Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-679/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-314/2023-10 od 22. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-314/2023-10 od 22. travnja 2024.

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su 7. veljače 2006. sklopili tužitelj ZC iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao kreditor, u dijelu u kojem je će tuženik za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita naplatiti naknadu u skladu s aktima Banke.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50 da tužitelju SC iz [adresa] isplati iznos od 462,18 € (četiristo šezdeset i dva eur i osamnaest cent), sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17.6.2011. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 562,50 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 22.4.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2. Protiv presude suda prvog stupnja pravovremenu žalbu izjavio je tuženik pobijajući je zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu ZPP). U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbiti, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno, presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji je zaključen između stranaka 7. veljače 2006. a koja regulira naknadu za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 462,18 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koji je plaćen na temelju iste ugovorne odredbe.

8. Odlučujući o ništetnosti naprijed navedene ugovorne odredbe sud prvog stupnja ocjenjuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti da se utvrdi da je takva odredba ugovora ništetna a nakon što je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

- da je sklopljenim Ugovorom o kreditu broj [broj kredita] koji je zaključen između stranaka 7. veljače 2006. od strane tuženika kao kreditora, tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dana korištenja kredita;

- da je čl. 10. Ugovora ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita naknadu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate;

- da je tužitelj izvršio prijevremenu potpunu otplatu kredita 16. lipnja 2011. i da mu je tom prilikom naplaćena naknadu u visini 3.482,27 kuna;

- da je saslušanjem tužitelja kao stranke utvrđeno da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi već je ona bila sastavni dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika kao kreditora i to na način da tužitelj niti na koji način nije mogao utjecati na sadržaj iste ugovorne odredbe;

- da je predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima o obvezama i to na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) kao i na čl. 3., 4., 6. i 7. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO) sud prvog stupnja utvrđuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena ugovorna odredba a onda i ništetna, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

9.1. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom, zauzimajući stav da tužitelju pripada pravo na povrat plaćenog iznosa izvršenog temeljem ništetne odredbe, i to u iznosu od 462,18 EUR za koji je utvrđeno da nije niti sporan među strankama.

10. Pobijana presuda je jasna u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, za što je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju pobijane presude naveo jasne i međusobno neproturječne razloge za sve važne činjenice na temelju kojih izvodi zaključak o ništetnosti odredbe ugovora koje regulira pitanje naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, te na temelju kojih izvodi zaključak o osnovanosti zahtjeva za isplatu.

11. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom prijevremene otplate kredita platiti banci naknadu sukladno odgovarajućim aktima banke, da se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

12. Neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe čl. 81. st. 1. i 2. , čl. 82. kao i čl. 84. i 85. ZZP/03, jer da je ista ugovorna odredba bila tužitelju jasna i razumljiva, te da zapravo sud prvog stupnja niti na koji način ne obrazlaže u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13.1. S obzirom da je saslušanjem tužitelja utvrđeno da se s njim nije pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati suprotno, to je utvrđeno da vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

14. Sud prvog stupnja nadalje smatra,da okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo je u sveukupnosti prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da je takva ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Ovakva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.

16. Tuženik stoga u žalbi neosnovano ističe da predmetna ugovorna odredba ne može biti ništetna samo zbog toga što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da po stavu tuženika nije dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

16.1. Naime, točno je da test transparentnosti podrazumijeva da pojedina ugovorna odredba mora biti jasna, razumljiva i lako uočljiva, ali osim toga isto podrazumijeva i da potrošač na temelju takve odredbe može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze za njega, a što kod ugovaranja predmetne ugovorne odredbe nije bio slučaj, s obzirom da prilikom pregovaranja niti sklapanja ugovora uopće nije jasno naznačeno koja visina naknade će se naplaćivati u trenutku prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi ista naknada, pa se stoga ne može smatrati da je ista ugovorna odredba prošla test transparentnosti i da stoga ne podliježe testu poštenosti odnosno nepoštenosti.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja proveo je test poštenosti predmetne ugovorne odredbe sukladno čl. 81. st.1. ZZP/03, s obzirom da je utvrđeno da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o tipskom ugovoru, pa se može zaključiti da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i to u smislu da bi bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i da se o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17.1. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, ispunjena je i pretpostavka postojanja znatne neravnoteže u pravima i interesima ugovornim stranaka i to na štetu potrošača, jer očito, zbog načina ugovaranja predmetne ugovorne odredbe, tuženik je bio znatno ograničen u ostvarivanju svog prava na prijevremenu otplatu kredita kojega ne bi mogao prijevremeno otplatiti da nije platio sporni iznos naknade.

18. Osim naprijed navedenog, za ocjenu da li je predmetna ugovorna odredba ništetna nužno je uzeti u obzir i odredbu čl. 83. ZZP/03 koja regulira da prilikom ocjene poštenosti odnosno nepoštenosti pojedine ugovorne odredbe treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 673/2023 od 13. veljače 2014.).

19. Upravo u pogledu naprijed navedenog potrebno je navesti da i ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, odnosno odredbe o načinu ugovaranja promjene kamatne stope, ugovaranje valutne klauzule i naknade za obradu kredita.

20. Neosnovano u žalbi tuženik ukazuje da je naknada za prijevremenu otplatu kredita u potpunosti u skladu sa zakonskim propisima važećim u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i u vrijeme naplate predmetne naknade, odnosno da je pravo na naplaćivanje iste naknade bilo predviđeno kako Zakonom o potrošačkom kreditiranju kao i Zakonom o kreditnim institucijama, odnosno da ista nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu.

21. Prema odredbi čl. 1024. st. 2. ZOO-a korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. određeno da je u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Nadalje st. 4. čl. 1024. ZOO-a određeno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

21.1. Tuženik tijekom postupka kao i u žalbi ističe da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju je pružao korisnicima i za koju je obračunao naknadu koja po njemu predstavlja cijenu te usluge koja je predviđena određenim Općim uvjetima i Tarifom banke, odnosno negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita .

21.2. Međutim, tuženik osim općenitog pozivanja na tada važeće Zakone kojima je bila predviđena mogućnost ugovaranja iste naknade kao i na svoje akte koji propisuju visinu naknade, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

21.2. Stoga je potpuno neodlučno pozivanje tuženika da je takva naknada slobodno ugovorene među strankama i sadržana u određenim aktima i cjenicima tuženika, budući takva ugovorna odredba, ako je ništava ne može se ugovarati.

22. Kako tuženik tijekom postupka nije niti pokušavao dokazivati na što se točno odnosila visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je zaključiti da isto nije predstavljalo ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja toga ugovora.

23. S obzirom da je takva odredba suprotna strogim zakonskim odredbama i nepoštena, to je ista i ništetna.

24. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo naplaćivati potrošačima naknadu za ispunjenje obveza iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditiranju potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. u ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 109372010. Iako se naprijed navedeni zakon, s obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ne primjenjuje na konkretan slučaj, nesporno je da je isti Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza.

25. Kako je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, pravilno je sud prvog stupnja na temelju odredbe čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. ZOO-a obvezao tuženika da tužitelju vrati iznos koji mu je naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita te u skladu s odredbom čl. 154. st.1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.

27. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke.

28. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika iz točke II. izreke donesena je na temelju odredbe čl. 166. st.1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a i isti troškovi tuženiku nisu priznati jer sa žalbom nije uspio.

Osijek, 16. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac