Poslovni broj: P-1261/2024-48

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu Silvani Klisović, u pravoj stvari tužitelja: ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Burić i Koudela u Šibeniku, protiv tuženika: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupan po OD Matulić, Bilić i Vrsalović u Splitu, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Županijskog suda u Šibeniku br. 39 Su- 649/15, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 11. prosinca 2024. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu objave i dostave presude održanom dana 16. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da u roku od 15 dana, tužitelju: ŠF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13.750,66 Eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedine uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 178,76 Eura od dana 31.10.2010. godine,

- na iznos od 217,60 Eura od dana 30.11.2010. godine,

- na iznos od 258,05 Eura od dana 31.12.2010. godine,

- na iznos od 230,17 Eura od dana 31.01.2011. godine,

- na iznos od 240,29 Eura od dana 28.02.2011. godine,

- na iznos od 226,70 Eura od dana 31.03.2011. godine,

- na iznos od 228,74 Eura od dana 30.04.2011. godine,

- na iznos od 263,46 Eura od dana 31.05.2011. godine,

- na iznos od 267,01 Eura od dana 30.06.2011. godine,

- na iznos od 312,52 Eura od dana 31.07.2011. godine,

- na iznos od 270,85 Eura od dana 31.08.2011. godine,

- na iznos od 247,11 Eura od dana 30.09.2011. godine,

- na iznos od 244,15 Eura od dana 31.10.2011. godine,

- na iznos od 242,04 Eura od dana 30.11.2011. godine,

- na iznos od 252,47 Eura od dana 31.12.2011. godine,

- na iznos od 263,45 Eura od dana 31.01.2012. godine,

- na iznos od 264,27 Eura od dana 29.02.2012. godine,

- na iznos od 256,92 Eura od dana 31.03.2012. godine,

- na iznos od 260,56 Eura od dana 30.04.2012. godine,

- na iznos od 263,99 Eura od dana 31.05.2012. godine,

- na iznos od 258,54 Eura od dana 30.06.2012. godine,

- na iznos od 260,37 Eura od dana 31.07.2012. godine,

- na iznos od 257,30 Eura od dana 31.08.2012. godine,

- na iznos od 249,48 Eura od dana 30.09.2012. godine,

- na iznos od 257,74 Eura od dana 31.10.2012. godine,

- na iznos od 262,29 Eura od dana 30.11.2012. godine,

- na iznos od 260,70 Eura od dana 31.12.2012. godine,

- na iznos od 243,03 Eura od dana 31.01.2013. godine,

- na iznos od 258,08 Eura od dana 28.02.2013. godine,

- na iznos od 258,81 Eura od dana 31.03.2013. godine,

- na iznos od 252,48 Eura od dana 30.04.2013. godine,

- na iznos od 235,63 Eura od dana 31.05.2013. godine,

- na iznos od 235,18 Eura od dana 30.06.2013. godine,

- na iznos od 238,81 Eura od dana 31.07.2013. godine,

- na iznos od 245,63 Eura od dana 31.08.2013.godine,

- na iznos od 256,04 Eura od dana 30.09.2013.godine,

- na iznos od 250,68 Eura od dana 31.10.2013.godine,

- na iznos od 253,76 Eura od dana 30.11.2013.godine,

- na iznos od 257,29 Eura od dana 31.12.2013.godine,

- na iznos od 180,89 Eura od dana 31.01.2014.godine,

- na iznos od 184,82 Eura od dana 28.02.2014.godine,

- na iznos od 183,63 Eura od dana 31.03.2014.godine,

- na iznos od 179,02 Eura od dana 30.04.2014.godine,

- na iznos od 177,14 Eura od dana 31.05.2014.godine,

- na iznos od 177,64 Eura od dana 30.06.2014.godine,

- na iznos od 183,60 Eura od dana 31.07.2014.godine,

- na iznos od 187,93 Eura od dana 31.08.2014.godine,

- na iznos od 186,95 Eura od dana 30.09.2014.godine,

- na iznos od 191,09 Eura od dana 31.10.2014.godine,

- na iznos od 193,99 Eura od dana 30.11.2014.godine,

- na iznos od 192,45 Eura od dana 31.12.2014.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 31.01.2015.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 28.02.2015.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 31.03.2015.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 30.04.2015.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 31.05.2015.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 30.06.2015.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 31.07.2015.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 31.08.2015.godine,

- na iznos od 194,51 Eura od dana 30.09.2015.godine, pa do isplate i to od dana dospijeća pojedinog obroka pa do dana 31. srpnja 2015. godine uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godne, pa do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.837,48 Eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. U ovoj pravnoj stvari bila je donesena prvostupanjska presuda pod posl.br. P-1630/2019 od dana 19.12.2023.g. kojom je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana, tužitelju isplati iznos od 18.637,96 EUR/140.427,69 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedine uplate, pobliže opisano u toč. I. izreke te presude, te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.441,88 Eura (toč. II. izreke).

2. Protiv gore citirane prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja te tuženiku naknade parnični troškovi, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odlučujući povodom žalbe Županijski sud u Zadru donio je rješenje pod posl.br. Gž-166/2024-2 od 18. lipnja 2024.g. kojim je ukinuo presudu Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1630/2019-27 od 19. prosinca 2023. i predmet vratio sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

4. Tužitelj u nastavku rasprvaljanja i dalje navodi da je s tuženikom dana 21. lipnja 2006.g. zaključio Ugovor o kreditu broj 9011575082 kojim da je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 171.281,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim istim ugovorom, a koji da je sklopljen na razdoblje od 30 godina odnosno je ugovorena otplata kredita u 360 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate, da je prvotno ugovorena redovna kamata iznosila 4,15% godišnje, promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora anuitet da je iznosio 832,60 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja za CHF, da je dana 15. prosinca 2015.g. sklopljen dodatak ugovora o kreditu, a kojim da je dodatkom provedena konverzija denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da je kredit još uvijek u otplati, da je tuženik standardiziranom ugovoru u čl. 4. utvrdio da je kamatna stopa promjenjiva skladu s odlukom kreditora bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, a o kojoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo, da je tuženik povrijedio potrošačko pravo tužitelja tako što da je u Ugovoru o kreditu koristio nedopuštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba da je ništetna, da je dakle tuženik protupravno, jednostrano, neobrazloženo i na štetu tužitelja vršio promjene kamatne stope, a što da je vidljivo iz početnog otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice, te uplata po kreditu do 11. travnja 2019.g., Tužitelj nadalje navodi da pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 16. srpnja 2014.g. nedvojbeno dokazuje da je postupanje tuženika protupravno i da je ništetna odredba kojom je tuženiku dozvoljena jednostrana promjena kamate, a da je istom presudom potvrđena presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. i koje presude da su potvrđene presudom VSRH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.g. i to, između ostalog i u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjivana u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je razvidno da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka u navedenom razdoblju na koje se presuda odnosi u kojem je tuženik u odnosu na tužitelja povećavao kamatnu stopu i iz čega da proizlazi protupravnost postupanja tuženika, da je presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 16. srpnja 2014.g. obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, a to stoga što da su citirane presude donesene povodom kolektivne tužbe podnesene sukladno čl. 502.a ZPP, te tužitelj posebno naglašava da je čl. 502.c ZPP propisano da sud prilikom odlučivanja o pojedinačnim slučajevima je vezan pravnim utvrđenjima presuda koje su donesene povodom kolektivnih tužbi, pa da je tako i sud koji će odlučivati u ovom postupku vezan pravomoćnim utvrđenjem suda da su navedene ugovorne odredbe ništetne. Tužitelj navodi da sukladno čl. 323. ZOO ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila, a da iz svega navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja da se ogleda u razlici obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih (ništetnih) promjena kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu, kao i u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na tečaja CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora. Tužitelj navodi da sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da nije otklonjena neravnoteža prava i obveza zbog ugovaranja nepoštenih odredaba o CHF valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi, a da tužitelju nije nadoknađena razlika preplaćenih kamata, pa naposljetku, nakon što je tužitelj zaprimio nalaz i mišljenje izrađen po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove, Goranu Miljasu, dip.oecc., da je razvidno da je tužitelj preplatio kredit za 18.637,96 EUR /140.427,69 kn (a koja razlika je nastala uslijed promjene početno ugovorene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF) i predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev, pobliže opisan u izreci ove presude i naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

5. Tuženik u nastavku raspravljanja se i dalje protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, te predlaže sudu isti odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka, navodeći da predmetnom tužbom, tužitelj zahtijeva isplatu temeljem navodno ništetnih pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9011575082 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 21.06.2006. godine koje se tiču ugovorene valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope, i to iznosa od 73.338,95 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos od datuma dospijeća pa sve do isplate, da svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu te da je postupanje prilikom ugovaranja kredita u švicarskim rancima (CHF) bilo nepošteno jer korisnik kredita nije upozoren na rizičnost kredita, a koje postupanje da je presudama P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, te Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod PŽ-6632/2017, kao i Vrhovnog suda Revt-575/2016, utvrđeno nepoštenim i ništetnim, da tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, te odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te da tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih razloga. Tužitelj i tuženik da su zaista Ugovor o kreditu broj 9011575082, kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 171.281,36 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,15 % godišnje. Međutim, iste stranke da su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 15.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011575082 koju činjenicu tužitelj navodi u tužbi, međutim, sasvim pogrešno da drži kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Tuženik navodi da tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da je stupio na snagu 30. rujna 2015.godine. Sukladno navedenom zakonu banka da je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita da je s druge strane, bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije, te da dok da je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita da je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno da uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF da je prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom da se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno da podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno da uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj da ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome da bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane da ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako da je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom da je definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije, pa tako da je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe da jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju da je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 4.887,30 EUR-a, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata da se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužitelj da se nadalje u svoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, da se odnosi samo i isključivo na kredite u CHF, a kako da to ovdje nije slučaj, jer da se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naprijed navedenom odlukom VSRH da je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes da gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te kao dokaz na navedene okolnosti dostavlja pravno mišljenje prof.dr.sc. FF i doc.dr.sc. AF s Pravnog fakulteta u Zagrebu u kojem je detaljno pojašnjeno kako je recentnom odlukom VSRH Rev 2221/2018 od 03.09.2019.g. zauzeto upravo naprijed navedeno stajalište u pogledu konvertiranih ugovora o kreditu. Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020. godine u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke: „ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“ Naime, prema iznesenom stajalištu pravni interes za utvrđivanje ništetnosti svakako da bi imali oni korisnici konvertiranih kredita kod kojih konverzija nije bila provedena u skladu s obvezujućim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK) i oni korisnici kredita kod kojih bi ništetnost proizlazila iz općih odredbi obveznog prava, neovisno o odredbama ZPK-a, drugim riječima, ostali korisnici kredita kojima je konverzija provedena sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK-a, a ugovor o kreditu sklopljen sukladno općim propisima Zakona o obveznim odnosima kao lex generalisa nemaju pravni interes utvrđivati ništetnost pojedinih odredaba (konvertiranih) ugovora o kreditu niti postavljati kondemnatorne zahtjeve na isplatu. Naprijed navedeno da je potvrđeno i recentnom sudskom praksom pa dostavlja za sud i protivnu stranu Presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1890/2019 od 17. veljače 2020.g. u kojoj se, među ostalim, navodi: … jer je zaključenjem dodatka ugovora o kreditu u cijelosti uređen odnos stranaka koji nastanu momentom zaključenja ugovora o kreditu od 10. svibnja 2006.g. pa nadalje čime je denominacijom odnosno promjenom valute i utvrđenjem kamatne stope u cijelosti uređen odnos ovih stranaka nastao iz osnovnog ugovora o kreditu. Eventualnim donošenjem presude kojim se prihvatio tužbeni zahtjev došlo bi do stvaranja, de facto, dvostruke obveze tužene spram tužiteljice…“ Nadalje tuženik navodi da, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a da je propisano sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda da se ukazuje pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Nadalje, tuženik navodi daje nesporno Zakonom o obveznim odnosima i to baš člancima 22. i 26. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa tako odredba članak 22. ZOO-a da propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, a sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući da je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda da je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule da je iskazao Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „ Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“, a da i Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, da nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja da nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, da je sasvim jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Nadalje, da je nesporno Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a da nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj da samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi da ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom smislu tuženik citira presudu Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Tuženik navodi da, ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također da je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik navodi da nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija, već dapače, da svaka promjena kamatne stope je rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope da postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope i kako da je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope i pri tome da je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio, te da su takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope da su uvedeni izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014.godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu da je zaključen 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik navodi da je sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik da je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik da je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, da je jasno da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, a da je pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno i pogrešno, te svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava i u tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim, pa da se tako pod 1./točka j. Priloga navodi: Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi …o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom. Kako da se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to da je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci da nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak i važnim ističe i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik da je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta, te je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom pravcu da je ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „ Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor da je višestruko provjeravan, kako od strane službenika banke, tako i po javnom bilježniku, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako da sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja da je moguće jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što da je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. kojom da je stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa, pa tako da se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora!“ Naposljetku, tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja u utuženom iznosu na ime ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, sve uvećano za pripadajući iznos z.z. kamata, te ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim, jer da je odredbom članka 215. ZOO propisano je da Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to da je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine. Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a da je propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Dodatkom Ugovora o kreditu broj koji je solemniziran po javnom bilježniku stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu godine čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove. Drugim riječima, potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju da nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

6. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu broj 9011575082 od dana 21.06.2006. godine, Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011575082 od dana 15.12.2015. godine, presude Županijskog suda u Splitu, Gž-1070/2017, presude Županijskog suda u Varaždinu, Gž- 794/2018, otplatnog plana, prijepisa knjigovodstvene kartice, uplata po kreditu do 11. travnja 2019.g., pravnog mišljenja prof.dr.sc. FF i doc.dr.sc. AF s Pravnog fakulteta u Zagrebu od dana 17.10.2019.g. , presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ž-6632/17, Izračuna razlike kamata po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vještaka Hrvojke Bačić, dipl. oecc. od 6.6.2019.g. i 22.10.202.g., Izvatka iz zemljišne knjige za K. O. [katastarska općina], Z. U. [broj ZK uloška], nalaza i mišljenja sačinjenog po stalnom sudskom vještaku Goranu Miljasu, dipl. oecc. od 21.8.2023.g., dopune nalaza i mišljenja sačinjene po stalnom sudskom vještaku Goranu Miljasu, dipl. oecc. od 9.10.2024.g., Zaključka ŽS u Varaždinu od 14.6.2023.g., dok je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka ŠFF i tužitelja ŠF, kao stranke, obzirom da je iste sud smatrao suvišnim u ovoj pravnoj stvari.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Prije svega valja navesti da je u konkretnom slučaju tužitelj točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi saznao nakon provođenja financijskog vještačenja, pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku, slijedom čega je ovaj sud prihvatio preinaku.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik s osnove ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 9011575082 koji je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, dana 21. lipnja 2006. u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, kao i u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa i bez primjene valutne klauzule za razdoblje od, kako je to zatražio tužitelj imajući u vidu istaknut prigovor zastare, listopada 2010.g. do zaključno rujna 2015.g.

10. Pregledom Ugovora o kreditu broj 9011575082 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 21.06.2006. godine, proizlazi da je ugovor sklopljen na iznos kredita od 171.281,36 CHF, po kamatnoj stopi od 4,15% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, te da se naknada od iznos kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a rok otplate je 360 mjeseci.

11. Pregledom Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 15. prosinca 2015.g. razvidno je da je istim provedena konverzija i kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Eur-ima.

12. Tužitelj ističe da je tuženik protupravno, jednostrano, neobrazloženo i na štetu tužitelja vršio promjene kamatne stope, čime da je povrijedio potrošačko pravo tužitelja.

13. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 21. lipnja 2006. godine stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 9011575082, za kupnju stambenog objekta, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 171.281,36 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF devize na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora).

13.1. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita na 360 mjeseci otplatom jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora. .

13.2. Ugovorom je određeno da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjeseca dana od dana prijenosa kredita u otplatu, a anuiteti da dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta.

13.3. Nadalje, nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana, te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,15 % godišnje, da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 7. uređen način otplate.

14. U postupku je, dakle, utvrđeno da je kamatna stopa ugovorena u Ugovoru o kreditu kao promjenjiva, te da se ista s početnih 4,15% godišnje, tijekom otplate kredita mijenjana odlukom tuženika.

15. Ugovor je u otplati do kolovoza 2036.g. i konvertiran Dodatkom ugovoru o kreditu broj 9011575082 od 15.12.2015.g.

16. Iz kreditne dokumentacije je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

17. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

18. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

21. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

22. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

23. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

24. Unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činio tuženik, je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva.

25. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

26. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

27. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

28. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

29. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

30. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode.

32. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

33. Tuženik tijekom postupka ukazuje da je sud propustio ukalkulirati iznos preplate prema čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu u iznosu od 4.887,30 Eura, pa o toj odlučnoj činjenici, odnosno je li u konkretnom slučaju u dosuđeni iznos uračunat iznos preplate po konverziji ili ne i zbog čega, drugostupanjski sud navodi da nema razloga, te kako da sud prvog stupnja svojom odlukom nije obuhvatio razdoblja otplate kredita kada je tečaj CHF padao, ukazuje na stajalište proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog na sjednici od 18. prosinca 2023. prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, kao što je u konkretnome slučaj, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, da sud nije ovlašten, niti dužan, umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita.

34. Sukladno uputi višeg suda vještaku Goranu Miljasu, sud je dao nalog da isti izračuna - ukalkulira iznos preplate prema čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu u iznosu od 4.887,30 EUR, koji proizlazi iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka, je li u konkretnom slučaju u dosuđeni iznos uračunat iznos preplate po konverziji ili ne, dovesti u korelaciju izračun preplate anuiteta s efektima konverzije, odnosno uključiti iznos preplate po osnovi konverzije u izračun izvršen u njegovom osnovnom nalazu i mišljenju, pa iz dopune nalaza i mišljenja dostavljene sudu dana 9. listopada 2024. proizlazi da iznos konverzije kredita od 4.887,30 EUR koji proizlazi iz čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu nije ukalkuliran u iznos preplate anuiteta u nalazu i mišljenju br. 42/2023, od 21.kolovoza 2023.g., iz jednostavnog razloga što on kao vještak financijske struke nema ovlaštenje napraviti takvo što, odnosno nije bio ovlašten samovoljno tumačiti propise i sudsku praksu, imajući u vidu okolnost da obvezujuće pravno mišljenje Vrhovnog suda RH po navedenom pitanju još nije doneseno i u tom se smislu ogradio u nalazu i mišljenju br. 42/2023, gdje je istakao „da je utvrđivanje obeštećenja potrošača pravno pitanje o kojemu ne može odlučivati vještak već isključivo sud.“ Nakon dopunskog zadatka kojeg mu je zadao prvostupanjski sud te upute višeg suda za njega da je predmet dopunskog vještačenja u potpunosti jasan te je izvršio odbitak iznosa konverzije utvrđenog u čl.5. Dodatka ugovora o kreditu u iznosu od 4.887,30 EUR (37.326,75 kn) te iskazao nakon odbitka mjesečne iznose u kunama i EUR-ima nastavno naglašavajući da je iz iznosa konverzije zatvorio najprije mjesečne tražbine preplate anuiteta koje imaju najstarije dospijeće, iznose u mišljenju prikazane u kunama preračunao u EUR-e primjenom jedinstvenog pravila za preračunavanje i zaokruživanje definiranog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022), primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznosi 7,53450 kuna za Euro, te je prikazao izračun odbitka konverzije od ukupne preplate anuiteta u tablici dopune vještva, iz kojeg naposljetku proizlazi da potraživanje tužitelj iznosi 13.750,66 Eura, a koliko tužitelj i potražuje svojim uređenim tužbenim zahtjevom sukladno nalazu vještaka i pobliže opisano izreci ove presude.

35. Ocjenjujući materijalne dokaze i posebno dopunski nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u potraživanom iznosu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate, dok tuženik neosnovano prigovara da su ugovorne odredbe bile jasne i dopuštene pa da nisu ništetne, a neosnovano se protivi i načinu obračuna zbog ništetnih odredaba Ugovora pa je obveza tužitelja bila vratiti ono što je primio i na temelju obračuna prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao što i neosnovano prigovara i na utjecaj presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pa je, slijedom svega navedenog, valjalo presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

36. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 151., čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, pa je tužitelju, koji je u cijelosti uspio u parnici, priznat parnični trošak uvećan za 25% PDV-a i to za sastav tužbe u iznosu od 250,00 Eura prema Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, dalje: Tarifa), trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku na ročištu dana 21.12.2021.g. u iznosu od 250,00 Eura, za zast. na roč. od 7.3.2023.g.u iznosu od 250,00 Eura, za zast. na roč. od 28.3.2023.g. u iznosu od 250,00 Eura, za zast. na roč. od 4.10.2023.g. u iznosu od 250,00 Eura, za zast. na roč. od 26.10.2023.g. u iznosu od 250,00 Eura, za zast. na roč. od 30.11.2023.g. u iznosu od 250,00 Eura, za zast. na roč. od 29.8.2024.g. u iznosu od 250,00 Eura i za zast. na roč. od 11.12.2024.g. u iznosu od 250,00 Eura, sve prema Tbr. 9. Tarife, za sastav podneska od 27.10.2020.g. u iznosu od 250,00 Eura, za sastav podneska od 20.1.2021.g. u iznosu od 250,00 Eura, za sastav podneska od 14.3.2023.g. u iznosu od 250,00 Eura, za sastav podneska od 29.9.2023.g. u iznosu od 250,00 Eura, za sastav podneska od 25.10.2023.g. u iznosu od 250,00 Eura, za sastav podneska od 26.7.2024.g. u iznosu od 250,00 Eura i za sastav podneska od 29.10.2024.g. u iznosu od 250,00 Eura, sve prema Tbr. 8. Tarife, te za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 800,00 Eura, jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 4.550,00 Eura, a uvećano za sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 287,48 Eura što iznosi 4.837,48 Eura, koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju na ime parničnog troška, kako je to pobliže opisano u toč. II. izreke ove presude.

U Šibeniku, dana 16. siječnja 2025.g.

Sutkinja:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za žalbu za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena. Za ostale stranke rok za žalbu teče od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena