REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4901/2022-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja CE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Almi Opačak, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glamuzini, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika stranaka, dana 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 029-50- 3581583 od 21. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja CE, kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., kao davatelja kredita, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju CE iznos 698,79 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 4,13 eur od 30. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos 4,24 eur od 29. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos 4,24 eur od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos 4,32 eur od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 4,20 eur od 29. travnja 2008. do isplate,

- na iznos 4,18 eur od 29. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos 6,38 eur od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 6,27 eur od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 6,26 eur od 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos 6,27 eur od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos 6,34 eur od 30. rujna 2008, do isplate,

- na iznos 6,86 eur od 31.listopad 2008. do isplate,

- na iznos 6,51 eur od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 6,95 eur od 31.prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 7,02 eur od 31.siječanj 2009. do isplate,

- na iznos 7,05 eur od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 10,66 eur od 31.ožujak 2009. do isplate,

- na iznos 10,68 eur od 30.travanj 2009. do isplate,

- na iznos 10,49 eur od 31.svibanj 2009. do isplate,

- na iznos 10,34 eur od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 10,38 eur od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 10,46 eur od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 10,45 eur od 30.rujan 2009. do isplate,

- na iznos 10,37 eur od 31. listopad 2009. do isplate,

- na iznos 10,52 eur od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 10,63 eur od 31.prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 10,80 eur od 31.siječanj 2010. do isplate,

- na iznos 10,76 eur od 28.veljače 2010. do isplate,

- na iznos 10,99 eur od 31.ožujak 2010. do isplate,

- na iznos 10,94 eur od 30.travanj 2010. do isplate,

- na iznos 11,03 eur od 31.svibanj 2010. do isplate,

- na iznos 11,74 eur od 30. lipanj 2010. do isplate,

- na iznos 11,60 eur od 31.srpanj 2010. do isplate,

- na iznos 12,05 eur od 31.kolovoz 2010. do isplate,

- na iznos 11,89 eur od 30.rujan 2010. do isplate,

- na iznos 11,64 eur od 31.listopad 2010. do isplate,

- na iznos 12,17 eur od 30.studenog 2010. do isplate,

- na iznos 12,84 eur od 31.prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 12,37 eur od 31.siječanj 2011. do isplate,

- na iznos 12,53 eur od 28.veljače 2011. do isplate,

- na iznos 12,32 eur od 31.ožujak 2011. do isplate,

- na iznos 12,36 eur od 30.travanj 2011. do isplate,

- na iznos 13,26 eur od 31.svibanj 2011. do isplate,

- na iznos 13,35 eur od 30. lipanj 2011. do isplate,

- na iznos 13,50 eur od 31.srpanj 2011. do isplate,

- na iznos 13,13 eur od 31.kolovoz 2011. do isplate,

- na iznos 12,72 eur od 30.rujan 2011. do isplate,

- na iznos 11,15 eur od 31.listopad 2011. do isplate,

- na iznos 11,13 eur od 30.studenog 2011. do isplate,

- na iznos 11,30 eur od 31.prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 11,45 eur od 31.siječanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,47 eur od 28.veljače 2012. do isplate,

- na iznos 11,36 eur od 31.ožujak 2012. do isplate,

- na iznos 11,43 eur od 30.travanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,48 eur od 31.svibanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,40 eur od 30. lipanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,42 eur od 31.srpanj 2012. do isplate,

- na iznos 11,36 eur od 31.kolovoz 2012. do isplate,

- na iznos 11,23 eur od 30.rujan 2012. do isplate,

- na iznos 11,37 eur od 31.listopad 2012. do isplate,

- na iznos 11,44 eur od 30.studenog 2012. do isplate,

- na iznos 11,39 eur od 31.prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 11,13 eur od 31.siječanj 2013. do isplate,

- na iznos 11,35 eur od 28.veljače 2013. do isplate,

- na iznos 11,37 eur od 31.ožujak 2013. do isplate,

- na iznos 11,28 eur od 30.travanj 2013. do isplate,

- na iznos 11,01 eur od 31.svibanj 2013. do isplate,

- na iznos 11,01 eur od 30. lipanj 2013. do isplate,

- na iznos 11,07 eur od 31.srpanj 2013. do isplate,

u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju CE iznos 2.023,45 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 1,21 eur od 31. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos 1,32 eur od 30. rujna 2006. do isplate,

- na iznos 1,07 eur od 31.listopad 2006. do isplate,

- na iznos 0,28 eur od 30. studenog 2006. do isplate,

- na iznos 0,25 eur od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 8,06 eur od 31.listopad 2008. do isplate,

- na iznos 10,29 eur od 31.prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 11,89 eur od 31.siječanj 2009. do isplate,

- na iznos 12,62 eur od 28.veljače 2009. do isplate,

- na iznos 10,62 eur od 31.ožujak 2009. do isplate,

- na iznos 11,00 eur od 30.travanj 2009. do isplate,

- na iznos 7,94 eur od 31.svibanj 2009. do isplate,

- na iznos 5,69 eur od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 6,29 eur od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 7,48 eur od 31.kolovoz 2009. do isplate,

- na iznos 7,38 eur od 30.rujan 2009. do isplate,

- na iznos 6,18 eur od 31. listopad 2009. do isplate,

- na iznos 8,43 eur od 30.studenog 2009. do isplate,

- na iznos 10,23 eur od 31.prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 12,80 eur od 31.siječanj 2010. do isplate,

- na iznos 12,21 eur od 28.veljače 2010. do isplate,

- na iznos 15,69 eur od 31.ožujak 2010. do isplate,

- na iznos 15,03 eur od 30.travanj 2010. do isplate,

- na iznos 16,32 eur od 31.svibanj 2010. do isplate,

- na iznos 27,46 eur od 30. lipanj 2010. do isplate,

- na iznos 25,17 eur od 31.srpanj 2010. do isplate,

- na iznos 32,18 eur od 31.kolovoz 2010. do isplate,

- na iznos 29,76 eur od 30. rujan 2010. do isplate,

- na iznos 25,86 eur od 31.listopad 2010. do isplate,

- na iznos 34,08 eur od 30.studenog 2010. do isplate,

- na iznos 44,53 eur od 31.prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 37,13 eur od 31.siječanj 2011. do isplate,

- na iznos 39,73 eur od 28.veljače 2011. do isplate,

- na iznos 36,42 eur od 31.ožujak 2011. do isplate,

- na iznos 37,02 eur od 30.travanj 2011. do isplate,

- na iznos 51,03 eur od 31.svibanj 2011. do isplate,

- na iznos 52,40 eur od 30. lipanj 2011. do isplate,

- na iznos 64,11 eur od 31.srpanj 2011. do isplate,

- na iznos 58,09 eur od 31.kolovoz 2011. do isplate,

- na iznos 51,51 eur od 30.rujan 2011. do isplate,

- na iznos 50,80 eur od 31.listopad 2011. do isplate,

- na iznos 50,30 eur od 30.studenog 2011. do isplate,

- na iznos 53,44 eur od 31.prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 56,17 eur od 31.siječanj 2012. do isplate,

- na iznos 56,54 eur od 28.veljače 2012. do isplate,

- na iznos 54,65 eur od 31.ožujak 2012. do isplate,

- na iznos 55,93 eur od 30.travanj 2012. do isplate,

- na iznos 56,80 eur od 31.svibanj 2012. do isplate,

- na iznos 55,33 eur od 30. lipanj 2012. do isplate,

- na iznos 55,72 eur od 31.srpanj 2012. do isplate,

- na iznos 54,61 eur od 31.kolovoz 2012. do isplate,

- na iznos 52,23 eur od 30.rujan 2012. do isplate,

- na iznos 54,77 eur od 31.listopad 2012. do isplate,

- na iznos 55,99 eur od 30.studenog 2012. do isplate,

- na iznos 55,14 eur od 31.prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 50,34 eur od 31.siječanj 2013. do isplate,

- na iznos 54,41 eur od 28.veljače 2013. do isplate,

- na iznos 54,77 eur od 31.ožujak 2013. do isplate,

- na iznos 53,17 eur od 30.travanj 2013. do isplate,

- na iznos 48,20 eur od 31.svibanj 2013. do isplate,

- na iznos 48,08 eur od 30. lipanj 2013. do isplate,

- na iznos 49,30 eur od 31.srpanj 2013. do isplate,

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 1.600,00 eur sa zateznom kamatom od 17. siječnja 2025. do isplate u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe od 29. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, 21. srpnja 2006. Ugovor o kreditu broj 029-50-3581583 za kupnju motornog vozila kojim je tužitelju odobren kredit u visini 17.800,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivom kamatnom stopom, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 5,20%. Rok otplate kredita je 84 mjeseca. Tužitelj je u cijelosti kredit otplatio 2013. Čl. 2. predmetnog ugovora bila je ugovorena redovna kamata kao promjenjiva, a čl. 7. otplatne rate vezane su uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj. Tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamate i time je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovao da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za njega uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu od 100-tinjak kn nije izgledna. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju da se anuiteti kredita koji je plaćao povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćao najveći dio anuiteta odlazio je na kamate, a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Kamatna stopa je sa 5,20% povećana na 6,20%, zatim na 6,75%, pa na 7,75% da bi potom bila umanjena na 7,50% i na 6,75%. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u CHF. Zahtjevom iz tužbe predlaže (1) utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 21. srpnja 2006. sadržane u čl. 2. čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula te posljedično navednom (2) obvezati tuženika na isplatu iznosa 15.220,00 kn, po osnovi razlike anuiteta zbog promjene valute i jednostrane promjene kamatne stope, sa zateznom kamatom od dana dospijeće svakog pojedinog iznosa do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na učinak kolektivne tužbe jer da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tvrdi da je tužitelju bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe.. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, a obzirom da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa tuženik je uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužitelja na isplatu troškova postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu br. 029-50- 3581583 od 21. srpnja 2006. (list 5-8 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 9-11 spisa), dopis tuženika o otplati kredita (list 12 spisa), zahtjev za kredit (list 43 spisa), Promotivne uvjete tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 44-46 spisa), Opće uvjete tuženika poslovanja sa stanovništvom (list 47-48 spisa), Informaciju tuženika za klijente (list 49 spisa), Pravilnike tuženika o obračunu kamata i naknada (list 50-84 spisa), otplatni plan (list 125-142 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića (159-170 spisa), iskaz tužitelja (list 202 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sadržanih u čl. 2. i čl. 7. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata po srednjem tečaju tuženika za CHF isplatu (valutna klauzula) te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu) jer tužitelj tvrdi da se radi o ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 21. srpnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-3581583 za iznos 17,800.00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena primjena promjenjive kamatna stopa u skladu sa kamatnim stopama kreditora koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 5,20% (čl. 2. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora).

- da je kredit u cijelosti otplaćen;

- status potrošača tužitelja u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu.

7. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF te u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužitelja, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu te zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8. Tužitelj je podneskom 29. svibnja 2024. (list 174-181 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao kondemnatorni dio zahtjeva na način da s osnove razlike zbog promjene kamatne stope potražuje isplatu u visini 698,79 eur, a s osnove povećanja tečaja CHF potražuje isplatu u visini 2.023,45 eur, sve sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose od njihova dospijeća do isplate.

9. Podneskom od 26. kolovoza 2024. tuženik se usprotivio preinaci kondemnatornog zahtjeva tužitelja povećanjem istog, u odnosu na onaj iz tužbe. Ispravno tuženik navodi da je tužitelj podneskom od 29. svibnja 2024., a u skladu sa odredbom čl. 191. st.1. ZPP, preinačio tužbu, međutim čl. 191. st. 2. ZPP propisano je da, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Tužitelj je tužbu preinačio (povećao kondemnatorni zahtjev iz tužbe) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP jer tužitelj, bez svoje krivnje, nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a zbog čega je preinaka dopuštena te je odlučeno kao u izreci rješenja (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Ukazuje se i na pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da se u konkretnom slučaju radi i o tzv. nepravoj preinaci tužbe jer je do iste došlo povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

12. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17 zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Člankom 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a st. 1. ZPP. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

15. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

16. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati. U ovoj pravnoj stvari nije sporan status potrošača tužitelja u vezi sklopljenog Ugovora o kreditu, a tuženik nije tvrdio niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Kako to tuženik nije učinio već je predložio saslušanje tužitelja na okolnost informiranja tužitelja o bitnim okolnostima kredita te saslušanje Javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege na okolnost solemnizacije ugovora, a o čemu je već raspravljano povodom kolektivne tužbe, tada je za zaključiti da tuženik nije učinio vjerojatnim da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Pritom valja reći da tuženik nije niti predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na obradi i sklapanju konkretnog Ugovora, a iz iskaza tužitelja, kojeg sud prihvaća kao životnog, logičnog i uvjerljivog, proizlazi da je Ugovor sklopio na način da je prvo otišao u auto kuću gdje mu je rečeno koliko će ga doći novo vozilo te je zatim otišao u banku gdje je dobio ugovor u CHF valuti. Ništa mu u banci nije objašnjavano u vezi spornih odredbi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Bilo mu je bitno, a to je vidio iz ugovora koji mu je dan već unaprijed sastavljen, koliki je iznos rate i da li će istu moći plaćati. Ugovor je prije potpisa pročitao i bio mu je razumljiv, koliko mu je mogao biti. Vozilo je koristio za osobne potrebe. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti član trgovačkog društva.

17. Sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege iz razloga koji su već prethodno obrazloženi i koje u svojoj odluci obrazlaže Ustavni sud Republike Hrvatske, odnosno da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka i promjenjivosti kamatne stope, a koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao.

18. Nesporna činjenica otplate kredita ni na koji način ne utječe na razmatranje ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora, a koje se posljedično ogleda u novčanom zahtjevu za isplatu. Naime, u skladu sa odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa u tom smislu sud je u ovom postupku i razmatrao ništetnost odredbi ugovora na kojima tužitelj temelji zahtjev za isplatu. Pritom tuženik neosnovano navodi i da se, u konkretnom slučaju, radi o zabrani manjeg značaja. Navedeno stoga što se, u konkretnom slučaju, radi o vezanosti visine anuiteta kredita, kako za visinu kamatne stope tako i za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.

19. Nadalje, valja reći kako ni iz bilo kojeg dokaza koje je tuženik priložio u spis, ne proizlazi:

- da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a o kojima bi onda tužitelj mogao s tuženikom pregovarati;

- da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

20. Za učinak ranije navedenih presuda u smislu odredbe čl. 502.c ZPP, kraj nesporne činjenice svojstva potrošača tužitelja, neodlučno je što je, u konkretnom slučaju, kredit odobren za kupnju vozila, a budući da se u presudi kojom su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) uopće ne radi distinkcija po namjeni kredita.

21. Kako su dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula (čl. 2. i čl. 7. Ugovora), to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni valute te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i prema početnom tečaju CHF.

22. U odnosu na prigovor zastare valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a budući da je tužba podnesena 24. svibnja 2019. to je prigovor zastare neosnovan.

23. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (u ovom slučaju od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu i to neovisno o tome kada su plaćeni pojedini anuiteti, pa makar oni bili plaćeni 2007. i ranije jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo za shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12.

24. Budući da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka niti za preinačeni dio zahtjeva nije nastupila zastara te se, u vezi s tim, ukazuje na pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da, slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), (kao u konkretnom slučaju), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

25. Radi utvrđenja visine zahtjeva sud je cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića te temeljem istog utvrdio da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama iznosi 955,00 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 5.265,10 kn odnosno eurska protuvrijednost 698,79 eur. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 15.245,50 kn odnosno eurska protuvrijednost 2.023,45 eur za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (točka 1. + točka 2. Zaključka Nalaza) iznosi 20.510,60 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.722,24 eur. Vještak dalje navodi i da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -703,94 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -93,44 eur.

26. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik ne sporeći matematički izračun, prigovara da izračun vještaka nema smisla jer je bilo razumno i logično za očekivati promjene tečaja te ponavlja tvrdnje da su tužitelju odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive te da je tužitelj na njih pristao.

27. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno, jasno i obrazloženo te u skladu sa čl 258. ZPP. Prigovor tuženika da ovakav izračun nema smisla je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja budući je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Naime, postavljen zadatak financijskom vještaku dan je s obzirom na činjenicu da, u situaciji kada je iz ranije navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF ništava, a u slučaju ništavosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana (pro non scripto), tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredba koje je utvrđene ništavom ne uzima u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja. Sud nije posebno usmeno saslušavao vještaka budući da je prigovor tuženika na nalaz i mišljenje - pravno pitanje, a o čemu je odgovor dao sud kako je to ranije obrazloženo.

28. Budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111 ZOO upravo je na temelju navedene odredbe valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu iznosa 698,79 eur (razlika zbog promjene kamatne stope) i iznosa 2.722,24 eur (razlika zbog promjene tečaja-valutna klauzula) jer je tuženik te iznos stekao bez osnove te odlučeno kao u toč. II. i III. izreke presude.

29. Tužitelju na temelju odredbe čl. 1115. ZOO pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, isti je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st.1. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku, a prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje.

30.1. Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 28. ožujka 2024. i 29. svibnja 2024., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 10. travnja 2024. i 15. studenog 2024., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.000,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (250,00 eur) te uz traženi trošak uplaćenog predujma za financijsko vještačenje 350,00 eur, sveukupno iznosi 1.600,00 eur.

30.2.Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 8. travnja 2024. jer nije bili nužan za raspravljanje.

31. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 17. siječnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika