Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1606/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-663/2024-9 od 6. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, pa se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-663/2024-9 od 6. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. toč. 2., 4. i 5., te čl. 4. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010444244/2005 sklopljenog dana 10. svibnja 2005. između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika, te pod točkom II. i III. izreke,

- preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2., 11. i 15. navedenog Ugovora o kreditu kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-663/2024-9 od 6. prosinca 2024.:

- potvrđuje pod točkom IV. izreke za iznos troška od 2.879,36 EURA sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke IV. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.209,07 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

II. Trošak žalbe tuženiku i odgovora na žalbu tužiteljici se ne dosuđuju.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnom odredbe čl. 2., čl. 3. toč. 2., 4. i 5., čl. 4., čl. 11. i čl. 15. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010444244/2005 sklopljenog dana 10. svibnja 2005. između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika, a koji je potvrđen kod javne bilježnice Dragice Dumančić pod brojem OV-6920/2005 23. svibnja 2005., dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici s osnove preplaćenog iznosa temeljem promjenjive kamatne stope isplati iznos od 531,74 EURA zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici s osnove preplaćenog iznosa zbog tečajne razlike isplati iznos od 3.058,78 EURA sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci, a pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.088,43 EURA sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. prosinca 2024. pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te da tužiteljicu obveže da naknadi tuženiku trošak postupka, odnosno podredno da vrati predmet na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica tvrdi da je prvostupanjska presuda u cijelosti pravilna i na zakonu te relevantnoj sudskoj praksi osnovana, pa predlaže da ovaj sud u cijelosti odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi presudu prvog stupnja te naloži tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove za sastav odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud se poziva na učinke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., gdje je utvrđeno da je tuženik od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. rujna 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 1. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a da je u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva, u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra, koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Osim toga sud ističe da je citiranom presudom utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima uz napomenu da je navedena prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

6. Kako nije sporno među strankama da je ugovorena valutna klauzula, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja, dok je čl. 138.a ZZP/07 propisan obvezujući učinak navedene presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, prvostupanjski sud smatra, a obzirom da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvotnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da se učinak tog utvrđenja ogleda u činjenici da tijekom cijelog trajanja kredita nije bilo mjesta promjenama inicijalnog tečaja na dan isplate kredita, dakle ni inicijalnog anuiteta koji je u kunskoj protuvrijednosti trebao iznositi 246,84 CHF pa da su, dakle novčani iznosi koje tužitelj tuženiku mjesečno uplaćivao iznad iznosa od 246,84 CHF, obuhvaćeni ništetnošću, te ih je tuženik dužan zajedno s kamatama na te iznose vratiti tužiteljici sve primjenom odredbe čl. 323., čl. 1011., čl. 1015. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

7. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primila, a sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, pa da iznos od 23.046,35 kn/3.058,78 EURA koji tužiteljica potražuje od tuženika predstavlja razliku po osnovu tečaja, a iznos od 4.058,86 kn/537,64 EURA predstavlja razliku između plaćene kamate u kunama unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram ugovorene početne kamatne stope od 5,25%, slijedom čega sud nalazi osnovanim u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati na ime razlike ukupan iznos od 27.097,21 kn/3.596,42 EURA, odbivši pritom istaknuti prigovor zastare.

8. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika da je predmetni ugovor sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. Osijek a koja nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu prvostupanjski sud ističe da je iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619/2 od 11. srpnja 2016. za Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. utvrđeno da je tome društvo pripojeno dioničko društvo Slavonska banka d.d. [adresa] sa sjedištem u [adresa] pa da je tuženik univerzalni pravni slijednik navedene banke, slijedom čega da pravni slijednik preuzima sva prava i sve obveze prednika, pa da se ranije citirane odluke o ništetnosti odnose i na pravnog prednika tuženika, odnosno Slavonsku banku d.d. Osijek.

9. U žalbi tuženik navodi kako čl. 2. Ugovora o kreditu koji je sud utvrdio ništetnim nije obuhvaćen kolektivnim presudama na koje se tužiteljica poziva, a ni ne obrazlaže zbog čega bi odredba čl. 2. baš u tom dijela bila ništetna, jer ista predstavlja samu srž ugovora o kreditu i obvezu banke da korisniku isplati određen iznos na ime kredita, a koji se u ovom slučaju izračunava prema srednjem tečaju valute CHF važećem na dan korištenja kredita. Isto tako sud je točki I. izreke pobijane presude utvrdio ništetnim ugovorne odredbe čl. 11. i čl. 15. navedenog Ugovora o kreditu a ne obrazlaže zašto bi predmetne ugovorne odredbe bile ništetne, pa se presuda u tom dijelu ne može ispitati. Ujedno ukazuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku braneći tezu da se u ovom pojedinačnom postupku ne mogu primijeniti utvrđenja donesena u kolektivnom sporu jer je ugovor sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja nije bila tuženik u tom postupku. Osim toga pojašnjava da sud ne ističe razloge zbog kojih je zauzeo stav kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF ništetne, već paušalno navodi utvrđenja iz kolektivne presude, bez da u svezi istih daje svoje zaključke i razloge za donošenje pobijane odluke, jer smatra da pravo tužiteljice na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da ista nije dužna dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a da sud nije ocijenio niti obrazložio je li ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope zaista došlo do neravnoteže u pravima i obvezama te je li eventualni propust banke da upozori tužiteljicu na rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF počinjen u dobroj vjeri, a nije ni utvrđivao u čemu se sastoji tzv. značajna neravnoteža između tužiteljice i tuženika nastala temeljem spornih ugovornih odredbi, a posebno u čemu se ogleda nesavjesnost banke prilikom ugovaranja predmetnih odredbi. Tvrdi da tužiteljica prilikom sklapanja ugovora nije upotrijebila prosječnu pažnju koja se zahtijeva od sudionika pravnog prometa, jer je u svom iskazu navela kako je letimično pročitala predmetni ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisala, te se može zaključiti da nije upotrijebila dužni stupanj pažnje koji je neophodan kod te vrste pravnog posla, pa da stoga ne može uživati pravnu zaštitu kao ostali potrošači. Prigovora činjenici da je tužiteljica zahtijevala primjenu ugovora i izračun razlike kao da se radi o kunskom kreditu, dok smatra kako bi se onda izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjivo na kredite u kunskoj valuti u predmetnom periodu, a da se presudom nalaže isplata iznosa koji ne obuhvaća sve razlike nastale uslijed promjene tečaja, odnosno konkretno da je sud samo naložio tuženiku isplatiti iznos koji ne uključuju razliku nastalu uslijed smanjenja tečaja CHF i to unatoč činjenici da je i smanjenje anuiteta posljedica ništetnosti valutne klauzule, ponavljajući pritom već istaknuti prigovor zastare. Osim toga tvrdi da sud ne obrazlože svoju odluku u odnosu na dosuđeni tijek zatezne kamate jer smatra da tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje bez osnove pa da nije dokazala da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj.

10. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istaći da pravilno ukazuje tuženik u svojoj žalbi da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu dijela tužbenog zahtjeva u svezi utvrđenja ništenosti navedenog ugovora o kreditu oko odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona).

11. Međutim, kako je bitne činjenice među strankama moguće utvrditi na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP-a, jer prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke te izvedene dokaze nije uopće uzeo u obzir niti ih je cijenio, valja istaći da je u ukidnoj odluci ovog suda broj Gž-786/2023-4 od 4. srpnja 2024. prvostupanjskom sudu ukazano da su u pojedinačnom potrošačkom sporu banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, zbog čega je nakon ukidne odluke valjalo provesti predložene dokaze po tuženiku na okolnost jesu li tužiteljici, usprkos između stranaka zaključenog tipskog ugovora o kreditu, dane na neki drugi način potpune informacije o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF na određivanje njezine novčane obveze, kao i u odnosu na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, te je li tužiteljica unatoč potpunoj obaviještenosti, kako to tvrdi tuženik, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

12. Stoga, iako je prvostupanjski sud u nastavku postupka proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i zaposlenice tuženika, nakon toga donio je pobijanu odluku, u cijelosti prepisavši odluku koja je ukinuta 4. srpnja 2024., te ponovno izražavajući pritom pogrešan pravni stav samo oko obvezujućeg učinka presude u kolektivnom sporu, ne cijenivši pritom uopće provedene dokaze koji su predloženi od strane tuženika.

13. Međutim, ovaj sud na osnovu provedenih dokaza u spisu zaključuje kako je prvostupanjski sud, unatoč navedenim propustima, svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za utvrđenjem ništetnim spornih ugovornih odredbi čl. 3. i čl. 4. donio nakon provedenog sveobuhvatnog dokaznog postupka, pa kako tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviještena u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, niti je dokazao da je u obavijestima o promjeni kamatne stope naveo objektivne kriterije pomoću kojih bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope, odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način (formulacijom da će se ugovorna kamatna stopa mijenjati sukladno odluci banke, a što ukazuje da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika, koji su u pravilu stručni dokumenti, s kojima tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora nije bila upoznata), a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu nepoštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to je unatoč žalbenim navodima tuženika u odnosu na ništetnost naprijed navedenih ugovornih odredbi prvostupanjska odluka pravilna.

14. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo vezano za valutnu klauzulu i ugovaranje promjenjivosti kamatne stope, jer je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope utvrđena ništetnom zbog toga što u ugovoru o kreditu nisu bili navedeni nikakvi parametri od kojih će zavisiti promjena kamatne stope, a u Odlukama o kamatnim stopama tuženika isti su općeniti, dok je valutna klauzula utvrđena ništetnom iz razloga što tuženik nije tužiteljicu na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe.

15. Nadalje, neodlučni su i žalbeni prigovori tuženika o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužiteljice, s obzirom na njen iskaz da je letimično pročitala tekst sačinjenog ugovora o kreditu, pa da nije upotrijebila niti minimum pažnje prosječnog čovjeka pri sklapanju ugovora o kreditu, jer pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 iz kojeg proizlazi da je on fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način kojim bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

16. Kako se prema presudi Europskog suda pravde od 13. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošača ne mora biti samo gramatički razumljiva, a i da na temelju Odluka o kamatnim stopama nije preciziran način utvrđivanja promjene kamatne stope jer je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva i u skladu s tržišnim uvjetima, a što znači da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope nisu određeni ni u tekstu navedenih Odluka, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je na transparentan način tužiteljici objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

17. Osim toga u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli valja istaći da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

18. Osim toga, protivno žalbenim navodima tuženika, pravna utvrđenja iz odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača protiv Hypo Alpe- Adria-Bank kao preuzimatelja Slavonske banke d.d. sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP- a odnose se i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d., jer iz priloženog izvatka iz sudskog registra proizlazi da je ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. Slavonska banka d.d. pripojena tuženiku (koji je tada imao naziv Hypo Alpe-Adria-Bank), te su u smislu odredbe čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj 118/03) upisom pripajanja u trgovački registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prešle na društvo preuzimatelja. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024.

19. Isto tako nije osnovan prigovor tuženika da je valjalo uzeti u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene u odnosu na valutu prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer tuženik nije u postupku postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili prigovor radi prijeboja, pa se taj prigovor ukazuje potpuno neosnovanim (isto pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

20. Osim toga osnovano je prvostupanjski sud odbio i istaknuti prigovor zastare, sukladno izraženom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-33/22-2 od 31. siječnja 2022. iz kojeg proizlazi da zastara u konkretnom slučaju, s obzirom da je ništetnost već ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude u postupku kolektivne zaštite, a cijeneći da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 4. lipnja 2019.

21. Stoga, kako ništetnost navedenih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku s osnova preplaćenih kamata 537,64 EURA i s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 3.058,78 EURA, pravilnom primjenom materijalnog prava temeljem čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) i čl. 1111. st. 1. ZOO-a sud je zakonito obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedene iznose, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužiteljica tuženiku plaćala mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

22. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. toč. 2., 4. i 5., čl. 4. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010444244/2005 sklopljenog dana 10. svibnja 2005. između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika, te pod točkom II. i III. izreke.

23. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom I. izreke presude utvrdio ništetnim i čl. 2. Ugovora o kreditu citiranog u navedenoj točki presude, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljice, pri čemu valja istaknuti da tužiteljica niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 2. Ugovora o kreditu od 10. svibnja 2005. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.'' Iz istih razloga nije ništetna ni odredba čl. 11. i čl. 15. navedenog Ugovora, slijedom čega je u tom dijelu osnovana žalba tuženika pa je primjenom odredbe čl. 373. toč. 2. i 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

24. Međutim, kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima postupka. Kod toga valja istači da bez obzira što je ovaj sud djelomično odbio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti, zbog čega nisu provođeni tijekom postupka nikakvi dokazi, niti je na strani tuženika nastao kakav posebni trošak, pa tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, odluku o troškovima postupka valjalo je donijeti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, slijedom čega su tužiteljici priznati troškovi izazvani vođenjem ovog postupka.

25. Stoga je odlučujući o troškovima postupka ovaj sud utvrdio da je djelomično pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak od 4.088,43 EURA, s time da valja istači da je neosnovan prigovor tuženika da je kod odluke o troškovima postupka primijenjena pogrešna Tarifa, jer je za sve radnje u postupku valjalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 - dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-562/24 od 7. svibnja 2024. Isto tako pogrešno smatra tuženik da nije bilo uvjeta za priznanje troškova pristupa na ročište za objavu presude, jer se radi o troškovima koji su sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP- a bili potrebni za vođenje postupka.

26. Sud je naime neopravdano priznao tužiteljici troškove sastava podnesaka od 22. ožujka 2022., 19. kolovoza 2024. i 22. studenog 2024., iako isti troškovi nisu bili nužno potrebni za vođenje parnice primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Isto tako temeljem iste zakonske odredbe tužiteljici nije trebalo priznati trošak sastava odgovora na žalbu od 28. kolovoza 2023. i trošak sudske pristojbe na istu, dok je tužiteljici za trošak sastava podneska od 14. studenog 2022. valjalo priznati trošak temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a ne kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

27. Kako je u preostalom dijelu za navedene parnične radnje trošak postupka tužiteljici pravilno odmjeren, valjalo je djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi odluku o troškovima postupka pod točkom IV. izreke za iznos od 2.879,36 EURA sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom sve primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, dok je sukladno odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti preostali dio točke IV. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.209,07 EURA sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

28. Obzirom da je tuženik uspio s žalbom djelomično u pogledu neznatnog zahtjeva tužiteljice te djelomično u pogledu odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, za što na njegovoj strani nije nastao poseban trošak, trošak žalbe nije mu dosuđen, a tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za odlučivanje po istoj sve sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a

U Varaždinu 16. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun