REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2580/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja ALLIANZ HRVATSKA d.d. iz Zagreba, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupaju punomoćnici Alan Sorić i Aleksandra Tomeković Dunda, odvjetnici u Zagrebu, Božidara Adžije 22/2, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 382,24 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-893/2022 od 12. travnja 2024., 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-893/2022 od 12. travnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba izjavljena protiv točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-893/2022 od 12. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude i rješenja prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 382,20 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa navedenog u izreci presude pa do isplate i to prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 401,54 EUR s pripadajućim kamatama koje teku od 12. travnja 2024. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci te presude (točka II. izreke presude) dok je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 964,04 EUR s pripadajućim kamatama (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da tužitelj osnovano potražuje od tuženika regresno potraživanje kojeg je tužitelj u razdoblju od siječnja do prosinca 2021. nesporno isplatio oštećeniku - putniku VĐ (sada PĐ) u vozilu osiguranom kod tužitelja po osnovi rente i to po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-692/03 od 28. prosinca 2004. Pritom, prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor da se tužitelj odrekao utužene tražbine time što su stranke postigle nagodbu kojom su (člankom 2. Nagodbe) ugovorile da oštećena osoba izjavljuje da će se isplatom naknade iz točke (1) sporazuma smatrati da je u cijelosti izmirena sa svojim potraživanjem po štetnom događaju te se odrekla bilo kakvog daljnjeg potraživanja jer je ponuđeni iznos i stvarna šteta koju je pretrpjela u štetnom događaju i čija je visina određena sporazumno - ovo stoga jer su stranke od prve nagodbe koja je sadržavala identičnu odredbu (24. listopada 2008.) pa do 7. veljače 2017. sklopile veći broj (10) izvansudskih nagodbi koje su sve sadržavale identičnu odredbu, a što tuženik sigurno ne bi učinio da je smatrao da se tužitelj odrekao predmetnog potraživanja, pa je sud prvog stupnja primjenom odredbe članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) utvrdio da se nagodbom tužitelj nije odrekao tražbine koja je predmet ovog spora. Osim toga, sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja budući da je tužitelj najraniji iznos mjesečne rente isplatio oštećeniku 5. veljače 2021., dok je ovaj spor pokrenuo 9. svibnja 2022. pa stoga do trenutka podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je pobijanom presudom usvojen zahtjev tužitelja za regresnom isplatom rente koju je tužitelj plaćao oštećenici VĐ u mjesečnim iznosima od 240,00 kn u razdoblju od 12 mjeseci 2021. Žalitelj u žalbi navodi dio obrazloženja prvostupanjske odluke u kojem sud prvog stupnja obrazlaže članak 2. Nagodbe te daljnje obrazloženje presude svodi na tumačenje te odredbe nagodbe. Prema mišljenju žalitelja, sud je preširoko tumačio svoje ovlasti koje proizlaze iz članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima jer u konkretnoj odredbi nagodbe ne postoji ništa nejasno. Tuženik se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-9/84 od 15. prosinca 1984. i Rev-10/84 od 22. siječnja 1984. te ističe da je pisani Sporazum o izvansudskoj nagodbi od 7. veljače 2017. u potpunosti jasan i nedvosmislen pa tako i u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj sklapanjem istog odriče svih daljnjih potraživanja po predmetnom štetnom događaju slijedom čega nije bilo mjesta drugačijem tumačenju te odredbe Sporazuma. Zato je sud donio odluku pogrešnom primjenom materijalnog prava iz članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj pobija i odluku u trošku te predlaže pobijanu presudu ukinuti ili preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku; tuženik potražuje trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 169,52 EUR.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tuženikova žalba je djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

3.1. Ispitavši prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/20, 114/22 i 155/23) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi nesporno da se 29. rujna 2003. dogodila prometna nezgoda u kojoj je VĐ zadobila tjelesne ozljede kao putnik u vozilu osiguranom kod tuženika, a tu je prometnu nezgodu prouzročio EĐ upravljajući vozilom osiguranim kod tuženika (koji je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj K-160/04 od 30. rujna 2004. proglašen krivim). Prema tome, premda je do nezgode došlo sudarom vozila osiguranim kod tuženika i vozila osiguranim kod tužitelja, pa je VĐ protiv tužitelja vodila spor pred Općinskim sudom u Kutini poslovni broj P-692/03 u kojem je pravomoćnom presudom naloženo tužitelju da na ime mjesečne rente plaća VĐ iznos od 240,00 kn, za štetu je odgovaran osiguranik tuženika. Između stranaka također nije sporno da su one za ranija razdoblja isplaćene rente koju je tužitelj isplaćivao VĐ sklapale Sporazume o izvansudskoj nagodbi (24. listopada 2008., 8. svibnja 2009., 22. travnja 2010., 25. veljače 2011., 2. ožujka 2012., 12. veljače 2013., 3. siječnja 2014., 18. veljače 2015., 22. veljače 2016. i 7. veljače 2017.), a tim se Sporazumima tuženik obvezao isplatiti tužitelju iznose navedene u tim Sporazumima, dok je tužitelj člankom 2. svih navedenih Sporazuma izjavljivao da će se isplatom naknade iz stavka 1. svakog tog Sporazuma „smatrati u cijelosti izmirenim sa svojim potraživanjem po ovom štetnom događaju, ujedno se odričući bilo kakvog daljnjeg potraživanja” (na primjer, Sporazum od 7. veljače 2017. sa str. 68. spisa).

4.1. Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužitelj i za kasnije razdoblje vršio isplate na ime rente VĐ te se obraćao tuženiku sa zahtjevima za isplatom plaćenog regresnog potraživanja, no tuženik je odbijao platiti tužitelju iznose koje je tužitelj na ime rente isplaćivao VĐ pozivajući se, između ostalog, da se radi o nagođenoj stvari. Tako je na primjer, taj prigovor tuženik isticao u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-10/20 u kojem je prvostupanjski sud 31. ožujka 2021. donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (str. 81.-87. spisa), a ta je presuda potvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2381/2021 od 15. studenoga 2021. (str. 89.-95. spisa). Iz spisa također proizlazi da se tužitelj dopisom od 3. ožujka 2022. sa str. 135. -136. spisa obratio tuženiku s regresnim zahtjevom za isplatom iznosa kojeg je tužitelj na ime rente za PĐ, ranije VĐ isplatio oštećeniku tijekom 2021. godine, a iz dopisa tuženika upućenom tužitelju od 4. ožujka 2022. sa str. 137.-138. spisa proizlazi da je tuženik zaprimio tužiteljev dopis od 3. ožujka 2022., no na isti se nije očitovao već je samo naveo da će odluku o tužiteljevu odštetnom zahtjevu donijeti najkasnije do 3. svibnja 2022. S obzirom na to da je tuženik u odgovoru na tužbu osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući (i u ovom sporu) da su stranke „sva tužiteljeva potraživanja proistekla iz predmetnog štetnog događaja regulirale sklapanjem izvansudske nagodbe od 7. veljače 2017.” te se pri tome tuženik pozvao na odredbu članka 2. Sporazuma o izvansudskoj nagodbi, a što je tužitelj u podnesku od 3. travnja 2023. osporavao ističući kako nagodba od 7. veljače 2017. ima odredbu koja je sadržajno identična svim ranije potpisanim nagodbama temeljem štetnog događaja (prometne nesreće od 29. rujna 2003.) te da je tuženik uredno postupao po predmetnim nagodbama od 2009. do 2017. godine, u ovom je parničnom postupku između stranaka sporno da li se tužitelj sklapanjem tog Sporazuma od 7. veljače 2017. doista odrekao (u ovom sporu) utuženog regresnog potraživanja prema tuženiku.

5. Prvostupanjski je sud pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju cjelokupni iznos kojeg je tužitelj na temelju presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-692/03 od 28. prosinca 2004. isplatio na ime rente PĐ (ranije VĐ) u razdoblju od siječnja 2021. do prosinca 2021. godine. Naime, odredbom članka 319. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Međutim, prema članku 319. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim tim Zakonom.

5.1. Sud prvog stupnja je primjenom odredbe članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima iz nespornih činjenica da su tužitelj i tuženik u razdoblju od 24. listopada 2008. pa do 7. veljače 2017. sklopili veći broj izvansudskih nagodbi povodom istog štetnog događaja, da je sve te nagodbe sadržavale identičnu odredbu članka 2. i da je tuženik, usprkos tome, sklapao s tužiteljem nove izvansudske nagodbe za naknadna razdoblja i po njima postupao, pravilno ocijenio da je (i) prilikom sklapanja izvansudske nagodbe od 7. veljače 2017. postojala jednaka zajednička namjera ugovaratelja - da se izvansudska nagodba neće odnositi na rente koje će tužitelj u budućnosti isplatiti na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-692/03 od 28. prosinca 2004. i da citiranu odredbu članka 2. treba tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim Zakonom o obveznim odnosima.

5.2. Naime, kao što to i prvostupanjski sud navodi u točki 14. obrazloženja pobijane presude (str. 7. presude odnosno str. 214. spisa) da su ugovorne strane imale namjeru izmijeniti zajedničku namjeru prema kojoj tužitelj doista više ne bi mogao potraživati budući iznos regresnog potraživanja, one bi sigurno upotrijebili novi, drukčiji izričaj kojim bi to i naglasile. Međutim, one to nisu učinile nego su ostale kod identičnog izričaja pa zato i ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, smatra da su stranke ostale i kod iste zajedničke namjere - da se i izvansudska nagodba od 7. veljače 2017. neće odnositi na rente koje će tužitelj isplatiti u budućnosti.

5.3. Prema tome, budući da su stranke prije sklapanja Sporazuma od 7. veljače 2017. sklopile ukupno devet Sporazuma o izvansudskoj nagodbi identičnog sadržaja (osim naravno u dijelu iznosa kojeg je tuženik po tim Sporazumima trebao isplatiti tužitelju), očito je da je praksa koju su stranke međusobno razvile tim sporazumima bila da tuženik unatoč tužiteljevu odreknuću bilo kakvog daljnjeg potraživanja navedenog u članku 2. svih tih Sporazuma regresno isplaćuje tužitelju iznose rente koje je tužitelj isplaćivao PĐ (ranije VĐ). Upravo zbog toga, prvostupanjski je sud sukladno toj praksi koju su stranke međusobno razvile kroz devet prethodnih godina u smislu članka 12. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima tumačio (i) odredbu članka 2. Sporazuma o izvansudskoj nagodbi od 7. veljače 2017. te je na temelju (i) te prakse pravilno ocijenio da se tužitelj tom odredbom Sporazuma nije odrekao utuženog potraživanja (tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i u odlukama poslovni broj Pž-2381/2021 od 15. studenoga 2021. i Pž-2112/2021 od 15. rujna 2022; str. 89.-95. i 160.-163. spisa).

5.4. Zbog navedenog, sud prvog stupnja je pravilno obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos kojeg je tužitelj tijekom 2021. godine na ime rente isplatio PĐ (ranije VĐ); da je tužitelj navedeni iznos isplatio PĐ (ranije VĐ) jasno proizlazi iz tužiteljeva „prometa izvadaka po zadanim uvjetima” sa str. 151. spisa čiju vjerodostojnost tuženik do zaključenja glavne rasprave nije osporio. Jednako tako, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku obvezao tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak za poduzete radnje koje su bile potrebne za vođenjem ovog spora.

6. Stoga je tuženikovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. njezine izreke, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

7. Međutim, u dijelu u kojem tuženik žalbom pobija točku III. izreke prvostupanjske presude, ovaj sud nalazi da u tom dijelu tuženik nema pravni interes žalbom pobijati taj dio presude. Naime, tom je točkom pobijane presude odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 964,04 EUR s pripadajućim kamatama. Zbog navedenog, u tom dijelu tuženikova žalba je nedopuštena u smislu odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku jer žalitelj usvajanjem njegove žalbe protiv tog dijela prvostupanjske odluke ne bi postigao povoljniju pravnu zaštitu od one koju mu je pružio prvostupanjski sud.

7.1. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu u dijelu kojim pobija točku III. izreke prvostupanjske presude je valjalo odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 380. točke 1. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 17. siječnja 2025.

Sudac

Nevenka Baran