Poslovni broj: P-3446/2023-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RI iz [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], zastupana po Davoru Radiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog drušva Glamuzina i Grošeta d.o.o., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 16. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu, broj ugovora broj ugovora 418-50-4186357, zaključenog dana 14. lipnja 2007.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, solemniziran od PI, u [adresa], dana **.**.2007. pod posl. br. OV-6040/07 u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj prituvrijednosti CHF (švicarskih franaka) te povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu, broj ugovora 418- 50-4186357, zaključenog dana 14. lipnja 2007.g., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, solemniziran od PI, u [adresa], dana 15. lpnja 2007.g. pod posl. br. OV-6040/07, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora 041- 50-4171497, zaključenog dana 11. lipnja 2007.g., između tužiteljice kao Korisnika kredita I tuženika kao Kreditora, solemniziranog od JB Biserke Lovrić, u Zagrebu, dana 13. lipnja 2007.g. pod posl. br. OV-7602/07.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.073,06 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od 1.08.2015.g. do 31.12.2022..g. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.g. pa nadalje određenoj prema kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, koje kamate teku:

- na iznos od 0,23 EUR od 12.7.2007.g.

- na iznos od 0,23 EUR od 9.8.2007.g.

- na iznos od 0,23 EUR od 11.9.2007.g.

- na iznos od 0,23 EUR od 11.10.2007.g.

- na iznos od 0,23 EUR od 9.11.2007.g.

- na iznos od 6,50 EUR od 10.12.2007.g.

- na iznos od 6,50 EUR od 10.1.2008.g.

- na iznos od 6,50 EUR od 12.2.2008.g.

- na iznos od 6,50 EUR od 12.3.2008.g.

- na iznos od 6,50 EUR od 10.4.2008.g.

- na iznos od 6,50 EUR od 9.5.2008.g.

- na iznos od 12,30 EUR od 11.6.2008.g.

- na iznos od 12,30 EUR od 10.7.2008.g.

- na iznos od 12,30 EUR od 8.8.2008.g.

- na iznos od 12,30 EUR od 11.9.2008.g.

- na iznos od 12,30 EUR od 10.10.2008.g.

- na iznos od 33,28 EUR od 7.11.2008.g.

- na iznos od 14,91 EUR od 12.12.2008.g.

- na iznos od 33,28 EUR od 9.1.2009.g.

- na iznos od 25,51 EUR od 12.2.2009.g.

- na iznos od 25,51 EUR od 12.3.2009.g.

- na iznos od 38,47 EUR od 10.4.2009.g.

- na iznos od 38,47 EUR od 11.5.2009.g.

- na iznos od 38,47 EUR od 10.6.2009.g.

- na iznos od 38,47 EUR od 10.7.2009.g.

- na iznos od 38,47 EUR od 10.8.2009.g.

- na iznos od 38,47 EUR od 10.9.2009.g.

- na iznos od 33,22 EUR od 9.10.2009.g.

- na iznos od 33,22 EUR od 10.11.2009.g.

- na iznos od 33,22 EUR od 10.12.2009..g

- na iznos od 37,30 EUR od 11.1.2010.g.

- na iznos od 40,38 EUR od 10.2.2010.g.

- na iznos od 40,78 EUR od 11.3.2010.g.

- na iznos od 45,45 EUR od 9.4.2010.g.

- na iznos od 44,47 EUR od 10.5.2010.g.

- na iznos od 46,76 EUR od 10.6.2010.g.

- na iznos od 46,76 EUR od 9.7.2010.g.

- na iznos od 54,45 EUR od 10.8.2010.g.

- na iznos od 69,30 EUR od 10.9.2010.g.

- na iznos od 65,48 EUR od 12.10.2010.g.

- na iznos od 60,17 EUR od 10.11.2010..g

- na iznos od 73,17 EUR od 10.12.2010.g.

- na iznos od 86,05 EUR od 10.1.2011.g.

- na iznos od 75,96 EUR od 10.2.2011.g.

- na iznos od 80,24 EUR od 10.3.2011.g.

- na iznos od 77,02 EUR od 11.4.2011.g.

- na iznos od 77,69 EUR od 10.5.2011.g.

- na iznos od 95,74 EUR od 10.6.2011.g.

- na iznos od 97,86 EUR od 11.7.2011.g.

- na iznos od 116,31 EUR od 10.8.2011.g.

- na iznos od 107,02 EUR od 9.9.2011.g.

- na iznos od 94,41 EUR od 11.10.2011.g.

- na iznos od 91,76 EUR od 10.11.2011.g.

- na iznos od 91,76 EUR od 12.12.2011.g.

- na iznos od 97,46 EUR od 10.1.2012.g.

- na iznos od 103,30 EUR od 10.2.2012.g.

- na iznos od 103,97 EUR od 9.3.2012.g.

- na iznos od 102,11 EUR od 10.4.2012.g.

- na iznos od 102,24 EUR od 10.5.2012.g.

- na iznos od 104,50 EUR od 12.6.2012.g.

- na iznos od 102,37 EUR od 10.7.2012.g.

- na iznos od 102,37 EUR od 6.8.2012.g.

- na iznos od 101,05 EUR od 10.9.2012.g.

- na iznos od 97,73 EUR od 10.10.2012.g.

- na iznos od 101,44 EUR od 9.11.2012.g.

- na iznos od 102,64 EUR od 7.12.2012.g.

- na iznos od 101,05 EUR od 9.1.2013.g.

- na iznos od 97,06 EUR od 8.2.2013.g.

- na iznos od 97,06 EUR od 11.3.2013.g.

- na iznos od 102,77 EUR od 10.4.2013.g.

- na iznos od 99,06 EUR od 10.5.2013.g.

- na iznos od 73,97 EUR od 20.6.2013.g., pa sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 410,64 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom za razdoblje do 31.07.2015.g. određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, a od 1.08.2015.g. pa nadalje po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koja kamata na navedeni iznos teče od 19. lipnja 2007.g. pa do konačne isplate, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka tužitelju u iznosu od 750,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2025. godine do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke su dana 14. lipnja 2007.g. zaključile Ugovor o kreditu, broj ugovora 418-50-4186357, solemniziran od PI, u [adresa], dana **.**.2007. pod posl. br. OV-6040/07, a kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznos glavnice od 21.236,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a vraćanje kredita je ugovoreno u 72 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja gore navedene valutne klauzule, posebice imajući u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja nalazio blizu svojih povijesnih minimuma i u narednom razdoblju je bio očekivan njegov rast, a što je tuženiku moralo biti poznato. Ujedno, odredbom članka 2 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano, odlukom samoga tuženika, a o kojoj odredbi nije pojedinačno pregovarano te ista odredba, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci banke nije razumljiva jer ne postoji objektivni kriteriji temeljem kojega se mogla odrediti takva kamatna stopa, niti je tužitelj kao potrošač bio upoznat o kriterijima o kojima bi ovisilo kretanja kamatne stope. Primjenjujući istu odredbu tuženik je tijekom otplate kredita jednostrano povećao kamatnu stopu s 5,20 % do 7,75 % godišnje. Odredbom članka 3. ugovoreno je plaćanje naknade u iznosu od 3,3 % iznosa kredita, odnosno, 3.094,01 kn/410,64 EUR koja odredba je također ništetna. Naime, radi se o odredbi koje proizvodi znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a ugovoreni i plaćeni iznos naknade za obradu kredita te upravljanja kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, s obzirom da je sve troškove javnobilježničke solemnizacije predmetnog ugovora platio sam tužitelj, a pri tom o istim odredbama uopće nije pregovarano. Radi svega gore navedenoga ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju nepoštene i ništetne odredbe budući su suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelju nije kao potrošaču omogućeno donošenje informirane i valjane odluke jer nije upozoren na rizike ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, a sama odredba o kamatnoj stopi nije bila razumljiva niti je o istoj odredbi pojedinačno pregovarano, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-6632/17. Tužiteljica je predmetni kredit otplatila dana 20.6.2013.g., te je ukupno platila tuženiku iznos od 140.032,87 kn, a tuženik joj je isplatio iznos od 93.757,47 kn, umanjeno za iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 3.094,01 kn/410,64 EUR , slijedom čega smatra da je tuženik dužan tužitelju s osnova ništenosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi isplatiti iznos od 4.073,06 EUR, a po osnovi ništetnosti odredbe o naknade za obradu kredita iznos od 410,64 EUR. Potražuje da sud utvrdi ništetnim odredbe kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te kojim je ugovoreno plaćanje naknade, kao i da mu tuženik plati iznos od 4.503,70 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava. Navodi kako se spomenute presude Visokog trgovačkog suda ne primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu, te da smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo te nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. U odnosu na dio ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navodi kako je ta odredba bila tužitelju lako uočljiva, jasna i razumljiva. Smatra da tužitelj treba dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Obzirom da stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U odnosu na naknadu za korištenje kredita navodi da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare, Navodi da je neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tijekom postupka navodi kako visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 6-10 spisa), otplatni plan (list 12-16 spisa), u Prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-21 spisa), u potvrdu tuženika od 21.04.2023. (list 22 spisa), u otplatnu tablicu (list 23-24 spisa), u Zahtjev za kredit (list 45 spisa), u Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 46 spisa), u Promotivne uvjete odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007. – 30.06.2007. (list 57-59 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 64-65 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su iste dana 14. lipnja 2007.g. zaključile Ugovor o kreditu, broj ugovora 418-50-4186357, solemniziran od PI, u [adresa], dana **.**.2007. pod posl. br. OV-6040/07, a kojim je tužitelj uzeo kod tuženika kredit u iznos glavnice od 21.236,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a vraćanje kredita je ugovoreno u 72 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. Nije sporno da je predmetni kredit otplaćen kao niti visina tužbenog zahtjeva.

5. Sporno je da li su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi te naknadi, te je sporno da li je nastupila zastara potraživanja.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

8. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača. Stoga je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je u svom iskazu navela da su joj tamo gdje je kupila vozilo predložili da sklopi upravo ovakvu vrstu ugovora o kreditu s klauzulom u CHF te su joj rekli da je to najpovoljniji kredit. U banci prilikom sklapanja kredita, nitko od zaposlenika tuženika nije joj ništa pojasnio vezao uz rizike sklapanja takve vrste ugovora kao niti o tome što je to valutna klauzula i što je to promjenjiva kamatna stopa. Kredit je sklopila radi kupnje vozila za vlastitu uporabu. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitala. Razumjela je da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, no nije znala što je to sve dok joj mjesečni anuitet nije porastao, odnosno tek joj je onda postalo jasno što je to promjenjiva kamatna stopa. Također, prilikom potpisivanja ugovora nije znala što je valutna klauzula. U banci joj nitko nije ponudio drugu vrstu ugovora već samo ovu s valutnom klauzulom u CHF, a ona nije niti tražila drugi ugovor obzir jojmi je samo to bilo ponuđeno. Sve mjesečne anuitete sam platila je tužiteljica.

10. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice jer smatra da je isti dat životno i logično te u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze z spisu, te zaključuje da je u ovom slučaju tuženik postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

11. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

12. Kako je navedeno, visina tužbenog zahtejva nije sporna, dok ista također proizlazi i iz uvida u Ugovor o kreditu, plan otplate.

13. Prigovor tuženika kako stranke nisu ugovorile fiksnu, nego promjenjivu kamatnu stopu ne utječe na odluku u ovoj stvari obzirom je nakon utvrđenja da je dio ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništav, kao valjani dio ugovora preostao samo dio te odredbe iz kojeg je razvidna visina stope ugovorne kamate u trenutku sklapanja ugovora pa se temeljem čl. 105. ZOO-a ima primijeniti preostali dio navedene ugovorne odredbe prema kojem je početna visina ugovorne kamate iznosila 5,20 % godišnje

14. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO- a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od srpnja 2007 do srpnja 2013. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 14. lipnja 2018. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 11. svibnja 2023. iz čega slijedi da prigovor zastare nije osnovan obzirom se ovdje radi o petogodišnjem zastarnom roku.

15. Nadalje, člankom 3. Ugovora o kreditu određeno je da je 3,30 % od iznosa kredita, kao jednokratna naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

16. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu koje je u tom dijelu navela da joj nitko nije ništa rekao u odnosu na to na što se odnose troškovi "ulazne naknade". Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju.

17. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu, već se, upravo suprotno.

18. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

20. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 3. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

21. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni sama ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

28. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

29. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju predmetne odredbe Ugovora o kreditu naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

30. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,30% na iznos kredita (točka II 3. izreke presude).

31. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, kako je to ranije obrazloženo, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, a koja visina među strankama nije sporna, te je sud odlučio kao u točci V izreke presude. Visina ovog dijela tužbenog zahtejva također nije sporna.

32. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

33. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

34. Odbijen je dokazni prijedlog tuženika da se sasluša javna bilježnica, jer po naravi stvari javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru, niti je imao takve zakonske ovlasti, a kako je to već ranije obrazloženo u Odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

35. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 09.05.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 05.12.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 300 bodova, odnosno 600,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 750,00 eura. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak parničnog troška dosuđene su i zakonske zatezne kamate.

36. Sud tužitelju nije dosudio trošak naknade za upotrebu vlastitog automobila i trošak cestarine uzimajući u obzir načelo efikasnosti postupka, obzirom smatra da je tužiteljica mogla opunomoćiti odvjetnika sa sjedištem u [adresa], a posljedično čemu ne bi imala trošak dolaska odvjetnika na raspravu iz Splita.

37. Temeljem čl. 154 ZPP-a sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

U Zagrebu, 16. siječnja 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku