REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-51/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., OIB 82925459345, Osijek, L. Jagera 5, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić & Toš u Zagrebu, Radnička cesta 34, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate iznosa od 4.488,49 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-449/2023-12 od 15. studenog 2024., 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-449/2023-12 od 15. studenog 2024. u točkama I., II. i IV. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-449/2023-12 od 15. studenog 2024. u točki I. njezine izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 4.488,49 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinih iznosa do isplate. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.134,51 EUR sa zateznom kamatom od 15. studenog 2024. do isplate. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 248,75 EUR. U točki IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 997,50 EUR sa zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je UM sklopio s tužiteljem 30. ožujka 2021. Ugovor o ustupu tražbine, kojim mu je izvršen ustup tražbine po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je predmet spora zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu broj 056-50-4198543 od 20. lipnja 2007. (dalje: Ugovor) kojeg su sklopili tuženik i UM u valuti CHF. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim jer je utvrdio da su UM i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine od 30. ožujka 2021. kojim je UM ustupio svoju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštetnih i ništetnih odredbi Ugovora tužitelju, kao i da je tražbina odrediva i nije strogo osobne naravi te može biti predmet ustupa. Sud je zaključio da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine i da nije odlučno što je ustupitelj potrošač, a tužitelj nije, kao i da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine primjenjuju propisi koji se odnose zaštitu potrošača, a tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Utvrdio je da se odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) primjenjuje u ovom postupku jer je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine, a to stoga što se prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11) odredbe tog Zakona primjenjuju na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegovog stupanja na snagu. Također sud je zaključio da je i na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09; dalje: ZZP) vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja presuda je pravomoćna, stoga da se pravna shvaćanja zauzeta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose i na predmetni Ugovor. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 20. lipnja 2007., u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik s druge strane nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač UM dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Prvostupanjski sud je ocijenio prigovor zastare kao neosnovan jer nije istekao opći zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), te je slijedom svega navedenog prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos.

3. Protiv navedene presude u točkama I., II. i IV. njezine izreke tuženik je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. Tuženik ponavlja navode iznesene tijekom postupa o tome da tužitelj nije potrošač i ne može tražiti zaštitu po osnovi potrošačkih prava, te da pravo pozivanja na nepoštene, a posljedično tome i ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora pripada isključivo potrošaču. Tuženik smatra da pravni interes za pokretanje pojedinačnih postupka pripada isključivo korisnicima takvih kredita i da tužitelj nije stranka Ugovora o kreditu čije odredba osporava i na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev te nema aktivnu procesnu legitimaciju. Ističe da je tražbina koja je predmet tužbenog zahtjeva strogo osobne naravi u smislu čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te je prijenos potrošačkih prava nedopušten i ugovor o prijenosu tražbine ništetan. Također, smatra da je korisniku kredita odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a što prvostupanjski sud zanemaruje. Predlaže preinačiti pobijanu odluku u njegovu korist uz naknadu troškova postupka i troška žalbe ili ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovan postupak.

3.1. U odgovoru na žalbu tužitelj u bitnome ističe da su žalbeni navodi neosnovani te predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6. Suprotno žalbenim navodima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik posebno upire u žalbi. Izreka presude je razumljiva, ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni pa je stoga presudu moguće ispitati.

7. Odlučujući o zahtjevu sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije kao posljedice ustupa tražbine korisnika kredita i posljedice ništetnosti povezano s učincima pružene zaštite prema pravilima o zaštiti kolektivnih interesa i prava.

8. Između stranaka nije sporno da su prednik tužitelja (UM) i tuženik **.**.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 056-50-4198543, kao i da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit. Predmet spora je tužbeni zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli koje tužitelj potražuje na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 30. ožujka 2021. kojim je UM ustupio svoju novčanu tražbinu nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora tužitelju.

9. Neosnovan je žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pravilno pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojem postupku se radilo o kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora koje su banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapale s potrošačima, u koju kategoriju ulazi i predmetni ugovor.

10. Također, sud je pravilno primijenio i odredbu čl. 138.a ZZP-a kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navedena odredba primjenjiva je i na konkretnu situaciju, kada se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita ustupio tražbinu s osnove preplaćenih sredstava po ništetnim odredbama predmetnog ugovora. Radi se o prenosivoj tražbini na temelju odredbe čl. 80. st. 1. i 2. ZOO-a, a ne radi se o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, niti se radi o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

11. Dakle, radi se o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava, koje je UM kao korisnik kredita, odnosno potrošač na koga se odnose učinci odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenio na tužitelja.

12. Na temelju odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine, slijedom čega su neosnovani svi žalbeni navodi koji osporavaju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tako i u presudama ovog suda poslovni broj Pž-5366/2021 od 25. siječnja 2023. i dr., te odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1014/2023 od 19. prosinca 2023. i Rev-258/2024 od 8. svibnja 2024.

13. Odluka o troškovima postupka koje je dužan platiti tuženik donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, a tuženik posebno ni ne osporava pravilnost obračuna troškova postupka.

14. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih tuženik pobija presudu, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikovu žalbu protiv pobijane presude valjalo je odbiti i potvrditi odluku sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a.

Zagreb, 17. siječnja 2025.

Sudac

Kristina Saganić