Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-31/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, u pravnoj stvari tužitelja AH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Guljašu odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupana po punomoćniku Mihovilu Granić odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. prosinca 2024. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 17. siječnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. st. 1. Ugovora o kreditu pod brojem 736444, od dana 03. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika, Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU-1047/06 dana 03. kolovoza 2006. godine, koji glasi: „ ..promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora…''

II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. st. 4. Ugovora o kreditu pod brojem 736444, od dana 03. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika, Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU-1047/06 dana 03. kolovoza 2006. godine, koji glasi: „ Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.''

III Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu, pod brojem 736444, od dana 03. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika, Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU-1047/06 dana 03. kolovoza 2006. godine, koji glasi: '' .. prema Odluci o kamatama i naknadama Kreditora.'' IV Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 11. 1. Ugovora o kreditu, pod brojem 736444, od dana 03. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog

Posl. broj: P-31/2024-10

bilježnika, Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU-1047/06 dana 03. kolovoza 2006. godine, koji glasi: ''…a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora…''

V Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 11. 4. Ugovora o kreditu, pod brojem 736444, od dana 03. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika, Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU-1047/06 dana 03. kolovoza 2006. godine, koji glasi: ''primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora…''

VI Nalaže se tuženiku, Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 tužitelju, AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti novčani iznos od 470,66 EUR na ime razlike između iznosa plaćene i ugovorene kamate, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od uplate do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 3,37 EUR od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 3,35 EUR od 02.05.2008. do isplate

- na iznos od 3,35 EUR od 02.06.2008. do isplate

- na iznos od 3,36 EUR od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 3,33 EUR od 01.08.2008. do isplate

- na iznos od 3,33 EUR od 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 3,51 EUR od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 3,52 EUR od 03.11.2008. do isplate

- na iznos od 3,55 EUR od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 5,75 EUR od 02.01.2009. do isplate

- na iznos od 5,70 EUR od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 5,57 EUR od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 5,62 EUR od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 5,62 EUR od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 5,53 EUR od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 5,57 EUR od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 5,49 EUR od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 5,55 EUR od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 7,44 EUR od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 7,54 EUR od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 7,49 EUR od 01.12.2009. do isplate - na iznos od 7,69 EUR od 02.01.2010. do isplate

Posl. broj: P-31/2024-10

- na iznos od 7,74 EUR od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 7,86 EUR od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 8,06 EUR od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 8,08 EUR od 03.05.2010. do isplate

- na iznos od 8,33 EUR od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 8,41 EUR od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 8,70 EUR od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 8,45 EUR od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 8,54 EUR od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 8,51 EUR od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 9,21 EUR od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 8,90 EUR od 03.01.2011. do isplate

- na iznos od 8,84 EUR od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 9,12 EUR od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 8,84 EUR od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 9,29 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 9,47 EUR od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 9,92 EUR od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 10,21 EUR od 02.08.2011. do isplate

- na iznos od 9,54 EUR od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 9,35 EUR od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 9,47 EUR od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 9,46 EUR od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 9,73 EUR od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 9,78 EUR od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 9,70 EUR od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 9,70 EUR od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 9,79 EUR od 02.05.2012. do isplate

- na iznos od 9,78 EUR od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 9,71 EUR od 02.07.2012. do isplate

- na iznos od 9,68 EUR od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 9,52 EUR od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 9,72 EUR od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 9,75 EUR od 02.11.2012. do isplate

- na iznos od 9,71 EUR od 01.12.2012. do isplate

- na iznos od 9,52 EUR od 02.01.2013. do isplate

- na iznos od 9,71 EUR od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 9,72 EUR od 01.03.2013. do isplate

- na iznos od 9,61 EUR od 02.04.2013 do isplate

sve to u roku od 15 dana.

VII Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu, pod brojem 736444, od dana 03. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika, Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU-1047/06 dana 03. kolovoza 2006. godine, koji glasi: ''… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“

VIII Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 8. Ugovora o kreditu, pod brojem 736444, od dana 03. kolovoza 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika, Zdenke Pavelić-Muse iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU-1047/06 dana 03.

Posl. broj: P-31/2024-10

kolovoza 2006. godine, koji glasi: ''… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“

IX Nalaže se tuženiku, Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 tužitelju, AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti novčani iznos od 1.861,92 EUR na ime preplate zbog tečajne razlike, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od uplate do 31.12.2007.g. u visini od 15 % godišnje, zatim od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 135,38 EUR od 04.08.2006. do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 02.10.2006. do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 02.11.2006. do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 01.12.2006. do isplate

- na iznos od 12,25 EUR od 02.01.2007. do isplate

- na iznos od 0,31 EUR od 01.02.2007. do isplate

- na iznos od 0,31 EUR od 01.03.2007. do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 02.04.2007. do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 02.05.2007. do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 01.06.2007. do isplate

- na iznos od 0,31 EUR od 02.07.2007. do isplate

- na iznos od 5,61 EUR od 01.08.2007. do isplate

- na iznos od 1,63 EUR od 01.09.2007. do isplate

- na iznos od 12,25 EUR od 01.10.2007. do isplate

- na iznos od 12,25 EUR od 02.11.2007. do isplate

- na iznos od 5,61 EUR od 01.12.2007. do isplate

- na iznos od 5,61 EUR od 02.01.2008. do isplate

- na iznos od 5,61 EUR od 01.02.2008. do isplate

- na iznos od 12,25 EUR od 01.03.2008. do isplate

- na iznos od 8,88 EUR od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 2,27 EUR od 02.05.2008. do isplate

- na iznos od 2,27 EUR od 02.06.2008. do isplate

- na iznos od 2,25 EUR od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 154,91 EUR od 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 2,10 EUR od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 8,73 EUR od 03.11.2008. do isplate

- na iznos od 8,70 EUR od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 14,47 EUR od 02.01.2009. do isplate - na iznos od 11,86 EUR od 02.02.2009. do isplate

Posl. broj: P-31/2024-10

- na iznos od 11,99 EUR od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 9,28 EUR od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 9,28 EUR od 02.05.2009. do isplate

- na iznos od 6,72 EUR od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 9,34 EUR od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 6,76 EUR od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 10,68 EUR od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 6,13 EUR od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 8,02 EUR od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 8,74 EUR od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 4,56 EUR od 02.01.2010. do isplate

- na iznos od 4,51 EUR od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 4,39 EUR od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 14,41 EUR od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 17,45 EUR od 03.05.2010. do isplate

- na iznos od 3,92 EUR od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 14,06 EUR od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 22,79 EUR od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 32,34 EUR od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 23,62 EUR od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 28,29 EUR od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 35,95 EUR od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 37,85 EUR od 03.01.2011. do isplate

- na iznos od 31,28 EUR od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 34,32 EUR od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 32,61 EUR od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 40,13 EUR od 02.05.2011. do isplate

- na iznos od 44,58 EUR od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 52,76 EUR od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 64,42 EUR od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 49,16 EUR od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 42,72 EUR od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 45,25 EUR od 02.11.2011. do isplate

- na iznos od 46,59 EUR od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 48,97 EUR od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 48,92 EUR od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 50,33 EUR od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 49,00 EUR od 02.04.2012. do isplate

- na iznos od 49,18 EUR od 02.05.2012. do isplate

- na iznos od 50,25 EUR od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 48,99 EUR od 02.07.2012. do isplate

- na iznos od 114,05 EUR od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 46,52 EUR od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 48,99 EUR od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 50,28 EUR od 02.11.2012. do isplate

- na iznos od 49,19 EUR od 02.01.2013. do isplate

- na iznos od 237,48 EUR od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 45,16 EUR od 01.03.2013. do isplate

- na iznos od 121,55 EUR od 02.04.2013 do isplate sve to u roku od 15 dana.

Posl. broj: P-31/2024-10

X Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, tužitelju, AH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.050,11 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 17. siječnja 2025. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 125,00 eura odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom (pravnim prednikom tuženika) sklopio Ugovor o kreditu br. 736444, dana 03. kolovoza 2006. godine, potvrđen dana 03. kolovoza 2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU-1047/06, te je tužitelj kao kreditor, tuženiku kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 15.410,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Predmetnim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 218,53 CHF, uz redovitu kamatu, koja je člankom 2. spomenutog Ugovora određena kao promjenjiva, sukladno odluci Banke, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,10% godišnje, Cit: ,,Redovna kamata (5,10%) po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.''

2. Navodi da je citirana ugovorna odredba omogućila tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni

Posl. broj: P-31/2024-10

gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima.

3. Isto tako tuženik prije, a niti prilikom zaključenja predmetnog Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o svim potrebnim parametrima i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

4. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god., u točki I. gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. te u točki 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, navedenom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nastavno na gore navedene presude i postupke pred I° i II° sudom, pokrenut je i revizijski postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske te je i taj III°-ski sud potvrdio i dodatno utvrdio gore navedena utvrđenja iz odluka nižestupanjskih sudova, sve u Presudi i Rješenje broj Rev-2221/2018-11, od 3. rujna 2019. godine, kojom su odbijene revizije svih tuženika, a tako i osmotuženika (odnosno tuženika u ovom predmetnom postupku). Ustavni sud Republike Hrvatske je 03. veljače 2021. godine donio Odluku kojom se odbijaju ustavne tužbe podnesene u povodu Presude i Rješenja Vrhovnog suda Rev2221/2018 od 03. rujna 2019. godine i Rješenje kojim se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Dakle, sve pravosudne instance u RH utvrdile su nepoštenost, odnosno ništetnost ugovornih odredbi, koje tužitelj navodi u ovoj tužbi te predlaže da naslovljeni sud također utvrdi ništetnost istih. Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN. br. 41/14 i 110/15). Osim

Posl. broj: P-31/2024-10

navedenog, člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku((NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

5. Obzirom na sve navode iznesene u tužbi, te pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi, tužitelj je od početno ugovorenog anuiteta, isplaćenog u kunskom iznosu na dan realizacije kredita, izračunao razliku u isplaćenim anuitetima, nastalu jednostranom promjenom kamatne stope te porastom tečaja, jer je tužitelj na dan puštanja kredita nesporno primio točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi. Uzevši u obzir navedene ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, te činjenicu da predmetni kredit nije konvertiran, tužitelj je obvezu po kreditu platio više za ukupan iznos od oko 17.229,81 kn. Uslijed navedenih promjena kamatne stope, tužitelj je po osnovi više plaćene kamate po svakom mjesečnom anuitetu, obvezu po kreditu platio više za iznos od 3.661,80 kn. Tužitelj ovom tužbom potražuje preplate po osnovi tečajne razlike u iznosu od 13.568,01 kn, a sve sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

6. Nakon što je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da pored utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi o kreditu, kao što je naveo i u tužbi, potražuje novčani iznos od 470,66 eura na ime razlike između iznosa plaćene i ugovorene kamate sa zateznim kamatama i iznos od 1.861,92 eura na ime pretplate zbog tečajne razlike također sa zateznim kamatama.

7. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, te istakao prigovor mjesne nadležnosti ovog suda, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu koju u konkretnom slučaju treba primijeniti jer nije propisana isključiva mjesna nadležnost.

8. Tuženik je istakao prigovor zastare te navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 15. travnja 2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5

Posl. broj: P-31/2024-10

godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.

9. Tuženik navodi da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.

10. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

11. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Promjena kamatne stope mijenja se ovisno o tržišnim uvjetima pa tako tuženik niti na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Navodi da tuženik nije postupio

Posl. broj: P-31/2024-10

suprotno načelu savjesnosti i poštenja a niti je svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Navodi da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika a koja je odluka bila dostupna svima i ta odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva i ista je sastavni dio ugovora.

12. Tuženik nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP), već je ista u samom ugovoru jasna i lako uočljiva odredba. Tuženik navodi da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio se dužan se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora.

13. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu br. 736444, otplatna tablica za izračun efektivne kamatne stope, otplatni plan, izvadak iz sudskog registra, prometna kartica za kredit, pročitao nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke Dajane Vuković, kao i dopunu isto nalaza, pročitao podneske stranaka i saslušao tužitelja.

14. Tužitelj AH u svom iskazu je naveo da je s prednikom tuženika 3. kolovoza 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu u valuti CHF za kupnju osobnog automobila, a kojeg je kupio u auto kući u [adresa]. Djelatnici u auto kući su ga poslali kod tuženika radi sklapanja Ugovora o kreditu jer su sa tuženikom imali poslovnu suradnju, a upravo su mu u banci ponudili zaključenje ovog ugovora uz obrazloženje da je to najpovoljniji ugovor, odnosno ugovor s najpovoljnijom kamatnom stopom, a što je on prihvatio jer mu je to odgovaralo a s obzirom na visinu rate kredita. Kada je ponovno došao u banku po njihovom pozivu ugovor je već bio pripremljen, ugovor je pročitao, ali je njega kao laika zanimalo isključivo kolika mu je mjesečna rata kredita. Nitko u banci nije mu pojasnio što znači valutna klauzula, niti da se ona može drastično mijenjati tijekom godina otplata, a on nije mogao utjecati niti na jednu odredbu kredita osim iznosa kredita. Naveo je da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio u radnom odnosu, odnosno zaposlenik u HEP-u, nije imao registriran obrt, niti je bio član trgovačkog društva, a vozilo koje je kupio isključivo je koristio za svoje potrebe. Naveo je da je kredit zaključio u Osijeku u tadašnjoj banci Volksbank d.d. i nitko ga ni tada nije upozorio da bi u slučaju eventualnog spora bio nadležan Općinski sud u Zagrebu. Naveo je da je sada u mirovini koja iznosi oko 900,00 eura sa dodacima, da je osoba starije životne dobi (76 godina), te da je njemu kao takvom i otežano putovati na raspravu u Zagreb jer je i narušenog zdravlja – srčani bolesnik, a i financijski to za njega predstavlja veliki trošak jer bi ga zasigurno put Osijek – Zagreb – Osijek košta najmanje 150,00 eura.

15. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je logičan, uvjerljiv i neposredan, te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, znači o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja posebno u dijelu u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz CHF valutu predočen najpovoljnijim, te mu je upravo preporučeno sklapanje spornog Ugovora. Također sud je poklonio vjeru i njegovom iskazu u dijelu u kojem kazuje da mu nije pojašnjeno što znači promjena kamatne stope, ni njezino kretanje

Posl. broj: P-31/2024-10

koja je ugovorena kao promjenjiva, te očito da je riječ o tipskom ugovoru, te da tužitelj nije imao razloga sumnjati u sugestiju djelatnika u banci kojeg je smatrao stručnim.

16. Tužbeni zahtjev je osnovan.

17. Nije sporno da je tužitelj zaključio 9. siječnja 2008. godine Ugovor o kreditu br. 736444, dana 03. kolovoza 2006. godine, potvrđen dana 03. kolovoza 2006. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka, Županijska 13a, pod brojem OU- 1047/06, te je tužitelj kao kreditor, tuženiku kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 15.410,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom s rokom otplate od 84 mjeseca, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen Ugovorom. Također nije sporno da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,10% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, a u čl. 8. je regulirano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan dospijeća, a u čl. 4. je ugovorena valutna klauzula gdje se navodi da je kredit vezan uz valutnu klauzulu, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također je sud utvrdio, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, da je kredit realiziran u svrhu kupnje osobnog automobila.

18. Sporno je među strankama dali su ništetne dio odredbi u čl. 2. st. 4., čl. 7. i čl. 11. st. 1. i 4. Ugovora o kreditu, odnosno dali je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača, te dali je nastupila zastara potraživanja, te dali je osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

19. Neosnovano tuženik osporava pozivanje tužitelja na presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, kojom je odbijena žalba tuženika (banaka između ostalog i tuženika) protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovornu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Tako je Vrhovni sud RH u svojoj odluci zauzeo stav da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način učinile zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Neosnovano također tuženik osporava pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, te presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14, jer upravo pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za

Posl. broj: P-31/2024-10

donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 4. i Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. 4. Ugovora o kreditu, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

21. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

22. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne

Posl. broj: P-31/2024-10

dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 EH od 23. travnja 2015.).

23. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

24. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom, u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa, slijedom čega je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Dajane Vuković koja je u skladu sa zadatkom provela vještačenje na okolnost pretplaćene svakomjesečne rate kredita radi povećanja tečaja CHF tečaj prema kojem je kredit isplaćen i više pretplaćene rate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

25. Imajući u vidu da su kamata i valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 2. i čl. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po prodajnom tečaju tuženika za devize važećim na dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već je prihvatio od strane referenta banke predmetni ugovor koji mu je predočen kao najpovoljniji.

26. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.

Posl. broj: P-31/2024-10

27. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa valja reći da te odredbe same po sebi nisu nezakonite, ali su ugovorene na nepošten način i da su upravo zbog toga ništetne, a nakon saslušanja tužitelja tuženik ničim nije dokazao da je u postupku zaključenja predmetnog Ugovora postupao pošteno s obzirom na tužitelja kao potrošača tako da se u konkretnom slučaju treba i mora primijeniti utvrđena ništetnost iz kolektivne tužbe a na koje presude se tužitelj zakonito poziva.

28. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, a nakon kojeg je vještačenja tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra u cijelosti osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka, kojeg je vještak izradio u skladu s nalogom suda, sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo stručan. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu, odnosno zadatku suda iz rješenja o određivanju vještačenja (list spisa 66) na način da se vještačenje provede na okolnost visine pretplate kredita temeljem zaključenog Ugovora o kreditu od 3. kolovoza 2006. godine po osnovi tečajne razlike na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanog tečaja za period od sklapanja Ugovora o kreditu pa do otplate kredita, kao i da se vještačenje provede na okolnost više pretplaćene rate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

29. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka (list spisa od 68 do 83) proizlazi da je tužitelju kredit isplaćen 4. kolovoza 2006. godine kada je tečaj iznosio 4,611264 kn za 1 CHF, te visina anuiteta iznosila 218,53 CHF, odnosno 1.007,70 kn mjesečno. Kamatna stopa se kroz razdoblje otplate kredita mijenjala te razlika više plaćene kamate koja je nastala promjenom visine kamatne stope iznosi 3.546,20 kn/470,66 eura. Nadalje, vještak navodi da tečajna razlika iznosi 14.028,61 kn/1.861,92 eura, a koji iznos predstavlja razliku pozitivne i negativne tečajne razlike.

30. Na citirani nalaz i mišljenje tužitelj je stavio primjedbu te između ostalog naveo da je vještak pogrešno napravio izračun pretplate po anuitetima umjesto pretplate po kamatnoj stopi, odnosno razliku anuiteta a ne kamata, a također je stavio prigovor na izračun razlike tečaja jer iz nalaza nije jasno na koji način je rađen izračun pretplate po osnovi razlike tečaja.

31. Na prigovore tužitelja vještak se očitovao u podnesku od 27. rujna 2023. godine te naveo da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja. Vještak je pojasnio da su netočni navodi tužitelja da je u nalazu sačinjen izračun razlike anuiteta umjesto razlike kamata i da točno je da se anuitet sastoji od dijela glavnice i dijela kamata, odnosno visina anuiteta se mijenjala (izražena u CHF) samo i jedino uslijed promjene visine kamatne stope, te je tako anuitet zbog promjene visine kamatne stope sa 218,53 CHF povećan na 224,16 CHF.

32. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i nije imao primjedbi, a nakon što je vještak u svojoj dopuni nalaza otklonio prigovore tužitelja, tužitelj je sukladno nalazu vještaka podneskom od 25. listopada 2023. godine i specificirao svoj tužbeni zahtjev. Sukladno danom nalazu sud je isti u cijelosti prihvatio kao stručan, a temeljem kojeg nalaza je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupno

Posl. broj: P-31/2024-10

na ime pretplaćene kamate iznos od 470,66 eura i pretplaćenih tečajnih razlika iznos od 1.861,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

33. Stoga je sud utvrdio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a kako je to naprijed obrazloženo.

34. Neosnovan je prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja. Naime, presudom Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, dakle i u dijelu u kojem je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima kojima je tuženik (tamo 8. tuženik Sberbank d.d.) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, nepoštena, a time i ništetna, te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga zastara iz odredbe čl. 225. ZOO-a za pretplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope jednako kao i za promjenu valutne klauzule CHF u odnosu na tuženika teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018. godine, a ističe tek 14. lipnja 2023. godine, a kako je tužba podnesena 15. travnja 2021. godine nije došlo do zastare potraživanja.

35. Sud je u cijelosti priznao tužbeni zahtjeva koji se odnosi na isplatu tečajnih razlika zbog CHF valutne klauzule u iznosu od 1.861,92 eura, kao i iznos od 470,66 eura zbog pretplaćene kamate, zbog promjenjive kamatne stope. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

36. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao u izreci ove presude.

37. Neosnovan je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

38. U provedenom postupku nesporno je utvrđeno kako je čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u Zagrebu.

39. Međutim, odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta

Posl. broj: P-31/2024-10

odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

40. Također su odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

41. Tako opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

42. Prema stavu ovoga suda, u konkretnom slučaju, radi se o prorogacijskoj klauzuli u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovnog sjedišta prodavatelja. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o mjesnoj nadležnosti koja je određena u tipskom ugovoru i to na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika, što i nije bilo sporno između stranaka. Prema tome, nameće se nesporan zaključak suda kako se radi o ugovornim odredbama o kojima stranka, odnosno tužitelj, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, odnosno odrediti mjesnu nadležnost nekog drugog suda, osim suda u Zagrebu.

43. Također, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranka, odnosno tuženik, bez posebnog pregovaranja uvjetuje drugoj stranci, tj. tužitelju, nadležnost određenog suda, čime se tužitelj doveo u znatno nepovoljniji položaj od tuženika, što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka.

44. Isto tako, treba ukazati na praksu Suda Europske unije, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA v Rocio Morciano Quintero i drugi kojim je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost shodnih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

45. Dakle, sud je utvrdio kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka, da je takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima naspram tužene koja bi ostvarila pogodnost i bitno manje troškove time što bi za sve sporove koje vodi iz Ugovora o kreditu bio nadležan sud u mjestu njezina sjedišta. Tako tužitelj u svom iskazu između ostalog i navodi da ga prilikom zaključenja ugovora nitko nije upozorio da je ugovorena nadležnost Općinskog

Posl. broj: P-31/2024-10

suda u Zagrebu, da bi mu odlazak u Zagreb bio znatno otežan je osoba starije životne dobi (76 godina), umirovljenik, da je narušenog zdravlja, te bi mu i pored toga odlazak u Zagreb predstavljao i znatno veći trošak jer put Osijek – Zagreb – Osijek zasigurno bi ga koštao oko 150,00 eura.

46. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. st. 1. ZPP-a o opće mjesnoj nadležnosti suda na koju se tužena poziva tijekom postupka, već odredbi čl. 19. I st. 1. ZPK-a koja odredba je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/19 od 11. prosinca 2019. godine).

47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 24. listopada 2022. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 11. rujna 2023. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 26. listopada 2023. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 6. prosinca 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 9. siječnja 2023. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 17. prosinca 2024. godine 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 350,00 eura, pristojba na tužbu 34,66 eura, predujam za troškove vještačenja 265,45 eura, tj. ukupno 2.050,11 eura. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona. Naime, sud tužitelju nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura (PDV od 25% uključen), budući da je takav trošak neizvjestan, odnosno do trenutka zaključenja glavne rasprave nije nastao, te će se o takvom trošku eventualno odlučivati naknadno ukoliko punomoćnik tužitelja pristupi na istu.

48. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude i rješenja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku