REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2278/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Ivane Reljanović, u pravnoj stvari tužitelja AUTO ŠATRAK d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23764338703, kojeg zastupaju punomoćnici RF, Melita Babić i Luka Antunović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, radi isplate 52,07 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 12. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju AUTO ŠATRAK d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23764338703, u roku od 15 (petnaest) dana iznos od 51,86 EUR sa zateznom kamatom od 18. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 0,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 18. srpnja 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja 2024. godine.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju u roku od 15 (petnaest) dana trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi (list 1.-7. spisa) i daljnjem tijeku postupka u bitnome navodi da je tražbina o kojoj je riječ u ovom postupku nastala povodom prometne nezgode koja se dogodila 6. lipnja 2024. u kojoj je nastala je šteta na vozilu, marke OPEL CORSA F, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su njegovi djelatnici 7. lipnja 2024. pri procijeni štete napravili zapisnik referentni broj: 09- A0 10519/2024. Nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje) i tužitelj je predmetno vozilo popravio odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Za svoju uslugu ispostavio je račun br. 793/01/8 na ukupan iznos od 1.039,73 EUR (PDV uključen). Budući da je štetu o kojoj je riječ u ovom postupku obvezan nadoknaditi tuženik sukladno polici osiguranja koju ima sklopljenu s oštećenikom, tužitelj mu je račun popravka poslao na ovjeru i znanje putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 987,86 EUR. Tuženik odbija isplatiti razliku od 52,07 EUR navodeći da taj iznos obuhvaća cijenu rada limara i lakirera po satu u visini koju on ne priznaje. S druge strane, službena cijena sata rada limara i lakirera tužiteljeve radionice je je 40,00 EUR po satu, i tužitelj tu cijenu ima pravo slobodno odrediti s obzirom na načela tržišnog natjecanja. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora. Budući da tuženik ne može određivati cijenu sata rada ili usluge drugog gospodarskog subjekta, ne može ni osporavati račun po toj osnovi te je dužan platiti ovdje utuženu razliku do punog iznosa iz računa. Tužitelj je taj iznos ovlašten potraživati od tuženika jer mu je oštećenik cesijom prenio tražbinu o kojoj je riječ u ovom postupku, a koju je na temelju svojeg ugovora o osiguranju imao spram tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 67. - 72. spisa) i daljnjem tijeku postupka priznaje nastanak štetnog događaja i postojanje ugovora o osiguranju, a ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i tijek i visinu zateznih kamata. Navodi da je 8. lipnja 2024. zaprimio odštetni zahtjev po čijoj je obradi nakon izvršene procjene na temelju dokumentacije o šteti na ime naknade imovinske štete na automobilu reg. [registarska oznaka] isplatio 987,86 EUR čime je u cijelosti ispunio svoju obvezu temeljem obvezno pravnog odnosa osiguranja. Temeljem navedenih okolnosti tuženik osporava da bi bilo koja daljnja obveza na ime glavnice ili zakonskih zateznih kamata postojala temeljem činjenica u ovom postupku te osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju koja se temelji na Ugovoru o ustupu potraživanja (cesiji) jer je izvršenom isplatom podmirio svaku obvezu bilo prema oštećeniku bilo prema tužitelju.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju u spisu i to: račun broj 793/01/8 (list 9. spisa), potvrda uplate (list 10. spisa), zapisnik o izvidu štete za štetu oznake 09-AO-10519/2024 (list 11. spisa), dopis Croatia osiguranja oštećeniku (list 12. i 13. štete), dopis tužitelja tuženiku (list 14. 16. spisa), cjenik usluga (list 17. spisa), Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 18. i 19. spisa), notifikacija o ustupanju tražbine radi ispunjenja obveze (list 20. spisa), e-mail korespondencija od 12. rujna 2024. (list 21. spisa), mišljenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANFA) (list 22. i 23. spisa), mišljenje Hrvatske agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) (list 30. - 33. spisa), račun/otpremnica broj 68 (list 69. spisa). Sud je izvršio uvid u dostavljenu sudsku praksu iako ista u strogom smislu riječi ne predstavlja dokaz u ovom postupku je nije riječ o odlukama donesenima između istih stranaka o činjeničnim pitanjima vezanima za predmet ovog spora.

4. Sud nije proveo dokaz saslušanjem oštećenika ŠF ni ovlaštene osobe tužitelja, dokaz prometno tehničkim vještačenjem na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e niti dokaz provođenjem prometnog vještačenja na okolnost je li oštećeni na području Koprivničko-križevačke županije gdje ima prebivalište mogao popraviti vozilo po cijeni sata nižoj od one navedene u računu tužitelja, odnosno kolike su prosječne cijene rada na području Koprivničko-križevačke županije od strane neovlaštenih servisa, te da li je isplaćenim iznosom bio moguć popravak vozila kod većeg broja neovlaštenih autoservisera na području Koprivničko- križevačke županije. Te dokaze sud nije proveo jer ih nije smatrao svrsishodnima, odnosno i bez njihova provođenja je mogao donijeti odluku u ovom postupku, a nije ih smatrao ni ekonomičnima s obzirom na cijenu njihova izvođenja i vrijednost predmeta spora u ovom postupku.

5. Vezao na izbor dokaza koji su izvedeni valja ukazati na to da je u ovom postupku riječ o sporu male vrijednosti. Odredbom čl. 464.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje: ZPP) određeno je da u sporovima male vrijednosti sud može, ako ocijeni da bi utvrđivanje činjenica važnih za rješenje spora moglo biti povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, o postojanju tih činjenica zaključiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile te njihove iskaze ako je sud izveo dokaz saslušanjem stranaka.

6. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a te je na temelju rezultata provedenog postupka i primjenjujući ovlast odlučivanja po slobodnoj ocjeni iz odredbe čl. 464.a ZPP-a utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Tužitelj od tuženika traži isplatu od 52,07 EUR s pripadajućim kamatama temeljem računa br. 793/01/8 ispostavljenog za izvršene popravke automobila oštećenog u prometnoj nesreći.

8. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. U vezi s aktivnom legitimacijom valja razmotriti odredbe mjerodavnog zakona o prijenosu tražbine. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23. dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, pri čemu u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja prelaze i sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Za ustup tražbine u skladu s odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Prema odredbi čl. 88. st 4. ZOO-a u slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju. Odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a propisano je da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

10. Iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 18. i 19. spisa, dalje: Ugovor o ustupanju) proizlazi da je tužitelj (Primatelj tražbine u tom ugovoru) popravio štetu nastalu oštećeniku ŠF (Ustupitelj tražbine u tom ugovoru), da je za to ispostavio račun 793/01/8 u iznosu 1.039,73 EUR (PDV uključen) (čl. 1. st. 1.1. Ugovora o ustupanju) koji je osiguravajuće društvo Croatia osiguranje d.d. (Dužnik u tom ugovoru) podmirilo tužitelju u iznosu od 987,86 EUR (čl. 1. st. 1.3. Ugovora o ustupanju). Ustvrđeno je Dužnik stoga duguje Ustupitelju iznos od 52,07 EUR. Ugovorom o ustupanju je Ustupitelj (ovdje oštećenik ŠF) ustupio Primatelju tražbine (ovdje tužitelju) tražbinu u navedenom iznosu od 52,07 EUR pa Primatelj tražbine (ovdje tužitelj) sada taj iznos ima pravo potraživati od Dužnika (ovdje tuženika) (čl. 1. st. 1.3. Ugovora o ustupanju). Iz obavijesti koja prileži spisu proizlazi da je Dužnik uredno obaviješten o tom ustupanju (list 20. i 21. spisa).

11. Budući da iz priloženih dokaza ni na koji način ne proizlazi da je prijenos tražbine bio zakonski ili ugovorno zabranjen niti da su postojali drugi nedostaci u vezi s prijenosom, sud je utvrdio da je tražbina valjano prenesena. Pritom valja naglasiti da prenesena tražbina u iznosu od 52,07 EUR do sada nije podmirena ni Prenositelju tražbine (ovdje oštećeniku) ni Primatelju tražbine (ovdje tužitelju).

12. Budući da Primatelj tražbine ima ista prava prema Dužniku kao Ustupitelj tražbine, u nastavku valja utvrditi koja prava je ŠF kao Ustupitelj imao prema društvu Croatia osiguranje d.d. kao Dužniku temeljem predmetnog štetnog događaja i njihovog ugovornog odnosa.

13. Odredbom čl. 1046. ZOO-a propisane je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

14. Šteta se u smislu odredbe čl. 1085. st. 1. ZOO-a popravlja prije svega uspostavljanjem prijašnjeg stanja, a ako to nije moguće davanjem odgovarajućeg iznosa novca (čl. 1085. st. 2. ZOO-a).

15. Iz izvida štete broj 09-AO-10519/2024 (list 11. spisa) proizlazi da je Croatia osiguranje pregledalo 7. lipnja 2024. oštećeno vozilo Opel Crosa F(U) broja šasije [broj šasije] povodom prometne nezgode od 6. lipnja 2024. Za to isto vozilo i navedeno oštećenje Croatia osiguranje izdalo je ponudu ŠF na iznos od 987,86 EUR (list 12. spisa). Tužitelj obratio se Croatia osiguranju sa zahtjevom za isplatu naknade štete slanjem računa popravka automobila (list 14. spisa). Nesporni iznos od 987,86 EUR Croatia osiguranje d.d. je isplatilo tužitelju (list 10. spisa). Spisu prileži i račun 793/01/8 koji je 10. srpnja 2024. koji je tužitelj izdao oštećeniku ŠF s navedenim autokaroserijskim i autolakirerskim radovima i potrošnim materijalom, na kojem je naznačeno da je riječ o automobilu broja šasije [broj šasije] uz bilješku „prema izvidu štete Croatia osiguranje br. 09-AO-10519/2024‟.

16. Nadalje, nije sporno da je pregled vozila, procjena štete i isplata nespornog iznosa od 987,86 EUR izvršena na temelju postojećeg ugovora o osiguranju vozila o kojem je riječ u ovom postupku s društvom Croatia osiguranje d.d. (tuženikova izjava na listu 67. spisa). Naposljetku, sud smatra da su izvršena procjena štete, popravak automobila i izdavanje računa te njegovo djelomično plaćanje izvršeni upravo povodom štetnog događaja od 6. lipnja 2024. za automobil automobilu broja šasije [broj šasije] jer se taj datum i broj šasije nalaze na dokumentima u vezi s naprijed navedenim elementima.

17. Isto tako, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tužitelj po oštećenikovom zahtjevu popravio oštećenja nastala u prometnoj nesreći 6. lipnja 2024. te je za to ispostavio račun 793/01/8 u ukupnom iznosu od 1.039,73 EUR (PDV uključen), od kojeg je tuženik temeljem ugovora o osiguranju i izvida štete isplatio nesporni iznos od 987,86 EUR.

18. Stoga valja zaključiti da je iz perspektive oštećenika iznos štete u ovom slučaju trošak uspostave prijašnjeg stanja odnosno iznos naznačen na računu za popravak automobila (1.039,73 EUR PDV uključen) jer je to tražbina koju tužitelj ima prema oštećeniku odnosno iznos za koji se umanjuje njegova imovina zbog popravka vozila.

19. Vezano za osnovu temeljem kojeg oštećenik može zahtijevati isplatu iznosa štete od tuženika kao osiguravajućeg društva, valja uzeti u obzir odredbu čl. 921. ZOO- a kojom je propisano da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj osiguranja se obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

20. Kod osiguranja imovine, odredbom čl. 949. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja te da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. S druge strane, odredbom čl. 949. st. 4. ZOO-a propisano je da su pravovaljane odredbe ugovora kojima se naknada ograničuje na manji iznos od iznosa štete.

21. Vezano za visinu štete, tuženik ne osporava tužiteljev broj utrošenih sati rada (razvidno na listu 9. spisa u rubrici računa pod nazivom „količine‟) jer taj broj, među ostalim, odgovara tuženikovoj procjeni potrebnih sati rada za popravke oštećenja u ovom slučaju (razvidno iz kategorije tuženikovog zapisnika „radno vrijeme za popravak lim, meh, tap, plast, elek i ostali radovi osim lak ‟ te „radno vrijeme za lakiranje‟ na listu 11. spisa). Nadalje, dio automobila koji je zamijenjen- prednji desni blatobran (1. stavka računa na listu 9. spisa) je upravo dio za koji je tuženik ocijenio da ga valja zamijeniti (rubrika „dijelovi za zamjenu‟ na listu 11. spisa) a potrošeni materijal lakirera odgovara tuženikovoj procjeni (197,21 EUR). Tuženik osnovu i visinu tužbenog zahtjeva osporava isključivo dovodeći u pitanje tužiteljevo pravo da za sat rada limara i lakirera obračuna cijenu od 40,00 EUR po satu. Pritom tuženik ne navodi da bi njegova odgovornost bila ograničena izričitom ugovornom odredbom ugovora o osiguranju u kojoj bi bila navedena cijena sata rada ili način njezina njezin izračuna. Uz navedeno, na računu se nalazi i stavka „sitni potrošni materijal‟ koja iznosi 11,20 EUR koju tuženik nije izrijekom osporio, ali će se sud na isto kratko osvrnuti u nastavku presude.

22. S obzirom na naprijed navedeno, radi odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva u nastavku valja ispitati po kojoj cijeni je izvršena uspostava prijašnjeg stanja, je li ta cijena zakonita i može li oštećenik, odnosno osoba na koju je prenio tražbinu, zahtijevati puni iznos popravka od osiguratelja automobila sukladno ugovoru o osiguranju.

23. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da je nakon štetnog događaja i nakon što je tuženik izvidio štetu i sastavio zapisnik (list 11. spisa) oštećenik odabrao popraviti vozilo kod ovdje tužitelja. Tužitelj je izvršio popravak te je za isti izdao račun br. 793/01/8 u kojem je, među ostalim, obračunao ukupno 2,8 sati rada kategorije „autokaroserijski radovi‟ po cijeni 40,00 EUR po satu (ukupno 112,00 EUR) i 5,5 sati rada kategorije „autolakirerski rad‟ po cijeni 40,00 EUR po satu (ukupno 220,00 EUR), oboje uvećano za PDV 25%. Tužitelj navodi da je navedene radove obračunao prema svojem cjeniku koji se primjenjuje u svim njegovim radionicama i u kojem se limarski i lakirerski rad naplaćuje 40,00 EUR po satu (uvećano za PDV) (cjenik na listu 17. spisa, na snazi od 13. ožujka 2024.).

24. Sud će se osvrnuti na zakonitost oštećenikovog izbora da automobil popravi u tužiteljevoj radionici. Sud prije svega ukazuje na to da je HANFA zauzela stav da oštećenik odnosno osigurana osoba može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila kojeg mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja (stav HANFA-e, list 22. i 23. spisa). Sud taj zaključak HANFA-e smatra osnovanim i primjenjivim u ovom slučaju jer bi u protivnom osiguravajuća društva utjecala na tržišno natjecanje među serviserima koji popravljaju automobile.

25. Vezano za tužiteljeve cijene popravka automobila, na prvom mjestu valja istaknuti da iz spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj cijene koje je naveo u svojem cjeniku i koje je zaračunao za popravak ovdje oštećenog vozila odredio kršenjem propisa o tržišnom natjecanju niti drugih pravila koja su se u vrijeme određivanja cijena i nastanka činjenica u ovome postupku primjenjivala u Republici Hrvatskoj.

26. Vezano za tuženikov argument da bi drugi serviseri na tržištu za isti rad naplaćivali drugačiju odnosno nižu cijenu, sud smatra da tužitelj kao serviser, u okviru poštovanja propisa o tržišnom natjecanju i ostalih pravnih pravila, ima pravo slobodno odrediti cijenu svojih radova. U tom smislu ta cijena može biti niža od, jednaka ili viša od cijene koju subjekti koji obavljaju istovrsnu djelatnost na istom području naplaćuju za istovrsne radove te ne mora biti ni prosječna cijena koju je on naplaćivao za istovrsne radove u prošlosti. Tužiteljev izbor cijene može utjecati na to hoće li kao izvršitelj određenih radova opstati na tržištu i hoće li da drugi subjekti odabrati kao svog suugovaratelja za popravak vozila, ali dok god ne krši mjerodavne propise njegov izbor cijene rada je slobodan. S tim u vezi valja naglasiti i to da je stav HANFA-e da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treće osobe obavljati posao u radionici.

27. Temeljem svega naprijed navedenoga, sud je utvrdio da je oštećenik bez povrede mjerodavnih propisa odabrao ovdje tužitelja za suugovaratelja s kojim je sklopio ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 590. ZOO-a temeljem kojega je popravljen oštećeni automobil i da je tužitelj zakonito odredio i zaračunao cijene rada limara i lakirera po satu.

28. Nadalje, vezano za cijenu kategorije potrošnog materijala, koju tužitelj u svojem računu naziva „sitni potrošni materijal‟ i koja iznosi 11,20 EUR, valja naglasiti da je sud osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu utvrdio temeljem svoje ovlasti iz čl. 464.a ZPP-a. Naime, provođenje vještačenja na okolnost koliko je materijala stvarno bilo potrebno za popravak i koliko bi taj materijal koštao u kategoriji „sitnog potrošnog materijala‟ bi izgledno premašilo i iznos od 11.20 EUR a moguće i cjelokupnu vrijednost predmeta spora u ovom postupku. Sud, među ostalim, smatra i to da nije nelogično da je potrebna određena količina materijala za izvođenje autokaroserijskih radova, koja u ovom slučaju nije naznačena nerazumno visoko u odnosu na 2,8 sati rada, kada je iz usporedbe tuženikove procjene i tužiteljevog troškovnika razvidno da i za drugu vrstu radova - autolakirerske radove - predviđaju da je za njih potreban određeni materijal. Tuženik taj trošak, među ostalim, izrijekom ni ne osporava. Stoga je sud poštujući načelo ekonomičnosti postupka i temeljem naprijed navedene odredbe čl. 464.a ZPP-a utvrdio da je visina troška u tom dijelu od 11,20 EUR opravdana i da je tužbeni zahtjev s tim u vezi osnovan.

29. Naposljetku valja još jednom naglasiti da ne postoji ništa u spisu predmeta što bi upućivalo na to da je oštećenik na bilo koji način doprinio nastanku štete niti nesavjesno izvršavao svoje ugovorne obaveze odabirom servisa koji zakonito posluje i koji je prema stanju spisa predmeta popravke izvršio bez nedostataka.

30. Temeljem naprijed navedenih zaključaka, sud je utvrdio da je oštećenik imao pravo zahtijevati od tuženika kao osiguravajućeg društva naknadu iznosa za popravak automobila uvećanog za PDV, dakle u visini od 1.039,73 EUR. Nakon što mu je tuženik isplatio iznos od 987,86 EUR, oštećeniku je i dalje prema njemu preostala tražbina iznosu od 51,86 EUR. To predstavlja iznos koji tuženik dugovao oštećeniku temeljem njihova odnosa osiguranja povodom prometne nesreće o kojoj je riječ u ovom postupku.

31. Budući da je tražbina u iznosu od 52,07 EUR ugovorom o cesiji valjano prenesena na ovdje tužitelja, i da navedeni u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. ZOO-a prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, tužitelj može od tuženika zahtijevati dio tražbine koji iznosi 51,86 EUR i valjalo mu je taj dio dosuditi u točki I. izreke presude, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na 0,21 EUR tužbeni zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao u točki II. Izreke presude.

32. Valja naposljetku napomenuti i to da ne postoji ugovorna ili zakonska osnova koja bi ograničavala pravo tužitelja kao servisera zahtijevati od tuženika kao osiguravajućeg društva ustupljenu tražbinu (ne postoji zaseban ugovorni odnos tužitelja i tuženika).

33. Slijedom navedenog, sud je temeljem odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a i čl. 84. st. 1. ZOO-a, čl. 1046. ZOO-a, čl. 1085. ZOO-a, čl. 921. ZOO-a, i čl. 9. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 464.a ZPP-a presudio kao u točki I. i II. izreke presude i djelomično usvojio tužbeni zahtjev.

34. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a jer je ustupanjem glavne tražbine na tužitelja je prešlo pravo zahtijevati od tuženika kao dužnika i zateznu kamatu na glavnicu. Zatezna kamata dosuđena je temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a kojim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. Na računu br. 793/01/8 je kao dan dospijeća naznačen 17. srpnja 2024. Tužitelj tužbom traži zateznu kamatu od prvog dana nakon dana dospijeća računa odnosno od 18. srpnja 2024. Stoga mu je sud i dosudio tu kamatu od 18. srpnja 2024. i odlučio kao u točki I. izreke.

35. Vezano za visinu zakonske zatezne kamate, sud je istu odredio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da se stopa zateznih kamata na odnose koji ne potječu iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Sud je uzeo u obzir da utužena tražbina proizlazi iz ugovora o osiguranju između oštećenika i tuženika kao osiguravajućeg društva te stoga nije riječ o ugovoru između dva trgovaca ni ugovoru između trgovca i osobe javnog prava pa je odgovarajuće uvećanje stope za tri postotna poena. Okolnost da je kasnije tražbina prenesena na pravnu osobu ne mijenja svojstvo same tražbine.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 151. st. 1. i 2. ZPP-a, čl. 154 st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a

37. Tužitelj je na ročištu 12. prosinca 2024. (list 85. spisa) zatražio naknadu parničnog troška u vidu jednokratne nagrade sukladno t. 7. 9. Tarife u iznosu od 100, 00 EUR uvećano za PDV i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu.

38. Sud je tužiteljev zahtjev za naknadom troška našao u cijelosti osnovanim te mu je, uzimajući u obzir visinu predmeta spora od 52,07 EUR dosudio iznos jednokratne nagrade od 100,00 EUR temeljem odredbe TBR. 7. t. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine‟ br. 138/23., dalje: Tarifa) i odredbe TBR 54. Tarife uvećano u iznos PDV-a od 25,00 EUR temeljem TBR. 46. Tarife.

39. Nadalje, sud je tužitelju priznao osnovanim trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR temeljem odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine‟ br. 118/18. i 51/23.) u vezi s Tbr. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine‟ br. 37/23.), a potvrda o plaćanju te pristojbe nalazi se na listu 62. spisa, te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR u skladu s čl. 4. st. 4. Zakona o sudskom pristojbama i Tbr. 2. i Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, jer je tužitelj obveznik plaćanja te pristojbe kao stranka koja je uspjela sa zahtjevom u sporu. Slijedom navedenoga, sud je u točki II. izreke tužitelju dosudio trošak postupka u ukupnom iznosu od 144,91 EUR.

U Zagrebu 16. siječnja 2025.

SUDAC

Aleksandra Gumzej

pisani prijedlog odluke izradila

viša sudska savjetnica

Ivana Reljanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest dana) od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3.

ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku