REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-159/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Gorana Aralica Martinović, u postupku osiguranja tužiteljice/predlagateljice osiguranja JGK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Mislav Vukina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, protiv tuženika/protivnika osiguranja 1. JG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Blaženka Dobrenić-Primorac, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Krsnik & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Boškovićeva 8 i 2. DRUŠTVO POVJESNIČARA UMJETNOSTI HRVATSKE, OIB: 63621765720, Preradovićeva ulica 44, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anišić, odvjetnik iz Zagreba, Ilica 191b, radi privremene mjere, odlučujući o žalbi tužiteljice/predlagateljice osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2272/2022-26 od 2. prosinca 2024., 17. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba predlagateljice osiguranja i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2272/2022-26 od 2. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere radi osiguranja autorskog moralnog prava na čast i ugled autora arhitekta ŠG koji glasi:

„I. Zabranjuje se prvotuženiku-protivniku osiguranja I., JG i drugotuženiku-protivniku osiguranja II., Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske svaka daljnja radnja kojom se povređuje ugled i čast autora arhitekta ŠG. II. Nalaže se drugotuženiku-protivniku osiguranja II., Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske, kao nakladniku knjige „Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza“, autora JG, da u roku od 3 (tri) dana po zaprimanju ovog rješenja zaustavi daljnju prodaju knjige povlačenjem tiskanih i distribuiranih primjeraka iz prodaje. III. Privremene mjere iz točke I. i II. izreke ovog rješenja ostaju na snazi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka. IV. Ako se drugotuženik-protivnik osiguranja II., Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, i nakon donošenja ovog rješenja bude ponašao suprotno navedenim obvezama pod točkom I. i II., sud drugotuženiku-protivniku osiguranja II., Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske, na temelju članka 342. stavak 1., a u vezi s člankom 262. stavak 2. i člankom 263. stavkom 1., te članka 16. ovršnog zakona zaprječuje novčanom kaznom u iznosu od najmanje 1.327,00 (tisuću tristo dvadeset i sedam) EUR, te odgovornoj osobi u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske zaprječuje novčanom kaznom sukladno članku 16. st. 2. Ovršnog zakona, koje će novčane kazne izreći na prijedlog predlagatelja osiguranja. V. Ako se provtuženik-protivnik osiguranja I., JG, i nakon donošenja ovog rješenja bude ponašao suprotno obvezi navedenoj pod točkom I., sud prvotuženiku protivniku osiguranja I., JG na temelju članka 342. stavak 1., a u vezi s člankom 263. stavak 1., te članka 16. Ovršnog zakona zaprječuje novčanom kaznom u iznosu od najmanje 133,00 (stotrideset i tri) EUR, koju će novčanu kaznu izreći na prijedlog predlagatelja osiguranja. VI. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa provedbu privremene mjere iz točke I. i II. izreke ovog rješenja. VII. Nalaže se prvotuženiku-protivniku osiguranja I., JG, i drugotuženiku protivniku osiguranja II., Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske, da solidarno nadoknade prouzročeni trošak ovog postupka zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja rješenja do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 (osam) dana od dana dostave rješenja.“

2.1. Iz obrazloženja presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2272/2022-26 od 2. prosinca 2024. proizlazi da je sud ocjenom činjeničnih navoda utvrđenih tijekom trajanja postupka te priloženih isprava ocijenio da predlagateljica osiguranja nije dokazala postojanje pretpostavki za određivanje osiguranja tražbine privremenom mjerom radi povrede moralnih prva iza njenog oca. Predlagateljica je nasljednica prava na djelo arhitekture iza njezinog pokojnog oca, a tvrdi da je kao zakonska nasljednica, prema čl. 172. st. 4. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj: 167/03, 79/07, 125/11, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18 i 111/21; dalje: ZAPSP), ovlaštena tražiti zaštitu povrijeđenih moralnih prava autora.

2.2. Naime, radi zaštite autorskog moralnog prava arhitekta ŠG, tužiteljica je predložila da se protiv tuženika odredi privremena mjera, sve u gore navedenom sadržaju, a sud je rješenje o privremenoj mjeri donio istovremeno s presudom.

2.3. Istovremeno s donošenjem rješenja o privremenoj mjeri donesena je i prvostupanjska presuda kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev da sud (I) utvrdi povredu autorskog moralnog prava, odnosno časti i ugleda arhitekta ŠG, (II) naloži tuženicima da na ime povrede autorskih moralnih prava nastalih vrijeđanjem uz korištenje autorskog djela na način koji ugrožava ugled i čast arhitekta ŠG, solidarno naknade tužiteljici prouzročenu neimovinsku štetu, (III) naloži povlačenje Knjige iz prodaje, (IV) objavi pravomoćnu presudu u sredstvima javnog oglašavanja i (V) naloži tuženicima da solidarno tužiteljici naknade troškove postupka.

2.4. Protiv presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-2272/2022-26 od 2. prosinca 2024. vodi se odvojeni postupak povodom tužiteljeve žalbe. Slijedom navedenog, u procesnoj situaciji gdje je presudom odbijen tužbeni zahtjev istovremeno kada je odbijena privremena mjera jasno je da prvostupanjski sud smatra da u postupku osiguranja predlagateljica nema tražbinu koju predlaže osigurati. Naime, prvostupanjski sud je u ovom slučaju dao prednost pravu tuženika na slobodu govora i iznošenje stručnog mišljenja, smatrajući da njegove izjave zbog toga ne predstavljaju povredu časti i ugleda ŠG, odnosno da nije povrijeđeno moralno pravo autora, arhitekta ŠG.

3. Predlagateljica osiguranja je protiv rješenja podnijela žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog i ovršnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijano rješenje preinačiti i predloženu mjeru odrediti. U žalbi se u bitnom navodi da prvostupanjski sud nije utvrdio ključnu činjenicu - smatra li sam autor, arhitekt ŠG sporne navode iz knjige prvotuženika kao povredu njegovih autorskih moralnih prava. Nadalje, tužiteljica ističe da prvostupanjski sud nije utvrdio postoje li činjenice iz kojih proizlazi da se radi o povredi autorskog moralnog prava na poštovanje autorskog djela i čast ili ugled autora, u smislu čl. 3. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Također, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se radi o kritičkom osvrtu s konzervatorskog stajališta jer je prvotuženik iznio niz uvredljivih tvrdnji kojima je naštetio časti i ugledu autora.

4. Protivnik osiguranja predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ovaj sud ispitao je pobijano rješenje na temelju odredbe čl. 365. st. 2., u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), čl. 21. st. 1. i čl. 290. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22; dalje: OZ).

7. Rješenje je pravilno i zakonito.

8. Nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje ukazuje žaliteljica, a niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Privremene mjere radi povrede autorskog prava propisane su čl. 85. ZAPSP-a. Prema toj odredbi, na zahtjev nositelja prava, sud može odrediti privremenu mjeru koja je usmjerena na prestanak ili sprječavanje povrede autorskog prava ako nositelj prava učini vjerojatnim da mu je pravo povrijeđeno ili da prijeti opasnost od povrede. Na određivanje privremenih mjera primjenjuje i odredbe Ovršnog zakona.

10. Odredbom čl. 346. st. 1. OZ-a („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) propisano je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim: 1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili 2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

11. Prema odredbi čl. 341. st. 2. OZ-a u prijedlogu za određivanje privremene mjere predlagatelj osiguranja mora istaknuti zahtjev u kojem će točno označiti tražbinu čije osiguranje traži, odrediti kakvu mjeru traži i vrijeme njezina trajanja te, kad je to potrebno, sredstva osiguranja kojima će se privremena mjera prisilno ostvariti te predmet osiguranja, uz odgovarajuću primjenu pravila ovog Zakona o sredstvima i predmetu ovrhe. U prijedlogu se moraju navesti činjenice na kojima se temelji zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se navodi potkrepljuju. Predlagatelj osiguranja dužan je te dokaze, po mogućnosti, priložiti uz prijedlog.

12. Iz činjenica navedenih u tužbi i prijedlogu proizlazi, da povredu moralnih prava arhitekta predlagateljica vidi s obzirom na način valorizacije djela od strane tuženika, koji po njenoj tvrdnji, ugrožava čast i ugled arhitekta ŠG, kao i njegovih nasljednika.

13. Naime, tužiteljica smatra da je knjiga prvotuženika „Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza“ napisana „vulgarnim“ i „karikaturanim“ tonom. Tvrdi da prvotuženik nije arhitekt te da nema kvalifikacije da kritizira rad ŠG. Ističe da knjiga omalovažava cjelokupni arhitektonski opus njenog oca, ne samo njegov rad na Medvedgradu.

14. Prvotuženik, kao autor knjige „Medvedgrad na Oltaru domovine - pogled izbliza“ tvrdi da ima pravo na slobodu govora i iznošenje stručnog mišljenja. Ističe da je njegova knjiga kritički osvrt na rad arhitekta ŠG, a ne napad na njega kao osobu. Ističe da je sporna projektna dokumentacija rekonstrukcije Medvedgrada nastala u suradnji više osoba te da ŠG nije jedini autor. Za svoju knjigu dobio je 2021. godine godišnju nagradu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske u kategoriji zaštita kulturne baštine.

15. Drugotuženik, kao nakladnik, tvrdi da knjiga predstavlja stručno djelo i da ne sadrži povredu moralnih prava te da je prvostuženik za predmetnu knjigu dobio strukovnu nagradu. Ističe da su sporne skice bile ranije objavljene u svrhu dobivanja zakonom propisanih dozvola za gradnju te da ne može biti riječi o povredi moralnih prava.

16. Sukladno odredbi iz čl. 35. Ustava Republike Hrvatske svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

17. Sukladno odredbi iz čl. 38. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli, a sukladno odredbi iz čl. 38. st. 2. Ustava, sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

18. Nadalje, odredbom iz čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a odredbom iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu Zakona o obveznim odnosima razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Povreda moralnih prva autora iz čl. 16. ZAPSP-a predstavlja oblik povrede prava osobnosti i odnosi se na zaštitu autorovog ugleda u vezi s njegovim stvaralaštvom.

19. Odredbom iz čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju,dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, s time da će sud, sukladno odredbi iz čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

20. Isto tako, odredbom iz čl. 1099. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom.

21. Odredbom čl. 16. ZAPSP-a određeno je pravo na poštivanje autorskog djela i čast ili ugled autora pa tako autor ima pravo usprotiviti se deformiranju, sakaćenju i sličnoj izmjeni svojega autorskog djela, te uništenju kao i svakom korištenju autorskog djela na način koji ugrožava njegovu čast ili ugled.

22. Prema mišljenu ovog suda, u ovom je predmetu bilo potrebno, u smislu odredaba iz čl. 73. st. 1. i 2. Ustavnog zakona, provesti test razmjernosti (nužnosti) na način da se pravo na čast i ugled, koje je autoru zajamčeno odredbom iz čl. 35. Ustava, stavi u razmjer s pravom tuženika na slobodu izražavanja misli, koje je tuženicima zajamčeno odredbom iz čl. 38. st. 1. Ustava te odredbom iz čl. 10. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“

– Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99,14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17; dalje: Konvencija).

23. Prilikom provođenja testa razmjernosti (nužnosti) potrebno je ocijeniti ima li pravo autora na zaštitu časti i ugleda zbog povrede njegovog moralnog prava prednost u odnosu na pravo tuženika na slobodu izražavanja misli, odnosno postoje li u konkretnom slučaju okolnosti koje bi opravdavale ograničenje prava tuženika te, ukoliko takve okolnosti postoje, je li ograničenje slobode izražavanja misli društveno prijeko potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, uzimajući pritom u obzir sadržaj tuženikovih izjava i kontekst u kojem su one dane.

24. Sloboda izražavanja misli predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja misli ne odnosi se samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

25. Međutim, pravo na slobodu izražavanja misli nije apsolutno pravo jer čl. 38. Ustava i čl. 10. Konvencije ne jamče neograničenu slobodu izražavanja, već sloboda izražavanja misli može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

26. Pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazati, istinitost vrijednosnih sudova se ne može dokazati, stoga ne treba zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost svog vrijednosnog suda. Kada se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja misli može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranima. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu, nužno je uzeti u obzir okolnosti svakog slučaja i opći ton izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama.

27. Pravo na čast i ugled i pravo na izražavanje misli zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova, pa tako i ovog drugostupanjskog suda, da se postigne pravična ravnoteža između ta dva prava. U okolnostima u kojima sporne izjave utječu na čast, taj sukob je potrebno riješiti vaganjem okolnosti koje su relevantne u ovom konkretnom slučaju.

28. Kako bi se osigurala dosljednost i izbjeglo diskrecijsko odlučivanje pri odgovaranju na pitanje koje od sukobljenih prava preteže, odnosno koje od njih ima prednost i kojem je od njih potrebno pružiti zaštitu, radi postizanja pravične ravnoteže potrebno je voditi računa o sljedećim kriterijima: doprinosu raspravi u javnom interesu; u kojoj mjeri je osoba u pitanju poznata javnosti i kakav je sadržaj danih izjava; prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; metode prikupljanja informacija i njihova provjerljivost; sadržaj, forma i posljedice objavljene informacije.

29. Imajući u vidu kontekst u kojem su one dane, ovaj drugostupanjski sud smatra da svi popisani dijelovi knjige ne predstavljaju činjenične navode, već njegov vrijednosni sud koji se odnosio na projekt rekonstrukcije Medvedgrada čiji je jedan od autora bio arhitekt ŠG, a tuženik kao stručnjak za spomenike kulture srednjovjekovnog razdoblja je svojim izjavama u predmetnoj knjizi istupio kako bi kritički reagirao na, po njemu, arhitektonski propust u vidu rekonstrukcije Medvedgrada koji je odjeknuo u široj javnosti te utjecao i na sam ugled restauratorske struke, kojoj pripada tuženik, u Republici Hrvatskoj. Po ocijeni ovog suda stručna kritika tuženika ne predstavljaju omalovažavanje općenite stručnosti tužiteljičinog oca već su usmjereni na stručni pristup prema konkretnom odnosu prema konkretnoj rekonstrukciji Medvedgrada koji je, opće je poznato, bio jedna od najvažnijih utvrda u srednjovjekovnom kraljevstvu Hrvatske i Slavonije.

30. U konačnici, stručna kritika je svakako u javnom interesu, s obzirom na to da je cjelokupni projekt obnove Medvedgrada financiran sredstvima iz državnog proračuna, uplaćenima od strane građana Republike Hrvatske.

31. U ovom je konkretnom predmetu, prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, valjalo dati prednost pravu tuženika na slobodu izražavanja misli koje mu je zajamčeno odredbom iz čl. 38. st. 1. Ustava te odredbom iz čl. 10. st. 1. Konvencije u odnosu na pravo na čast i ugled koje je zajamčeno odredbom iz čl. 35. Ustava Republike Hrvatske u svezi s čl. 16. ZAPSP-a.

32. Sve navedeno govori u prilog pravilnosti odluke prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da postoji vjerojatnost njene tražbine kao nasljednice autorskih prava iza njezinog oca, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio u traženom stupnju vjerojatnosti da se u konkretnom slučaju ne radi o korištenju autorskog djela na način da se povrjeđuje čast i ugled autora. U skladu s tim, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere zbog nedostatka vjerojatnosti tražbine koja se predlaže osigurati.

33. S obzirom na navedeno, ovaj sud je, na temelju čl. 368. ZPP-a, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

Zagreb, 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Gorana Aralica Martinović