Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
47000 Karlovac
Poslovni broj: P-547/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupana po OD Leko i Partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana, 28. studenog 2024. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 16. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I.
Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 2.765,77 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015. godine, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.g do 30.06.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49%, od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31%, od 01.01.2023.g. do 30.06.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, a od 1.7.2024. pa do isplate po stopi od 7,25 % godišnje a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena na iznose kako slijedi:
- 25,53 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 25,02 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 24,92 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 25,20 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 24,95 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 25,32 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 44,63 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 45,28 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 43,89 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 43,50 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 43,80 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 42,87 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 42,80 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 43,15 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 47,01 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 44,20 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 46,93 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 48,54 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 48,60 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 47,84 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 47,79 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 46,85 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 46,03 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 44,79 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 45,02 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 44,82 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 44,48 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 44,23 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 44,53 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 44,95 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 45,31 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 45,11 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 45,98 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 45,74 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 46,16 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 48,29 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 46,69 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 50,52 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 47,68 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 38,07 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 39,97 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 41,31 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 39,77 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 40,71 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 39,36 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 33,59 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 35,23 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 36,89 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 29,03 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 28,35 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 27,61 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 27,81 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 27,20 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 27,60 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 27,89 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 27,73 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 27,35 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 27,29 EUR od 04.05.2012.g. pa do isplate
- 27,33 EUR od 05.06.2012.g. pa do isplate
- 26,98 EUR od 05.07.2012.g. pa do isplate
- 26,92 EUR od 04.08.2012.g. pa do isplate
- 26,14 EUR od 09.09.2012.g. pa do isplate
- 26,21 EUR od 05.10.2012.g. pa do isplate
- 26,36 EUR od 06.11.2012.g. pa do isplate
- 26,01 EUR od 06.12.2012.g. pa do isplate
- 26,16 EUR od 07.01.2013.g. pa do isplate
- 25,47 EUR od 07.02.2013.g. pa do isplate
- 25,39 EUR od 08.03.2013.g. pa do isplate
- 25,59 EUR od 11.04.2013.g. pa do isplate
- 24,80 EUR od 12.05.2013.g. pa do isplate
- 24,71 EUR od 25.06.2013.g. pa do isplate
- 24,34 EUR od 08.07.2013.g. pa do isplate
- 24,35 EUR od 11.08.2013.g. pa do isplate
- 24,26 EUR od 06.09.2013.g. pa do isplate
- 24,50 EUR od 07.10.2013.g. pa do isplate
- 24,24 EUR od 19.11.2013.g. pa do isplate
- 24,29 EUR od 13.12.2013.g. pa do isplate
Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 5.765,57 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015. godine, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.g do 30.06.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49%, od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31%, od 01.01.2023.g. do 30.06.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, a od 1.7.2024. pa do isplate po stopi od 7,25 % godišnje a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena na iznose kako slijedi:
- 2,55 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 18,42 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 1,94 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 19,52 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 22,27 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 23,46 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 19,74 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 20,33 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 15,49 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 11,36 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 12,26 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 14,63 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 14,30 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 13,02 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 12,44 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 15,29 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 0,01 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 18,98 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 22,31 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 22,04 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 28,76 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 28,30 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 32,13 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 47,18 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 0,05 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 37,91 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 64,38 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 46,83 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 42,98 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 59,69 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 72,04 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 60,82 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 69,90 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 60,32 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 68,85 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 86,57 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 104,72 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 99,00 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 92,23 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 84,80 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 89,08 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 83,15 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 89,88 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 95,42 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 95,23 EUR od 25.05.2020.g. pa do isplate
- 92,20 EUR od 06.04.2012.g. pa do isplate
- 93,45 EUR od 04.05.2012.g. pa do isplate
- 95,89 EUR od 05.06.2012.g. pa do isplate
- 93,21 EUR od 05.07.2012.g. pa do isplate
- 94,37 EUR od 04.08.2012.g. pa do isplate
- 86,12 EUR od 09.09.2012.g. pa do isplate
- 89,07 EUR od 05.10.2012.g. pa do isplate
- 93,02 EUR od 06.11.2012.g. pa do isplate
- 90,49 EUR od 06.12.2012.g. pa do isplate
- 94,51 EUR od 07.01.2013.g. pa do isplate
- 87,38 EUR od 07.02.2013.g. pa do isplate
- 88,42 EUR od 08.03.2013.g. pa do isplate
- 93,37 EUR od 11.04.2013.g. pa do isplate
- 84,74 EUR od 12.05.2013.g. pa do isplate
- 85,65 EUR od 25.06.2013.g. pa do isplate
- 82,74 EUR od 08.07.2013.g. pa do isplate
- 85,13 EUR od 11.08.2013.g. pa do isplate
- 86,06 EUR od 06.09.2013.g. pa do isplate
- 92,00 EUR od 07.10.2013.g. pa do isplate
- 90,58 EUR od 19.11.2013.g. pa do isplate
- 93,90 EUR od 13.12.2013.g. pa do isplate
- 88,00 EUR od 31.01.2014.g. pa do isplate
- 88,37 EUR od 14.02.2014.g. pa do isplate
- 89,42 EUR od 12.03.2014.g. pa do isplate
- 88,28 EUR od 11.04.2014.g. pa do isplate
- 85,38 EUR od 13.05.2014.g. pa do isplate
- 67,92 EUR od 30.06.2014.g. pa do isplate
- 18,82 EUR od 11.07.2014.g. pa do isplate
- 89,37 EUR od 31.07.2014.g. pa do isplate
- 90,35 EUR od 11.09.2014.g. pa do isplate
- 64,72 EUR od 12.09.2014.g. pa do isplate
- 25,29 EUR od 10.10.2014.g. pa do isplate
- 6,82 EUR od 07.11.2014.g. pa do isplate
- 86,89 EUR od 11.11.2014.g. pa do isplate
- 46,31 EUR od 05.12.2014.g. pa do isplate
- 47,86 EUR od 11.12.2014.g. pa do isplate
- 94,63 EUR od 12.12.2014.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 31.01.2015.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 28.02.2015.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 30.03.2015.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 30.04.2015.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 31.05.2015.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 30.06.2015.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 31.07.2015.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 31.08.2015.g. pa do isplate
- 94,92 EUR od 30.09.2015.g. pa do isplate
Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 1.571,72 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 8,14% godišnje do 31. prosinca 2015. godine, a od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.g do 30.06.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49%, od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31%, od 01.01.2023.g. do 30.06.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, a od 1.7.2024. pa do isplate po stopi od 7,25 % godišnje a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate.
II.
Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa od 3.462,64 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 16. siječnja 2025. godine, pa sve do isplate pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 21. prosinca 2006. g. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu, broj 9012186061, solemniziran kod javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca, pod brojem OU-629/06, dana 21. prosinca 2006. g., kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 53.142,75 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana.
Tužena banka je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva, i to na osnovi jednostrane Odluke o kamatnim stopama tužene, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).
Osim što je promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ona je i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a neodredivost činidbe također uzrokuje ništetnost tako ugovorene kamatne stope, što je propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima.
Ujedno, tužena je s tužiteljem ugovorila i valutnu klauzulu u CHF koja je isto tako ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).
VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke, i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužiteljice i tužene.
Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.
Tužitelj je dana 21. prosinca 2015. g. tuženom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012186061, solemniziran kod javnog bilježnika Ivanke Antić iz Karlovca pod brojem OV-8219/15, dana 21. prosinca 2015. g., kojim Dodatkom je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
Člankom 5. prethodno citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da tražbina tužitelja prema tuženoj, nakon provedene konverzije, iznosi 4.066,97 EUR, što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste tužene, važeće na dan 30. rujna 2015. g. iznosi 31.061,48 kn te je navedeni iznos tužitelju isplaćen kroz umanjenje kasnijih anuiteta kredita, dok je člankom 6. utvrđeno da preostala neotplaćena glavnica, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 16.896,33 EUR.
Bez obzira što je tužitelj „konvertirao“ kredit i na ime te konverzije dobila određenu isplatu, i to kroz umanjenje rata kredita dospjelih nakon sklapanja gore citiranog Dodatka Ugovoru o kreditu, njegovo potraživanje nije u cijelosti isplaćeno, slijedom čega tužitelj ovom tužbom, postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom tužene u čl. 4. Ugovora, ništetne.
Osim toga, s obzirom na nezakonitu promjenu kamatnih stopa došlo je i do razlike kada se od preostale glavnice koja je dospjela u trenutku konverzije, a kakva bi bila po početnom tečaju, odbije otpis glavnice kojeg je priznala banka u konverziji.
Naime, zbog nezakonitog povećanja kamatnih stopa nastala je razlika u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30.09.2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji, a na štetu tužitelja, pa i taj iznos tužitelj potražuje ovom tužbom.
Slijedom navedenog, tužitelj potražuje iznose koje je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tužene i valutnoj klauzuli u CHF, preplatio banci te iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015. godine i glavnice koju je banka priznala u konverziji, jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena manja od one koja je zaista otplaćena po početnom planu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.
U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini navodi da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kreditni odnos između stranka izmijenjen, da je tužiteljica svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi iako je isti postojao postojati obzirom da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK (NN 102/15) a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da sukladno odredbama ZZP interes za podizanje tužbe iz čl. 131. ZZP postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a kako povrede u trenutku podizanja tužbe više nema to se tužba u cijelosti ukazuje promašenom, a da je osim toga i sudska praksa zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Ističe prigovor neurednosti tužbe jer ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu nejasan jer nije potkrijepljen materijalnim dokazima i relevantnom dokumentacijom a tužiteljica nije dokazala da bi bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu odredbe čl. 186. t. b. ZPP-a. Protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljice a posebno prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja pretplate" po osnovi promjena kamata i tečajne razlike jer je zakonodavac prisilnom propisom tj. ZKP/15 jasno i detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, a tužena banka je konverziju provela u skladu s zakonskom odredbom i sud isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK/15. Nadalje navodi da je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena te se poziva na presudu VS Rev-1990/91 i na odluku Ustavnog suda RH od 17. 6. 2009. Navodi da niti jednom odredbom važećeg zakona valutna klauzula nije zabranjena niti je zakonski predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa, te je bez predmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu koji automatski negira valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane Javnog bilježnika, da je odraz stvarne volje ugovornih strana, da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio ni jedno pitanje kao sporno, već se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, te se iz ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze iz ugovora. Nadalje navodi da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda RH obzirom isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz presude ne proizlazi, jer sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Navodi da je i HNB iznijela stav da građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Navodi da kamata koja se odnosi na konkretni ugovor nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, navodi da ugovorena kamata nije viša od zakonom dozvoljene. Navodi da ugovor o kreditu navodi jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbi osnovnih ugovora o kreditu dok je Dodatkom ugovora o kreditu u čl. 7 detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti po modelu koji je strogo definiran odredbama ZID ZPK/2015. Navodi da i ZOO izričito u čl. 26. st.1. dopušta i previđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a da prema čl. 26. st.3. ZOO-a za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne moba biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Navodi da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, da svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka te je postupanje tužene banke u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB, usklađeno i sa zahtjevima ZPK. Navodi da iz svih relevantnih zakona, Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, ZOO- a, Direktive EU 2008/48, koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje prakse VSRH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa ista nije i ne može biti ništetna, tim više što je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive kamatne stope, a ne fiksne, kao i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom koja je zakonom izričito dopuštena. Ističe prigovor zastare
,
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu te dodatak ugovora o kreditu u dokuemtaciju, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza i mišljenja vještaka te saslušao tužitelja kao stranku.
Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 10. listopada 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka. Kako se zahtjev tužitelja odnosi na povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kao i s osnova plaćenog manjka u konverziji te na ime pogrešno obračunate glavnice to se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).
U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su stranke sklopile ugovor o kreditu dana 21. prosinca 2006. g. kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 53.142,75 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, važeće na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom tužene o kreditiranju građana. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.
Nadalje je nesporno da je:
donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.
- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.travnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.
Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
Da tužena prilikom sklapanja ugovora nije pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF ovaj sud je utvrdio iz iskaza samog tužitelja koji je naveo da je svojevremeno 2006. godine podigao kredit kod tuženika za iznos od 53.142,75 CHF time da mu je isti bio potreban za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranje kredita koji sam podigao kod ZABA-e, a kojim je prethodno kupio taj stambeni objekt. Tužitelj navodi da se nije previše raspitivao o kreditima kod drugih banaka samo zna da su mu u ZABA-i nudili kredit u EUR-ima, ali je taj kredit bio tek 70 do 80 % rate koju je dobio kod tuženika odnosno takav kredit kod ZABA-e mu je bio nepovoljan. Tužitelj navodi da mu je osobni bankar gospođa B kod tuženika izračunala ratu koja mu je odgovarala, jer je u to vrijeme samo on radio dok supruga nije radila, a imali su dvoje male djece te je treće bilo na putu, pa je pazio na svaki detalj. Jedini uvjet je bio od strane tuženika da taj kredit bude u CHF premda je tražio da bude u kunama, ali kako je banka izračunala rate koje su mu odgovarale u CHF to nije imao izbora te je prihvatio takav kredit. Tužitelj navodi da mu za tečaj CHF osobna bankarica nije govorila da bi mogao biti promjenjiv već je štoviše govorila da je CHF stabilna valuta, ali mu je rekla da bi kamata mogla biti promjenjiva. Tužitelj navodi da to nije uzeo kao nešto što bi bitno utjecalo na visinu rate, time da je nedugo nakon toga došlo do znatnog povećanja rate zbog čega je nužno morao napraviti konverziju kredita u EUR. Inače na koncu je taj kredit 2021. godine i otplatio. Ugovor o kreditu nije detaljno čitao već se bio usmjerio samo na rate i visinu rate koju mora otplaćivati tako da je imao povjerenja u osobnog bankara te je takav ugovor i potpisao. Kao laik je pitao samo za visinu rate, te je imao povjerenja u službenike banke.
Imajući u vidu ovakav iskaz tužitelja ovaj sud drži da su neodlučni navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu kao i navodi kojima tužena obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF, jer je iskaz tužitelja upravo potvrdio i pravni stav citirane presude po kolektivnoj tužbi, da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom isključivo po odluci banke doveden u neravnopravan položaj te su takve odredbe kredita ništetne.
Nadalje nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 21. prosinca 2015. dodatak ugovora o kreditu broj 9012186061 kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno: -da na dan 30.
9. 2015. nedospjela glavnica kredita 17.283,72 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, -da na dan sklapanja Aneksa postoji preplata odnosno da je tužitelj preplatio iznos od 3.939,41 EUR, te da će se dio više uplaćenog iznosa koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.9.2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti sve dok se iznos iz preplate ne iskoristi u cijelosti.
Ovaj sud je potom na okolnost visine zahtjeva proveo vještačenje po RKR d.o.o. Karlovac te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi da li je i koji iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima, zatim dati izračun u odnosu na istaknuti prigovor tužene radi prebijanja, te dati nalaz i po prijedlogu tuženika za vještačenje.
Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je iznos odobrenog kredita: 53.142,75 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (članak 1. Ugovora); Iznos isplaćenog kredita: 53.142,75 CHF Kamatna stopa: 4,15% godišnja, promjenjiva (članak 4. Ugovora) Rok otplate: 246 mjeseci (članak 7. Ugovora) u 180 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj (članak 7. Ugovora). Priloženim otplatnim planom mjesečni anuiteti iznose 397,10 CHF i dospijevaju zadnji dan u mjesecu. Prema otplatnom planu priloženog Ugovoru o kreditu, prvi anuitet dospijevao je na naplatu 31.01.2007. godine, a posljednji je dospijevao 31.12.2021. godine. Kredit je konvertiran 30.09.2015. godine.
Vještak utvrđuje:
a)
tužitelj je na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je tužitelj platio preko početne ugovorene kamate prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos 3.971,64 CHF, što primjenom tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita iznosi 20.838,72 HRK
b)
tužitelj je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit tužitelju isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF preplatio iznos 43.440,66 HRK
c)
Razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 11.842,14 HRK d)
Dana 21. 12. 2015. godine sklopljen je Dodatak ugovora o kreditu broj 9012186061 kojim je utvrđena pretplata po ugovoru o kreditu broj 9012186061 u iznosu od 4.066,97 EUR
Kako tuženik u odnosu na matematički izračun vještaka u nalazu i mišljenju, a koji se odnosi na pozitivne razlike s osnove valutne klauzule i kamatne stope nije imao primjedbi to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud, time da je vještak prikazao i negativne razlike promjene kamatne stope i valutne klauzule koje su prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnom ugovoru o kreditu bile uzete u obzir navedene preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita, pa do konverzije kao i je li pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF/EUR).
No, ovaj sud smatra da cilj konverzije koje je provedba naložena Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN broj 102/15) nije bio nadoknada preplaćene kamate zbog toga što se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranim odlukama banaka već izjednačavanje položaja potrošača korisnika kredita vezanih uz valutu CHF s onima vezanim uz valutu EUR, a ukoliko je postojala kakva razlika između kredita denominiranog u CHF u odnosu na isti takav kredit koji bi bio denominiran u EUR-u tada je ta razlika prilikom konverzije iskazana u aneksima kojima je ugovorena konverzija te kompenzirana/vraćena u budućim ratama kredita u EUR- ima ili, u suprotnom slučaju, naplaćena od korisnika kredita.
Kako nije bilo prigovora na izračun vještaka to je ovaj sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.
Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat onog iznosa koji je tužitelj kod sklapanja Aneksa tuženiku još nadoplatio. Naime, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat, jer da je osnovni početni ugovor o kreditu u CHF nakon što je temeljem sklopljenog Dodataka ugovoru o kreditu, kredit konvertiran u EUR, izmijenjen pa da tužitelj ne može osnovano potraživati bilo što od tužene banke, jer je Dodatkom ugovora izvršena konverzija sukladno zakonu i na način da se u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita pa do sklapanja Aneksa i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima.
Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.
Kao što je navedeno nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015., točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te nema spora da je sama konverzija provedena u skladu s Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu. Također VSRH je u međuvremenu donio rješenje broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, te je na postavljeno pitanje VSRH odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakon i izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Međutim sve to, a suprotno tvrdnjama tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja imati u vidu presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
Nadalje, ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: -odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
Naime, Sud EU je u svojoj praksi već odlučio da se sustav zaštite koji je proveden Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u podčinjenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i informiranosti, što je situacija koja ga navodi da pristane na uvjete koje je ranije sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge bez da na njih može imati utjecaja.
Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tužena banka te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018, mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju.
Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazao da je tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši. U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Kod toga se ističe da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
Kako je tužitelj svojim podneskom od 10. listopada 2024. godine sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 2.765,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, te na iznos od 5.765,57 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose na ime preplaćenog tečaja u CHF, a na ime razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznos od 1.571,72 EUR to je sukladno citiranim odredbama čl. 1111 st. 1, a u vezi sa st. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) ovaj sud tužitelju i dosudio zatražene iznose. Ovaj sud je pri tome imao u vidu odredbe čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima te vodio računa o izvršenom uračunavanju obzirom da je i sam vještak u nalazu i mišljenju naveo da je uračunao priznatu preplatu u konverziji sa potraživanjem tužitelja kao što je isto naveo i u svom nalazu i mišljenju.
Odlučujući o prigovoru zastare sud je imao u vidu odredbe čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Nadalje, odredbama članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.
To pravno shvaćanje je zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?". U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.
Kako je ova tužba podnesena 20. svibnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se sukladno odredbama čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ima primijeniti zastarni rok od pet godina iz čega proizlazi da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila.
Glede prigovora radi prebijanja ovaj sud drži da je isti procesno pravni prigovor reguliran procesnim pravom. Ovim prigovorom tuženi ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3.- ZPP-a) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.
Kako je sud utvrdio ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, a tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, to se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete. U svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.
Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.
U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.
Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv niti tužitelj, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju. Dakle, ovaj sud smatra da istaknuti prigovor radi prebijanje nije osnovan tj. da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja.
Slijedom svega navedenog, a nalazeći osnovanim zahtjev tužiteljica, valjalo je zahtjevu tužiteljica udovoljiti i donijeti presudu kao u izreci, time da je odlučujući o parničnom trošku sud svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku NN 70/19, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za trošak sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 16. kolovoza 2019. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 14. listopada 2019. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 27. kolovoza 2020. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 27. listopada 2020. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 09. studenog 2020. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 08. veljače 2021. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 03. ožujka 2021. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 10. listopada 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 28. studenog 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 159,27 EUR, te presudu u iznosu od 147,48 EUR, preliminarni izračun u iznosu od 132,72 EUR naknade za provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 EUR sveukupno 3.462,64 EUR uz zatraženu zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počem od donošenja prvostupanjske presude tj. 16. siječnja 2025. godine, pa do isplate.
U Karlovcu, 16. siječnja 2025. godine
S u d a c : Tomislav Maras
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od l5 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.
Dostavljeno:
1. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu
2. OD Leko i Partneri iz Zagreba, Domagojeva 18
