REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-1419/2022-88

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 27. studenog 2024. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Stipe Vuletića, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika SK, odvjetničke vježbenice, dana 16. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u čl. 3. i čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu br. br. 016-700/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kojeg su tužitelj ĐK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija br. 6, OIB 14036333877 kao kreditor zaključili dana 26. travnja 2005.godine u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik, pa ti članci u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužiteljici ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o kamatnoj stopi iznos od 5.908,03 Eura, sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznos od:

10,98 Eura od dana 1.10.2007. godine

8,46 Eura od dana 1.2.2008. godine

11,35 Eura od dana 1.3.2008. godine

57,31 Eura od dana 1.4.2008. godine

53,86 Eura od dana 1.5.2008. godine

55,34 Eura od dana 1. 6.2008. godine

56,01 Eura od dana 1.7.2008. godine

55,00 Eura od dana 1.8.2008. godine

55,04 Eura od dana 1.9.2008. godine

55,63 Eura od dana 1.10.2008. godine

86,39 Eura od dana 1. 11.2008. godine

82,01Eura od dana 1.12.2008. godine

87,55 Eura od dana 1.1.2009.godine

88,39 Eura od dana 1.2.2009. godine

88,76 Eura od dana 1.3.2009. godine

87,70 Eura od dana 1.4.2009. godine

87,89 Eura od dana 1.5.2009. godine

86,27 Eura od dana 1.6.2009. godine

85,06 Eura od dana 1.7.2009. godine

85,37 Eura od dana 1.8.2009. godine

85,99 Eura od dana 1.9.2009. godine

85,92 Eura od dana 1.10.2009. godine

85,27 Eura od dana 1.11.2009. godine

86,46 Eura od dana 1.12.2009. godine

87,39 Eura od dana 1.1.2010. godine

88,73 Eura od dana 1.2.2010. godine

88,42 Eura od dana 1.3.2010. godine

90,23 Eura od dana 1.4.2010. godine

89,86 Eura od dana 1.5.2010. godine

90,53 Eura od dana 1.6.2010. godine

96,42 Eura od dana 1.7.2010. godine

95,17 Eura od dana 1.8.2010. godine

98,86 Eura od dana 1.9.2010. godine

97,56 Eura od dana 1.10.2010. godine

95,48 Eura od dana 1.11.2010. godine

99,79 Eura od dana 1.12.2010. godine

91,16 Eura od dana 1.1.2011. godine

87,74 Eura od dana 1.2.2011. godine

89,02 Eura od dana 1.3.2011. godine

87,49 Eura od dana 1.4.2011. godine

87,73 Eura od dana 1.5.2011.godine

94,09 Eura od dana 1.6.2011.godine

94,68 Eura od dana 1.7.2011. godine

99,98 Eura od dana 1.8.2011. godine

97,21 Eura od dana 1.9.2011. godine

94,18 Eura od dana 1.10.2011.godine

82,30 Eura od dana 1.11.2011. godine

82,07 Eura od dana 1.12.2011.godine

83,29 Eura od dana 1.1.2012.godine

84,34 Eura od dana 1.2.2012. godine

84,45 Eura od dana 1.3.2012. godine

83,65 Eura od dana 1.4.2012.godine

84,13 Eura od dana 1.5.2012.godine

84,43 Eura od dana 1.6.2012.godine

83,80 Eura od dana 1.7.2012.godine

83,91 Eura od dana 1.8.2012.godine

83,43 Eura od dana 1.9.2012.godine

82,44 Eura od dana 1.10.2012.godine

83,42 Eura od dana 1.11. 2012. godine

83,85 Eura od dana 1.12 2012.godine

83,45 Eura od dana 1.1.2013. godine

81,50 Eura od dana 1.2.2013.godine

83,08 Eura od dana 1.3.2013.godine

83,17 Eura od dana 1.4.2013. godine

82,48 Eura od dana 1.5.2013. godine

80,46 Eura od dana 1.6.2013.godine

80,36 Eura od dana 1.7.2013.godine

80,79 Eura od dana 1.8.2013.godine

81,51 Eura od dana 1.9.2013.godine

85,18 Eura od dana 1.10.2013.godine

81,92 Eura od dana 1.11.2013.godine

82,26 Eura od dana 1.12.2013.godine

82,63 Eura od dana 1.1.2014. godine

pa do isplate za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužiteljici ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 3.717,54 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe na način izvršen podneskom od 24. listopada 2024. godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika 26. travnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 016-700/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini u kunskoj protuvrijednosti od 93.700,00 CHF na rok od 30 godina uz kamatnu stopu od 4,95% te protuvrijednost mjesečnog anuiteta u iznosu od 500,14 CHF. Tijekom trajanja kreditnog odnosa tuženik je u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu na način da je u periodu od 31. kolovoza 2007. do 29. veljače 2008. iznosila 5,20%, u periodu od 29. veljače 2008. do30. rujna 2008. 6,20%, u periodu od 30. studenog 2010. do 30. rujna 2011. 6,50% te u periodu od 30. rujna 2011. do 31. prosinca 2013. 6,30%. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 kojom je utvrđeno da su banke, između ostalih i ovdje tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna. Kako je tužitelj u periodu od 30. rujna 2007. do 31. prosinca 2013. plaćao znatno veću kamatu i veće mjesečne anuitete, tužbom potražuje isplatu razlike između anuiteta prema otplatnom planu i visine anuiteta koje je u tom periodu platio u iznosu od 33.539,74 kune sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci presude uz naknadu parničnog troška u iznosu od 19.820,00 kuna.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Tvrdi da je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao u skladu sa važećim kogentnim propisima i to čl. 59. i 74. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Navodi da Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti pa osim što je kamatna stopa određena, ista je i jasna, uočljiva i lako razumljiva te sukladno čl. 84. ZZP-a odnosno čl. 99. ZZP/2007. nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste. Osim potpisivanjem ugovora kojim je potvrdio da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune, tužitelj je i potpisivanjem akta o solemnizaciji Ugovora o kreditu, nakon što mu je ugovor protumačen, potvrdio odredbe ugovora, pa tako i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik navodi da je postupao i sukladno važećem Zakonu o bankama i to čl. 172. st. 2. kojim je propisana obveza banaka da učini dostupnim sve bitne uvjete ugovora i čl. 173. kojim je propisana obveza banaka da učini dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Čl. 175. st. 2. određena je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugo odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kojih se obveza tuženik pridržavao. Tuženik sve do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranja iz 2013., koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Dakle, smatra da ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je ugovaranjem promjenjive kamatne stope pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom banke, što je istom pojašnjeno te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga je ista u skladu s kogentnim zakonskim propisima. Također ukazuje da usvajanjem tužbenog zahtjeva predmetni Ugovor o kreditu više ne bi bio ugovor s promjenjivom, već s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila prava volje ugovornih stranaka. Nadalje, tuženik navodi da se na predmetni Ugovor o kreditu od 1. siječnja 2014. primjenjuje fiksna kamatna stopa sukladno noveli Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 142/13, dalje: ZPK), čime tužitelj ostvaruje zakonsku restituciju koja će trajati do okončanja okolnosti određenih za primjenu fiksne kamatne stope od 3,23% godišnje pa tužitelj nema pravni interes za intervenciju suda kada svoj sporni zahtjev već konzumira tuženikovim usklađenjem sa ZPK-om. Tuženik također ističe da se tuženik ne može pozivati na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene povodom kolektivne tužbe kojom se štiti apstraktni interes potrošača, već je potrebno u utvrditi postoje li u konkretnom slučaju osnove za utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Isto tako, tuženik obrazlaže da nije osnovano pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer je čl. 138a. ZZP-a i čl. 502. Zakona o parničnom postupku predviđena obvezatnost presude u kolektivnom sudskom postupku jedino u postupku radi naknade štete, što ovdje nije slučaj s obzirom da tužitelj potražuje utuženi iznos s temelja stečenog bez osnove. Na kraju, ističe i prigovor zastare potraživanja te traži od suda da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tuženika obveže na naknadu parničnog troška u iznosu od 13.787,50 kuna.

3. Tužitelj je prilikom očitovanja na navode odgovora na tužbu tuženika naveo da se protivi njegovoj tvrdnji kako Ugovor o kreditu sadrži pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti jer navedeni podaci nisu jasni i razumljivi običnom potrošaču, o istima se nije pojedinačno pregovaralo niti je objašnjeno potrošaču o čemu se radi. Čl. 81. st. 2. ZZP-a bilo je propisano da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog tog potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

4. Tužitelj je tijekom postupka obavijestio sud da je 19. siječnja 2016. sa tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu čime je izvršena konverzija ugovora.

5. Tuženik je mišljenja da je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu zaključen novi ugovor jer više ne postoji ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF već je prilikom konverzije umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF promijenjena kamatna stopa u stopu jednaku kamatnoj stopi na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR. S obzirom na to smatra kako tužitelj više nema pravni interes voditi ovaj parnični postupak s obzirom da se smatra kako su stranke zaključenjem Aneksa Ugovora sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima te više ne postoji odredba o kamatnoj stopi na čiju ništetnost upire tužitelj.

