Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-279/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 5. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 016-557/2007 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika od 28.5.2007., sadržana u članku 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv: “Troškovi” a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) od iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 232,49 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 2.6.2007. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" broj: 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 016-557/2007 sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, od dana 28.5.2007., sadržana u članku 8. stavak 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 204,25 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 18.11.2010. do isplate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.099,54 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 16. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 28.5.2007. s pravnim prednikom tuženika, Hypo Alpe-Adria-Bankom d.d., sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-557/2007 (dalje: ugovor o kreditu), prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF, u iznosu od 26.296,00 CHF. Odredbom članka 5. ugovora o kreditu prednik tuženika je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,50 % na iznos kredita, bez da joj je jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, iznos troškova i zašto je baš određena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom isplate kredita za iznos od 394,44 CHF s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta banke. Na taj način prouzrokovana je neravnoteža u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu. Nadalje, člankom 8. ugovora o kreditu utvrđeno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita na zahtjev korisnika, a sukladno uvjetima i Odluci o naknadama za usluge kreditora. Pritom uopće nije specificirano od strane tuženika na koji način, u kojem postotku, odnosno prema kojim parametrima se utvrđuje iznos izlazne naknade. Tužiteljici je temeljem spomenute odredbe tuženik, zbog prijevremene otplate kredita, 17.11.2010. obračunao i naplatio iznos od 278,79 CHF. Naknada za prijevremenu otplatu ne može se smatrati kao pravo tuženika na naknadu štete jer ne postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, i štete koja nastane davatelju kredita, odnosno tuženiku. Važno je za naglasiti kako je ugovor o kreditu sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, tako da tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza u vidu plaćanja spomenutih naknada za obradu kredita te za prijevremenu otplatu kredita koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštenih ugovornih odredbi sukladno odredbama članka 81. stavak 1. i 2. i članak 82. Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da ne osporava da je 28. svibnja 2007. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-557/2007 i da su tužiteljici prilikom isplate kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, naplaćene naknade u iznosu navedenom u tužbi. Međutim, navedene odredbe su jasne, lako razumljive i uočljive pa odredbe članka 5. i članka 8. ugovora o kreditu ne podliježu testu nepoštenosti. Predmetna odredba je gramatički razumljiva te ispunjava i uvjet predvidljivosti i daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Način na koji je napisana odredba članka 5. nesporno daje mogućnost tužiteljici da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% od iznosa kredita (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja te uslugu obrade tog kredita. Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru. Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika i njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužiteljica je bila upoznata s obvezom plaćanja naknade za obradu kredita i to od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužiteljica je samostalno odabrala sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužiteljicu bio najpovoljniji. Tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos 53.300,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50%. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Neosnovani su navodi tužiteljice da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Sve i da je predmetna odredba ništetna, tužiteljici nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno članku 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz članka 8. ugovora o kreditu, ista je ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Ugovorom o kreditu za tužiteljicu je predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik sredstva koja isplaćuje, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom. Međutim, tuženik nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Tuženik stoga trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u ovom slučaju nije ostvareno. Naknada koja je predviđena spornim člankom 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužiteljica platila da je kredit nastavila otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. Tužiteljica ne može isticati ništetnost članka. 8. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate jer tužiteljica nije dokazala da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Na kraju tuženik ističe i da je potraživanje tužiteljice u odnosu na isplatu u zastari.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u ugovor o kreditu broj: 016-557/2007 od 28. svibnja 2007. (str. 6-10 spisa), otplatni plan (str.11-12 spisa), nalog za uplatu od 17.11.2010. (str. 13 spisa), sudsku praksu (str. 14-21 spisa, str. 25- 50 spisa), izvod iz Zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. (str. 22-24 spisa), sudsku praksu (str. 72-146 spisa), pregled troškova financiranja tuženika za period od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate (str. 147-161 spisa), Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“ (str. 162- 168), izjavu zaposlenika tuženika LP (str. 169-171 spisa), Aneks br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 173-231 spisa), izjava zaposlenika tuženika HP (str. 232- 231 spisa), sudsku praksu (str. 248-296 spisa), simulaciju nedospjelih kamata (str. 300 spisa), te je saslušana tužiteljica RP.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Nije sporno da je tužiteljica, kao korisnica kredita, sklopila s prednikom tuženika, kao kreditorom, ugovor o kreditu broj: 016-557/2007 od 28. svibnja 2007., u kojem ugovoru je u članku 5. stavak 2. ugovora o kreditu (Troškovi) određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, dok je u članku 8. stavak 2. ugovora o kreditu (Prijevremena otplata kredita) određeno je da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

7. Sporno je da li su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koje odredbe su sadržane u članku 5. stavak 2. i članku 8. stavak 2. ugovora o kreditu, ništetne te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem tih odredbi ugovora isplatila tuženiku.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-557/2007 koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao banke, 28. svibnja 2007., utvrđeno je da je u članku 5. stavak 2. toga ugovora određeno da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, dok je u članku 8. stavak 2. ugovora o kreditu određeno da je prednik tuženika u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

9. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica RP u svom iskazu u cijelosti je ostala kod navoda iz tužbe te je iste dopunila i objasnila. Tako je iskazala da je predmetni kredit koristila za kupnju automobila koji je cijelo vrijeme, sve do prijevremene otplate kredita, koristila isključivo za osobne potrebe. U vrijeme podizanja tog kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva, niti je imala kakav obrt. Kada je došla u banku razgovarati o podizanju kredita nitko od službenika nije joj dao nikakve brošure s općim informacijama o kreditu. Kada je došla potpisati ugovor o kreditu on ju je već dočekao unaprijed pripremljen, radilo se o tipskom ugovoru i ona nije mogla utjecati na njegov sadržaj. U banci joj nije dana mogućnost da pregovara o odredbama ugovora o kreditu niti joj je tko u banci detaljno objašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je pročitala i uočila je odredbe članka 5. i članka 8. koje se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu. U vezi ulazne naknade u banci je pitala na koji način će se ona naplatiti s obzirom da tada sa sobom nije imala novac kojim bi platila naknadu te joj je rečeno da će se naknada naplatiti zajedno s ratama kredita. Što se tiče izlazne naknade u banci su joj rekli da joj ne mogu točno reći koliki će biti iznos izlazne naknade u slučaju prijevremene otplate kredita jer se to ne može unaprijed izračunati i ovisi o tome kada će kredit biti u potpunosti plaćen. Na laičkoj razini razumjela je što znače pojmovi ulazna i izlazna naknada ali napominje da ona nije financijski stručnjak. Odredbe članka 5. i članka 8. ugovora o kreditu bile su joj jasne ali u njima nije bilo nikakvih detalja o troškovima koji se pokrivaju iz tih naknada i uslugama koje banka pruža za te naknade. U odnosu na ulaznu naknadu u banci joj je rečeno da se radi o nekim troškovima banke zbog kojih se ta naknada plaća i nije tražila dodatna pojašnjenja jer je vjerovala banci. Nitko od službenika u banci nije joj rekao koji troškovi se točno pokrivaju iz ulazne naknade niti koje usluge banka pruža za tu naknadu. Što se tiče izlazne naknade, navodi da je imala sam prometu nezgodu u kojoj je njezin auto u potpunosti uništen pa je morala otplatiti kredit. Kada se u vezi toga došla informirati u banku napravljen je izračun i na papiriću joj je napisano što sve treba platiti. Tada je prema tim izračunima vidjela da uz prijevremenu otplatu kredita plaća I izlaznu naknadu ali joj nije rečeno koji troškovi se točno pokrivaju iz te naknade niti koje usluge banka pruža za tu naknadu. Prije ovoga nije imala drugih kredita.

10. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati te je potvrdila da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora o kreditu.

11. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Odredbom članka 1024. stavak 2. ZOO propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a stavkom 4. toga članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

13. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je svoj položaj potrošača dokazala priloženim ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podignula kredit za kupnju automobila kojega je kroz čitavo ugovorno razdoblje koristila isključivo za osobne potrebe, a u vrijeme podizanja kredita nije bila nositelj OPG-a, član nekog trgovačkog društva i nije imala obrt, dakle, kredit je uzela za vlastite, privatne svrhe. Budući da tužiteljica sredstva iz kredita nije koristila u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, isto znači da je tužiteljica potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

14. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužiteljice te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj takvog ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama ugovora o kreditu, pa joj tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 5. stavak 2. te o odredbi članka 8. stavak 2. ugovora o kreditu, koje se odnose na naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iz čega proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužiteljice) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. Iz navedenog proizlazi da su sporne odredbe članka 5. stavak 2. i članka 8. stavak 2. ugovora o kreditu, rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora), u čijem sastavljanju tužiteljica nije sudjelovala, nije mogla utjecati na njihov sadržaj niti joj je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja, a same ugovorne odredbe nisu dovoljno jasne i transparentne da bi tužiteljica samim čitanjem mogla zaključiti kakva joj se točno obveza istima nameće. Također treba reći da je ugovor o kreditu ponuđen na potpis tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“, dakle tužiteljica je, u slučaju neprihvaćanja spornih odredaba ugovora o kreditu, samo mogla odustati od sklapanja predloženog ugovora o kreditu.

15. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 5. i odredbi članka 8. ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

16. U smislu odredbe članka 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, suprotno navodima tuženika, odredbe članka 5. i članka 8. ugovora o kreditu po mišljenju ovoga suda ne ispunjavaju uvjet jasnih i lako razumljivih odredbi. Naime, u odredbi članka 5. stavak 2. ugovora o kreditu, osim načina utvrđivanja visine naknade (1,5% od iznosa kredita), nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Iz odredbe članka 8. stavak 2. ugovora o kreditu, čitanjem same odredbe, ne može se saznati visina naknade i što se tom naknadom podmiruje jer je određivanje iste prepušteno isključivo kreditoru i njegovim jednostranim odlukama i to odlukama koje će biti na snazi tek u trenutku prijevremene otplate kredita te po kriterijima koji su nepoznati u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i prepušteni volji kreditora. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod, tužiteljicu informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i spornim naknadama i skrenuti joj pozornosti na parametre o kojima ovisi visina tih naknada, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

17. U ovom postupku utvrđeno je da su sporne ugovorne odredbe rezultat tipskog ugovora o kojima tužiteljici nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Međutim, da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, pored navedenoga, neophodno je utvrditi i da je ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tijekom postupka, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih naknada stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, tuženik nije dokazao na što se točno odnose troškovi koji su naplaćeni sporim naknadama (s tim da se u odredbi članka 8. stavak 2.ugovora o kreditu ne navodi čak niti način utvrđivanja visine te naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor temeljem odluka koje će biti na snazi u trenutku otplate kredita), odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita i postupku prijevremene otplate kredita. Stoga ovaj sud smatra da je uslijed takvog postupanja tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka, jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužiteljici umanjeno njezino pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njezina obveza (prilikom prijevremene otplate kredita), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a s obzirom da tužiteljica na iste odredbe nije mogla utjecati niti odbiti prihvat istih, a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan, budući da je tužiteljica po ugovoru o kreditu morala platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da su naplaćene sporne naknade odgovarale stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U odnosnu na nakandu za prijevremenu otplatu kredita treba dodatno istaknuti da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. U konkretnom slučaju pozivanje tuženika na narušenu likvidonosnu i kamatonosnu strukturu bilace znači upravo da on, kroz naknadu za prijevremenu otplatu kredita, nastoji nadoknaditi kamate koje je očekivao primiti od tužiteljice, kao korisnika kredita, prema otplatnom planu, a što je protivno članku 1024. stavak 4. ZOO.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica kao potrošač s prednikom tuženika sklopila ugovor o potrošačkom kreditu, da tužiteljici nije dana mogućnost da pregovara i utječe na sadržaj odredaba ugovora o kreditu, da tužiteljica nije bila na odgovarajući način informirana o naknadama koje će morati platiti kod obrade kredita i u slučaju prijevremene otplate kredita, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, odredbe ugovora o kreditu koje sadrže obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. ZZP, koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetne.

19. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana nakon dana naplate spornih naknada, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi i te iste odredbe nametnute su tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade u vezi s obradom i prijevremenom otplatom kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovornih odredbi pa i ništetnosti istih. S druge strane tužiteljica i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača iz spornih odredaba ugovora o kreditu nije mogla zaključiti zašto joj se nameću obveze plaćanja takvih naknada i što točno istima plaća, a bez prihvaćanja koje obveze joj kredit ne bi bio isplaćen. Slijedom navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

20. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog pod točkama I. i III. izreke utvrđena ništetnost odredbi članka 5. stavak 2. i članka 8. stavak 2. ugovora o kreditu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredbi ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkama II. i IV. izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenih iznosa od 232,49 EUR i 204,25 EUR, to tim više što visina nakada nije sporna, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 2.6.2007., u odnosu na naknadu za obradu kredita, odnosno od 18.11.2010., u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kao dana kada su te naknade naplaćen, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. 21. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 8. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredaba članka 5. i članka 8. ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

23. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 13.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 17.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 5.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 200,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1 i Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 1.099,54 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

24. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Kutina, 16. siječnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljica po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba

2. Tuženiku po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba