REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2616/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Planinić, Šoljić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu iz Zagreba Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 4. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio članka 7. Ugovora o kreditu broj 016-1292/2005, solemniziran kod javnog bilježnika HTL iz [adresa] pod br. OU- 744/2005, sklopljenog između tužitelja HT i tuženika Addiko Bank d.d., u odnosu na ugovaranje valutne klauzule, koji dio glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke. …".

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ĐT, iznos od 1.284,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,26 EUR od 31. kolovoza 2005. do isplate,

- 1,63 EUR od 30. rujna 2005. do isplate,

- 1,65 EUR od 2. studenog 2005. do isplate,

- 1,98 EUR od 30. studenog 2005. do isplate,

- 0,18 EUR od 31. prosinca 2005. do isplate,

- 4,44 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 6,77 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- 8,43 EUR od 2. veljače 2009. do isplate,

- 9,18 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate,

- 7,11 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 7,57 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- 4,38 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 2,03 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 2,65 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 3,89 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 3,78 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 2,53 EUR od 2. studenog 2009. do isplate,

- 4,88 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 6,77 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 9,45 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- 8,43 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 12,47 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 11,78 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- 13,12 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 24,77 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 22,37 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- 29,69 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 27,16 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 23,09 EUR od 2. studeni 2010. do isplate,

- 31,68 EUR od 30. studeni 2010. do isplate,

- 42,60 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 34,86 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 37,84 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 34,39 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 35,02 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- 49,63 EUR od 31. svibnja 2011 do isplate.,

- 51,06 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 63,27 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 57,00 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 50,13 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- 49,39 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 48,86 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

- 52,14 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 54,99 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 55,38 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- 53,40 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 54,73 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 55,65 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 54,11 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 54,46 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate, sve po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.842,91 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I

Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 3. listopada 2024.

II

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 7. srpnja 2005. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 016-1292/2005, solemniziran kod javnog bilježnika HTL iz [adresa] pod br. OU-744/2005, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 17.784,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. U tužbi se navodi i da je odredbama članka 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja odredba glasi: "Redovna kamata: 5,25% (pet zarez dvadesetpet posto) godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria – Bank d.d. … Kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.''. Isto tako, odredbama članka 7. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula, koja odredba glasi: "Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke…''. Tužitelj smatra da je dio citiranih odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu, kojima su ugovorene valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetan. Odredba Ugovora o kreditu po kojoj tuženik svojevoljno mijenja kamatnu stopu, ovisno o svojoj jednostranoj odluci, neodređena je, neodrediva i nerazumljiva potrošaču i kao takva dovodi potrošača u neravnopravan položaj te se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, tvrdi tužitel, te on, kao potrošač, čak nije ni znao temeljem kojih parametara se promjenjiva kamatna stopa određuje i kako dolazi do utvrđenja visine promijenjene kamatne stope, odnosno radi se o tipskoj odredbi koja je unaprijed bila formulirana u standardnim ugovorima o kreditima od strane tuženika te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Tužitelj navodi i kako ista odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik pravilnost promjene ne može predvidjeti, niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Nadalje, u tužbi se navodi i da je odredbama članka 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja te se niti o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i iste su bile unaprijed formulirane u standardnim ugovorima o kreditima od strane banke, a potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, prema kojima se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istim odredbama propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužitelj navodi i da banka nije predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Tvrdi da on u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF. Pozvao se i na pravomoćnu odluku Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača 4. srpnja 2013. pod posl.br. P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, te koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja ugovora banka, kao trgovac, i korisnik kredita, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koju utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorne kamate. Stoga smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, zatražio je da sud utvrdi ništetnima odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanu u čl. 2. predmetnog Ugovora, te odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, sadržanu u čl. 7. istog, kao i da naloži tuženiku da mu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 5.000,00 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2005. do isplate, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 20.000,00 kn s istim tijekom zateznih kamatama, sve uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Tijekom postupka povukao je tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zahtjev za isplatu po toj osnovi, te je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zatražio po toj osnovi i isplatu u iznosu od 1.284,43 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, smatrajući kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, jer se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, tek u individualnom sporu treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je to utvrđeno u kolektivnoj parnici. Istaknuo je da je kamatna stopa od 5,25% godišnje u to je vrijeme bila akcijska kamatna stopa kod kredita čija je namjena bila financiranje novog vozila, a što proizlazi i iz kreditnog prijedloga, te da ugovaranje promjenjive kamatne stope kao takvo nije ništetno, već je upravo isto predviđeno i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, da bi se odredba ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope utvrdila nepoštenom i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača, u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno smatra kako sama činjenica da je on napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, već je bitno je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok i način otplate kredita, dospijeće, poček s otplatom kredita, vrstu i visinu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna) te instrumente osiguranja plaćanja te tuženik tvrdi da je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Osim toga, tuženik tvrdi i da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetne, imao stvarnu mogućnost utjecati na njihov sadržaj, odnosno pregovarati o njima. Podredno je istaknuo kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik tvrdi da je isti maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Tuženik tvrdi i da je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-bank d.d.", kojom su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika, a do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., nije niti imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Glede odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, istaknuo je da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, te da je imao obvezu tražiti odgovarajuća pojašnjenja, ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Smatra i da zbog navedene odredbe ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, niti se radi o postupanju tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža, a osim toga je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, kao i zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Tuženik smatra i kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Smatra i da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva te da je tužitelju bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF. Tuženik je istaknuo i kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju kojih je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF te tvrdi da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz zahtjeva za kredit. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovelo do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa i kao da se radi o ugovoru o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Slijedom navedenog, smatra tužbene zahtjeve usmjerene na utvrđenje ništetnosti spornih odredbi neosnovanima. U slučaju da sud utvrdi drugačije, tuženik je istaknuo prigovor zastare za potraživanja tužitelja usmjerena na isplatu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora te da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa, a podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. Zakona o obveznim odnosima. Ukoliko bi sud našao osnovanim te tužbene zahtjeve, tuženik je istaknuo kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate s tijekom prije podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 016-1292/2005 od 6. srpnja 2005. (dalje: Ugovor), otplatni plan, potvrdu o solemnizaciji, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 53104895, zapisnik sa 27. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Zagreb održane 5. srpnja 2005., kreditni prijedlog, zahtjev za kupnju motornog vozila, izjavu svjedoka ĐTL, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Glede protivljenja tuženika preinaci tužbe kao u podnesku tužitelja predanom na ročištu od 3. listopada 2024., za istaknuti je da je tim podneskom tužitelj snizio tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dok je na istom ročištu povukao tužbeni zahtjev po osnovi utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i isplate po toj osnovi, međutim, na iznos od 1,26 EUR tužitelj je zatražio zatezne kamate s tijekom od 31. kolovoza 2005., dok je u tužbi na ukupno zatraženi iznos zatražio zatezne kamate tekuće od 1. rujna 2005., pa se u tom dijelu radi o preinaci tužbe, koju sud smatra opravdanom i svrsishodnom, jer tužitelj do provođenja vještačenja nije mogao utvrditi točne mjesečne iznose preplate i datume plaćanja istih, pa je tu preinaku dopustio temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) i odlučio kao u izreci rješenja.

6. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditor, i to dana 6. srpnja 2005., te da je temeljem istog ugovora tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.784,00 CHF i to po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s ugovorenom kamatnom stopom od 5,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Iz navedenog Ugovora proizlazi i da je isti sklopljen s namjenom kupnje novog vozila te s rokom otplate od 84 mjeseca i načinom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke, s tim da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu. Iz navedenog proizlazi i da se radi o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), s obzirom da je korisnik kredita fizička osoba te je kredit podignut u svrhu kupnje vozila, te da iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da mu je vozilo bilo potrebno za privatne svrhe, te da u to vrijeme nije imao obrt ili trgovačko društvo u vlasništvu.

7. Među strankama nije sporno niti da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 5. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak), a da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je dužnik bio u obvezi vratiti, te je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

8.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9.

Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17, kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu u CHF uz koju je vezana glavnica.

12. Dakle, pravomoćnom presudom donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te je odlučeno i da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te je u tom postupku utvrđeno da tuženik nije potrošače informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač, kao dužnik, imao obvezu vratiti banci. Utvrđenja iz navedene parnice mogu se primijeniti u ovom sporu, iako tužitelj potražuje isplatu po osnovi stečenog bez osnove, a ne naknadu štete. Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe članka 502.c. ZPP-a, proizlazi da se ne radi o samo naknadi štete već i o isplati, odnosno svakom obliku kompenzacije koja se može potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

13. Sukladno članku 502.c ZPP ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenim od strane tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, što ne isključuje mogućnost tuženika da dokaže da je u konkretnom slučaju bilo drugačije nego što je to utvrđeno u tom postupku. Tuženik, međutim, u ovom postupku to nije dokazao, odnosno da se radilo o odredbama o kojima su stranke pojedinačno pregovarale i da je tužitelj bio upozoren na rizike predmetnog pravnog posla, kao i upoznat s načinom i parametrima promjene kamatne stope, s obzirom da iz izvedenih dokaza to ne proizlazi.

14.

Naime, iz iskaza tužitelja ne proizlazi da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, a iz sadržaja Ugovora je razvidno da se radilo o standardiziranom ugovoru o kreditu. Nadalje, iz njegovog iskaza proizlazi i da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF u banci prezentiran kao najpovoljniji, a tada su i bili u trendu takvi krediti, pa je zbog toga pristao na takav ugovor. Pritom ga djelatnik tuženika nije upozorio na bilo kakve rizike vezane za tu ugovornu odredbu, s tim da njemu nije bio baš jasan čak niti pojam valutne klauzule, odnosno nije bio svjestan da će se rata mijenjati ovisno o promjeni tečaja, a niti je bio svjestan mogućnosti da bi mogla značajno narasti, kao što se to dogodilo. Nije mu bila poznata niti okolnost da HNB nije štitio tečaj kune u odnosu na CHF, za razliku od eura, niti ga je s tim upoznao djelatnik banke, a isto tako mu nije objašnjen način na koji će se mijenjati kamatna stopa. Tužitelj je iskazao i da je pročitao ugovor pa pretpostavlja da je vidio da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi te je dodao i da mu, kada je došao potpisati ugovor, nije prezentirana mogućnost da se može nešto drugačije ugovoriti nego što je to bilo u ugovoru, koji mu je dan na potpis, tako da je pročitao i potpisao ugovor, koji je bio sačinjen na obrascu. Priznao je da nije tražio pojašnjenje od djelatnika tuženika vezano za sporne ugovorne odredbe s obzirom da nije stručnjak u financijama, tako da misli da iz toga razloga nije niti mogao postavljati pitanja.

15. Za dodati je da je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje RT, djelatnice tuženika, za koju je naveo da je sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora, dok je sud odbio prijedlog za saslušanje svjedoka HTL, koja je u svojstvu javnog bilježnika ovjerila predmetni ugovor, pa kako nesporno nije sudjelovala u sklapanju istog, ne može imati saznanja o tijeku pregovora i informacijama koje je tuženik dao tužitelju prije i u vrijeme sklapanja Ugovora. Nadalje, sud nije posebice ocjenjivao pisanu izjavu svjedokinje ĐTL, u kojoj i nije ništa navedeno o konkretnom Ugovoru, jer pisana izjava svjedoka ne predstavlja dokaz u smislu odredbi ZPP, već je to saslušanje svjedoka.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, korisnika kredita utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prave tih potrošača koristeći u ugovorima o kreditu, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, te tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno u navedenom postupku, proizlazi da su odredbe predmetnog ugovora kojima je to isto ugovoreno ništetne te se kao takve ne mogu primijeniti. Pritom je za napomenuti kako mogućnost izbora između kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom ili s valutnom klauzulom u euru ili švicarskom franku, ne predstavlja mogućnost pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama konkretnog ugovora, kako to pogrešno smatra tuženik, već mogućnost odabira vrste kredita. Za dodati je još i da ništetnost sporne odredbe ne povlači za sobom ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez iste (čl. 87. ZZP/03 i čl. 105. ZOO/91) te da se, imajući u vidu visinu preplate obveze tužitelja, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Još je za dodati i da zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe nije zastario, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. ZOO/91. Slijedom navedenog, sud je spornu odredbu o valutnoj klauzuli, sadržanu u čl. 7. Ugovora, temeljem čl. 87. ZZP i čl. 103. st. 1. ZOO/91 utvrdio ništetnom i odlučio kao pod točkom I izreke.

17. S obzirom da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO/91, dužan je vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj bi imao pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju naveo da je da je ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznosi 9.677,47 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.284,43 EUR, s tim da je pojedine iznose i datume preplate utvrdio u nalazu, te s tim da je utvrdio i da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 1.593,55 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 211,48 EUR.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, kao ni tuženik na matematički izračun, ali je isti iznio primjedbu na metodologiju vještačenja, smatrajući da je izračun izvršen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, pri čemu je za istaknuti da se radi o prigovoru koji je pravne prirode i usmjeren na zadatak vještačenja koji je odredio sud, a vještak metodologiju prilagodio tom zadatku vještačenja, pa iz razloga ekonomičnosti postupka, a i s obzirom da je tuženik naveo da to nije potrebno, sud nije saslušao vještaka te je prihvatio u cijelosti njegov nalaz i mišljenje, smatrajući da je dan nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, kao i zadatku vještačenja.

20. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat preplaćenog iznosa, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnih iznosa do dana podnošenja tužbe (5. svibanj 2022.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da od pravomoćnosti odluke iz spora za zaštitu kolektivnih interesa u tom dijelu (14. lipnja 2018.), do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.284,43 EUR, koliko je tužitelj i zatražio, i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim, kako je to i zatraženo, od po vještaku utvrđenog dana preplate pojedinog iznosa, do isplate. Pravo tužitelja na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade postoji jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da tužitelj nije informiran o svim rizicima predmetne ugovorne odredbe, kao i da ista, s obzirom na visinu preplate obveze tužitelja, dovodi do znatne neravnoteže u ugovornom odnosu, pa da se stoga radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Još je za dodati, na prigovor tuženika da je potrebno uračunati tzv. negativne razlike utvrđene po vještaku (razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog), da on nije postavio odgovarajući protutužbeni zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike, niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, pa kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj, sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, jer se uspjeh stranaka u postupku ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (čl. 154. st. 2. ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa). Pritom je za dodati da je tuženik neosnovano zatražio naknadu parničnog troška s obzirom na sniženje tužbenog zahtjeva, jer iako isto ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, pravo na naknadu parničnog troška, u smislu odredbe čl. 158. st.

1. ZPP, bi pripadalo tuženiku tek u slučaju da je tužba u cijelosti povučena, slijedom čega je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

23. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 8. kolovoza 2022. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 5. listopada 2023., 13. ožujka 2023., 3. listopada 2024. i 4. prosinca 2024., sve po Tbr. 9. toč. 1. (4x100 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 300,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 73,00 EUR, kao i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR.

23. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.842,91 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

24. Odluka o visini kamatne stope temelji se na Uredbi o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu 16. siječnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika