Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-38/2020-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 3. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i odsutnosti tuženika, te objave presude 17. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I/ Dopušta se preinaka tužbe na način kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 15. svibnja 2023.

II/ Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena radi isplate iznosa od 43,78 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

i  p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204289568 od 9. travnja 2005., ovjeren kod javnog bilježnika Bojane Štimac pod brojem OU-506/2005, koji glasi: “iz prethodnog stavka“, “uz valutnu klauzulu.“

II/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. točka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204289568 od 9. travnja 2005., ovjeren kod javnog bilježnika Bojane Štimac pod brojem OU-506/2005, koji glasi: “u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

III/ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 7. točka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3204289568 od 9. travnja 2005., ovjeren kod javnog bilježnika Bojane Štimac pod brojem OU-506/2005, koja glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 504,06 CHF (slovima: petstočetirišvicarskafranka I 06/100) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju MT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 5.259,10 EUR (pet tisuća dvjesto pedeset devet eura i deset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

– na iznos od 64,93 EUR od 07.02.2011. pa do isplate

– na iznos od 71,17 EUR od 07.03.2011. pa do isplate

– na iznos od 47,49 EUR od 05.04.2011. pa do isplate,

– na iznos od 95,24 EUR od 06.05.2011. pa do isplate,

– na iznos od 70,78 EUR od 06.06.2011. pa do isplate,

– na iznos od 46,84 EUR od 05.07.2011. pa do isplate,

– na iznos od 531,78 EUR od 06.08.2011. pa do isplate,

– na iznos od 48,96 EUR od 05.09.2011. pa do isplate,

– na iznos od 207,15 EUR od 05.10.2011. pa do isplate,

– na iznos od 33,19 EUR od 08.10.2011. pa do isplate,

– na iznos od 128,92 EUR od 07.11.2011. pa do isplate,

– na iznos od 128,87 EUR od 05.12.20111. pa do isplate,

– na iznos od 128,82 EUR od 05.01.2011. pa do isplate,

– na iznos od 128,85 EUR od 06.02.2012. pa do isplate,

– na iznos od 128,92 EUR od 05.03.2012. pa do isplate,

– na iznos od 128,93 EUR od 05.04.2012. pa do isplate,

– na iznos od 128,93 EUR od 07.05.2012. pa do isplate,

– na iznos od 3.139,33 EUR od 11.06.2012. pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje tekućom do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućom od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnične troškove u iznosu od 2.350,44 EUR (dvije tisuće tristo pedeset eura i četrdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 30. siječnja 2020. podnio tužbu radi isplate protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, u kojoj navodi da je 9. travnja 2005. kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204289568 kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 46.730,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja (čl. 2.1. Ugovora).

1.2. Osim što je u ugovoru određeno da je kamatna stopa promjenjiva, tuženik tužitelju nije prezentirao moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed toga. Štoviše, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Navodi da je značaj neravnoteže zbog ove valutne klauzule tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, već je mislio da je svaka strana prihvatila samo opći valutni rizik koji je, međutim, i veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF te je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Upravo zbog ova dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa) radi se o nepoštenim ugovornim odredbama te tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza, a da je imao saznanja da će mjesečni anuitet u toj mjeri porasti te utjecati na njegovu mogućnost otplate kredita i njegovu egzistenciju, tužitelj takvu obvezu nikada ne bi preuzeo. Tužitelj napominje da je vezano uz navedeno već podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojima je određena kamatna stopa.

1.3. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja protiv, između ostalih, i ovdje tuženika kao jedne od stranaka u postupku te ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz tih presuda i u ovom postupku sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15).

1.4. Tužitelj navodi da, s obzirom na sve izneseno kao i na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, smatra mjerodavnim početni anuitet odnosno ugovoreni tečaj važeći na dan isplate kredita (koji u ovom slučaju iznosi 4,77 CHF). Stoga ovom tužbom traži da se utvrde ništetnim odredbe navedene u točkama I/ do III/ izreke presude te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 39.631,73 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kao i naknadu parničnih troškova s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu te osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Ističe da su nedopušteni deklaratorni tužbeni zahtjevi jer tužitelj traži utvrđenje činjenica (visinu mjesečnog anuiteta) što je protivno odredbama ZPP.

2.3. Tuženik osporava da je predmetni ugovor potrošački ugovor, naime, osporava tužitelju svojstvo potrošača navodeći da se potrošačka svrha ne presumira te smatra da je na tužitelju teret dokaza u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Kod toga navodi da je svrha ugovora o kreditu bila adaptacija stambenog objekta (čl. 6. Ugovora), a kredit je isplaćen na račun tužitelja (čl. 5. Ugovora), dakle ne izvoditeljima radova adaptacije te tužitelj nije dokazao namjensko korištenje sredstava. Iz priloženog z.k. izvatka za nekretninu upisanu u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] vidljivo je da se radi o kući i gospodarskim zgradama te oranici, a gospodarske zgrade i oranica isključuju potrošačku svrhu.

2.4. Ističe prigovor zastare ukazujući na početak tijeka zastarnog roka s osnova stjecanja bez osnove od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala i to protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate, pri čemu navodi da tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja unatoč pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev– 2245/17-2. Naime, navodi da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, pa stoga do podnošenja predmetne tužbe ne postoji nikakva njegova radnja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare, a zakonodavac nije propisao da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne zahtjeve potrošača. Pri tome se poziva na prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ. Stoga stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske po pitanju zastare, prema kojem zastara po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno stvaranje novih odnosno nadomještanje nepostojećih propisa te smatra da nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačijem od onoga kako je to uređeno u samom zakonu.

2.5. Što se tiče valutne klauzule, tuženik ističe da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom što je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Ističe da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena te ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa budući da to nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Također nespornim smatra i sve druge bitne sastojke ugovora o kreditu odnosno redovnu kamatu koja je osnovna obveza korisnika kredita sukladno članku 1021. ZOO. Navodi da je kamata određena ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Opširno obrazlaže kako banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF pri čemu ističe i da je to pitanje adresirano i u postupku pred Visokim trgovačkim sudom RH broj Gž-7129/2013 (odnosno broj Pž-6632/1017).

2.6. Tuženik navodi da je banka korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije. Navodi da je informacija kako HNB štiti tečaj kune prema euru javno dostupna u nizu novinskih članaka tijekom 2005. te je na istu upozorio i tadašnji viceguverner HNB prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o tim javno dostupnim informacijama i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu (uzimanje kredita). Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli. Tuženik pri tome ističe da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Ističe da je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF, te da je banka za to imala točno određene smjernice kojih su se osobni bankari bili dužni pridržavati. Navodi da je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvrstila u kredite u CHF te ih nije reklamirala niti nudila ništa više nego druge kredite, dapače destimulirala je korisnike da uzimaju kredite u CHF time što je nudila najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Tuženik tako navodi da na njegovoj strani nije postojalo nikakvo znanje o budućem kretanju tečaja, imao je razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te je tužitelja u samom ugovoru upozorio na valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja, a tužitelj ničime nije dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Stoga banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.

2.7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane, te da naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka.

3.1. U podnesku od 28. travnja 2022., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj osporava navode tuženikovog odgovora na tužbu.

3.2. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, tužitelj se poziva na odluku Vrhovnog suda broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. iz koje proizlazi da pokretanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i da ona počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što proizlazi i iz pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020.

3.3. Što se tiče utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, tužitelj ponovo ukazuje na utvrđenja iz kolektivnog spora, a osim toga ističe kako tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta CHF, nego je, suprotno tome, tužitelju kredit vezan uz valutu CHF bio prezentiran kao najpovoljniji i najsigurniji kredit. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao. Budući da tužitelj kao prosječni potrošač nije bio u razumnoj mjeri dobro obaviješten, za pretpostaviti je da ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. U vrijeme kada su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju CHF u odnosu na kunu, nisu razumljive. Navodi tuženika da bi tužitelju bilo omogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, odnosno da su strane doista i pregovarale o valutnoj klauzuli u ugovoru, kao i da bi tužitelj mogao birati između valutne klauzule u EUR ili CHF, nisu osnovani. Notorno je da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, u kojem strane nisu pregovarale oko pojedinih ugovornih odredbi, već su iste jednostrano nametnute od strane tuženika po principu “uzmi ili ostavi”. Ukazuje na mjerodavnu praksu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 u kojoj je jasno iznesen stav oko obaveza banaka prema korisnicima kredita, te da nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i informirane odluke. U tom pogledu potrošač mora biti upoznat ne samo s mogućom aprecijacijom ili deprecijacijom strane valute, već na način da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

4. U podnesku od 29. travnja 2022. tuženik dodatno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz prometa po kreditu za pojedine anuitete nije vidljivo tko ih je platio, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio ističe ovaj prigovor ukazujući na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-3176/2007 od 6. svibnja 2010. Ponovo ističe prigovor da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača zbog čega ne može ostvariti zaštitu pozivom na utvrđenja iz kolektivne parnice koja se odnose na potrošača. Ukazuje i na stajalište Suda EU iz presude broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. o tome da je isključena od ocjene nepoštenosti ugovorna odredba koja odražava odredbu nacionalnog prava dispozitivne naravi jer je obuhvaćena isključenjem iz čl. 1. st. 2. Direktivne 93/13, a valutna klauzula je dispozitivna odredba hrvatskog prava. Stoga je isključena kontrola njezine nepoštenosti, pa tako otpadaju deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje njezine navodne ništetnosti, a time i kondernatorni zahtjev za isplatu s osnova navodno ništetne valutne klauzule u CHF. Protivi se i tijeku zatraženih zakonskih zateznih kamata osporavajući da je tuženik nepošten i nesavjestan stjecatelj te ukazuje da je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe tužitelj istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a što nije učinio do dana podnošenja ove tužbe. Stoga tuženik smatra da ga se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2008. godine, te da eventualno vraćanje navodno stečenog bez osnove tužitelju sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu te u spis ovoga suda broj P-546/2015, proveo je financijsko vještačenje, pročitao je nalaz i mišljenje vještakinje Vlaste Santo-Olđa od 6. srpnja 2022., dopunu nalaza od 4. veljače 2023. i dopunu nalaza od 21. veljače 2024. te je saslušao tužitelja. Na pripremnom ročištu 10. svibnja 2022. sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog za saslušanje osobnog bankara kao svjedoka. Pri tome se ističe da iz kasnije donesene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi kako bi saslušanje ovakvog svjedoka – osobnog bankara koji je sudjelovao u pojedinačnom pregovaranju i sklapanju pojedinačnog ugovora o kreditu bio relevantan dokazni prijedlog te da sukladno čl. 292. st. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u daljnjem tijeku parnice sud nije vezan za svoje prijašnje rješenje o izvođenju dokaza, no u konkretnom slučaju sud nije mogao izmijeniti svoje rješenje kojim je odbijen ovaj dokazni prijedlog te provesti saslušanje osobnog bankara budući da tuženik, koji je u odgovoru na tužbu istaknuo ovaj dokazni prijedlog, u odgovoru na tužbu, a niti u daljnjem tijeku postupka isti nije precizirao navođenjem konkretne osobe (osobnog bankara) čije se saslušanje predlaže.

6.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 15. svibnja 2023. svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještakinje od 4. veljače 2023. tako da potražuje ukupni iznos od 39.954, 57 kn / 5.302,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazila vještakinja. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno čl. 191. st. 1. ZPP, a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP dopustio te odlučio kao u točki I/ izreke rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

6.2. Nadalje, tužitelj je podneskom od 2. travnja 2024. ponovo precizirao svoj tužbeni zahtjev radi isplate usklađujući ga s dopunjenim nalazom vještaka od 21. veljače 2024. tako da konačno potražuje iznos od 5.259,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim sukladno dopunjenom nalazu vještaka. Kako je time tužitelj smanjio tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukao tužbu, o čemu se tuženik u roku od 15 dana od dana kada mu je dostavljen ovaj podnesak tužitelja nije očitovao, zbog čega je sukladno čl. 193. st. 2. ZPP odlučeno kao u točki II/ izreke rješenja. Naime, u podnesku od 25. studenoga 2024. tuženik samo, u odnosu na podnesak tužitelja od 2. travnja 2024., navodi da ustraje na protivljenju preinaci tužbe, no u ovom se slučaju, kako je to obrazloženo, radi o djelomičnom povlačenju tužbe kojem se tuženik nije usprotivio, a ne o preinaci tužbe.

7.1. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

7.2. Kod toga se ističe da su neosnovani navodi tuženika o nedopuštenim deklaratornim tužbenim zahtjevima iz razloga što se istima traži utvrđenje činjenica odnosno visine mjesečnog anuiteta budući da takvi zahtjevi nisu istaknuti u tužbenom zahtjevu, već tužitelj traži da se utvrde ništetnima pojedine ugovorne odredbe, dok je visina mjesečnog anuiteta činjenično pitanje koje se razmatra vezano uz utvrđenje visine tužbenog zahtjeva radi isplate preplate, ali tužitelj ne traži da se ista utvrdi u izreci presude.

8. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF te potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih odredbi.

9. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to utvrđeno i uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 9. travnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 3204289568 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.730,00 CHF po srednjem tečaju HNB (čl. 1. Ugovora), kao i da je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja (članak 2.1. i članak 7.1. Ugovora), kao što je nesporno i da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu radi adaptacije stambenog objekta (članak 6. Ugovora).

10. Sporna je, u bitnome, primjena presuda donesenih u kolektivnom sporu (koje tuženik smatra nepravilnim i nezakonitim), aktivna legitimacija tužitelja te njegovo svojstvo potrošača odnosno radi li se o potrošačkom ugovoru, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora te je li tužitelj prilikom sklapanja ugovora upotrijebio dužnu pažnju. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

11.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9. travnja 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora, kao nedvojbeno tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika, ugovorena valutna klauzula na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13.5. Imajući u vidu sve ovdje navedeno, apsolutno su promašeni navodi tuženika o nezakonitosti i nepravilnosti odluka Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH donesenih u kolektivnom sporu jer ovaj sud ne samo da ne može ispitivati pravilnost ovih odluka u ovdje predmetnoj parnici, već je, štoviše, vezan utvrđenjima iz istih.

14. Isto tako, s obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o nedopuštenosti ispitivanja poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli iz razloga što je ista odraz zakonske regulative odnosno navode tuženika o zakonitosti ugovaranja valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu).

15. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja informirao i dao mu sve potrebne informacije. Na ovu spornu okolnost provedeno je saslušanje tužitelja, dok saslušanje osobnog bankara sud nije proveo iz razloga koji su naprijed obrazloženi.

16.1. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio sa Zagrebačkom bankom d.d. 2005. radi adaptacije kuće u kojoj živi sa svojom obitelji, te se radi o kući koja isključivo služi za njihovo stanovanje, u istoj se ne odvija nikakva poslovna djelatnost niti se iznajmljuje, a niti se tada ili kasnije bavio bilo kakvim poduzetništvom odnosno poslovnim aktivnostima. U tu svrhu trebao je novce te se obratio Zagrebačkoj banci radi kredita gdje mu je službenica rekla da je s njegovim primanjima jedini kredit koji može dobiti u CHF te da kamatna stopa iznosi 5,5% godišnje, te mu je izračunala ratu u visini od oko 2.500,00 kn, što mu je tada, s obzirom na primanja, bilo financijski prihvatljivo, pa je taj ugovor i potpisao. Nije mu bio ponuđen nikakav drugi kredit. Međutim, rate su rasle tako da je 2012. uzeo drugi kredit da zatvori ovdje predmetni, naime rata mu je narasla oko 3.300,00 kuna. Što se tiče plaćanja rata, isključivo je on otplaćivao kredit i to ustegama iz plaće. Prilikom sklapanja ugovora i razgovora s djelatnicom banke u pogledu valutne klauzule objašnjeno mu je samo da isplatu kredita neće dobiti u CHF nego u kunama, te tada nije znao da je rata vezana uz tečaj CHF niti da će CHF rasti, samo mu je objašnjeno da može doći do promjene kamate. Također ga nitko nije upozorio ili mu objasnio bilo kakve rizike ugovaranja ovakve valutne klauzule, a osim toga tada su se masovno uzimali upravo krediti u CHF, zapravo niti ne zna da bi netko uzeo neki drugi kredit. S ovim ugovorom bio je i kod javnog bilježnika, no javna bilježnica ga je samo pitala da li je ugovor pročitao, što je on potvrdio i ugovor potpisao te nije dobio nikakva druga objašnjenja ili upozorenja vezana uz ovdje sporne ugovorne odredbe. U pogledu mogućnosti pregovaranja s bankom o pojedinim ugovornim odredbama iskazuje da niti danas ne zna je li to uopće moguće. Službenica u banci dala mu je formular koji je pročitao i potpisao te mu nitko nije nudio, niti je znao da može s bankom posebno nešto pregovarati. Poznato mu je da i dan danas obični klijenti u banci ne mogu pregovarati s bankom u vezi kredita, već se radi o situaciji „uzmi ili ostavi“. Što se tiče eventualnog traženja da mu se pojasni pojam valutne klauzule, navodi da nije znao što je to valutna klauzula te da mu je službenica u banci rekla da se to odnosi na isplatu kredita koji mu neće biti isplaćen u CHF, nego u kunama te je na taj način shvatio da je to valutna klauzula. U pogledu informiranja o kretanju tečaja CHF prije sklapanja ugovora odgovara da je tada to bila stabilna valuta te da se o tečaju informirao isključivo radi iznosa kredita koji mu je trebao za adaptaciju kuće.

16.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno, uvjerljivo i logično.

16.3. Iz njegovog iskaza proizlazi, dakle, da se u konkretnom slučaju nedvojbeno radilo o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03 kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti i poduzetničkoj djelatnosti. Naime, potrošač navodi da je predmetni kredit ishodio radi adaptacije kuće u kojoj živi sa svojom obitelji, dok se u istoj ne odvija nikakva poslovna djelatnost niti se on time bavio. Navode tuženika kojima ukazuje na opis nekretnine u zemljišnoj knjizi, za koji smatra da isključuje potrošačku svrhu ugovora, sud ne smatra osnovanima budući da je u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisana i kuća, te je u čl. 6. Ugovora izričito ugovorena adaptacija stambenog objekta kao namjena kredita, što je, kako je rečeno, tužitelj potvrdio i svojim iskazom. Pri tome se napominje i kako na tuženiku leži teret dokaza o suprotnom, dakle o činjenici da se ne radi o potrošačkom ugovoru, a što tuženik nije dokazao.

16.4. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi kako je očigledno, prilikom sklapanja ugovora, postupao s povjerenjem u banku kao specijaliziranu financijsku instituciju, od koje se kao takve i očekuje postupanje prema korisnicima kredita kao potrošačima i slabijoj ugovornoj strani sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te se na predmetni kredit vezan uz valutu CHF odlučio upravo s obzirom na činjenicu da mu je ovakav ugovor plasiran kao jedini mogući kreditni proizvod, a od strane djelatnika banke nije upozoren ni na kakve rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika usmjereni na to da je tužitelj u predmetni kreditni odnos ušao ne primjenjujući dužnu pažnju.

17.1. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojega sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja (po struci je strojarski tehničar), od strane tuženika, kao specijalizirane financijske institucije, nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz tužiteljevog iskaza proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale te da za to uopće postoji ikakva mogućnost. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule u CHF, a niti je u konkretnom slučaju tužitelj prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

17.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda. Slijedom navedenog, sud je ocijenio osnovanim dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te je odlučio kao u točkama I/ do III/ izreke presude.

18. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate te u tom smislu istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, iz njegovog iskaza proizlazi da je plaćanja rata kredita vršio isključivo on, pri čemu tuženik niti ne tvrdi drugačije, već samo ukazuje na to da iz prometa po kreditu nije vidljivo tko je vršio uplate. Međutim, valja reći da ova činjenica nije niti relevantna budući da je nedvojbeno kako su sve uplate vršene radi otplate upravo ovdje predmetnog kredita, dakle u ime i za račun tužitelja te ih je banka kao kreditor kao takve i prihvatila, evidentirala i iskoristila za zatvaranje obveza upravo po predmetnom kreditu, a stvar je korisnika kredita i eventualno trećih osoba o načinu njihovog međusobnog razračunavanja. Naime, sukladno odredbi čl. 161. st. 1. ZOO obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, a prema st. 2. vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kada se dužnik protivi tom ispunjenju. Slijedom navedenog sud je ocijenio neosnovanim ovaj prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

19. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 30. siječnja 2020., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

20.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Vlasti Santo-Olđa iz Varaždina koja je izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-38/2020-15 od 23. svibnja 2022. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja u svom nalazu i mišljenju od 6. srpnja 2022. primjenom tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate (korištenja) kredita izvršila izračun preplate uslijed povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na prvotni tečaj po kojem je kredit isplaćen tužitelju, koja preplata iznosi 38.696,76 kn, pri čemu naznačuje i točne pojedinačne preplaćene iznose i datume dospijeća. U tom nalazu vještakinja navodi i kako je tužitelj u razdoblju od 10. siječnja 2007. do 6. kolovoza 2011., a po tečaju na dan korištenja kredita, uplaćivao manje iznose od mjesečne obveze iskazane u otplatnom planu po kojem je trebao otplaćivati kredit, pa je za navedeno razdoblje obračunala zateznu kamatu zbog kašnjenja u podmirenju obveza s obzirom na to da je iz knjigovodstvene kartice vidljivo da je tužitelj plaćao zateznu kamatu po kreditu, te je za ukupno obračunatu kamatu u iznosu od 1.257,78 kn umanjila preplatu koja tako ukupno iznosi 38.696,76 kn.

20.2. Tužitelj je podneskom od 12. siječnja 2023., očitujući se da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća, svoj tužbeni zahtjev uskladio u cijelosti s nalazom i mišljenjem vještakinje te potraživao iznos od 38.696,76 kn, dok je tuženik u podnesku od 6. rujna 2022. prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući da je vještakinja pogrešno izračunala tečajnu razliku na način da je od stvarnih kunskih uplata oduzimala stvarni anuitet u CHF po inicijalnom tečaju, kod čega ukazuje i da tužitelj nije imao ugovoren trajni nalog, nego je uplate izvršavao u iznosu od 2.520,00 kn, odnosno od prosinca 2010. u iznosu od cca 2.830,00 kn, te od listopada 2011. u iznosu od 3.430,00 kn, bez obzira na anuitet koji mu je bio obračunat prema stvarnom prometu. Također prigovara nalazu i mišljenju jer je vještakinja obračunala zateznu kamatu, a što joj nije bio zadatak određen u rješenju o vještačenju. Prigovara i iz razloga jer vještakinja uzima u obzir samo slučajeve kada je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, a ne i kada je tečaj bio niži te je tužitelj platio manje nego bi bio dužan primjenom tečaja na dan isplate kredita.

20.3. Povodom prigovora tuženika vještakinja je dostavila očitovanje i dopunski nalaz od 4. veljače 2023. u kojem navodi da je metodologija izračuna izbor vještaka i zavisi od postavljenog zadatka te obrazlaže kako je neutemeljen prigovor tuženika u pogledu načina izračuna odnosno od strane tuženika predložen način obračuna. Ističe i da nije osnovan tuženikov prigovor da je uzela u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, što je vidljivo iz primijenjene matematičke metode. Navodi da je svoje mišljenje izradila savjesno i u skladu s pravilima knjigovodstveno-financijske znanosti i vještine te na temelju priložene dokumentacije. Kronološki se računa obveza tužitelja uz primjenu kamatnih stopa po odlukama tuženika uz primjenu tečaja na dan isplate kredita, te se uračunava uplata kakva je stvarno izvršena bez obzira na tečaj CHF na dan uplate. Upravo radi toga što je tužitelj uplaćivao manje iznose od obveza, na dug je obračunala zateznu kamatu koja ide u korist tuženika, pa su neosnovani i navodi tuženika da je uzela u obzir samo činjenice koje idu u korist tužitelju, a ne i one koje idu u korist tuženiku. Međutim, zbog prigovora tuženika da je obračunala zateznu kamatu što joj nije bio zadatak određen rješenjem o vještačenju, izradila je i izračun bez obračuna zatezne kamate na dospjela dugovanja tužitelja, te je time dobivena ukupna preplata u iznosu od 39.954,54 kn.

20.4. Nakon ovog dopunskog nalaza tužitelj je podneskom od 15. svibnja 2023. ponovo, sukladno istom, precizirao svoj tužbeni zahtjev potražujući iznos od 39.954,54 kn, dok je tuženik u podnesku od 24. svibnja 2023. i dopuni nalaza prigovorio. Ističe da je tužitelj pred ovim sudom (u predmetu broj P-546/15) već utužio razliku više plaćenog po osnovi promjenjive kamatne stope te u bitnome smatra da je svojim izračunom sudski vještak dva puta izračunao tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. U podnesku od 18. rujna 2023. tuženik je ponovo prigovorio i kako je u dopuni nalaza vještak izračunao preplatu bez uračunavanja negativne tečajne razlike.

20.5. Saslušana na ročištu 26. rujna 2023. vještakinja je u cijelosti ostala kod svojeg nalaza i mišljenja te dopune istog. Ističe da je u nalazu i mišljenju u obzir uzimala točne uplate koje je tužitelj izvršio na račun otplate kredita, a to što tužitelj nije imao trajni nalog ne utječe na nalaz i mišljenje. U uvodu očitovanja od 4. veljače 2023. objasnila je način izračuna iz kojeg je to i vidljivo. Što se tiče primjedbe da je uzela u obzir samo uplate kada je tečaj CHF bio viši na dan uplate u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, ističe da navedeno ne proizlazi iz njezinog nalaza i mišljenja kao niti dopune nalaza i mišljenja jer su sve uplate u obzir uzete u točnom iznosu kako su i izvršene. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelju u drugom predmetu već dosuđen iznos koji se odnosi na razliku više plaćenog zbog promjene kamatnih stopa navodi da ta presuda nije priložena spisu niti je istaknuta u prvom prigovoru tuženika, pa navedeno niti nije mogla uzeti u obzir, a u slučaju da se u obzir uzmu iznosi isplate po presudi u kunama, moguće je da bi izračun u ovom predmetu bio drugačiji.

20.6. S obzirom na ovakav iskaz vještakinje, sud je rješenjem broj P-38/2020- 40 od 10. studenoga 2023. odredio dopunu vještačenja na način da se uzmu u obzir i iznosi dosuđeni pravomoćnom presudom donesenom u postupku broj P-546/2015. Tako je u dopunjenom nalazu i mišljenju od 21. veljače 2024. vještakinja uzela u obzir u tom postupku dosuđene iznose s osnova preplate zbog promjene kamatnih stopa (tabela 1. ove dopune nalaza – kolona broj 7, koji su iznosi sukladni onima dosuđenim u postupku broj P-546/2015, kako je to utvrđeno uvidom u taj spis) te je navela da je u dosuđenim iznosima u kunama sadržan i dio koji se odnosi na razliku zbog promjene tečaja CHF. Ukoliko se na razliku kamate između iznosa po promjenama kamatnih stopa i po ugovorenoj stopi primjeni tečaj na dan dospijeća, tužitelj je više platio 5.714,36 kn, a ako se primjeni tečaj na dan isplate kredita preplata iznosi 5.384,48 kn. Razlika između ta dva iznosa iznosi 329,88 kn te se odnosi na razliku zbog promjene tečaja CHF za koju je potrebno umanjiti preplatu utvrđenu u ranijem nalazu i dopuni nalaza vještakinje. Tako, ukoliko se iznos preplate utvrđen nalazom od 4. srpnja 2022. umanji za ovaj iznos tečajnih razlika sadržanih u presudi u predmetu broj P-546/2015, preplata iznosi 38.366,88 kn, a ukoliko se za taj iznos umanji preplata utvrđena dopunskim nalazom tj. očitovanjem vještakinje od 4. veljače 2023., preplata iznosi 39.624,66 kn / 5.259,10 EUR.

20.7. Nakon ovako dopunjenog nalaza i mišljenja tužitelj je, prihvaćajući ovakav nalaz i mišljenje, podneskom od 2. travnja 2024. konačno sredio svoj tužbeni zahtjev potražujući ukupni iznos od 5.259,10 EUR, dok tuženik nije istaknuo nikakve daljnje prigovore.

20.8. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje, zajedno sa svim dopunama, stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je iste valjano obrazložila i na valjani način otklonila sve prigovore tuženika, sud ovo vještačenje u cijelosti prihvaća.

20.9. Kako je, dakle, vještakinja u cijelosti otklonila prigovore tuženika koji se odnose na sam matematički izračun i metodu izračuna, valja još samo dodati da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Dakle, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja suprotno načelu savjesnosti i poštenja isključivo prebacuje na potrošača, to je ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju isplaćen odobreni iznos kredita.

21. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da je konačno preciziran tužbeni zahtjev od 2. travnja 2024. osnovan i po visini, i to u iznosu preplate (39.624,66 kn / 5.259,10 EUR) utvrđenom bez umanjenja za zatezne kamate obračunate zbog manje uplaćenih iznosa odnosno zakašnjenja tužitelja s uplatom (kako je to obrazložila vještakinja), a to zbog činjenice kako se sam tuženik usprotivio obračunu ovih zateznih kamata.

22. Zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog novčanog iznosa koji proizlazi iz nalaza vještakinje, sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je u pojedinim razdobljima sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

23.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

23.2. Kao potrebne troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u zatraženom iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje: Tarifa), podneska od 28. travnja 2022. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) te podnesaka od 12. siječnja 2023., 15. svibnja 2023. i 2. travnja 2024. (kojima se očitovao na nalaz te dopune nalaza vještakinje i sređivao tužbeni zahtjev), za svaki od ovih podnesaka u iznosu od 200,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, kao i troškove zastupanja na ročištima 10. svibnja 2022., 26. rujna 2023. i 3. prosinca 2024., svakoga u zatraženom iznosu od 200,00 EUR, sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su naprijed navedeni troškovi tužitelju priznati temeljem tbr. 54. Tarife kojim je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR te temeljem tbr. 52. toč 3. Tarife. Sukladno tbr. 46. Tarife priznat je i zatraženi PDV na sve gore navedene odvjetničke radnje (dosuđene u ukupnom iznosu od 1.600,00 EUR) i to u iznosu od 400,00 EUR. Priznat je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 350,44 EUR (264,45 EUR + 85,00 EUR za dopunu vještačenja), s time da na taj trošak nije priznat zatraženi PDV budući da se sukladno tbr. 46. Tarife isti obračunava na obavljene odvjetničke radnje, a na i na troškove vještačenja.

23.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.350,44 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici iz Zagreba

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba