Poslovni broj: Usž-4347/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijaliste Blaženke Drdić kao zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi nedonošenja odluke po prigovoru, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-5414/23-7 od 4. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-5414/23-7 od 4. listopada 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužiteljice i odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora.
2. Tužiteljica je protiv pobijanog rješenja podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS). U bitnome navodi da je sud nezakonito utvrdio da ne postoje pretpostavke za vođenje spora iz članka 46. stavka 1. ZUS-a, što predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba upravnog spora po članku 126. stavku 3. točki 2. istog Zakona. Poziva se na odredbe članka 122. i 156. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP). Osporava zaključak suda, koji je prihvatio pravno shvaćanje tuženika, da se nije obratila nadležnom pročelniku kao čelniku tijela i nije nakon toga izjavila pravni lijek (žalbu) na njegovu odluku uslijed čega nije bila ovlaštena izjaviti niti tužbu zbog nepostupanja. Ističe da pročelnik upravnog odjela nije rukovodilac organa (čelnik upravnog tijela), budući da je upravni odjel u smislu članka 56.a. stavka 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi samo odjel jedinice lokalne samouprave, koji se osniva za obavljanje upravnih poslova iz samoupravnog djelokruga jedinice lokalne samouprave i poslova državne uprave prenijetih na nju, kako je to navedeno u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-1636/01-2 od 22. svibnja 2002. Pojašnjava ulogu pročelnika upravnih ureda, uređenu važećim Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine", broj: 33/01. – 144/20. – dalje:
ZoLP(R)S), te smatra da je samo arbitrarnim tumačenjem moguće utvrditi da bi pročelnik bilo kojeg upravnog ureda preuzeo ulogu čelnika tijela te time bio stvarno nadležno tijelo za prigovor po članku 122. ZUP-a. Navodi da nije mogla biti upoznata sa pravnim shvaćanjem ovoga Suda izraženim u presudi poslovni broj: Usž- 2114/2024-2 od 20. lipnja 2024. o pravnom sredstvu propisanom u članku 122. ZUP- a odnosno prigovoru, koji je ona izjavila prethodno tuženiku prije podnošenja tužbe. Smatra da pravno sredstvo na koje se sud u rješenju poziva, predstavlja u biti pravno sredstvo koje proizlazi iz pravnog tumačenja sudova, a za koje je u pravilu potrebno 6 mjeseci da se sudska praksa razvije i dosegne dostatnu mjeru pravne sigurnosti, pa da ga samim time nije moguće primijeniti u konkretnom sporu. Ovo naročito stoga što Sud navodi da je na odluku pročelnika o prigovoru bilo potrebno uložiti još i žalbu, a da pri tome ne naznačuje kojemu tijelu i zašto odnosno temeljem čega sud smatra da odluka pročelnika kao čelnika tijela u smislu članka 122. stavka 1. i stavka 3. u vezi stavka 4. ZUP-a ne bi bila izvršna. Smatra da je iz navedenog razvidno da je rješenje dodatno nezakonito jer narušava i pravo na pristup sudu odnosno pravo na pravično suđenje i da se na nedopušten način primjenjuju retroaktivna pravna shvaćanja sudova o pravnom sredstvu u ovoj pravnoj stvari. Navodi da je tuženik, ukoliko je smatrao da nije nadležan postupiti po prigovoru, isti trebao dostaviti unutar iste jedinice samouprave odnosno istog javnopravnog tijela na postupanje nadležnom službeniku, što međutim nije učinjeno niti joj je podnesak vraćen, iako su sve te obveze javnopravnog tijela predviđene u ZUP-u. Smatra da posljedice tog propusta ne mogu pasti na nju, pa da je ozakonjenjem drugačijeg postupanja kroz odbacivanje tužbe došlo opetovano do teške materijalne ili postupovne povrede zakona koja dovodi u pitanje jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Poziva se na shvaćanje Europskog suda za ljudska prava u presudi Zdjelar protiv Hrvatske (zahtjev broj 80960/12) kao i presudu u predmetu Gashi protiv Hrvatske, po kojemu javnopravna tijela posljedice svog propusta ne mogu prenijeti na stranku. Smatra da je rješenje u suprotnosti i sa pravnim shvaćanjem suda iznijetog vezano za postupanje po pravnom lijeku izjavljenom temeljem članka 122. ZUP-a nenadležnom tijelu (UsI- 3581/2021-8 od 13. studenoga 2021.). Zaključno navodi da je tužba bila dopuštena i pravovremena u smislu članka 122. stavka 3. i 4. ZUP-a u vezi s člankom 156. ZUP-a i člankom 77.a ZoLP(R)S, te samim time u skladu sa člankom 40. stavkom 2. ZUS-a, ali i ustaljenom sudskom praksom u Republici Hrvatskoj. Navodi da je, posljedično iznesenom, rješenje nezakonito i u dijelu u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova spora. Predlaže da ovaj Sud pobijano rješenje poništi i predmet vrati na ponovno postupanje. Potražuje i naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 1.562,50 eura.
3. Tuženik nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužiteljice.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prema ocjeni ovoga Suda žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka nije osnovan, jer je prvostupanjski upravni sud u konkretnom slučaju suprotno tvrdnji tužiteljice, pravilno primijenio odredbe ZUS-a.
6. Nije sporno da je tužiteljica predmetni upravni spor pokrenula tužbom u kojoj je tražila da sud naloži tuženiku da u roku od 15 dana od dana donošenja presude donese odluku o zaprimljenom prigovoru. Iz navoda tužiteljice i dokumentacije priložene uz tužbu razvidno je da je tužiteljica 9. listopada 2023. Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport, Grada Zagreba podnijela zahtjev za izdavanje potvrde izvršnosti na rješenje istog tijela, klasa. UP/I-551-06/18-013/163, urbroj: 251-21-01-18-2 od 21. veljače 2018., te da je 26. listopada 2023. podnijela prigovor tuženiku, gradonačelniku Grada Zagreba, na temelju članka 156. i članka 12. stavka 3. ZUP-a, zbog toga što nije riješeno o njenom zahtjevu za izdavanje tražene potvrde.
7. Prvostupanjski je sud, odlučujući o tužbi, razmotrio relevantne činjenice i predmetnu pravnu situaciju, te je pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke za vođenje spora. Pozivajući se na mjerodavne odredbe ZUS-a i ZUP-a, koje citira, u obrazloženju rješenja dao je valjane razloge za zaključak da je tužba podnesena prijevremeno, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.
8. I prema ocjeni ovoga Suda, kako je zahtjev za izdavanje potvrde izvršnosti podnesen prvostupanjskom tijelu, to je prigovor zbog nepostupanja odnosno neizdavanja potvrde trebao biti podnesen čelniku prvostupanjskog tijela, što jasno proizlazi iz sadržaja odredbe članka 122. stavka 4. ZUP-a. Suprotno navodima tužiteljice, položaj čelnika upravnih tijela koja, u pravilu, rješavaju upravne stvari u jedinicama lokalne i područne samouprave, u smislu ZUP-a ima pročelnik upravnog tijela (članak 53.a stavak 1. ZoLP(R)S). Nadalje, u slučaju nedonošenja rješenja od strane pročelnika prvostupanjskog tijela postojala je mogućnost podnošenja žalbe nadležnom drugostupanjskom tijelu.
9. Kako tužiteljica nije iscrpila navedeni pravni put prije podnošenja tužbe upravnom sudu, odnosno nije zahtijevala donošenje odluke o prigovoru od čelnika prvostupanjskog tijela, već je isto zahtijevala od gradonačelnika Grada Zagreba, niti je dokazala da je podnijela žalbu nadležnom drugostupanjskom tijelu, predmetna tužba pravilno je odbačena na temelju članka 46. stavka 1. točke 1. ZUS-a.
10. Odluka prvostupanjskog suda ne temelji se na sudskoj praksi već na mjerodavnim propisima u konkretnom slučaju, te navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na rješavanje predmetne stvari. Napominje se da tužiteljica ima mogućnost zahtjev odnosno prigovor podnijeti nadležnom upravnom tijelu, te postupanjem odnosno eventualnim propustima koje ističe u žalbi, kao i donošenjem pobijanog rješenja suda, nije onemogućena tražiti i ishoditi potvrdu izvršnosti.
11. Kako ne postoje razlozi zbog kojih tužiteljica pobija prvostupanjsko rješenje, niti razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem članka 116. stavka 1. i članka 128. stavka 4. ZUS-a žalbu odbiti i prvostupanjsko rješenje potvrditi (točka I. izreke).
12. Kako je žalba tužiteljice odbijena, zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a.
U Zagrebu 16. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Snježana Horvat-Paliska
