REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1784/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanela Prša, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 10. prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Sanele Prša, odvjetnice, i zamjenice punomoćnika tuženika PF, odvjetničke vježbenice, dana 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 10. st. 1 i st.2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/514000607-51400607-5103711467 zaključenog dana 5. listopada 2007. između tužitelja VF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, a koje odredbe glase: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800 % (nula cijelih osamsto posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 isplatiti tužitelju VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 605,82 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5. studenog 2007. pa do isplate određenim do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 602,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 16. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607-51400607-5103711467 s tuženikom, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 129.577,99 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ovu tužbu podnosi jer smatra da mu je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik neovlašteno naplatio jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 0,800 % iznosa kredita tj. iznos od 4.564,57 kn tj. 605,82 EUR. Predmetne jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 0,800% tuženik je naplatio tužitelju temeljem ništetnih odredbi članka 10. stavka 1.i 2. predmetnog Ugovora o kreditu, a koje odredbe glase:

„ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,800 % (nula cijelih osamsto posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK),obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

2. Predmetni ugovor je dan tužitelju na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu ugovora od strane tuženika te tužitelj nije dobio bilo kakve informacije o troškovima obrade kredita. Ugovorena odredba nije u cijelosti jasna jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Njome je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 605,82 EUR. U vrijeme zaključenja ugovora je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14, u nastavku ZZP-a) koji u čl. 96. st. 1. kaže da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ugovorenom odredbom je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade/troška za obradu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. Iz navedenog proizlazi da je predmetna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga predmetna odredba ništava, u smislu odredbe u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP.

3. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 10. st. 1 i st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607- 51400607-5103711467 od dana 5.10. 2007. te naloži tuženiku da mu isplati iznos od 605,82 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 5.11.2007. pa do isplate, sve uz naknadu troška ovog parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/514000607-51400607-5103711467 (list 33 – 40 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 41 – 53 spisa), otplatni plan za kredit (list 54 – 59 spisa).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelju osporava status potrošača. Ističe prigovor zastare. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na navode tužbe da su odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita djelomično ništetne, tuženik ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,80 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Stoga nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

5. Tuženik navodi i da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koja je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, g. BF tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 0,80 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Istom su se pokrivali operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) i povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 0,80 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 4.564,47 kn / 605,82 EUR.

6. Tuženik nadalje ističe da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Stoga, sve i da je dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 24.10.2007. Ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi sporna odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. U cijelosti osporava zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata. Smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Stoga bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

Tuženik uz odgovor na tužbu kao dokaz prilaže Obračun naknade za bankarske usluge od 24.10.2007. (list 77 spisa).

7. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikovim navodima iz odgovora na tužbu se u cijelosti protivi kao neosnovanima. U odnosu na osporavanje tužitelju statusa potrošača napominje da je iz samog Ugovora o kreditu razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom za koju je u ugovoru naznačen njegov osobni identifikacijski broj, a u njemu nije navedeno da se sredstva kredita koriste za poslovne svrhe, te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Poziva se na čl. 2 Direktive 93/13 kojim je definirano da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a tako je određeno i čl. 5. ZZP. Naglašava da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

8. U pogledu navoda tuženika o tijeku zakonskih zateznih kamata tužitelj smatra da ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja jer je predmetnu spornu odredbu tuženik nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja te je nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Također je tijek zakonskih zateznih kamata razriješen i odlukom Vrhovnog suda RH Revd- 1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U odnosu na istaknuti prigovor zastare se tužitelj poziva pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. 1. 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom da se o pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Stoga zastara počinje teći tek od presuđenja pa tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari. Tuženik je u cijelosti ostao kod navoda iz odgovora na tužbu i svih istaknutih prigovora.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju mu je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 10. st. 1 i st. 2 Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/514000607-51400607-5103711467 sklopljenog dana 5.10.2007. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik naplatio tužitelju iznos od 605,82 EUR. Sporno je da li je ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan tuženiku platiti 0,800 % (naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora i u kojoj se istovremeno navodi suglasnost korisnika kredita da mu se tako obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika. Sporno je i je li o njoj tužitelj mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženikom davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj te je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 605,82 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom.

10. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu, saslušanjem svjedoka GF (list 203 – 204 spisa) te saslušanjem tužitelja VF (list 204 spisa). Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

11. Na temelju iskaza svjedoka GF, djelatnika tuženika koji je u ime tuženika potpisao predmetni Ugovor o kreditu sa tužiteljem, sud zaključuje da tužitelju nije posebno pojašnjeno na što se naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita odnosi niti kako je određena njena visina. Svjedok ni sam nije znao koji troškovi ulaze u obradu zahtjeva i odobravanje kredita i što se podmiruje iz sporne naknade. Zna da je više rangirani službenik mogao odlučiti i da se klijent oslobodi od plaćanja naknade, no on osobno nije komunicirao sa klijentima na način da bi ikome govorio takva mogućnost postoji.

12. Tužitelj ŽF u svom iskazu pojašnjava da je predmetni kredit podigao radi kupnje svoje prve nekretnine. Bio je kreditno sposoban te je odlučio podići kredit u Erste banci. Sjeća se da je novac išao direktno na račun graditelja. Razumije što znače odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i odredba o naknadi jer je ugovor pročitao i nije imao posebnih pitanja. Tako nije ni pitao na što se odnosi naknada za obradu kredita. Nisu mu uručeni nikakvi letci iz kojih bi bila vidljiva visina naknade. Naglašava da je bio sretan što je uspio dobiti kredit i da mu je službenik u banci jasno rekao da je ugovor takav kakav je. Dakle, ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi.

13. Povezujući opisane iskaze sa naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 10., ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati budući niti službenik banke sa kojim je tužitelj ugovarao predmetni kredit nije znao na što se ista odnosi i na temelju kojih je parametara određena njena visina (prema čl. 10 st. 1 Ugovora ista iznosi u iznosu od 0,8 % na iznos kredita) i koliko će u konačnici ista iznositi (ovisi o iznosu odobrenog kredita). Tuženik na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, svrhu i parametre na temelju kojih je određena visina naknade nije dokazao niti u ovom postupku, a pojašnjenje koje nudi u odgovoru na tužbu, da se iz obračunate naknade naplaćuju operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) sud ocjenjuje paušalnim i neuvjerljivim jer bi, po prirodi stvari, visina tog troška bila lako odrediva i po visini neovisna o iznosu kredita koji se odobrava, što u konkretnom primjeru nije slučaj.

14. Dakle, tuženik sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, njenoj namjeni i visini niti ga je posebno upozorio na značaj te odredbe. Na potpis mu je dao unaprijed pripremljen, standardni ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, a točan iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita je tužitelj saznao tek po potpisivanju ugovora. Navedeno proizlazi i iz tuženikovog Obračuna naknade za bankarske usluge koji je sastavljen nakon sklapanja ugovora, dana 27.10.2007. (ugovor je sklopljen 5.10.2007.). Po tuženiku određena i obračunata naknada u nespornom iznosu od 605,82 EUR je tužitelju ustegnuta od iznosa ukupno odobrenog kredita prilikom njegove isplate dana 5.11.2007. Sve navedeno spornu odredbu čl. 10 Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi.

15. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

16. Odredbom čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03,45/97,79/07, u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

17. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredba čl. 10 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/514000607- 51400607-5103711467 nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna niti je lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredi, a tužitelju nije pojasnio niti predočio koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu, tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Navedeno nije poznato niti djelatniku tuženika koji je potpisivao ugovor sa tužiteljem. Kako je tužitelj točan iznos tako određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita i uručenja otplatnog plana, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj, koji ni na koji način nije mogao utjecati na određenu visinu (0,8% iznosa kredita) nije znao niti koliko će ista iznositi. Stoga je naplata tako određene sporne naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno, nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

18. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 10 koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 605,82 EUR koji je ustegnuo tužitelju od iznosa ukupnog odobrenog kredita prilikom njegove isplate i to dana 5.11.2007. to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

19. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

20. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 18.5.2024. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8 t.1), podneska od 18.5.2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8.t.3) te zastupanja na ročištima održanim dana 9.9.2024. i 10.12.2024. u iznosu od po 50 bodova za svako (Tbr. 9.t.1). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 112,50 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 562,50 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 602,31 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 16.1.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 16. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rj za pristojbu na presudu

2. Pun. tuženika