupno 3.451,26 EUR.

Sud nije priznao tužiteljici trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu trošak za pristup na ročište dana 09. studenog 2023. godine sud je ocijenio kao osnovan zahtjev tuženika za naknadu troska pristupa na ročište u iznosu od 199,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 49,75 EUR, ukupno 248,75 EUR. Tuženik navodi da je tužiteljica dostavila podnesak kojim je uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem dan prije ročište tj. 08.11.2023.g. u 16,34 sati pa kako je podnesak dostavljen neposredno prije ročište to je tuženik zahtijevao rok za očitovanje. U smislu navedenog tuženik zahtjeva naknadu troškova za pristup na ročište bez obzira na uspjeh stranaka u parnici. Uvidom u spis sud je utvrdio da je tužiteljica po punomoćniku zaprimila nalaz i mišljenje vještaka dana 31. kolovoza 2020. godine, te je tužiteljica imala dovoljno vremena iskazati utužene iznose i u valuti EUR imajući u vidu da od 5. rujna 2022. do 31. prosinca 2022. bila je obaveza u izreci odluka suda unositi dvojno iskazane novčane vrijednosti na način da se napiše iznos u kunama i iznos u eurima, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. i dalje su se iznosi iskazivati dvojno ali na način da se prvo piše iznos u eurima, a potom iznos u kunama. Slijedom navedenog od 31. prosinca 2022. godine tužiteljica je mogla iskazati tužbeni zahtjev u valuti eur i prije ročišta za glavnu raspravu. Nadalje tužiteljica se navedenim podneskom od 08. studenog 2023. godine očitovala na navode tuženika iz podneska od 24.10.2023. godine, a koje je mogla isticati i na ročištu održanom dana 09.11.2023. godine imajući u vidu da se protivila dopunskom vještačenju.

P o s

lo

v

n i b r

o

j

: P -

3 2 2

/

2 0 2

3 -

1 5

Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, 17. siječnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku