Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-1/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romaca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika EĆ, zbog kaznenih djela iz članka 140. stavka 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 i 36/24– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika EĆ, podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovnog broja K-1462/2024-30, od 11. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. siječnja 2025., u prisutnosti okrivljenika i njegove braniteljice Ive Babić odvjetnice u Zagrebu, koja je osigurana putem zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, u prostorijama Zatvora u Zagrebu,

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika EĆ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu proglasio je krivim okrivljenika EĆ zbog počinjenja kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. i 2. KZ/11 te kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11, nakon čega mu je utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz članka 140. stavka 1. i 2. KZ/11, na temelju članka 140 stavka 2. KZ/11, u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11, na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11, u trajanju od također 8 (osam) mjeseci. Nakon toga, na temelju članka 51. KZ/11, okrivljenik EĆ je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

2. U kaznu zatvora na koju je osuđen, okrivljeniku je uračunato (propušteno je navesti na temelju članka 54. KZ/11) i vrijeme oduzimanja slobode od uhićenja te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 19. lipnja 2024. pa nadalje.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), naloženo je okrivljeniku naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, u paušalnom iznosu 100,00 eura te na temelju članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08, trošak vještačenja u visini od 488,42 eura, koji trošak je dužan platiti u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude. Ujedno, okrivljenik je na temelju članka 145. stavka 4. u vezi članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08, obvezan naknaditi trošak postavljenog branitelja po službenoj dužnosti, u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem

4. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio okrivljenik EĆ, po svojoj braniteljici Ivi Babić, odvjetnici u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se okrivljenik oslobodi optužbe, odnosno podredno, da se ukine pobijana presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se okrivljenik i njegova braniteljica izvijeste o sjednici vijeća drugostupanjskog suda.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

7. Sjednica drugostupanjskog vijeća je, na temelju odredbe članka 475. stavka 3. ZKP/08, održana u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika, a na isti su pristupili okrivljenik EĆ i njegova braniteljica Iva Babić, koji su se nalazili u prostorijama Zatvora u Zagrebu te je njihova prisutnost osigurana putem zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu marke "Polycom", kojim je rukovala ovlaštena stručna osoba ovog suda, informatičar PĆ. Na sjednici vijeća braniteljica okrivljenika je iznijela najvažnije dijelove žalbe te je ostala kod svih navoda i prijedloga iz žalbe, dok se okrivljenik u potpunosti suglasio s izlaganjem svoje braniteljice i nije imao ništa posebno za nadodati.

8. Žalba okrivljenika je neosnovana.

9. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka okrivljenik je u žalbi pravno označio kao povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, navodeći kako je izreka presude proturječna njenim razlozima, razlozi presude da su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, presuda da nema razloga o odlučnim činjenicama te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili iskaza i samih tih isprava ili iskaza. Međutim, okrivljeni nije opisao na koji način bi bila počinjena navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, međutim iz sadržaja žalbe proizlazi da se svi žalbeni razlozi koje je okrivljenik vezao uz ovu žalbenu osnovu, u stvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega će isti biti razmotreni u okviru te žalbene osnove.

9.1. Osim toga, okrivljenik u žalbi ističe kako je sud povrijedio pravo obrane, a što je moglo utjecati i utjecalo je na donošenje valjane i zakonite presude, time što je odbio prijedlog za ispitivanje svjedokinje VĆ kao nevažan, čije je ispitivanje predloženo na okolnosti da su oštećena i okrivljenik zajedno živjeli, da su bili kod roditelja okrivljenog u Karlovcu te da su njegove stvari ostale u stanu oštećene, a isto tako i na okolnost posudbe automobila marke "Opel". Time okrivljenik očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08, koju međutim nije vezao uz konkretnu odredbu ZKP/08 koja bi po njegovom mišljenju bila nepravilno primijenjena ili uopće nije bila primijenjena.

9.2. Nije, međutim, u pravu okrivljenik kada prvostupanjsku presudu pobija iz naprijed navedenih razloga, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude u točki 3., u trećem odlomku, dao iznimno detaljne i valjano argumentirane razloge zbog čega nije prihvatio prijedlog obrane za ispitivanje svjedokinje VĆ, majke okrivljenika, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Potpuno ispravan je zaključak prvostupanjskog suda kako se izvođenjem ovog dokaza ne bi mogla utvrditi niti jedna činjenica važna za odlučivanje u ovom kaznenom postupku jer, prema rezultatima dokaznog postupka, navedena svjedokinja nije bila prisutna u trenutku kada je okrivljenik uspostavljao i nastojao uspostaviti kontakte s oštećenom, a isto tako nije bila prisutna ni situaciji kada je okrivljenik razgovarao s majkom oštećene te joj izrekao riječi prijetećeg sadržaja. Pored toga, okolnosti na koje je predloženo ispitivanje ove svjedokinje se ne odnose na činjenice koje su od odlučne važnosti za donošenje presude u ovom predmetu, a konačno sve te okolnosti su uglavnom bile nesporne. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se radi o nevažnom dokaznom prijedlogu koji, kod do sada utvrđenog činjeničnog stanja, nije u tolikoj mjeri važan za obranu niti bi pojačao njezinu poziciju u postupku, a ne bi doveo ni do oslobođenja okrivljenika.

10. Što se tiče žalbene osnove povrede kaznenog zakona, okrivljenik u svojoj žalbi u dijelu koji se odnosi na tu žalbenu osnovu iznosi razloge koji se u stvari protežu kroz čitavu žalbu te se ponavljaju kod svih žalbenih osnova, a koji se odnose na tezu obrane da okrivljenik nije postupao namjerno u cilju ostvarenja inkriminiranih kaznenih djela, već da je on oštećenu nazivao kako bi uzeo stvari koje su ostale u njenom stanu te kako bi mu vratila zaručnički prsten koji joj je dao. Isto tako se navodi kako se u konkretnom slučaju nije moglo raditi o neželjenom kontaktu jer je oštećena "sudjelovala u komunikaciji s okrivljenikom" pa stoga ne proizlazi namjera okrivljenika da kod oštećene izazove osjećaj tjeskobe ili straha za svoju sigurnost. Sadržajno, ti razlozi se u stvari odnose na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te će se ocijeniti u nastavku.

11. Naprijed istaknutim žalbenim navodima okrivljenik, međutim, nije doveo u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda, budući da je o svim činjeničnim i pravnim utvrđenjima sud dao iznimno detaljne, logične i valjano argumentirane razloge koje, budući da imaju potporu u stanju u spisu u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. U odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11, prvostupanjski sud je u točki 15. obrazložio zbog čega drži da je u ovom postupku bilo izvan svake sumnje dokazano da je okrivljenik počinio ovo kazneno djelo, pri čemu je u potpunosti ispravno ocijenio vjerodostojnim iskaz oštećene IĆ, koji je potvrđen i iskazom oštećene TĆ. Naime, okrivljenik je u svojoj obrani sam priznao da je oštećenu IĆ zvao telefonom, premda je pokušao prikazati kako je to učinio kako bi joj prenio da poslije prekida njihove veze TĆ opet nije psihički dobro i kako navodno on ne želi više biti u tom odnosu. Okrivljenik je negirao da bi tom prigodom oštećenoj izrekao riječi prijetećeg sadržaja, međutim oštećena IĆ je bila izričita u tome da joj je okrivljenik u tom razgovoru prijetio, što je ona prijavila policiji te je prvostupanjski sud opravdano taj iskaz ocijenio istinitim. Naime, oštećena IĆ nije imala nikakvog razloga neosnovano okrivljenika teretiti, a nije logično ni životno da bi ona, kao osoba koja boluje od teške bolesti, odlazila na policiju prijaviti okrivljenika kao počinitelja kaznenog djela prijetnje na njenu štetu, isključivo s ciljem da mu napakosti, izlažući se na taj način mogućem kaznenom progonu zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja. Stoga su neosnovani žalbeni navodi okrivljenika da on nije počinio kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11 na štetu IĆ.

12. Što se pak tiče kaznenog djela nametljivog ponašanja, kao što je to već ranije izneseno, okrivljenik u žalbi želi prikazati kako on nije imao namjeru pratiti i uhoditi oštećenu, odnosno s njom uspostavljati neželjeni kontakt te posebno da nije htio kod nje izazivati tjeskobu i strah za njenu sigurnost, a kao razlog zbog čega je u kratkom vremenskom razdoblju oštećenu u više navrata nazivao na telefon je naveo da je htio preuzeti svoje stvari koje su ostale u stanu kojeg je oštećena bila iznajmila te da mu vrati zaručnički prsten nakon raskida intimne veze. Međutim, ni ovi žalbeni navodi se ne mogu prihvatiti, s obzirom na činjenicu da je okrivljenik oštećenu u inkriminiranom razdoblju nazvao stotinjak puta sa svog mobilnog uređaja i on je nesumnjivo bio svjestan da oštećena s njim ne želi nikakav kontakt. Okolnost koja se navodi u žalbi okrivljenika da bi se oštećena na neki od tih poziva odazvala ne može se tumačiti kao dokaz u pravcu zaključka da se nije radio o neželjenom kontaktu.

12.1 Osim toga, prvostupanjski sud potpuno ispravno ističe kako je okrivljenik, osim TĆ, nazivao i njenu stanodavku CĆ, a isto tako neke njezine prijatelje, kao i njenu majku, što je i on sam u svojoj obrani priznao. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako je iz načina na koji je optuženik uspostavljao te kontakte, brojnosti kontakata i kruga osoba koje je kontaktirao, razvidno da se nije radio o nekom uobičajenom postupanju, već o postupanju usmjerenom ka uznemiravanju oštećene i uspostavljanja neželjenog kontakta s istom. Nije naime logično da okrivljenik u tako kratkom vremenskom razdoblju uputi toliki broj poziva, ne samo oštećenoj, već i širem krugu njoj bliskih osoba, navodno samo s ciljem dogovora oko preuzimanja stvari koje su mu ostale u njenom stanu i vraćanju zaručničkog prstena.

12.3. U tom kontekstu je osobito znakovit iskaz svjedokinje CĆ, koja je u ovoj situaciji potpuno neutralna i nema nikakvog razloga neosnovano teretiti okrivljenika ili neistinito iskazivati, koja je u SMS poruci oštećenoj TĆ kazala kako joj je ponašanje okrivljenika "malo jezivo". Osim toga, i svjedok ZĆ je u svom iskazu naveo kako je čuo okrivljenika da oštećenoj na telefon govori da je kurva, da se drogira i da ga je napustila. Konačno, u jednoj od SMS poruka koju je okrivljenik poslao oštećenoj između brojnih, velikom većinom neodgovorenih poziva koje joj je uputio, napisao je kako mu je oštećena "obećala da ga nikada neće ostaviti".

12.3. Očito je, dakle, iz svega navedenog da se okrivljenik teško nosio s prekidom veze, da se s tim nikako nije mogao pomiriti te da je povrat njegovih stvari, odnosno zaručničkog prstena njemu bio samo izgovor da okrivljenu naziva, a da je njegova stvarna namjera bila ostvariti s njom kontakt, koji je očito od strane oštećene bio neželjen. Potpuno je logično i životno da je oštećena uslijed njegovog takvog ponašanja bila tjeskobna i u strahu za osobnu sigurnost, kako je to sama navela, a o čemu u prilog posebno uvjerljivo govori osobni osjećaj svjedokinje CĆ koja je putem SMS-a oštećenoj navela kako joj je ponašanje okrivljenika "malo jezivo". U takvoj situaciji potpuno ispravno je prvostupanjski sud zaključio da su se u ponašanju okrivljenika kritične prigode ostvarila obilježja i ovog kaznenog djela, što svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u pitanje jer se njegovi navodi o tome da je ovako postupao kako bi uspio dobiti natrag svoje stvari i zaručnički prsten ne mogu prihvatiti i u konačnici nisu utemeljeni na rezultatima dokaznog postupka. Stoga se okrivljenik neosnovano žali i zbog žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Što se, pak, tiče žalbene osnove odluke o kazni, u svojoj žalbi okrivljeni je tek kratko naveo kako sud prilikom odmjeravanja kazne nije uzeo u obzir navode okrivljenika kako nije bio ni svjestan da je toliko puta nazvao oštećenu, kako je to sve poduzeo u namjeri da dobije natrag stvari koje su ostale u stanu kao i zaručnički prsten te da mu je žao što je toliko puta kontaktirao oštećenu i da navedeno više ne bi ponovio. Očito je da je ovim žalbenim navodima okrivljenik smjera na to da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio sve okolnosti vezane uz počinjenje ovih kaznenih djela koje mogu imati utjecaja na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije, međutim ni u tom dijelu doveo u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda. Navod o motivima zbog čega je oštećenu u toliko navrata nazvao sud je s pravom otklonio kao neopravdan pa se stoga te okolnosti okrivljeniku ne mogu cijeniti kao olakotne. Dakle, kao jedinu olakotnu okolnost na strani okrivljenika moglo se eventualno uzeti iskazano žaljenje zbog toga što je napravio, premda ni to žaljenje on nije jasno i nedvosmisleno iskazao.

13.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kao otegotne okolnosti na strani okrivljenika raniju kaznenu osuđivanost i to dvjema presudama zbog kaznenog djela prijetnje i kaznenog djela nametljivog ponašanja, dakle istih djela zbog kojih se vodi i ovaj kazneni postupak, u kojima su okrivljeniku izricane uvjetne osude. Osim toga, pravilno je cijenio i da okrivljenik nije pokazao nikakvu kritičnost prema svom postupanju i konačno, pravilno je okrivljeniku kao otegotna okolnost cijenjena i upornost prilikom počinjenja ovih djela, kao i činjenica da je ozbiljne prijetnje smrću oštećenoj IĆ izrekao bez ikakvog razloga i povoda.

13.2. Kod ovakvog stanja stvari, potpuno ispravna je bila ocjena prvostupanjskog suda da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može ostvariti isključivo osudom na zatvorsku kaznu, pogotovo kada se ima u vidu i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra koji je za okrivljenika naveo kako pokazuje prijezir prema socijalnim standardima i vrijednostima, antisocijalno se ponaša, ima slabo razvijenu savjest, ponaša se nemoralno te je osoba koja je sklona djelovanju bez razmatranja posljedica vlastitih akcija, radi čega je potpuno ispravno okrivljeniku izrekao zatvorske kazne u trajanju od po 8 (osam) mjeseci za svako pojedino kazneno djelo, nakon čega mu je opravdano, primjenom članka 51. KZ/11 izrekao jedinstvenu zatvorsku kaznu u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca. Okolnost da okrivljenika ni dvije pravomoćne uvjetne osude za istovrsna kaznena djela, počinjena u usporedivo sličnim okolnostima nisu spriječile da ponovi kaznena djela za koje je već bio osuđivan ukazuje na to kako uvjetne osude nisu ostvarile željeni odvraćajući učinak, radi čega nikakvo blaže kažnjavanje okrivljenika u ovoj situaciji nije dolazilo u obzir. Ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su pojedinačno utvrđene kazne zatvora okrivljeniku, u trajanju od po 8 (osam) mjeseci, u potpunosti adekvatne svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovih kaznenih djela, stupnju krivnje okrivljenika i njegovim osobnim i obiteljskim prilikama te isto tako da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca odgovarajuće prilagođena i prikladna da se upravo takvom sankcijom u cijelosti ostvari svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11, na način da će se primjereno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te uspješno ostvariti odvraćajući učinak okrivljenika na način da će se on u buduće kloniti činjenja novih kaznenih djela. Stoga je i u tom dijelu žalba okrivljenika neosnovana.

14. Odluku o troškovima kaznenog postupka, prvostupanjski sud je potpuno ispravno utemeljio na odredbi članka 148. stavka 1. ZKP/08, kojim je propisano da će sud, kada okrivljenika proglasi krivim, u presudi mu naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka, osim ako ne postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova u cijelosti ili djelomično. Kako okrivljenik nije tijekom postupka podnio dokaze iz kojih bi proizlazilo da postoje uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova, to je neosnovana njegova žalba u tom pravcu, s time što sud i nakon pravomoćnosti presude, ako utvrdi da bi zbog lošeg imovinskog stanja okrivljenika, plaćanjem troškova kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je on dužan uzdržavati, sud može donijeti odluku kojom ga oslobađa dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

15. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 17. siječnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić