Broj:Pn-28/2024-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, zastupanog po punomoćnici JE, dipl. iur., protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, zastupanog po punomoćniku Bojanu Nikoliću, odvjetniku iz Osijeka, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 4. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja JE, dipl. iur., i punomoćnika tuženika Ivice Šimundića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Grgić&Partneri iz Zagreba, Pisarnica Osijek, nakon donošenja i objave dana 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranju d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, iznos od 13.851,15 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe 2. veljače 2024., pa do isplate, po stopi od 5,75 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena u roku od 15 dana.

III/ U preostalom dijelu za naknadu parničnog troška, tuženik se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate novčane naknade za tjelesno oštećenje osiguraniku NE koji je stradao u prometnoj nesreći dana 4. rujna 2012., kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede, te mu je po tom osnovu tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka sposobnosti za rad, po osnovi povrede na radu, rješenjem HZMO, PS Osijek, broj 76431, od 18. studenog 2016., počevši od 23. rujna 2014. i pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u visini od 30%, koje je nastalo kao posljedica ozljede na radu, rješenjem HZMO PS Osijek, broj: 76431 od 13. studenog 2014. Prometnu nesreću prouzročio je FE, tako što je dana 4. rujna 2012., upravljao osobnim automobilom Mitsubishi reg. oznake i broja [registarska oznaka], obvezno osiguranog kod tuženika, broj police osiguranja: 08100558880 izvan naselja Lupoglav, cestom BB (Lupoglav-tunel Učka) u smjeru Rijeke, te je prešao na suprotni kolnički trak kojim se iz smjera Pazina kretalo vozilo tegljač, marke Volvo tipa FH440, registarske oznake i broja: [registarska oznaka], kojom je pridodana prikolica marke Schmitz, registarske oznake i broja: [registarska oznaka], a kojim skupom vozila je upravljao NE, te je prednji dijelom svog automobila udario u prednji lijevi dio tegljača, uslijed čega je došlo do prevrtanja tegljača, kojom prilikom je NE zadobio teške tjelesne povrede. Presudom Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj K-101/2013 od **.**.2013., ČE je proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela protiv sigurnosti prometa i izazivanje prometne nesreće u cestovnom prometu. Po ovom pravnom osnovu, tužitelj je protiv tuženika već vodio postupak za naknadu štete, a posljednji zahtjev/tužba, bio je 15. veljače 2019. koji postupak se vodi kod Trgovačkog suda u Osijeku pod brojem P-80/2023, a u kojem postupku tužitelj potražuje naknadu štete isplaćene invalidske mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje NE za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 31. siječnja 2019. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine, priznate po osnovu povrede na radu i novčane naknade za tjelesno oštećenje, osiguraniku NE, za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2023. u iznosu od 13.815,51 eur. Za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2023. tužitelj je osiguraniku NE isplatio iznos od 12.803,35 eura, a po osnovi novčane naknade za tjelesno oštećenje iznos od 1.012,16 eura, što ukupno iznosi 13.815,51 eur. Tužitelj pravo na naknadu štete isplaćene invalidske mirovine, u punom iznosu i novčane naknade za tjelesno oštećenje, temelji na odredbi čl. 16. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13 i dalje). Tužitelj uz tužbu dostavlja i sudsku praksu Županijskih sudova u pogledu primijene zakona u kojim odlukama su sudovi zauzeli stajalište, da je Zakon o mirovinskom osiguranju Lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, kod donošenja odluke o šteti/visini štete, pitanju što je stvarna šteta koju tužitelj trpi isplatom priznatih prava iz mirovinskog osiguranja. Osobni automobil Mitsubishi reg. oznake i broja [registarska oznaka], u momentu štetnog događaja bilo je obvezno osigurano kod tuženika, te je tuženik temelj odredbe čl. 161. i 164 Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13 i dalje) odgovoran tužitelju za nastalu štetu u iznosu od 13.815,51 eur. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj u tužbi navodi da mu je tuženik dužan naknaditi štetu sukladno članku 161. i članku 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Nesporno je da tužitelj u ovom predmetu naknadu štete potražuje od tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti. Stoga je i obvezu tuženika potrebno utvrđivati primjenom odredbe članka 27. Zakon o osnovnim osiguranjima u prometu (u nastavku teksta: ZOOP). Člankom 27. stavkom 3. ZOOP-a, određuje se da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete ovdje tužitelju predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se: „Razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ Budući se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila to se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i odluka donijeti primjenom materijalno-pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo, a to su odredbe ZOOP/05. Tuženik kao osiguratelj vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je preuzetim Ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego samo odgovaraju za štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Tako se člankom 8. stavak 1. ZOOP-a, određuje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, pa se predmetna odredba i citira: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“ Slijedom navedenog nema dvojbe da je u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP, koji uređuje „Subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. Prema članku 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a u ovom postupku tužitelj nije dokazao postojanje razlike između mirovine koju isplaćuje i iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena da se radilo o ozljedi na radu, pa stoga niti ne postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, slijedom čega je i tužbeni zahtjev neosnovan. Budući da NE prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, pa ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka 27. ZOOP-a, imao pravo potraživati od tuženika, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti neosnovan. Tuženik smatra da Zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike, a iz navoda tužbe i dostavljene dokumentacije proizlazi da se kod osiguranika tužitelja radi o povredi na radu, jer je isti nastradao na putu do posla, te mu je priznata invalidska mirovina po osnovu povrede na radu, slijedom čega u konkretnom slučaju nema navedene razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika temeljem pozitivnih propisa. Tuženik ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stajalište prema kojem se u postupcima radi naknade štete po tužbi HZMO-a protiv odgovornog osiguratelja pitanje postojanja i opsega šteta utvrđuje na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a, i to u mnogobrojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-66/2022, od 1. veljače 2022., Rev-954/2022 od 25. siječnja 2023., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-1354/2016-2, od 18. svibnja 2021., Rev-x-388/2018-2, od 25. kolovoza 2020., Rev-1067/2012-2, od 5. prosinca 2017., Rev-1148/2022 od 25. siječnja 2023., Rev-1254/2022 od 17. siječnja 2023. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u brojnim svojim odluka iz 2023., 2022. i 2021. godine zauzeo pravni stav da se u postupcima radi naknade štete po tužbi HZMO-a protiv odgovornog osiguratelja pitanje postojanja i opsega šteta utvrđuje na temelju odredbe čl. 27. ZOOP-a, i zbog činjenice da je ZOOP specijalni zakon (lex specialis) za opisanu vrstu obveza. U skladu s izloženim, konkretni tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti jer tužitelj nije pružio dokaze da trpi štetu u smislu i sadržaju odredbe čl.27. ZOOP-a, dapače, iz samog rješenja tužitelja broj: 76431 od 18. studenog 2016. proizlazi da štete nema jer tužitelj već isplaćuje zbog ozljede na radu invalidsku mirovinu pa ne može biti razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (čl. 27. st. 3. ZOOP-a). Tuženik osporava sve navode iz tužbe koji su u suprotnosti s navodima tuženika iz ovog odgovora na tužbu, te osporava utuženo potraživanje u cijelosti jer iznos koji tužitelj HZMO traži petitom tužbenog zahtjeva od tuženika Euroherc osiguranje d.d. nije šteta koju bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju primjenom odredbe čl. 27. st. 1. do st.3. ZOOP-a. Predlaže se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao nedokazan odnosno kao neosnovan. Zbog prethodno navedenog sporna je i visina potraživanja tužitelja. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu. Da bi šteta postojala, a imajući na umu citiranu odredbu članka 27. ZOOP-a, bilo bi potrebno da je mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku veća od one koja bi mu pripala da je umirovljen zbog povrede na radu. Budući da NE prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu, pa ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, imao pravo potraživati od tuženika, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev tužitelj u cijelosti neosnovan. Dakle, nema štete, te je tužbeni zahtjev neosnovan i neopravdan u cijelosti. U svakom slučaju tuženik osporava da treba tužitelju isplatiti puni iznos isplaćene invalidske mirovine, nego ukoliko se utvrdi osnovan zahtjev treba isplatiti razmjeran iznos isplaćene invalidske mirovine. Dostavljena dokumentacija tužitelja predstavlja internu (knjigovodstvenu) ispravu, a ne javnu ispravu, koju bi u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, iz čega proizlazi da tužitelj ničim ne dokazuje činjenicu isplate iznosa invalidske mirovine u iznosu koji potražuje tužbom. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava potraživanje ime naknade za tjelesno oštećenje. Tužitelj u tužbi tvrdi da je iznos od 1.012.16 EUR isplatio svom osiguraniku NE na ime naknade za tjelesno oštećenje i da je isto posljedica štetnog događaja od 4. rujna 2012. za koji je odgovoran osiguranik tuženika. Tuženik osporava osnovanost i visinu takvog tuženog zahtjeva. Naime, iz sadržaja tužbe i priložene dokumentaciju može se utvrditi da ne postoji obveza tuženika prema tužitelju budući nije nastupila stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09 - u daljnjem tekstu: ZOOP). Tuženik je tužitelju dužan naknaditi stvarnu štetu koja je odredbom čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu definirana na način, citira se: „Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji“. Dakle, tužitelj traži nešto što Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu u čl. 27. st. 2. nije određeno kao stvarna štetu koju tužitelj HZMO može potraživati od tuženika – osiguravajućeg društva. Naknada za tjelesno oštećenje nije stvarna šteta u smislu navedene odredbe čl.27.st.2. ZOOP-a. Stoga ne postoji obveza tuženika na plaćanje taka zatražene štete tužitelju. Naknada za tjelesno oštećenje ne ulazi u krug obveze tuženika prema tužitelju jer se prema Zakonu po kojem tuženik odgovora tužitelju, a to je ZOOP, naknada za tjelesno oštećenje ne smatra stvarnom štetom koju bi tuženik kao društvo za osiguranje bio obvezan naknaditi Zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja, a sve sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a. Najkraće - utužena šteta nije pokrivena predmetnom policom osiguranja. Stoga nema odgovornosti tuženika prema tužitelju za to utuženo potraživanje. Predlaže se i taj tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti. Tuženik ponavlja kako nije sporno da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] na dan ove prometne nezgode 04. rujna 2012. bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a nije sporna niti odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja. Međutim, predmetni štetni događaj nije isključivi uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja NE već da postoji više uzroka koji su pridonijeli umirovljenja istog, a koji nemaju nikakve veze sa tuženikom. Tuženik može odgovarati samo u okviru odgovornosti svoga osiguranika u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (čl. 27. st 1. ZOOP-a). Tuženik osporava postojanje uzročno-posljedičnu vezu između predmetnog štetnog događaja i radne nesposobnosti, umirovljenja i invaliditeta osiguranika tužitelja NE. S tim u svezi, tuženik osporava utvrđenja liječničke komisije HZMO-a, te dodatno ističe da utvrđenja liječničke komisije HZMO-a u upravnom postupku u kojem je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu ni na koji način je obvezuju tuženika, a niti parnični sud. Naime, rješenja HZMO-a su upravni akti, međutim „tim odlukama su vezane jedino stranke koje su sudjelovale u postupku donošenja tih odluka. I u pravnoj teoriji upravnog prava se navodi da su subjekti pravomoćnosti upravnog akta (tj. osobe na koje se pravomoćnost proteže) donositelj upravnog akta i stranke u postupku (vidi o tome, KE: Upravno pravo, Informator, 1997., str. 356).“ Tuženik nije sudjelovao niti je ikako mogao sudjelovati u postupku umirovljenja osiguranika tužitelja NE, pa tuženik predlaže sudu da se u ovom postupku utvrdi medicinskim vještačenjem po vještaku specijalisti medicine rada je li ozljeđivanje u predmetnom štetnom događaju dovelo do radne nesposobnosti NE odnosno što je uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja NE, dakle, da li je osim posljedica prometne nesreće postoje i uzroci umirovljenja koji su druge etiologije. Da je tome tako, odnosno kao dokaz da ozljeda koju je zadobio NE (osiguranik tužitelja) nije imala za posljedicu njegovo umirovljenje, predočava se dio nalaza i mišljenja medicinskog vještaka dr. Astrid Bokulić, specijaliste medicine rada iz Zagreba od 22. listopada 2018. iz predmeta Trgovačkog suda u Osijeku broj P-124/2017 (iste stranke, isti štetni događaj, isto naknada štete samo za drugo vremensko razdoblje): " Na osobit upit suda: Razlog umirovljenja osiguranika tužitelja: Tužitelj je nakon ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju bio sposoban za naprijed navedene poslove i nije trebao ići u invalidsku mirovinu. Razlog njegovog odlaska u invalidsku mirovinu je njegov vlastiti izbor, jer nakon ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju je došlo do djelomičnog gubitka njegove radne sposobnosti, jer je kod njega preostala radna sposobnost za druge poslove, kako sam ranije navela. Za sve naprijed navedene poslove nije potrebna prekvalifikacija." Naime, u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Osijeku pod brojem P-124/2017 u kojem je tužitelj HZMO od tuženika potraživao naknadu štete iz istog štetnog događaja ali za drugo razdoblje, na ovu okolnost – postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i priznanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja NE proveden je dokaz medicinskim vještačenjem po vještaku dr. Astrid Bokulić, specijalisti medicine rada iz Zagreba. Ta je vještakinja u svom nalazu i mišljenju ocijenila da razlog odlaska u mirovinu osiguranika tužitelja nije predmetni štetni događaj već je isto bio izbor samog NE. Dakle, da je osiguranik tužitelja NE nakon ozljeđivanja u štetnom događaju od 04. rujna 2012. Bio sposoban za rad i da nije trebao ići u invalidsku mirovinu, a da je razlog njegovog odlaska u mirovinu njegov vlastiti izbor iako je kod njega preostala radna sposobnost za druge poslove za koje čak nije bila potrebna niti prekvalifikacija. Stoga ne postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i utužene štete. Tuženiku ponavlja da osporava utvrđenja vještačenja liječničkog povjerenstva tužitelja. Tuženiku je dopušteno pobijati u predmetnoj parnici utvrđenja vještačenja liječničkog povjerenstva tužitelja, te tuženik kao na relevantan stav sudske prakse ukazuje na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda RH donesenu u predmetu br. Pž-10507/13 dana 13. siječnja 2016. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2764/10 od 8. studenog 2011. U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P- 80/2023, za prethodno razdoblje od 1. ožujka 2017. do 31. siječnja 2019. tuženik ističe kako je taj postupak pravomoćno okončan na način da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom u cijelosti. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Na ročištu od 4. prosinca 2024. pun. tužitelja je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva i svih dokaza predloženih u tužbi i tijekom postupka, protiveći se svim navodima iz odgovora na tužbu, ističući da je Lex posterior u odnosu na Zakon o obveznim osiguranja u prometu, pa kao takav isti derogira. Slijedom navedenog ima se primijeniti čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju u ovoj pravnoj stvari kod utvrđivanja kako osnovanosti tako i visine štete, koju tužitelj trpi. Ističe da čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, iako nije navedeno da tužitelj ima pravo na naknadu štete isplaćene novčane naknade za tjelesno oštećenje, istim člankom je utvrđeno da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete. Isplata novčane naknade za tjelesno oštećenje predstavlja stvarnu štetu koju tužitelj trpi, a što je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nije dostavio financijske dokaze o isplati mirovine, tužitelj ističe da nije niti dužan dostaviti dokaz isplatnog prometa o isplati mirovine, budući da se radi o opće poznatoj činjenici da isti isplaćuje mirovine, da isplatu vrši sukladno odredbi čl. 96. Zakona o mirovinskom osiguranja putem poslovnih banaka ili pošte, a sve to sukladno rješenju o priznanju prava na mirovinu. Punomoćnik tuženika je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda u odgovoru na tužbu te ističe da budući da se tužitelj u tužbi pozvao na postupak za naknadu štete koji se vodi na Trgovačkom sudu u Osijeku pod brojem P-180/2023, za prethodno razdoblje od 1. ožujka 2017. do 31. siječnja 2019., navodi da je predmetni postupak pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Pž-288/2023 od 17. rujna 2024. kojom pravomoćnom presudom je tužitelj odbijen s tužbom i tužbenim zahtjevom.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: rješenje Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku, broj 76431, od 18. studenog 2016., o priznanju prava na invalidsku mirovinu; nalaz i mišljenje vještaka o radnoj sposobnosti od 29. rujna 2014., mišljenje Povjerenstva za reviziju od 14. listopada 2014. i nalaz od 20. listopada 2014. – usklađenje nalaza s nalazom i mišljenjem vještaka revizora; Rješenje HZMO PS Osijek, broj: 76431 od 13. studenog 2014. o priznanju prava na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje; nalaz i mišljenje o tjelesnom oštećenju od 4. studenog 2014.; prijavu o ozljedi na radu, od 19. rujna 2012.; obračun isplaćene invalidske mirovine; obračun isplaćene novčane naknade za tjelesno oštećenje; nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke dr. Astrid Bokulić, iz predmeta Trgovačkog suda u Osijeku P-124/17; Rješenje Vrhovnog suda RH Rev-911/2012 od 22. travnja 2015. – vezanost suda o pravomoćnim rješenjima u upravnom postupku; preslik presude Općinskog suda u Pazinu broj K-101/2013; preslik presude Trgovačkog suda u Osijeku broj P-80/23; ispis iz banke doznačenih mirovinskih primanja; presudu Županijskog suda u Karlovcu, broj Gž-165/2021, odluke Vrhovnog suda Revd-3454/2021, Revd-1177/23, Revd-204/23 i Revd-3501/22; presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2626/20; presudu Županijskog suda u Rijeci broj Gž-3389/20; presudu Općinskog suda u Sisku broj Pn-66/20; presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-1176/20; presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici Gž-1105/22; presudu Vrhovnog suda RH broj REv-1437/21; presudu Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Đakovu broj Pn-523/15;presudu Županijskog sud u Sisku broj Gž-363/21; presude Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-5268/22 i Pž-4177/21.

5. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja od 4. rujna 2012., povodom kojeg je osiguranik tužitelja NE, zadobio teške tjelesne ozljede, te mu je po tom osnovu Zavod priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka sposobnosti za rad po osnovi povrede na radu, rješenjem Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Osijeku, broj 76431, od 18. studenog 2016., počevši od 23. rujna 2014., i pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u visini od 30%, koja je nastala kao posljedica ozljede na radu, rješenjem HZMO, PS u Osijeku broj 76431, od 13. studenog 2014., te da je tužitelj već potraživao od tuženika naknadu štete isplaćene invalidske mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje NE, za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 31. siječnja 2019., a po posljednjem zahtjevu za naknadom štete koji se vodio kod Trgovačkog suda u Osijeku, broj P-80/23, a ovom tužbom potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom priznate invalidske mirovine priznate po osnovu povrede na radu 12.803,35 eura i novčane naknade za tjelesno oštećenje u iznosu od 1.012,16 eura, osiguraniku NE za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2023. odnosno ukupno u iznosu od 13.815,51 eur.

6. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da za tužitelja nije nastala stvarna šteta u smislu odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, prema kojem obveza tuženika društva za osiguranje postoji sam onda ukoliko bi razmjeri iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja, zbog povrede na radu, a u ovom postupku tužitelj nije dokazao postojanje razlike između mirovine koju isplaćuje i iznosa invalidske mirovine koja bi trebala biti utvrđena da se radilo o ozljedi na radu, pa stoga niti ne postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

7. Odredbom članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, i to stavkom 1., propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njegove obitelji. Stavkom 3. istog članka, propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima u mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. istog članka propisano je da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Stavkom 5. istog članka propisano je da obvezu iz stavka 1. ovog članka prema Zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji određuje obvezno zdravstveno osiguranje.

8. Odredbom članka 161. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13) propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Stavkom 2. istog članka, propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. Člankom 164. stavka 1. istog zakona propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161., ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete), sukladno stavku 5. za utvrđivanje visine stvarne štete u slučajevima iz stavka 1. do 3. ovog članka, mjerodavne su odredbe ovog zakona.

9. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 115/2018), članak 161. stavak 2. mijenja se i glasi: "(2) Naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovog zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja: 1. novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete na ostvarenje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik da je živ ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu i starosnu mirovinu; 3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja; 4. troškove profesionalne rehabilitacije kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.".

10. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, PS Osijek, je rješenjem broj 76431, od 18. studenog 2016., počevši od 23. rujna 2014. je svom osiguraniku NE, priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka sposobnosti za rad, po osnovi povrede na radu i pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje u visini od 30%, koje je nastalo kao posljedica ozljede na radu, rješenjem HZMO PS Osijek, broj: 76431 od 13. studenog 2014., u iznosu od ukupno 13.815,15 eura, a prema obračunu isplaćene naknade za razdoblje od 1. siječnja 2021., do 31. prosinca 2023., a što proizlazi iz obračuna isplaćene invalidske mirovine od 29. siječnja 2024., i to na ime invalidske mirovine iznos od 12.803,35 eura, a na ime novčane naknade za tjelesno oštećenje iznos od 1.012,16 eura, a navedena isprava ima značenje javne isprave, sukladno članku 159. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine 47/99), pa sud smatra neosnovanim navode tuženika da tužitelj nije dostavio dokaz da je izvršio isplatu iznosa invalidske mirovine u utuženom iznosu. Vrhovni sud RH, u odluci broj Rev-x 386/2018, je potvrdio da je sukladno odredbi članka 230. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, obračun isplaćene mirovine - javna isprava, budući ju je izdalo javno tijelo - pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom.

11. Neosnovan je prigovor tuženika kojim osporava uzročno-posljedičnu vezu između odlaska u mirovinu osiguranika tužitelja NE. i prometne nezgode od 4. rujna 2012., budući je tuženik u odgovoru na tužbu priznao svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja, a iz nalaza i mišljenja vještaka o radnoj sposobnosti od 20. listopada 2014. i 29. rujna 2014., nalaza i mišljenja revizora od 14. listopada 2014., utvrđeno je da su sve posljedice tužiteljevom osiguraniku proizašle iz prometne nezgode od 4. rujna 2012.

12. Sud smatra da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 51/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14) budući je o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine je mjerodavan zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine odnosno u vrijeme nastanka štete za HZMO, tj. vrijeme kada su izvršene isplate mirovine, a ne u vrijeme nastanka štetnog događaja. Sukladno članku 27. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, društvo za osiguranje obvezno je Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom, u smislu stavka 1. ovog članka, smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno člana njezine obitelji. Stavkom 3. istog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U konkretnom slučaju prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu obveza tuženika postojala bi samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koji je isplaćen osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, te s obzirom da tužitelj nije predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđivanja visine iznosa invalidske mirovine koja bi u konkretnom slučaju bila isplaćena u smislu čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, slijedom čega nije dokazao postojanje štete u utuženom iznosu, to je slijedom navedenog, a temeljem odredbi čl. 221. a ZPP-a odlučeno kao pod I/ izreke presude. U odnosu na potraživanja tužitelja na ime naknade za tjelesno oštećenje u iznosu od 1.012,16 eura, koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku, sud smatra da ne postoji obveza tuženika prema tužitelju, budući nije nastupila stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Slijedom navedenog valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja, pobliže opisan pod I/izreke presude, odbiti kao neosnovan, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tuženika po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.

14. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu od 4. prosinca 2024., u iznosu od 500,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 250,00 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

15. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 92,31 eur, budući tuženik navedeni trošak nije platio, a sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18), i to članku 4. stav 1. točka 2., propisano je da obveza plaćanja pristojbe nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka, za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, 17. siječnja 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Tužitelju

2. Pun. tuženika