Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž R-77/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužiteljice RL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Margiti Plažanin, odvjetnici u Zagrebu, Počiteljska 5, protiv tuženika NM, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po OL, djelatnici tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4972/2021-22 od 10. svibnja 2024., dana 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika NM i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 4972/2021-22 od 10. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku NM iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici RL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 585,02 eura, zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, tekućom na iznose od:

- na iznos od 24,97 eura od 16.11.2016. do isplate,

- na iznos od 51,91 eura od 16.12.2016. do isplate,

- na iznos od 69,28 eura od 16.01.2017. do isplate,

- na iznos od 45,91 eura od 16.02.2017. do isplate,

- na iznos od 8,72 eura od 16.03.2017. do isplate,

- na iznos od 10,30 eura od 16.05.2017. do isplate,

- na iznos od 2,48 eura od 16.06.2017. do isplate,

- na iznos od 1,44 eura od 16.07.2017. do isplate,

- na iznos od 2,71 eura od 16.08.2017. do isplate,

- na iznos od 17,06 eura od 16.09.2017. do isplate,

- na iznos od 0,68 eura od 16.10.2017. do isplate,

- na iznos od 5,17 eura od 16.11.2017. do isplate,

- na iznos od 10,54 eura od 16.12.2017. do isplate,

- na iznos od 6,31 eura od 16.01.2018. do isplate,

- na iznos od 2,55 eura od 16.02.2018. do isplate,

- na iznos od 17,39 eura od 16.03.2018. do isplate,

- na iznos od 29,24 eura od 16.04.2018. do isplate,

- na iznos od 14,99 eura od 16.05.2018. do isplate,

- na iznos od 8,64 eura od 16.06.2018. do isplate,

- na iznos od 1,88 eura od 16.09.2018. do isplate,

- na iznos od 5,96 eura od 16.02.2019. do isplate,

- na iznos od 18,86 eura od 16.03.2019. do isplate,

- na iznos od 21,23 eura od 16.04.2019. do isplate,

- na iznos od 9,35 eura od 16.05.2019. do isplate,

- na iznos od 10,44 eura od 16.06.2019. do isplate,

- na iznos od 32,57 eura od 16.07.2019. do isplate,

- na iznos od 24,60 eura od 16.08.2019. do isplate,

- na iznos od 15,12 eura od 16.09.2019. do isplate,

- na iznos od 15,03 eura od 16.10.2019. do isplate,

- na iznos od 3,18 eura od 16.11.2019. do isplate,

- na iznos od 37,19 eura od 16.12.2019. do isplate,

- na iznos od 11,10 eura od 16.01.2020. do isplate,

- na iznos od 7,85 eura od 16.02.2020. do isplate,

- na iznos od 14,34 eura od 16.03.2020. do isplate,

- na iznos od 26,03 eura od 16.04.2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 894,31 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. U žalbi ističe da je sud počinio bitne povrede odredaba postupka i čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku te čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona. U žalbi ukazuje kako je Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. potpisalo manje potpisnika od prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama zbog čega su pravno nevaljane. Radi navedenog ne postoji utuživa obveza pa niti ona uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama odnosno i drugih usklađivanja plaća iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. Činjenica da se u pogledu pravnih izvora, koje nabraja, ne bi radilo o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, dovodila bi do toga da ne postoje odredbe s normativnim učinkom – pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve zaposlene, tako i tužiteljicu – pa se ni tužiteljica ne bi mogla pojaviti kao aktivno legitimirana potraživati prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., niti u sudskom postupku. U pogledu navedenih akata ističe se i to kako se ne može govoriti o kolektivnom ugovoru obzirom da isti sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno, samo pozivom na iste mogla primijeniti. Plaće u javnim službama uređuju se, prije svega, Zakonom o plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama. Sporazum o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. bio bi u izravnoj suprotnosti sa odredbom čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Nadalje, tuženik smatra kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužiteljica, nisu nastupile. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od pet godina, čije je trajanje isteklo 25. listopada 2016. To da implicira kako do "uskladbe" osnovice plaće u javnim službama temeljem istih ne bi došlo u razdoblju važenja i primjene. Tuženik smatra da je sud pogrešno protumačio odredbe kolektivnog ugovora za zdravstvo. Posebno naglašavajući kako prekovremeni sati ne ulaze u osnovnu plaću te se na prekovremene sate ne primjenjuju u ovom sporu utuženi dodaci i uvećanja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti jer tužbeni zahtjev glasi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 eura/10.000,00 kn, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.).

6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. toga Zakona.

6.1. S obzirom na sadržaj citirane odredbe presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti ne može se pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP tako da ovaj sud nije ulazio u ocjenu žalbenog razloga koji se odnosi na odredbu čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 8. istog Zakona.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupanja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 467. st. 1. ZPP.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće za razdoblje od listopada 2016. do ožujka 2020., a koji temelji na činjenici da joj to pravo pripada temeljem odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011. odnosno da joj je tuženik isplatio manje plaće za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. i do siječnja 2017., na način da je plaće pogrešno obračunavao s osnovicom od 5.108.84 kn umjesto sa 5.415,37 kn. Također da tuženik u periodu od 1. siječnja 2016. do dana podnošenja tužbe nije tužiteljici isplaćivao dodatak od 25 % zbog otežanih uvjeta rada odnosno posebnih uvjeta rada odnosno na sve sate koje je tužiteljica odradila, u redovnom i prekovremenom radu. Također tuženik od 1. listopada 2015. tužiteljici nije isplaćivao Dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za jedan dio odrađenih sati, a tužiteljica je radila u redovnom i prekovremenom radu.

10. Sud prvog stupnja utvrdio je da je tužiteljica zaposlenica tuženika temeljem Ugovora o radu na radnom mjestu medicinske sestre i da je tuženik za listopad, studeni i prosinac 2016. te siječanj 2017. plaću tužiteljici obračunavao po osnovici od 5.108.84 kn umjesto od 5.415,37 kn što je utvrdio vještačenjem po vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Također je temeljem nalaza i mišljenja imenovane vještakinje za razdoblje od 19. listopada 2016. do 31. prosinca 2020. utvrdio da: - potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za posebne uvjete rada na prekovremene sate rada iznosi 280,02 EUR, - potraživanje po osnovi neobračunatih dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi za sate prekovremenog rada iznosi 90,18 EUR, - manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad iznosi 32,05 EUR.

10.1. Također je utvrdio da za razdoblje od 19. listopada 2016. do 31. siječnja 2017. - pod pretpostavkom da tužiteljici pripada potraživanje zbog neprimijenjene utužene osnovice, visina potraživanja po osnovu rada iznosi 182,77 EUR tako da je slijedom navedenog zaključio da visina potraživanja tužiteljice sveukupno iznosi 4.407,71 kn/585,02 EUR.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku platiti utuženi iznos na ime razlike u plaći za sporno razdoblje.

12. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno da li Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. proizvode pravne učinke, odnosno da li tužiteljici pripada pravo na plaću obračunatu po osnovici od 5.415,37 kn temeljem odredbe čl. III navedenih Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma.

13. Suprotno žalbenim navodima, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. predstavljaju Kolektivni ugovor sklopljen sukladno odredbama čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama ("Narodne novine" broj 39/09. i 124/09.) temeljem kojeg se osnovica plaća u javnim službama određuje Kolektivnim ugovorom između Vlade RH i Sindikata javnih službi, te odredbe čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 115/10.), a kojom je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna na područje visine plaće u javnim službama, kao i odredbe čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12.) kojom je utvrđena primjena Dodatka sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna na pitanje visine plaće u javnim službama.

14. Naime, odredba čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 115/10.) propisivala je da ugovorne stane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009., te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze, te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima, a identičan odredbu sadržavao je i čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 141/12.).

15. Osim toga Vlada RH i Sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. usvojili su Vjerodostojno tumačenje izmjena Dodatka Sporazuma radi pojašnjenja primjene čl. IV st. 5., a u svezi sa čl. VII st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. U tom smislu uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe čl. III spomenutih Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni su krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi i iz sadržaja odredbi čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. koji glasi: „Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.“

16. Dakle, u konkretnom slučaju ispunjeni su uvjeti za primjenu odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., koja propisuje da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pada realnog tromjesečnog BDP-a trajao u odnosu na isto razdoblje prethodne godine, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja navedenih u članku III-IV Izmjena i dopuna Sporazuma. Naime, čl. VII st. 1. Izmjena dodatka Sporazumu propisuje da odgoda nastupa ako bi u nekom razdoblju opisanih u članku III-V bio zabilježen negativan rast BDP-a. Iz odredbe čl. III proizlazi da se ista odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice pa nadalje, odnosno ubuduće, a iz podataka o realnom tromjesečnom stanju BDP-a, a koje je objavio Državni zavod za statistiku RH, vidljivo je da od IV kvartala 2014., pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a već da je BDP stalno rastao. Odredba članka VII stavak 1. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. ne odnosi se na povrat osnovice iz članka III, već isključivo na usklađenje osnovice iz članka IV i V Izmjena Dodatka Sporazumu. Namjera Vlade RH je bila povrat osnovice na razinu iz 2009. i to na iznos od 5.414,37 kn.

17. Dakle, polazeći od navedenih odredbi ovaj sud smatra da sporne Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor, pa kako je ispunjen uvjet za primjenu više osnovice u odnosu na osnovicu temeljem koje je tužiteljici isplaćena plaća u utuženom razdoblju, budući da je došlo do poboljšanja stanja, odnosno rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a, za dva tromjesečja uzastopno u odnosu na isto razdoblje prethodne godine (prosječno 2 ili više posto) to je tuženik tužiteljici bio u obvezi obračunavati i isplatiti plaću po osnovici od 5.415,37 kn.

18. Navedene Izmjene nisu potpisane od strane jednog od Sindikata koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006. pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske), ali da bi to utjecalo na valjanosti tih Izmjena, odnosno da bi zbog toga bile ništetne, navedeni Sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku navedeno nije dokazao stoga ovaj sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama zakonite te pravno valjane stoga i proizvode određene pravne učinke. Pri tome valja ukazati na identična shvaćanja zauzeta u odlukama Vrhovnog suda RH Revr 408/12-2 od 3. travnja 2017., Revr 847/10-2 od 7. prosinca 2011. te odluke Revr 1797/09-2 od 7. veljače 2012., kao i odluke Ustavnog suda RH broj U-III/3535/2013 od 5. ožujka 2015.

19. Izmjene i dopune, kako je navedeno, unesene su i u Temeljni Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. - čl. 51. st. 4. ("Narodne novine" broj 141/12.), a koji Kolektivni ugovor je uredno potpisan između ostalih i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj Sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune.

20. Nadalje, žalitelju je odgovoriti da u konkretnom slučaju nije riječ o jednostranoj odluci, već o kolektivnom ugovoru, koji obvezuje sve osobe koje su ga sklopile, kao i sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor (čl. 194. st. 1. Zakona o radu "Narodne novine" broj 149/09., 61/11. i 73/13., dalje: ZR). Osim toga su i prema odredbi čl. 196. st. 1. ZR, stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe.

21. Žalbeni navodi - kako Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od pet godina, čije je trajanje isteklo 25. listopada 2016. što da implicira kako do "uskladbe" osnovice plaće u javnim službama temeljem istih ne bi došlo u razdoblju važenja i primjene - također ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u navedenom dijelu te je ukazati na zaključak da odredbom čl. VII Izmjena i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII istog odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V) kako se referirao Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-1111/2020-2 od 1. prosinca 2020. i Rev-269/2021-2 od 24. siječnja 2023.

22. Slijedom navedenog žalitelj nije s uspjehom doveo u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja u svezi valjanosti Izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama.

23. Kako, dakle, tuženik nije učinio spornom visinu tužbenog zahtjeva, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, kada je tužiteljici dosudio utuženi iznos na ime obračuna po osnovici.

24. I u ovoj fazi postupka tuženik osporava obračunavanje dodataka tvrdnjom da se dodatak za otežane uvjete rada, za odgovornost za život i zdravlje ljudi odnosno za znanstveni stupanj isplati računaju na osnovnu plaću i da se ne obračunavaju na prekovremene sate.

25. Člankom 47. Kolektivnog ugovora za djelatnike zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13., 96/15. i 29/18.; dalje KU/13) odnosno čl. 45. Kolektivnog ugovora za djelatnike zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18., 16/19., 35/19., 78/19., 92/19. i 56/20.; dalje KU/18) određeno je: "Plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća."

25.1. Prema odredbi čl. 57. st. 2. KU/13 (čl. 55. KU/18) radnicima na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada uvećava se osnovna plaća.

26. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće za istaknuti je da je odredbom čl. 36. st. 1. KU/13 (čl. 34. KU/18) propisano da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu.

26.1. Odredbom čl. 36. st. 2. KU/13 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije (istovjetno čl. 34. st. 1. i 2. KU/18).

27. Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'', broj 128/17.; dalje TKU) u čl. 51. određuje da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

28. Po ocjeni ovog suda tumačenje tuženika, kako se traženi dodaci ne obračunavaju na prekovremene sate, nije prihvatljivo.

29. Naime, u svezi s primjenom spornih odredbi ukazati je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev 3566/2018-2 od 17. prosinca 2019. na materijalnopravno pitanje:

"Imaju li tužitelji, kao zdravstveni radnici u primjeni Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/13 i 96/15), za ostvareni prekovremeni rad pravo na isplatu dodatka na posebne uvjete rada iz čl. 57. Kolektivnog ugovora, i dodatka na odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. Kolektivnog ugovora, i na sate odrađenog prekovremenog rada na iznos uvećanja za prekovremene sate rada, odnosno da li i za ostvarene sate prekovremenog rada imaju uz uvećanje od 50% i pravo na isplatu dodataka iz čl. 57. i 59. navedenog kolektivnog ugovora?." odgovorio: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15 - dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.".

29.1. Izloženo pravno shvaćanje prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 od 9. prosinca 2019.

30. S obzirom da je tužiteljica tužbeni zahtjev precizirala u skladu sa obračunom dostavljenim od strane tuženika, ali i u skladu s Zaključkom broj 153 Povjerenstva za tumačenje KU/13 i tuženik iz tog razloga nije osporavao visinu istog, pa kako tuženik tužiteljici nije obračunavao ni isplatio utužene dodatke za sate koje je tuženik evidentirao kao prekovremeni rad odnosno naknadu plaće u skladu s naprijed navedenim odredbama KU/13, KU/18 i TKU, to je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao u izreci pod toč. I. dosuđujući ujedno i pripadajuće zatezne kamate koje teku na određene mjesečne iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, a koje tužiteljici sukladno odredbi iz čl. 92. st. 3. ZR u vezi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.) također pripadaju.

31. Tuženik se žalio i na odluku o troškovima postupka, međutim ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu reći je da je pravilno prvostupanjski sud obistinio troškove potrebne za vođenje parnice te pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika da tužiteljici naknadi troškove po čl. 154. st. 1. ZPP, a sve u svezi čl. 155. ZPP.

32. Slijedom iznesenog valjalo je, po čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je to odlučeno u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zadru, 16. siječnja 2025.

Sutkinja

Sanja Dujmović