6. Tužitelj se protivio ovakvom stajalištu tuženika navodeći kako činjenica što je tuženik postupio sukladno zakonskoj obvezi koja proizlazi iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije od utjecaja na predmetno potraživanje. Navedeni zakonski propis regulira isključivo obvezu tuženika da omogući potrošaču s kreditom denominiranim u CHF konverziju takvog kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da navedenim zakonom niti u jednom članku nije regulirano pitanje ništetnosti odredbe kojom je banka jednostrano mijenjala odluku o visini kamatne stope niti je regulirano da korisnik kredita gubi pravo na razliku uplaćenog iznosa koja je nastala jednostranom odlukom banke u ovom slučaju. Također ističe kako se tužitelj predmetnim Aneksom Ugovora o kreditu nije obvezao povući tužbu u ovom predmetu, odnosno niti jednom odredbom se nije odrekao predmetnog potraživanja po tužbi koju je podnio prije zaključenja Aneksa ugovora o kreditu. Aneksom Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu uopće ugovorile odredbe vezano za navedene preplate kamata, a niti su te tražbine uopće uzete u obzir prilikom izračuna.

7. Podneskom od 07. srpnja 2023. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te promjenom važeće valute u Republici Hrvatskoj, kojoj preinaci se tuženik protivio.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 016- 700/2005 od 26. travnja 2005. (list 19-23 spisa), u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 27. siječnja 2015. (list 24 spisa), u otplatni plan po predmetnom ugovoru (list 25-29 spisa), u tečajne liste (list 30-105 spisa), u metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe Adria bank d.d. (list 153-154 spisa), u Aneks uz Ugovor o kreditu br. 016- 700/2005 od 19. siječnja 2016. (list 187-191 spisa), u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016., u sudsku praksu priloženu spisu, proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Mariu Tkalecu u Vještak Tkalec d.o.o. od 21. svibnja 2018. (list 265-342 spisa), u izračun razlike anuiteta tuženika (list 348-349 spisa), proveo dokaz saslušanjem sudskog vještaka te proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŠK i tužiteljice.

9. Sud je prihvatio preinaku tužbe na način kako je to tužitelj izvršio podneskom od 07. srpnja 2023. godine, obzirom je isto bilo svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka te se stoga radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP-a.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 016-700/2005 od 26. travnja 2005. utvrđeno je da je zaključen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada: Addiko Bank d.d.) kao davatelja kredita, ĐK, ovdje tužiteljice kao korisnice kredita, DK kao sudužnika te Hoto kuće d.o.o. kao založnog dužnika kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.700,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana od Hoto kuće d.o.o. i refinanciranja kapare. Stranke su ugovorile kamatnu stopu od 4,95% godišnje te je utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti od 500,14 CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank d.d. za devize na dan dospijeća odnosno dan plaćanja. Korisnik kredita potpisom ugovora je izjavio da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica, a ugovor je zaključen na rok do 30. travnja 2035. godine. Člankom 6. Ugovora ugovoreno je da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke te da korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Kredit je osiguran zasnivanjem založnog prava na nekretnini založnog dužnika u korist banke.

11. Uvidom u Aneks uz Ugovor o kreditu br. 016-700/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine utvrđeno je da su ugovorne strane sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 52.223,11 EUR te su ugovorne strane suglasno utvrdile da preplata na taj dan iznosi 0,00 HRK. Također utvrdile su da manjak na isti dan iznosi 3.058,29 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria bank za koji se eventualno uvećava preostala neotplaćena glavnica.

12. Prvenstveno je sporno da li tužiteljica ima status potrošača te da li joj, s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu, pripada pravo na podnošenje tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu, odnosno pojedinih odredbi tog Ugovora, te, ako joj to pripada, da li joj temeljem stjecanja bez osnove pripada pravo tražiti isplatu kao posljedicu ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi, te visina zahtjeva.

13. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača.

14. Isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao životan i uvjerljiv, u kojem navodi da se odlučila za kupnju stana koji je gradila Hoto grupa u naselju Strmec Samoborski jer joj je odgovarala cijena stana po metru kvadratnom. Predstavnici Hoto grupe su joj objasnili da je Hypo banka njihov investitor te da ista ima posebno povoljne pakete za kredite upravo za kupnju njihovih stanova. Iz tog razloga je otišla u poslovnicu Hypo banke da se o tome informira i banka joj je tada ponudila kredit u švicarskim francima sa kamatnom stopom koja je bila ispod 5 posto, što je u to vrijeme bilo izuzetno povoljno. Potražnja za tim kreditima bila je velika i u poslovnici je vladala velika gužva. Većina ljudi koji su kupili stanove u tom naselju podigla je upravo ovakve kredite kao i ona. U trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije zaista znala što znači promjenjiva kamatna stopa jer joj to nitko nije objasnio, a ona je mislila da će u slučaju promjene kamatne stope sa bankom zaključiti neki aneks ugovora i da će imati mogućnosti pregovarati o tome, međutim, samo su počele stizati obavijesti o povećanju kamatnih stopa od strane banke. Kada je ovjeravala potpis na ugovoru o kreditu kod javnog bilježnika, niti javni bilježnik nije je upozorio o posljedicama potpisivanja takvoga ugovora. Bez obzira na njezino civilno obrazovanje, nije bila svjesna stvarnog značaja posljedica odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovor je potpisala u najboljoj namjeri. Sjeća se da ju je pitala za promjenu kamatne stope, na koji način će to utjecati na nju, hoće li kamata "divljati", međutim, osobna bankarica joj je odgovorila da je to takav paket ugovora, da se radi o tipiziranom ugovoru. Kada je podizala kredit, znala je razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope, ali na koji način će se promjenjiva kamatna stopa mijenjati, za koliko i da će to banka činiti sama bez da je ona uključena kao klijent u odluku o tome, to nije znala. Nije zaključila ugovor o kreditu pod prisilom. Podatak o tome da je 70% vlasnika stanova u Hoto vilama podiglo kredit u švicarskim francima u Hypo banci ima temeljem razgovora sa svojim susjedima jer su razmjenjivali informacije o tome. Hypo banka je u to vrijeme nudila kredite i u eurima, ali je za kupnju stanova u tom naselju imala poseban paket i radilo se upravo o kreditu u švicarskim francima.

15. Stoga je utvrđeno da tužiteljica ima status potrošača u ovom postupku.

16. Osim toga, da je i sam tuženik smatrao da tužiteljica ima status potrošača proizlazi i iz činjenice da je sa tužiteljicom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, obzirom je to pravo propisano odredbama čl. 19.a. i čl. 19.b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) pridržano samo za potrošače.

17. Uz to valja navesti kako je u skladu sa pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda RH Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. godine teret dokaza da tužitelji nisu potrošači na tuženiku, a ne na tužitelju, pa posljedično navedenom tuženik nije ni dokazao tu činjenicu.

18. U svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

19. Nadalje, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05), te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15.

20. Tužiteljica koja je kao potrošač sklopila Dodatak Ugovora o kreditu 19. siječnja 2016., temeljem odredbe čl. 19. st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 ima pravo nakon sklapanja tog sporazuma na povrat više uplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ako bi postojala razlika na njenu štetu između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji joj je banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita, sukladno članku 19. c ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Sporazumom.

21. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

22. Osim toga sklapanje tog Dodatka Ugovora utemeljenog na odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 ima za svrhu potpunu zaštitu potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

23. Kod toga treba imati u vidu i pravila po kojima se vrši konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 te da ni tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog zakona, a isto tako nijednom odredbom Dodatka ugovoru koji su stranke ugovora sklopile u skladu sa tim zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, ni one o valuti kredita u CHF, što više u vrijeme donošenja navedenog zakona, pa i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka o kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, u argumentiranju navedenih zaključaka svakako treba imati u vidu i to da korisnik kredita (tužiteljica) se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

24. Sklapanjem Dodatka ugovoru po ocjeni ovoga suda nisu otklonjene pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, pa tužiteljica zbog sklapanja tog sporazuma ne gubi pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno ono što je on stekao bez osnove, ukoliko nije u potpunosti namirena iznosom prilikom konvertiranja kredita iz valute CHF u valutu EUR.

25. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je sa pravnim shvaćanjem suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u Ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, te se uzima kao da nikad nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično, iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene. To bi značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se je mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka.

26. Imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru, koji su stranke zaključile u siječnju 2016., jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao i pravnih učinaka koji bi iz toga mogli za nju proizaći.

27. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

28. Kao što je navedeno, Dodatkom ugovora o kreditu ne rješava se pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u osnovnom kreditu u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se "konverzija" odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne obveze.

29. Nadalje, neosnovani su navodi o zastari utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome, treba reći da je navedeno pravno shvaćanje u potpunosti podudarno sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu, ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl. 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, počinje teći tek od 14. lipnja 2014., a kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine.

30. Predmetna tužba u ovom postupku podnesena je 11. veljače 2015. godine, pa s obzirom na prethodno navedeno, tražbina tužiteljice utužena u ovoj parnici nije zastarjela.

31. Stoga je u nastavku bilo potrebno utvrditi da li su ništetne odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu koji je sklopljen između prednika tuženika i tužiteljice dana 26. travnja 2005. godine u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

32. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

34. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

35. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

36. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

37. Na tvrdnju tuženika da stranke nisu sklopile ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom valja reći kako je već u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita (potrošačima), uključujući i tužitelja, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive (jer su bile jasno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi) ali nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

38. Pozivanje tuženika na odredbe svojih Općih akata nije osnovano, jer takvi akti tuženika kao kreditora kojima ona definira povećanje kamatne stope i način obračuna kamate, kao stručni akti možda i jesu razumljivi osobama s ekonomskim obrazovanjem i znanjima ali nedvojbeno nisu razumljivi prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju. Stoga je tuženik kao kreditor, u skladu s osnovnim načelima obveznog prava, bio dužan prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, informirati tužitelja na način koji je jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji nema ekonomsku naobrazbu, o smislu i sadržaju odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju vraćanja kredita, što tuženik u konkretnom slučaju nije učinio.

39. Pri tome se ne dovodi u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima koje zaključuje sa svojim klijentima ugovara takvu kamatu (promjenjivu), već je odlučan način na koji se ugovara promjenjivost stope te kamate. Predmetne ugovorne odredbe sastavio je tuženik kao trgovac po unaprijed formuliranom standardnom obrascu te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje.

40. Svjedok ŠK u svom iskazu navodi da se konkretnog slučaja zaključenja ugovora o kreditu sa tužiteljicom ne sjeća, ali može govoriti o načinu njezinog rada generalno. Kada bi klijenti dolazili interesirati se za podizanje stambenoga kredita može reći da su neki od njih već unaprijed dolazili sa informacijom o ponudama banke, a u svakom slučaju klijentima su uvijek bile ponuđene različite verzije kredita, odnosno sve mogućnosti koje je banka u tom trenutku nudila. Što se tiče ugovora koji je bio vezan za švicarski franak, on je u to vrijeme bio nešto povoljniji od ostalih kredita vezanih uz valutnu klauzulu. Klijenti bi bili upoznati sa valutom isplate, valutom naplate, promjenjivosti kamatne stope, prezentirani su im uvjeti koji su morali biti ispunjeni da bi klijenti ostvarili takav kredit, dakle uvjeti kreditne sposobnosti i slično. U svakom slučaju strankama su uvijek bile ponuđene sve opcije. Ona kao referent je objašnjavala klijentima uvjete kredita u skladu sa onim što se nudilo na tiskanom letku banke. Stranke su upoznate da kredit dižu uz promjenjivu kamatnu stopu, a zna se što je promjenjiva kamatna stopa, tako da to nisu posebno objašnjavali. Strankama bi tada bio uručen i otplatni plan kredita. Oni kao referenti radili su u skladu sa politikom banke i nisu imali podatke o dugoročnim planovima vezanim za promjene kamatnih stopa, tako da klijentu nisu mogli niti znali reći kojom dinamikom i za koliko se kamatna stopa može promijeniti i što to u konačnici znači za njegov kredit. U to vrijeme bilo je više vrsta stambenih kredita kao npr. krediti u eurima, u švicarskim francima, kreditirana stanogradnja, bile su određene akcije i sl. Ne sjeća se koji je točno kredit zaključila tužiteljica. 2005. godine radila je na radnom mjestu financijskog savjetnika. U to vrijeme je bilo tipiziranih ugovora, ali i onih koji su se zaključivali pod posebnim uvjetima ili uz određene akcije, odnosno pogodnosti. Tužiteljici, odnosno klijentima, nije ukazivala na činjenice koje utječu na promjenu kamatne stope, odnosno što mijenja kamatnu stopu. Njoj je poznato da promjena kamatne stope ovisi o promjenama na tržištu, međutim, klijentima nije objašnjavano ništa više od onoga što je navedeno u ugovoru niti su to klijenti pitali. U dubinske analize i politiku banke kao referenti nisu ulazili, ali su znali o načinu promjene kamatne stope općenito. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljica nije iskazala svoju nesuglasnost sa odredbama ugovora o kreditu, o promjenjivosti kamatne stope, već je potpisala ugovor. Klijent konačni tekst ugovora ne potpisuje odmah i ne mora ga potpisati kod njih u banci, već kod javnog bilježnika, a kada će se obratiti javnom bilježniku to ovisi o njemu. Dakle, ima vremena informirati se, a ako mu nešto nije jasno može se i njima obratiti sa pitanjem. Banka nikada nije klijentima sugerirala u kojoj valuti da podignu ugovor o kreditu, već su se nudili izračuni i informacije o kreditnoj sposobnosti, a klijenti bi obično izabrali onaj ugovor koji je za njih bio povoljniji. Ona je osobno radila na predmetnom ugovoru o kreditu. Ne sjeća se sa sigurnošću je li tužiteljica prigovorila odredbi o promjenjivosti kamatne stope neposredno prije potpisivanja ugovora, već je rekla da to pretpostavlja da nije prigovorila s obzirom na činjenicu da je ugovor potpisala. U svojoj praksi nije imala situaciju da bi klijent ugovor potpisao, a nakon toga prigovorio da je na bilo koji način bio prisiljen nešto potpisati ili ukoliko je prigovorio da prigovor prije potpisivanja ugovora ne bi bio riješen.

41. Analizirajući iskaz svjedoka i dovodeći ga u vezu sa iskazom tužiteljice utvrđeno je kako tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke.

42. Naime, saslušana svjedokinja se ne sjeća sklapanja Ugovora o kreditu konkretno tužiteljice, već samo načelno opisuje način pregovaranja prilikom sklapanja ugovora, što je vrlo općenito i odnosi se na dugi niz godina pa je neuvjerljivo da je kroz cijeli period i kod svih korisnika kredita bilo jednoobrazno. Međutim, iz iskaza svjedokinje proizlazi da korisnicima kredita nije ukazivala na činjenice koje utječu na promjenu kamatne stope.

43. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

44. Prema pravnom stavu koji je izražen u presudi Europskog suda od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 nije dovoljno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate ugovora o kreditu potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina njene promjene tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju.

45. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

46. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate).

47. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

48. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

49. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

50. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

51. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

52. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

53. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

54. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim one odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i odlučiti kao u izreci pod točkom I. 55. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

56. Iz navedenog proizlazi da bi tužiteljici temeljem utvrđene djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu pripadalo pravo na povrat onog što je isplatila na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF.

57. Međutim, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu te su odredbe izmijenjene pa kako je navedeni Dodatak sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK/15, radi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

58. Pri tome valja ponoviti kako se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 također ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK/15 valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

59. Tvrdnja da je konverzijom nestala osnova za vraćanje preplaćenih iznosa te da bi potrošači s konvertiranim CHF kreditima obeštećenjem bili dovedeni u povlašteni položaj u odnosu na potrošače koji euro kredite imaju od početka nije osnovana. Naime, Direktiva 93/13 potpuno jasno nalaže da se u slučaju utvrđenja ništetnih ugovornih odredaba potrošač mora dovesti u stanje kao da tih odredaba nikada nije bilo, a u tome slučaju nije bitna usporedba s euro kreditima, nego usporedba s početnim stanjem CHF kredita.

60. Dodatkom ugovoru o kreditu je konverzija ugovorena, ali ona nije retroaktivna nego vrijedi od dana kada je provedena. O visini glavnice utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu stranke su se međusobno suglasile.

61. Pri tome se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja Dodatka, ali ne i onih koje su određene nepoštenim postupanjem banaka. Tužiteljica ima pravo "samo" na iznose preplaćene kamate u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka, te na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja tako preplaćenih iznosa, pa do isplate, odnosno do dana sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu. Od utvrđenih iznosa preplate po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule treba odbiti iznos koji je prilikom sklapanja Dodatka priznat tužiteljici te na tako utvrđenu razliku dosuditi zakonsku zateznu kamatu. U odnosu na navode da treba uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, valja navesti kako tuženik na isto nema pravo jer su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama, a ne i potrošačima (na strani kojih je zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima).

62. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu za Vještak Tkalec d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ako se po predmetnom kreditu tijekom utuženog razdoblja primijeni početno ugovorena kamatna stopa, u utuženom razdoblju (od 01. listopada 2007. do 01. siječnja 2014. godine) tužitelj je više platio: a) na ime redovne kamate u anuitetima ukupno 44.514,12 kn specificirano po iznosima i dospijećima na stranici 3-5 nalaza;

b) na ime anuiteta (glavnice i redovne kamate) ukupno 36.586,77 kn specificirano po iznosima i dospijećima na stranici 5-7 nalaza.

Naime, zadatkom vještaku je određeno utvrditi razliku između obračunatih kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i plaćenih kamata u mjesečnim anuitetima, dok je tužitelj utužio razliku između anuiteta utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i plaćenih iznosa na ime anuiteta, pa je vještak radi toga izradio obje inačice nalaza. Nadalje, iz Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 016-700/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 19. siječnja 2016. godine proizlazi da tužitelju nije nadoknađena razlika na ime više plaćenih kamata u utuženom razdoblju jer iste nije bilo, već je istim Aneksom utvrđen manjak na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 3.058,29 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria-Bank d.d. za EUR.

63. Vještak Mario Tkalec u svom iskazu navodi da u odnosu na prigovore tuženika iz podneska od 17. srpnja 2018. godine u kojem tuženik dostavlja izračun razlike anuiteta u kojem je utvrdio da razlika anuiteta iznosi 33.555,68 kuna, a ne kao u nalazu i mišljenju vještaka, vještak navodi da je tuženik utvrdio razliku između anuiteta utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i anuiteta utvrđenih po promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno razliku između otplatnih planova. Vještak je u nalazu i mišljenju utvrdio razliku između anuiteta utvrđenih po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi i plaćenih iznosa na ime otplate anuiteta. U odnosu na pitanje tuženika na koji način je utvrdio da aneksom iz ugovora o kreditu nije nadoknađena razlika na ime više plaćenih kamata u utuženom razdoblju, navodi da iz samog aneksa je utvrđen manjak na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 3.058,29 eura pa prema tome nema više plaćenog iznosa na ime kamate. Vještak napominje da nije analizirao samu konverziju ugovora o kreditu u eure temeljem koje je sklopljen aneks ugovora. U izračunu konverzije utvrđen je manje plaćen iznos na ime otplate kredita dok iz nalaza i mišljenja je vidljivo da postoje više plaćen iznos. To proizlazi iz teksta aneksa ugovora o kreditu. Postoje razlika između ukupnog plaćenog iznosa koji je vještak uzeo u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja kao i uplata koje su korištene prilikom konverzije kredita u eure. Prilikom konverzije kredita u eure kao uplate za zatvaranje anuiteta nisu se uzimali u obzir plaćeni iznosi na ime troškova opomena i zateznih kamata. Izračun razlike između uplate korištenih u nalazu i mišljenja vještaka odnosno cjelokupnih uplata i uplata prilikom izračuna konverzije nije sačinjen u nalazu i mišljenju iz razloga što to nije bio zadatak vještaka. Da je u aneksu ugovora o kreditu utvrđeno da je postojala preplata na ime ugovorenih kamata, to bi uzeo u obzir kao da se radi o preplati. U konkretnom slučaju ugovoreno je plaćanje anuiteta po tečaju na dan dospijeća. Prema tome danom dospijeća obveza po kreditu se konvertiraju u kune te se radi o kunskoj obvezi. U slučaju povećanju tečaja ta kunska obveza je viša. U slučaju smanjenja tečaja ta kunska obveza je manja. U slučaju povećanja kamatne stope obveza na ime otplate kredita je veća, a slučaju smanjenja kamatne stope obveza na ime otplate kredita su manji, a plaćeni iznosi po kreditu su uzeti u obzir u onom iznosu u kojem su uplaćeni. Prema tome u konkretnom slučaju jedino kamatna stopa i manje plaćeni iznos na ime otplate kredita može utjecati na visinu više plaćenog iznosa otplate kredita ili manje plaćenog iznosa.

64. Stalni sudski vještak u svom pisanom očitovanju navodi da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj 016-700/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 19. siječnja 2016. godine (list 187-190 spisa), ugovoreno slijedeće:

• Ugovorne strane suglasno utvrđuju da preplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 0,00 kn.

• Ugovorne strane suglasno utvrđuju da manjak na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 3.058,29 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe Adria-Bank d.d. za EUR.

Prema tome, prilikom konvertiranja kredita nije utvrđena preplata, već je utvrđen manjak na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od -3.058,29 EUR. Navedeni manjak se odnosi na ukupni manje plaćeni iznos u konverziji kredita. Odnosno, razlika između plaćenih iznosa na ime anuiteta i obveza po kreditu utvrđenih na način da se kredit konvertira iz kredita u CHF u kredit u EUR uz primjenu kamatnih stopa kao na kredit u EUR je -3.058,29 EUR sa 30. rujna 2015. godine, a što znači da je tužena nakon konverzije kredita u EUR bila u obvezi dodatno platiti navedeni iznos. Nadalje, manjak nije uzet u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja jer se utuženo potraživanje odnosi na mjesečne više plaćene iznose za razdoblje od 01. listopada 2007. godine pa do 01. siječnja 2014. godine, a manjak je utvrđen sa 30. rujna 2015. godine. Osim toga, zadatkom vještaku je određeno „je li tužiteljici temeljem zaključenog aneksa ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. u cijelosti nadoknađena razlika na ime više plaćenih kamata u utuženom razdoblju“, a ne uzeti u obzir pretplatu ili manjak. Obzirom na navedeni zadatak, dodatno navodi da tužiteljici temeljem zaključenog aneksa ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. nije u cijelosti nadoknađena razlika na ime više plaćenih kamata u utuženom razdoblju jer je konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos, odnosno dodatna obveza tužiteljice, dok iz osnovnog nalaza i mišljenja proizlazi preplata po kreditu.

65. Stalni sudski vještak u svom iskazu na ročištu 27. studenog 2024. godine navodi da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 21. svibnja 2018. godine u kojem je potvrđen više plaćeni iznos pod:

a) na ime redovne kamate u anuitetima u iznosu od 44.514,12 kn, a što iznosi protuvrijednost od 5.908,04 eur,

b) na ime anuiteta tužitelj je ukupno više platio 36.586,77 kn odnosno protuvrijednost od 4.855,90 eur.

U a) inačici nalaza utvrdio je razliku između kamate kao dijela anuiteta utvrđen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i dijela uplate kojom je tužitelj podmirio zaračunatu redovnu kamatu kao dio anuiteta, odnosno dio uplate kojom je banka zatvorila zaračunatu redovnu kamatu, a ne cijeli anuitet. Tuženik je u konverziji koristio sve uplate na ime anuiteta za podmirenje konvertiranog kredita u eur te utvrđenih obveza po eurskom kreditu te konverzija sa 30. rujna 2015. godine utvrdio da nema preplate u konverziji, već da je tužitelj još dužan 3.058,29 eur. Sva plaćanja su uzeta u obzir. Konverzija je provedena sukladno zakonu, a pravno je pitanje da li je u konverziji trebalo koristiti početnu ugovorenu kamatnu stopu. Prilikom konverzije tuženik nije koristio početnu kamatnu stopu kroz cijelo razdoblje konverzije, već promjenjive kamatne stope na kredite u eurima.

66. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, kao i sve njegove izračune u računskom smislu, obzirom su isti izrađeni objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije, te u skladu sa zadacima koji su postavljeni u postupku, te je stalni sudski vještak svojim očitovanjima otklonio i obrazložio sve prigovore tuženika.

67. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da sklapanje navedenog Dodatka Ugovora o kreditu nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer prilikom konverzije kredita nije uzeta u obzir nikakva preplata tužiteljice pa su stoga i dalje ostali preplaćeni iznosi koje tužitelj u ovom postupku potražuje i to iznos od 5.908,03 eura na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ocjena je ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO).

68. Sud je uzeo u obzir utvrđenu visinu preplate na ime redovne kamate u anuitetima, jer se upravo radi o razlici između kamate kao dijela anuiteta utvrđen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i dijela uplate kojom je tužitelj podmirio zaračunatu redovnu kamatu kao dio anuiteta.

69. Stoga je valjalo temeljem odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO usvojiti zahtjev tužiteljice, jer sklapanje navedenog Dodatka Ugovora o kreditu nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju.

70. Pri tome valja istaći kako tužiteljici prilikom sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu nije priznat niti jedan novčani iznos jer u tom postupku nije utvrđeno da bi išta preplatila što je u suprotnosti sa utvrđenjima u ovom postupku i provedenim financijskim vještačenjem.

71. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

72. Na iznose stečene bez osnove tuženik je dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

73. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. - 200,00 eur, za sastav podnesaka od 29.02.2016.g., 19.07.2018.g., 07.07.2023.g. i 24.10.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 200,00 eur, za zastupanje na ročištima 01.03.2016.g., 14.06.2016.g., 07.12.2016.g., 10.10.2018.g., 20.09.2023.g. i 27.11.2024.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, te za sastav žalbe prema Tbr. 10. - 250,00 eur, što ukupno iznosi 2.450,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 612,50 eur ukupno iznosi 3.062,50 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur, te trošak plaćenih sudskih pristojbi u iznosu od 389,54 eur, tako da ukupno trošak tužiteljice iznosi 3.717,54 eur.

74. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 16. siječnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.