Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-235/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Bojanu Bacingeru, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o. Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, zastupan po punomoćnicima iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničko društvo d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 5.prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 17.siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 01987 od 22.04.2008. godine sklopljenog između tužitelja GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 90275854576, a koja: u dijelu članka 9.1. koja glasi ”Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka i mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena nominalna godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit”, te u dijelu članka 5.1. koja glasi “sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja“.

II.Nalaže se tuženiku, PORSCHE MOBILITI d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 90275854576, da tužitelju BUJAN DAMIRU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 39,16 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 16. siječanj 2010. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 2,44 EUR od 16. siječanj 2010.

iznos 5,72 EUR od 16. veljača 2010.

iznos 5,57 EUR od 16. ožujak 2010.

iznos 5,40 EUR od 16. travanj 2010.

iznos 5,25 EUR od 16. svibanj 2010.

iznos 5,09 EUR od 16. lipanj 2010.

iznos 4,93 EUR od 16. srpanj 2010.

iznos 4,76 EUR od 16. kolovoz 2010.

III. Nalaže se tuženiku, PORSCHE MOBILITI d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 90275854576, da tužitelju BUJAN DAMIRU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.388,11 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 16. studeni 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 69,03 EUR od 16. studeni 2009.

iznos 58,02 EUR od 16. prosinac 2009.

iznos 27,85 EUR od 16. siječanj 2010.

iznos 7,27 EUR od 16. veljača 2010.

iznos 48,07 EUR od 16. ožujak 2010.

iznos 6,67 EUR od 16. svibanj 2010.

iznos 63,52 EUR od 16. lipanj 2010.

iznos 296,14 EUR od 16. srpanj 2010.

iznos 19,91 EUR od 16. veljača 2011.

iznos 294,03 EUR od 16. ožujak 2011.

iznos 314,43 EUR od 16. travanj 2011.

iznos 44,56 EUR od 16. svibanj 2011.

iznos 61,97 EUR od 16. lipanj 2011.

iznos 724,83 EUR od 16. studeni 2011.

iznos 347,29 EUR od 16. travanj 2012.

iznos 148,95 EUR od 16. kolovoz 2012.

iznos 414,51 EUR od 16. siječanj 2013.

iznos 95,46 EUR od 16. rujan 2013.

iznos 55,30 EUR od 16. listopad 2013.

iznos 2,43 EUR od 16. studeni 2013.

iznos 69,00 EUR od 16. prosinac 2013.

iznos 90,35 EUR od 16. siječanj 2014.

iznos 111,91 EUR od 16. veljača 2014.

iznos 16,61 EUR od 16. ožujak 2014.

IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., Ulica Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 90275854576 da tužitelju BUJAN DAMIRU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.054,96 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Tužitelj se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 22.04.2008. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 01987, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.826,34 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u svrhu financiranja kupnje vozila ŠKODA, OCTAVIA, TOUR. U članku 9.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da „visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit.“ Ugovorena je početna kamatna stopa od 7,00 %. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U članku 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja.

2. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da su određene banke u razdoblju od 2003. godine do 31.12.2008. godine, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

3. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od dana 09.04.2015. godine. Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu jedne strane kao sadržaj standardnog ugovora, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati , pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja nisu utvrđeni parametri pod kojima će se mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci jedne strane nepoštene, pa prema tome ništetne.

4. Isto tako, u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da su određene banke u razdoblju od 2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje poslovni broj: Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom da je ovdje tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nastupao kao trgovac u odnosu na tužitelja koji je potrošač, pravna shvaćanja iz kolektivnih sporova u odnosu na banke kao potrošače primjenjiva su i u ovom slučaju s obzirom na to da je način sklapanja ugovora i ugovaranje valutne klauzule u CHF-u jednak način postupanja koji je prouzrokovao znatnu neravnotežu među ugovornim stranama. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

5. Imajući u vidu sve navedeno u točkama I., II. i III. ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 7,00 %. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno u točkama I., II. i III. ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj ističe kako prema svemu navedenom, predlaže da sud kao prethodno pitanje utvrdi ništetnim takvo ugovaranje i ponašanje tuženika.

6. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve dana konačne otplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga, uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa i valutne klauzule u švicarskom tužitelj je preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se - zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznos početnog anuiteta - zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita - ukupno iznos od 4.846,22 EUR / 36.513,81 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

7. Tužitelj je predložio provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

8. Slijedom svega navedenog tužitelj je tražio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu čl. 9. točke 1. , te u dijelu čl. 5. točke 1., te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.846,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 16.listopada 2008. , pa nadalje, kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Podneskom od 10.10.2024. tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te sukladno dopuni nalaza sredio tužbeni zahtjev na način da je u točci II. tužbenog zahtjeva tražio isplatu iznosa od 39,16 eura, te je dodao točku III. tužbenog zahtjeva kojim je tražio iznos od 3.388,11 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

9. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, prigovor zastare potraživanja i nedostatka aktivne legitimacije. Ujedno u cijelosti je osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da su sve odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takovih odredbi. Glede tvrdnje tužitelja da isti nije bio informiran o značenju valutne klauzule u valuti CHF tuženik je istakao da se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora radilo o javno dostupnoj i opće poznatoj informaciji koja je bila objavljivana godinama prije zaključenja ugovora , a na što je posebno upozorio tadašnji vice guverner HNB ĆI, prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Tuženik smatra da nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u CHF podigla prije 2005.godine i osoba koja je kredit u CHF podigla nakon tog razdoblja, s obzirom da se od 2005.godine javno govorilo u medijima vezano uz sve rizike za sklapanje ugovora u CHF valuti. Valutna klauzula je izrjekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nadalje, tuženik navodi da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošač koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Stoga pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju nikakve veze s tuženikom. Tuženik uopće nije banka , niti pripada bankarskom sektoru. Slijedom navedenog meritum presude iz kolektivnog postupka nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Nadalje, tuženik osporava tvrdnju tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Navodi da se kamatna stopa sastoji od dva dijela, fiksnog i varijabilnog koji je ovisio o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu, u ovom slučaju LIBOR, te o porezu i drugim davanjima. Kamatna stopa mijenjana je isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva, te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a na što tuženik nije imao nikakav utjecaj.

10. Sud je Rješenjem od 13. listopada 2023.god. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a navedeno Rješenje je postalo pravomoćno dana 20. studenog 2023.god. kada je isto potvrdio Županijski sud u Splitu Rješenjem broj Gž-2630/2023. Stoga se postupak nastavio kod ovoga suda.

11. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

12. Tuženik je tijekom postupka povukao prijedlog za neposrednim saslušanjem svjedoka HI, te je dana 26.siječnja 2024. dostavio u spis ovjerenu izjavu istog.

13.U postupku je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje, te je u nalazu i mišljenju od dana 30.4.2024. stalni sudski vještak Natalija Jambrečić, mag.oec., navela da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja ( isplate) kredita više platio iznos od 4.588,08 eura. Od tog iznosa 531,97 eura više je plaćeno zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, te je 4.056,10 eura više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

14. Tužitelj se podneskom od 28.5.2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da je u potpunosti suglasan s istim, te da nema primjedbi na izračun, te je sukladno nalazu i zaključku vještaka sredio tužbeni zahtjev u točci II. tužbenog zahtjeva tražeći isplatu od 4.056,10 eura. Na navedeni nalaz i mišljenje tuženik se očitovao na način da je osporavao isti u cijelosti zbog krivog izračuna sudskog vještaka.

15. S obzirom na prigovor tuženika na nalaz i mišljenje vještaka od vještakinje je zatraženo očitovanje, te je ista 17.6.2024. dostavila dopunu nalaza. U zaključku dopune nalaza vještakinja navodi da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja ( isplate) kredita više platio 3.427,27 eura. Od tog iznosa 39,16 eura više je plaćeno zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu, te je 3.388,11 eura, više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tužitelj je dana 10.10.2024. dostavio podnesak u kojem navodi da je u potpunosti suglasan s dopunom nalaza i zaključkom vještaka i da nema primjedbi na izračun , te je sukladno istom sredio točku II. i III. tužbenog zahtjeva na način da je u točci II. tražio isplatu od 39,16 eura, a u točci III. isplatu iznosa od 3.388,11 eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženik je dana 28.10.2024. dostavio sudu podnesak u kojem navodi da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na podnesak tužitelja od 10.10.2024., s obzirom da je tužitelj u točci III. smanjio tužbeni zahtjev, a što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za koje je budući da se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika. Na samu dopunu nalaza i mišljenja tužitelj se nije očitovao.

16. S obzirom na istaknuti prigovor tuženika sud je donio odluku da se radi o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva temeljem čl.193. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22).

17. Niti jedna stranka nije predložila usmeno saslušanje vještaka.

18. Na ročištu održanom dana 5.prosinca 2024.god. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva kako je konačno postavljen i specificiran u podnesku od 10.10. 2024. Tuženik je ostao kod svih navoda. iznijetih tijekom postupka.

19. Kako su svi dokazi predloženi po strankama provedeni to je sud odlučio da će se na tom ročištu izvršiti uvid u dokumentaciju i glavna rasprava zaključiti, a na protivljenje tuženika na preinaku i djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva, sud će odluku donijeti u konačnoj odluci.

20. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 01987 zaključen između Porsche Mobiliti d.o.o. Zagreb u svojstvu davatelja kredita i GI u svojstvu korisnika kredita, te solemnizaciju istog ( list 8-12 spisa), plan otplate uz Ugovor o kreditu ( list 13-15 spisa), prijedlog za glavni upis ( list 16-17 spisa), pregled uplata od strane tuženika ( list 18-31 spisa), odgovor na tužbu sa prilozima ( list 37-177 spisa), podnesak tužitelja ( list 178-182 spisa), podnesak tuženika sa prilozima ( list 183-195 spisa), ovosudno rješenje od 4.kolovoza 2023. ( list 196-200 spisa), žalbu tuženika (list 202-204 spisa), rješenje Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-558/2023-2 od 2.siječnja 2024. ( list 209-213 spisa), podnesak tuženika uz prilog ( list 218-221 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 235-258 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec. (list 259-271 spisa), podnesak tužitelja (list 283-287 spisa), podnesak tuženika ( list 292- 294 spisa i list 297 spisa), dopunu nalaza (list 298-312 spisa), podnesak tužitelja (list 315-320 spisa), podnesak tuženika (list 325 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

21. Tužitelj je izjavio da je kupovao novo osobno vozilo, te je isto pronašao u Auto kući Jesenović. U to vrijeme bile su akcije vezane uz osobna vozila marke Škoda, time da se on prije raspitivao za kredite za kupnju vozila u bankama, gdje je uvijet za dobivanje kredita bio jamac. U auto kući nije trebao jamca, već mu je objašnjeno da je auto bio zalog. Mislio je da se radi o leasingu, ali mu je djelatnik auto kuće objasnio da oni imaju kuću koja se bavi kreditiranjem, te je naveo da se radi o tuženiku. On je smatrao da je Porsche siguran, pa je pristao na takvo kreditiranje. On je razgovarao samo sa djelatnikom auto kuće, dok nije razgovarao sa djelatnicima tuženika. Djelatnik auto kuće kazao je da se radi o kamati od 7 %, nije naveo da je ista promjenjiva, a niti o čemu bi eventualno ovisila promjena kamatne stope. Kod pojašnjavanja uvjeta kredita djelatnik auto kuće kazao je da se radi o kamatnoj stopi od 7 % i o kreditu u CHF. Pri tome nije naveo nikakve rizike vezane uz CHF , a da mu je bilo što kazao vezano uz rizike on taj kredit ne bi uzimao. Nije objašnjavao radi čega je ponudio kredit u CHF, dok je on smatrao da je to paket koji auto kuća nudi uz to vozilo. Djelatnik auto kuće nije mu spominjao termin valute utočišta, a ni sada ne zna što to znači, niti mu je prezentirano koju valutu u RH štiti HNB i na koji način. Ugovor o kreditu potpisao je u auto kući , te je obratio pozornost na ratu koja je bila navedena u otplatnom planu u iznosu od od 1.390,00 kuna mjesečno. Auto kuća Jesenović je zastupnik Volkswagena i on je vjerovao da se radi o dobroj auto kući, pa je ciljano kupovao auto kod njih. Glede ugovora obratio je pozornost da nije došlo do neke greške odnosno da li je dobro upisana kamata od 7 %, dok je kod otplatnog plana gledao da li je brojčani iznos isti od iznosa pisanog slovima. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika koji mu nije ništa posebno objašnjavao, nije ni pročitao ugovor već mu je kazao da je uzeo kredit , da mora plaćati ratu kreditu jer da će mu u suprotnom oduzeti vozilo. Kod javnog bilježnika nije bilo predstavnika tuženika , a dokumentaciju je on sam odnio k javnom bilježniku. Vozilo koje je kupovao trebalo mu je za osobne potrebe, s obzirom da je u vrijeme uzimanja kredita radio u Jamnici i radio je na terenu kao unaprjeđivač prodaje kojom prilikom je za potrebe posla koristio službeno vozilo. Završio je školu za soboslikara, te se prekvalificirao za prodavača. U vrijeme kupovanja osobnog vozila nije imao obrt, niti bilo kakvo trgovačko društvo. Kredit je plaćao putem uplatnica koje je dobivao od tuženika. Rata kredita mu je od početne rate od 1.390,00 kuna mjesečno došla do iznosa od oko 2.500,00 kuna mjesečno. Kada je došlo do povećanja rate kredita išao je k G pitati za razlog, te mu je odgovoreno da su oni vozilo prodali i da nemaju ništa s tim. Stoga je zvao tuženika uz isti upit , te mu je odgovoreno da je on potpisao kredit i da ga mora vraćati. Nije mu ništa odgovoreno , niti obrazloženo, radi čega je došlo do povećanja rata kredita. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen, on ne zna tko je ugovor sastavio. Prilikom sklapanja ugovora nije bio nazočan nitko od tuženika , te koliko on zna nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora, naročito s obzirom na činjenicu da nitko od tuženika nije bio nazočan , a s kim bi mogao pregovarati o predmetnom ugovoru. Nije postavio upit da li može sklopiti ugovor o kreditu u drugoj valuti, npr. u eurima, jer je smatrao da se radi o paketu vezano uz predmetno vozilo. Iskazao je da nije želio mijenjati neku odredbu ugovora, on je u ugovoru kontrolirao ono što mu je kazao prodavač auto kuće, da li odgovara iznos kamate i da li odgovaraju iznosi rata koje su u otplatnom planu bile navedene u istom iznosu. Sada mu je poznato da se tečaj stranih valuta u odnosu na domaću valutu mijenja, ali mu to nije bilo poznato u vrijeme sklapanja ugovora , te tada nije stvarno znao što znači valutna klauzula.

22. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan (specificiran podneskom od 10.10. 2024.god. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

23. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

24. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

25. Tuženik je trgovačko društvo čiji je jedini osnivač društvo Porsche Bank Aktiengesellschaft (u prijevodu na hrvatski jezik Porsche banka dioničko društvo), Austrija, Broj iz registra: FN 58517 f, Naziv registra: Sudski registar, Nadležno tijelo: Landesgericht Salzburg, OIB: 68101731161, Austrija, 5020 Salzburg, Vogelweide- strasse 75, a koje je jedini osnivač i društva PORSCHE LEASING d.o.o. Tuženik je osnovan izjavom o osnivanju od 28. kolovoza 2006. godine, za djelatnosti kreditiranja, uključujući potrošačke kredite.

26. Dakle, tuženik je trgovačko društvo registrirano u Sudskom registru u Republici Hrvatskoj za djelatnost kreditiranja. U konkretnog slučaju kredit je oblik financiranja kod kupnje vozila.

27. Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 22.4.2008.. sklopili ugovor o kreditu broj 01987 u iznosu kunske protuvrijednosti od 21.826,34 CHF (švicarski franak ) prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., sa stopom ugovorne kamate 7,00 %, broj mjesečnih obroka 84 mjeseca. Prema ugovoru tužiteljica otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 329,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d.

28. Nije sporno da je u čl. 3. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 7,00 % godišnje i da je ista promjenjiva.

29. Nije sporno da je objekt kredita vozilo marke Škoda, Octavia, TOUR, niti je sporno da je tužitelj koristio to vozilo.

30. Stranke su sklopile i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na vozilu čime je ovdje tuženik zadržao prava vlasništva na tom kupljenom vozilu ( fiducijarno vlasništvo ), dok tužitelj u cijelosti ne otplati taj kredit.

31. Iz dokumentacije u spisu razvidno je da je predmetni ugovor o kreditu raskinut dana 23.2.2015. zbog neplaćanja tužitelja, te da se tuženik obratio osiguravatelju Croatia osiguranju sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja, broj: 53-232110-008558, iz kojeg je zahtjeva razvidno da je tužitelj propustio uplatiti dugovani iznos od 1.707,28 eura, time da Croatia osiguranja kao osiguravatelj nije u cijelosti nadoknadio nastalu štetu već je tuženiku isplaćen iznos od 1.165,06 eura, odnosno 68,24 %.

32. Sporno je da li se na ovdje tuženika kao davatelja kredita mogu primijeniti utvrđenja iz tzv. Kolektivne tužbe.

33. Dakle, u ovom postupku sporno da li je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, da li su pojedine odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu za CHF ništetne, te da li onda sukladno tome tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa i sporno je koji bi to iznosi bili, a sporno je i da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice i da li je tužiteljica aktivno legitimirana u ovome sporu.

34. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

35. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača tzv. Udruge Franak koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, pa stoga smatra da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutne nikakve veze sa tuženikom iz razloga što on nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, ali isto tako i iz razloga što on nije banka.

36. Prema ocjeni suda nesporno je da tuženik nije banka, ali je financijska organizacija koja se bavi financiranjem i to putem kredita, što je jasno navedeno u Sudskom registru za tuženika, te isto jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač kao fizička osoba, što će dalje biti obrazloženo, te se u konkretnom slučaju prema sudskoj praksi na njihov odnos primjenjuje kako Zakon o obveznim odnosima tako i Zakon o zaštiti potrošača. Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja kredita na svakodnevnoj razini komunicira s bankama, te s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužiteljice koja je fizička osoba, koji svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu.

37. Definicija ugovora o kreditu sadržana je u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

38. Ugovore o kreditu uvijek zaključuju dvije ugovorne strane i to banka ili druga financijska organizacija kao kreditor i pravna ili fizička osoba kao korisnik kredita.

39. U predmetnom Ugovoru, koji po svom sadržaju predstavlja tipizirani potrošački ugovor o financiranju putem kredita, kakav ugovor su sklapale i pojedine banke koje su sudjelovale u svojstvu tuženika u parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, a ugovorena kamata i sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora i koje su izražene u valuti CHF (švicarski franak ) ispunjavaju se plaćanjem u valuti HRK (hrvatskim kunama ) koristeći prodajni tečaj CHF u konkretnom slučaju Raiffeisenbank Austria d.d., što je navedeno u samom spornom ugovoru o kreditu, i to na dan uplata, što je jasno navedeno u samom ugovoru, dakle prema tečaju te banke i koja banka je bila jedna od tuženih banaka u postupku kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1402/2012, povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a. Zakona o parničnom postupku tj. u tzv. Kolektivnoj tužbi potrošača.

40. Unatoč tome što tuženik nije jedna od banaka koje su sudjelovale i protiv kojih je donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom postupku, meritum presude iz kolektivnog postupka potpuno je primjenjiv i u konkretnom slučaju (zbog sličnih okolnosti slučaja ), jer je tuženik kao davatelj kredita na potpuno jednak netransparentan način ugovorio valutnu klauzulu CHF, koje odredbe su ništetne zbog istih razloga kako je to utvrđeno u kolektivnom postupku za banke, što će dalje biti obrazloženo.

41. Na sve ugovorne odnose pa tako i na odnose između trgovaca i potrošača primjenjuju se odredbe članka 269. do 271. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 ; dalje u tekstu ZOO) o činidbi kao objektu ugovorne obveze.

42. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

43. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

44. Odredbom članka 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

45. Člankom 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva.

46. Što se tiče prigovora tuženika nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kao i da tužitelj nije potrošač, sud je uvidom u sporni Ugovor utvrdio da je primatelj kredita - tužitelj, naveden kao fizička osoba, a tuženik je davatelj kredita, kao pravna osoba.

47. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

48. U ugovoru se ne navodi da bi sporno vozilo bilo kupljeno za potrebe obrta ili trgovačkog društva tužitelja i za obavljanje djelatnosti obrta ili trgovačkog društva, odnosno druge djelatnosti. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

49. Tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba, a za kupnju vozila za osobne potrebe, što je utvrđeno iz iskaza tužitelja danog na ročištu pred sudom, što će se dalje obrazložiti.

50. Teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a isti to nije uspješno osporio.

51. Osim toga kroz cijelo vrijeme trajanja samog tog ugovora i plaćanja mjesečnih rata kredita nikada nije bilo sporno između stranaka za što se objekt kredita koristi, pa se stoga utvrđuje da ga je tužitelj koristio za osobne potrebe kao fizička osoba.

52. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju. Isto se može primijeniti i na ovaj sporni ugovor o kreditu.

53. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na primjenu valutne klauzule i primjenu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom trajanja otplate kredita, te da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, tj. da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužiteljice i tuženika.

54. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu i isplatu previše plaćenog s osnova te ništetne ugovorne odredbe, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (kao davatelja kredita) njemu previše uplatio temeljem spornog Ugovora zbog povećanja mjesečnih rata kredita zbog promjene tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK.

55. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, kao obliku financiranja ovdje tužitelja od strane ovdje tuženika, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banaka, ali i odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019.

56. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

57. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem trgovca, a već je obrazloženo zašto ovaj sud smatra da utvrđenja iz tog Kolektivnog postupka obvezuju i ovaj sud i na temelju kojih Zakona.

58. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu, koja se odnosi na valutnu klauzulu, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine "broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. u travnju 2008.god.

59. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

60. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

61. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

62. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

63. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

64. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku primjenjuje i pravna stajališta i utvrđenja naznačena u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

65. Točno je da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013.god., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je Raiffeisen bank Austria d.d., koja je upravo osnivač ovdje tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003.god. do 31. prosinca 2008.god., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora ta tužena banka kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ta tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je u tom postupku utvrđeno da je ta tužena banka (koja je osnivač ovdje tuženika ) u razdoblju od 1.1.2004..god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora Raiffeisen bank Austria d.d. (a koja je osnivač ovdje tuženika) nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

66. Sukladno sudskoj praksi su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na štetu potrošača, a uzimajući u obzir znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o vezanosti rate uz tečaj CHF. Sud smatra da se ta utvrđenja mogu primijeniti i na ovdje tuženika.

67. Točno je da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018.god. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tamo tuženika Raiffeisen banke kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je ta tužena banka potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

68. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019. god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tamo tužene Raiffeisen bank Austrija d.d. (čiji tečaj za CHF se primjenjivao u otplati ovog psornog kredita ) i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

69. Zatim je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj U-III- 4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i Raiffeisenbank Austria d.d. (čiji se tečaj za CHF primjenjivao kod ovog ugovora o kreditu ) u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

70. Bitno je istači da prema recentnoj sudskoj praksi presuda donijeta u tzv. kolektivnom sporu (ranije navedena ) glede utvrđenja ništetnosti promjenjive kamatne stope isključivo odlukom Banaka, odnosi se samo na kredite u valuti CHF (švicarski franak ), a ne na sve kredite između banaka i potrošača.

71. Međutim sukladno sudskoj praksi se može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako je ugovor o kreditu sklopljen u drugoj valuti, dakle osim u valuti CHF (švicarski franak ), a moguće je isto utvrđivati ako je davatelj kredita koja druga pravna osoba, dakle ne banka koja je bila stranka u postupku tzv. kolektivne zaštite potrošača, koje sudske odluke su ranije navedene, a to sve kroz primjenu mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

72. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svezi istog pod brojem Rev 210/2023 dana 20. rujna 2023.god. donio Presudu u kojoj navodi da učinci kolektivne tužbe iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. odnose se na kredite sklopljene u vezi CHF valute.

73. Isto tako VSRH u toj odluci navodi da sud može ocjenjivati i utvrđivati (kao u tom postupku ) nepoštenost ugovorne odredbe, te da bi se odredba utvrdila kao nepoštena potrebno je da su kumulativno ispunjene pretpostavke: 1) izostanak pojedinačnih pregovora; 2) suprotnost načelu savjesnosti i poštenja koja je dovela do 3) znatne neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Nadalje VSRH navodi da prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi koje su bile predmetom tog tužbenog zahtjeva u toj parnici (konkretno u tom postupku kredit u valuti HRK – hrvatske kune ) prvostupanjski sud je ocijenio postojanje tih pretpostavki te je uzeo u obzir i ostale relevantne okolnosti sklapanja ugovora i zaključio je da je na štetu potrošača, tužitelja, ugovornim odredbama znatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka i da je ta znatna neravnoteža suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

74. Prema stavu Vrhovnog suda RH iz te odluke, odluka iz spora za zaštitu individualnih interesa potrošača indirektno može imati utjecaj na način da ukazuje na parametre koje je potrebno cijeniti. U tom smislu ukazuje se na odluku Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015.: „ (...) Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu (...).“ U tom smislu i ovaj sud u Rev 1089/2020-2 od 25. travnja 2023.

75. U konkretnom slučaju u ovom parničnom postupku tužitelj upravo svojom tužbom traži utvrđenje ništavosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke za čiji tečaj CHF je isplata pojedine mjesečne rate vezana, a onda nakon utvrđenja istog traži i isplatu s osnova previše plaćenog tuženiku, kao davatelju kredita.

76. Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje, a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

77. Svakako i u konkretnom slučaju valja primijeniti recentnu sudsku praksu koja se odnosi na ništetnost odredbi iz sklopljenih ugovora o kreditu, a budući da se u konkretnom slučaju radi upravo o ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile za financiranje kupnje vozila.

78. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

79. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

80. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO ) koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

81. Stoga u konkretnom slučaju nije ni nastupila zastara, a ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 30. siječnja 2020.god. broj Su- IV-47/20. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

82. Navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske se po mišljenju suda može primijeniti i u ovom postupku budući da tužitelj pod toč. I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, dakle tek ovom presudom se po prvi puta utvrđuje da li su ništetne pojedine ugovorne odredbe u svezi valutne klauzule u CHF, to nakon što ovaj sud upravo u ovoj odluci utvrdi da li je ista ugovorna odredba ništetna, dalje odlučuje da li tužiteljica ima pravo i na vraćanje onoga što je na temelju takve ništetne odredbe platio ovdje tuženiku, pa stoga niti jedan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice nije u zastari, sve sukladno čl. 323. ZOO. Takvo potraživanje niti ne može biti u zastari s obzirom da je tek donošenjem upravo ove presude otpala pravna osnova po kojoj je tuženik imao pravo na isplatu tih utuženih iznosa tužiteljici tj. navodno preplaćenih iznosa.

83. Stoga su navedeni prigovori tuženika odbijeni kao neosnovani.

84. Tužitelj je tužbom tražio da se utvrdi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora, vezanoj za CHF i odredbi koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

85. Sukladno čl. 2. Zakona o paničnom postupku sud odlučuje u parničnom postupku u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

86. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju, saslušao je tužitelja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

87. Sud nije uzeo u obzir pisani iskaz svjedoka ČI s obzirom da je smatrao da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu, a ujedno navedeni svjedok nije niti sudjelovao izravno u pregovaranju s tužiteljem o dobivanju spornog kredita. Takva je recentna sudska praksa Ustavnog suda RH npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29.studenog 2023.

88. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je istom ugovor o kreditu ponuđen u auto kući gdje je namjeravao kupiti auto, te takav ugovor mogao prihvatiti ili ne, dakle nije mogao o ničemu pregovarati niti na ništa utjecati, te je utvrđeno da tužitelj nije niti bio kod tuženika.

89. Tužitelj je ugovor sklopio kao potrošač s tuženikom kao trgovcem (kreditorom), a ugovor je sklopljen zbog osobnog vozila koje je kupljeno, te ga je koristio tužitelj. To je sve navedeno u Ugovoru o kreditu. Tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakvu trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, pa je nesporno da je taj ugovor sklopio izvan takve djelatnosti koje nije niti imao, a što je potvrdio u svom iskazu, te mu sud vjeruje.

90. Stoga je tužitelj dokazao da je potrošač, što je vidljivo iz samog sadržaja ugovora, kao i iz saslušanja tužitelja koji je saslušan neposredno pred ovim sudom. U ugovoru je naznačeno da ga tužitelj sklapa kao fizička osoba, a tekst samog ugovora je pisao tuženik (davatelj kredita ). Sud je prihvatio iskaz tužitelja ocijenivši ga vjerodostojnim, logičnim i životno uvjerljivim.

91. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

92. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, odnosno vezano je i plaćanje pojedine mjesečne rate kredita.

93. Iz konkretnog Ugovora o kreditu , koji su sklopile stranke, proizlazi kako se zapravo radi o kunskom pravnom poslu, jer se u Ugovoru jasno navodi da su novčane obveze, koje proizlaze iz ugovora samo izražene u valuti CHF, dok se sve obveze ispunjavaju plaćanjem u hrvatskim kunama ( HRK) koristeći prodajni tečaj CHF Raiffeisenbank Austria d.d. na dan uplate.

94. Tužitelj smatra ništetnim odredbe ugovora koje se odnose na ugovaranje spornog kredita u valuti CHF ( švicarski franak ), ugovaranje promjenjive kamatne stope.

95. Sud je utvrdio da su svi ostali troškovi iz tog ugovora o kreditu, iako se u dokumentaciji pravnog posla ističu u valuti CHF, su zapravo naplaćeni u kunama, kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u svezi ovog pravnog posla, a što tuženik nije ničim osporio.

96. Tako onda tužitelj tvrdi u ovom postupku da je onda nominalni kunski iznos tj. pojedina mjesečna rata, koja je iz mjeseca u mjesec rasla, a koji je on morao plaćati, isključivo odraz rasta tečaja CHF (švicarski franak ), kao i rasta kamata, te slijedom toga u ovom parničnom postupku pred sudom traži da se utvrde ništetnim te odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i na promjenjivu kamatnu stopu.

97. Kako bi se to točno utvrdilo, tužitelj je predložio da se upravo u ovom postupku provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje kojim će se utvrditi i iz kojih razloga je dolazilo do povećanja mjesečnih rata koje je tužitelj plaćao tuženiku, što će dalje biti obrazloženo.

98. Ugovor prema odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima nastaje i proizvodi pravne učinke od trenutka kad se stranke suglase oko bitnih elemenata ugovora, a koji u vrijeme zaključenja ugovora moraju biti jasni i precizno određeni.

99. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

100. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

101. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

102. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

103. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

104. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

105. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

106. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno. 107. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

108. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti valutne klauzule CHF i isplate mjesečnih rata vezanih uz promjenu tečaja CHF, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužiteljice tako što proizlazi.

109. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica s osnova kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze, kako pojedine mjesečne rate kredita, tako i ukupni iznos plaćanja tuženiku.

110. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja visine mjesečne rate kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao davatelj kredita objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

111. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice s osnova kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti tuženiku kao davatelju kredita i cijena.

112. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao davatelj kredita iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja ).

113. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru je tuženik na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao primatelj kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredio način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza primatelja kredita (tužitelja). Međutim, u konkretnom slučaju treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača. 114. Smisao i razlog ugovaranja valutne klauzule jest da onaj tko daje kredit, odnosno u konkretnom slučaju plaća objekt kredita (tuženik ) zaštiti uloženi novac od obezvrjeđivanja do kojeg može doći uslijed porasta inflacije, porasta cijena roba i usluga i sl., tako da prilikom povrata novčanih jedinica dobije istu vrijednost koju je on dao, odnosno vrijednost koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota ( u konkretnom slučaju vrijednost vozila ).

115. Međutim, u konkretnom slučaju toga nema jer je upravo tuženik promjenom visine valute postigao zaradu a na štetu tužitelja koji je plaćao mjesečne rate kredita po tom povišenom tečaju CHF, te je tuženik realiziranjem te klauzule došao do izvora jednostavne, a istovremeno nepravične zarade tj. ekstra profita i to financijskim iscrpljivanjem tužitelja kroz enormno povećanje mjesečnog iznosa rate kredita iskazane u kunama. Dakle, cjelokupni teret povišenja tečaja CHF u odnosu na HRK je pao na teret tužitelja, dok tuženik nije snosio nikakve posljedice promjene tečaja.

116. Ugovorena valutna klauzula kojom bi se tuženik trebao štititi od deprecijacije kune u zakonskom smislu u konkretnom slučaju u potpunosti je promašila svrhu, a njezinom primjenom obogatio se tuženik na račun tužitelja koristeći tu ugovornu odredbu, za koju je sada sud utvrdi da je ništetna.

117. Tuženik tužitelja nije upozorio da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj HRK prema tečaju CHF, već samo prema tečaju EUR. 118. Ništetnim su utvrđene sve ugovorne odredbe u ovom konkretnom ugovoru o potrošačkom kreditiranju iz ovog ugovora o kreditu iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu CHF ( švicarski franak ). Tužiteljica je pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora, a ne i o spornim ugovornim odredbama koje su predmet ovog postupka, a isto je i sa ugovornim odredbama koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo sukladno odluci banke. To sve je prouzrokovalo neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužiteljice kako je već obrazloženo.

119. Stoga je sud u toč. I. izreke utvrdio da su ništetne, te navedene ugovorne odredbe.

120. Kako je dio u Ugovoru o kreditu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

121. Odredbom čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i člankom 87. st. 1. ZZP/03 odnosno člankom 102. st. 1. ZZP/07, koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno tijekom otplate kredita po istom. 122. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač imao pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

123. Shodno svemu prednje iznesenom, nedvojbeno je da je u tužbi naznačena ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena otplata kredita vezana uz valutu CHF, kao i ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nepoštena i time ništetna, što je već obrazloženo. Ništetna odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak te se uzima kao da nikada nije ni nastala te je nužno potrošača, u ovom slučaju tužiteljice, dovesti u stanje u kakvom bi bio da takve odredbe nikada nije ni bilo. To nalaže i Direktiva o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima 93/13/EEZ; potrebno je osloboditi potrošačke ugovore takvih odredbi.

124. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope, kako to tužitelj potražuje u tužbenom zahtjevu (i prvotno postavljenom i specificiranom ), ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 3.427,27 eura.

125. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljici u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

126. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

127. Stoga je sud u cijelosti usvojio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja koji je specificiran nakon financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom predmetu.

128. Kako je tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom dana 10.10. 2024.god. u dijelu koji se odnosi na isplatu, s kojim smanjenjem tj. djelomičnim povlačenjem se tuženik nije složio, to sada sud ovom presudom, usprkos naprijed navedenom, treba odlučiti i to na način da u tom dijelu smanjenog tužbenog zahtjeva odlučuje presudom i to na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija. Naime, tužitelj je odustao od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na iznos isplate u određenom novčanom iznosu ( tražio je isplatu ukupnog iznosa od ukupno 4.846,22 eura), a u konačno sređenom tužbenom zahtjevu traži isplatu ukupnog iznosa od 3.427,27 EUR).

129. Dakle, tužitelj je tijekom ovog postupka odustao od samo dijela isplate preplaćenih iznosa. Kada se prilikom sniženja tužbenog zahtjeva radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku (dalje : ZPP), kojoj se tuženik ne bi mogao protiviti, jer se preinaka tužbe temelji na istoj činjeničnoj osnovi, o čemu se i radi u ovom slučaju. Naime, prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP preinaku tužbe predstavlja promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg zahtjeva ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Osim tog prema odredbi čl. 191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. 130. Stoga u slučaju kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev, a nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela zahtjeva, pa do primjene dolazi odredba čl. 193. ZPP koja govori o povlačenju tužbe. Kako se tuženik nije suglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to ovaj sud odlučuje o cijelom zahtjevu, onako kako je isti prvotno postavljen u tužbi tj. u podnesku od dana 10.3.2023.god., a prije sniženja istoga od strane tužitelja jer je isto u skladu sa Pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 16/2021-8 od dana 26. travnja 2021.god. koji glasi „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Povlačenje tužbe, kao procesna radnja tužitelja, nije apsolutna i ograničena je, između ostalog zaštitom tuženika od šikaniranja tužitelja (neograničeni broj istih tužbi protiv tuženika). Kada se tuženik upustio u raspravljanje, ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke, te je tužitelju za povlačenje tužbi potrebna suglasnost tuženika. U konkretnoj situaciji, tuženik je osporio sve u tužbi istaknute zahtjeve, pa se time upustio u raspravljanje o svim zahtjevima.

131. Stoga je sud ovom presudom taj povučeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu odbio jer je isti povučen, a tuženik nije pristao na to povlačenje, a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, te je odlučio kao u toč. V. izreke (odbijen je za isplatu još iznosa od 1.418,95 EUR koji predstavlja razliku do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog postavljenog tužbenog zahtjeva u podnesku od 10.3. 2023.god. tj. 4.846,22 eura do iznosa iz konačno sređenog tužbenog zahtjeva od 10.10.2023., što je sukladno postojećoj sudskoj praksi (npr. Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž- 1224/2020, Županijski sud u Rijeci, broj Gž-3701/2015 ).

132. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio, međutim zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, kako je već obrazloženo, trebalo je djelomično odbiti tužbeni zahtjev iz prvotno postavljenog, s time da se radi o neznatnom neuspjehu tužitelja zbog čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

133. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku, sukladno vrijednosti predmeta spora iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva ( 3.427,27 eura ) i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 8.5.2023., 28.5.2024., 10.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR svaki (Tbr. 8/1), sastav podneska od 15.3.2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/4), zastupanje na ročištu 26.2.2024., 5.12.2024. svaki u iznosu od 200,00 EUR EUR , kao i zastupanje na ročištu na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3), dakle u ukupnom iznosu od 1.350,00 EUR, sve uz pripadajući PDV ( Tbr.42) u ukupnom iznosu od 337,50 EUR i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 38/23) tj. 2.00 EUR/bod. 134. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 320,00 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 47,64 eura.

135. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.054,96 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao pod toč. IV. izreke. Naime, tužitelju nisu priznati troškovi s osnova sudske pristojbe na presudu s obzirom da tužitelj nije u obvezi platiti iste, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ( NN RH broj 118/18 i 51/2023 u kojem je u čl.11.st.1. točka 2. propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom slučaju parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to tužitelj nije u obvezi platiti navedenu sudsku pristojbu.

136. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 17.siječnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.