Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1540/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Knežević, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Grada Dubrovnika, Pred Dvorom 1, OIB:21712494719, zastupanog po punomoćniku KN, zaposleniku tuženika, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 5. rujna 2022. poslovni broj P-423/2018-40, u sjednici vijeća održanoj dana 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 5. rujna 2022. poslovni broj P-423/2018-40 pod toč. I. izreke presude.

r i j e š i o  j e

Djelomično se prihvaća žalba tuženika, ukida presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 5. rujna 2022. poslovni broj P-423/2018-40 pod toč. II. izreke presude i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u toč. I. utvrđeno da je tužitelj vlasnik dijela čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 125 m2, od čega pod zgradom 56 m2, a pod dvorištem 69 m2, kao i dijela čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 7 m2 od čega pod zgradom 5 m2, a pod dvorištem 2 m2, ukupne površine 132 m2, od čega zemljište ispod zgrade 61 m2, a zemljište oko zgrade 71 m2, koji su dijelovi navedenih zemljišnih čestica prikazani na skici lica mjesta iz studenoga 2021. u geodetskom vještačenju Stjepana Grmoljeza, ovlaštenog inženjera geodezije iz Dubrovnika. Ujedno je toč. I. izreke tuženiku naloženo trpjeti da tužitelj na temelju presude provede parcelaciju u katastarskom operatu DGU, Područnog ureda za katastar u Dubrovniku navedenih dijelova nekretnina u svrhu formiranja zasebne zemljišnoknjižne parcele, a tuženik je obvezan trpjeti i provedbu odgovarajućeg prijavnog lista za zemljišnik kojim će se parcelacija provesti u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Dubrovniku te upis tužiteljevog samostalnog vlasništva novoformirane nekretnine na ime tužitelja uz istovremeno brisanje tog vlasničkog prava s imena tuženika. Tuženiku je pored toga naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 67.450,00 kuna, uvećan za zatezne kamate koje teku od 05. rujna 2022. do isplate (toč. II. izreke).

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.– dalje: ZPP) uz prijedlog ovome sudu da prvostupanjsku presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže na naknadu parničnog troška, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu kojim pobija odluku o glavnoj stvari, dok je osnovana u dijelu kojim pobija odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva dijela čkbr. [katastarska čestica] i dijela čkbr. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina], kao i zahtjev da se tuženika obveže trpjeti provedbu parcelacije u katastarskom operatu DGU, Područnog ureda za katastar u Dubrovniku navedenih dijelova nekretnina u svrhu formiranja zasebne zemljišnoknjižne parcele, provedbu odgovarajućeg prijavnog lista za zemljišnik kojim će se parcelacija provesti u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Dubrovniku i upis tužiteljevog samostalnog vlasništva novoformirane nekretnine.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjski sud polazi od iskaza svjedoka IN i LN iz kojih utvrđuje da je pok. DN bila posjednica predmetne nekretnine najprije zajedno sa svojim suprugom SN (koji je umro prije nje), a nakon toga samostalna posjednica i da je predmetna tzv. pomoćna kuća izgrađena na zemljištu koje im je pripadalo i bilo u njihovom posjedu te da su glavna i pomoćna kuća bili dio jedne cjeline, između kojih je bio zid visine oko metar sa velikim otvorom za vrata unutar tog zida, time da je pomoćna kuća izgrađena 60-ih godina, po izjavi LN najkasnije 1968. Sud nadalje iz priloženog ugovora o darovanju od 13. ožujka 2000. sklopljenog između DN i njene kćerke ŽN te rješenja o nasljeđivanju iza pok. ŽN od 29. rujna 2011. poslovni broj O.703/11 javnog bilježnika Nikše Viđena, utvrđuje i da je predmetna pomoćna kuća darovana ŽN te da je nekretnina nakon njezine smrti rješenjem o nasljeđivanju raspoređena njezinim nasljednicima LN i CN, koji su ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 26. travnja 2017. sklopljenog sa ĆN, kao kupcem, prodali predmetnu nekretninu tužitelju. Pored toga, sud iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđuje i da su prednici tužitelja bili pošteni posjednici predmetne nekretnine, budući su smatrali da je predmetni objekt koji su posjedovali njihov te nisu imali razloga smatrati drugačije, a niti se itko protivio gradnji ljetne kuhinje ni pomoćne kuće tim više jer sud iz iskaza svjedoka LN utvrđuje da je njegov djed kupio zemljište na kojem je kasnije izgrađena kuća i ljetna kuhinja od gradskih vlasti te da je izgradnjom velike stambene zgrade na istoj parceli u razdoblju između 1965. i 1968. oštećena postojeća ljetna kuhinja za čije obeštećenje je upravo predniku tužitelja izgrađena pomoćna kuća koja je predmet postupka. Sud temeljem iznijetog utvrđuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva poštenim posjedovanjem nekretnine svojih prednika i sebe u zakonom određenom vremenu, a pored toga smatra da su prednici tužitelja i temeljem čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., dalje ZV) u svezi odredbe paragrafa 418. pravnih pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koja su se primjenjivala na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj: 73/91.) stekli pravo vlasništva građenjem.

7. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Obrazlaže da je u pobijanoj presudi u cijelosti izostalo utvrđenje o tome kakve je kvalitete posjed tužitelja te u kojem trenutku je prošlo zakonom određeno vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama, a posebno obrazloženje za razdoblje u kojem su nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva bile u režimu društvenog vlasništva i na kojima nije bilo moguće stjecanje vlasništva dosjelošću. Tuženik ističe i da tužitelj dijelove predmetnih nekretnina nije mogao steći niti građenjem budući iz iskaza svjedoka LN proizlazi kako je predmetnu kuću izgradilo poduzeće koje je gradilo zgrade na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a ne prednici tužitelja. Nadalje, tuženik ukazuje da je predmetna građevina mijenjala svoje tlocrtne gabarite i u dva navrata je legalizirana, a da je ista izgrađena prije 1968., kao što sud navodi u pobijanoj presudi, za to ne bi bilo potrebe, jer bi se sukladno čl. 184. Zakona o gradnji smatralo kako je ista izgrađena u skladu s građevinskom dozvolom. Tuženik nadalje tvrdi da je sud počinio i relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 190. ZPP-a kada je usprkos njegovu protivljenju dopustio preinaku tužbe na ročištu od 6. srpnja 2022. budući u pobijanoj presudi ne navodi niti ne objašnjava zašto je dopustio preinaku i zašto je ista svrsishodna. Isto tako, tuženik ističe i kako je tužiteljeva preinaka tužbe nejasna i neprovediva te joj nedostaje pravni interes, budući na skici lica mjesta nisu nedvojbeno označeni dijelovi čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Također činjenica da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu nepostojećeg parcelacijskog elaborata i njegovu provedbu u katastarskom operatu čini, prema navodima žalbe, izreku presude neprovedivom i za istu nedostaje pravni interes. Tuženik ističe i kako nije upisan kao vlasnik čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pa ocjenjuje da u tom dijelu ne postoji pasivna legitimacija tuženika niti je dužan trpjeti uknjižbu u tom dijelu. Konačno, tuženik pobija presudu i u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima ističući kako je njome povrijeđena odredba čl. 40. ZPP-a, jer je vrijednost predmeta spora procijenjena previsoko te su time pogrešno primijenjene odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga, kao i u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u svojoj žalbi ukazuje tuženik, jer pobijana odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a nije našao ni da bi ista odluka bila opterećena ijednom bitnom povredom na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Razmotri li se zakonodavno uređenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću vidljivo je da odredba čl. 388. st. 2. ZV-a propisuje da se pretpostavke za stjecanje prava vlasništva prosuđuju prema pravnim pravilima, koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja. U konkretnom slučaju vrijeme potrebno za dosjelost počelo je, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, teći za prednike tužitelja za vrijeme važenja pravnih pravila OGZ-a dakle, svakako prije 01. rujna 1980. kao dana stupanja na snagu Zakona o osnovnim i vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91. - dalje ZOVO), nakon kojeg Zakona je na snagu dana 1. siječnja 1997. stupio ZV.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredbi tog zakona (npr. u predmetu poslovni broj Rev-x- 974/2017-2 od 7. svibnja 2019.).

11. Prema ocjeni prvostupanjskog suda trenutak u kojem je dosjelost počela teći su šezdesete godine prošlog stoljeća, odnosno najkasnije 1968. budući prvostupanjski sud tijek dosjelosti veže uz navode prednika tužitelja da je pomoćna kuća, koja je predmet spora, izgrađena najkasnije te godine. Međutim, prema ocjeni ovoga suda pri ocjeni trenutka od kojeg teče rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u obzir valja uzeti i navode prednika tužitelja HN da su njegov pok. djed SN i djedov kolega IN, kupili svaki svoje zemljište i zajedno gradili kuću koju su podijeli popola vertikalno. Svjedok izričito izjavljuje da je zemljište na kojem je izgrađena predmetna pomoćna kućica pripadalo i bilo u posjedu njegovih djeda i bake. Isto tako svjedok je obrazlagao da je na mjestu pomoćne kuće ranije postojala ljetna kuhinja koja je oštećena u gradnji stambene zgrade i naknadno je kao obeštećenje izgrađena pomoćna kuća njegovima djedu i baki, koja je predmet ovog postupka. Iz prikazanih navoda proizlazi da je samo zemljište, na kojem je najkasnije 1968. izgrađena pomoćna kuća, uživano od strane prednika tužitelja još i ranije od trenutka kupnje zemljišta za glavnu kuću 1938. (prema utvrđenju suda prvog stupnja prednici tužitelja su se uknjižili kao suvlasnici čkbr. [katastarska čestica] vrt i čkbr. [katastarska čestica] vrt temeljem ugovora kupnje i prodaje od 18. siječnja 1938.) da bi na njoj bila najprije izgrađena pomoćna kuhinja, a nakon oštećenja tog objekta i manja kuća koja je zidom bila odvojena od glavne kuće međutim, u kojem zidu su postojala vrata kroz koja se prolazilo iz jedne građevine u drugu, a koje obje kuće su predstavljale jednu cjelinu. U smislu odredbe čl. 9. st. 1. ZV pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje. Stoga se tijek dosjelosti računa od trenutka kada su prednici tužitelja počeli uživati samu nekretninu prvotno samo zemljište, koji posjed se nakon toga protezao i na period kada je na zemljištu postojala ljetna kuhinja te potom i izgrađena pomoćna kuća, koja je preuređena 2017.

12. Promašeni su stoga navodi tuženika izneseni u žalbi o relevantnosti trenutka izgradnje objekta prije ili nakon 1968. u kojem smislu je tuženik tvrdio da do tog datuma pomoćna kuća nije bila izgrađena budući joj u protivnom ne bi niti trebala legalizacija koju su prednici tužitelja zatražili čak u dva navrata. Irelevantni su i prigovori o postojanju manjih otklona u rotaciji i površini građevine izmjerene prilikom očevida u odnosu na konture zgrade iz elaborata ucrtavanja NN ili trgovačkog društva Habitat Geo, budući je pomoćna kuća u svakom slučaju locirana na dijelovima kbr. 880/12 i 941. k. o. [katastarska općina] u odnosu na koje se zahtijeva stjecanje prava vlasništva.

13. Prema pravnom pravilu paragrafa 1472. OGZ-a pravo vlasništva nekretnine na kojoj je bilo upisano državno vlasništvo kao općenarodna imovina temeljem izvanredne dosjelosti (originarno) moglo se steći nakon neprekidnog četrdesetgodišnjeg posjedovanja iste i to do 6. travnja 1941. Prema utvrđenju suda nekretninu je od 1937. do 13. ožujka 2000. uživala DN, kada ju je darovala kćerki ŽN, nakon čije smrti izvanknjižno vlasništvo i posjed utužene nekretnine 29. rujna 2011. stječu njeni nasljednici LN i CN, koji ju ugovorom o kupoprodaji od 26. travnja 2017. prenose ovdje tužitelju. Računajući u vrijeme dosjelosti i razdoblje prije 8. listopada 1991. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a koja je bila na snazi do 17. studenog 1999. (kada je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske), a da se razdoblje prije 8. listopada 1991. ubraja u vrijeme dosjelosti je izraženo kao pravno shvaćanje u dosljednoj sudskoj praksi, pa tako npr. u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018., koja praksa se oslanja na stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudama Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i dr. protiv Hrvatske, kao i da za stjecanje prava vlasništva na temelju čl. 388. st. 4. ZV/96 nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe u sudskom postupku za utvrđenje prava vlasništva, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti od 40 godina svakako isteklo i to prema ocjeni ovoga suda do 1. siječnja 1997. kada je stupila na snagu odredba čl. 388. st. 4. ZV/96 te je prednica tužitelja DN stekla pravo vlasništva primjenom čl. 159. ZV-a i dalje ga prenijela na kćerku ŽN a ona svojim nasljednicima, koji su nekretninu prodali tužitelju.

14. Ovaj sud ispravnom nalazi i ocjenu prvostupanjskog suda o poštenju posjeda prednika tužitelja. Tim više jer su u uvjerenju o svom vlasništvu pokretali upravne postupke te je DN ishodila rješenje Ureda za prostorno uređenje, stambeno- komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Županije Dubrovačko-neretvanske, klasa: UP/I-350-06/94-02/424, urbroj:2117-05/2-94-2 od 31. listopada 1994. kojim je utvrđeno da se objekt izgrađen u Dubrovniku na dijelu čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zadržava u prostoru, dok je CN inicirala donošenje rješenja o izvedenom stanju Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje klasa: UP/I-361-03/13-08/4178, urbroj: 2117/01-15-15-15 od 2. listopada 2015. kojim je i ozakonjena nezakonito izgrađena, završena, slobodnostojeća, jednostavna zgrada stambene namjene vanjske tlocrtne dužine i širine 11,65 m2 x 5,10 m2 izgrađena na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Konačno i rješenjem Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Grada Dubrovnika na zahtjev prednice tužitelja CN Klasa UP/I-350-05/16-05/00080 Ur. broj 2117/01-15/13-16-0007 od 13. listopada 2016. utvrđena je građevna čestica stambene zgrade, koju čine predmetni dijelovi čkbr. [katastarska čestica] i čkbr. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina].

15. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije iznio razloge o kvaliteti posjeda prednika tužitelja i roku potrebnom za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kao i tvrdnje da je predmet postupka nekretnina u društvenom vlasništvu na kojem nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

16. Kraj utvrđenja suda da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću poštenim posjedovanjem nekretnine od strane svojih prednika i njega osobno u periodu od 1937. do danas, irelevantnim sud ocjenjuje tvrdnje tuženika da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva građenjem.

17. Prema ocjeni ovoga suda nije ostvarena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupaka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 190. ZPP-a na koju upućuje tuženik u žalbi prigovarajući dopuštenoj preinaci tužbe nakon izrade dopune nalaza i mišljenja vještaka Stjepana Grmoljeza, obzirom da je tek mišljenjem vještaka utvrđeno kako zemljišne čestice čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], iako je izrađen odgovarajući geodetski elaborat, nisu formirane u katastarskom operatu i operatu zemljišne knjige te kao takve nisu službeni podatak pa ne postoje kao realitet, osim u geodetskom elaboratu, koji je neprovediv, jer nije ispravno tehnički napravljen niti odražava stvarno stanje izgrađenosti objekta i dvorišta koji su predmet spora te da je potrebno izraditi novi geodetski elaborat. Naime, ovakvo mišljenje stručne osobe i prema ocjeni ovoga suda predstavlja okolnost koja opravdava dopuštenost preinake neovisno od protivljenja tuženika. Imajući u vidu da tužitelj nije stručna osoba sposobna za procjenu tehničke ispravnosti i provedivosti geodetskog elaborata na kojem je temeljio prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, osnovano je prvostupanjski sud dopustio takvu preinaku na temelju čl. 190. st. 2. ZPP-a očito smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

18. Neosnovani su žalbeni navodi da je tužiteljeva preinaka nejasna i neprovediva budući je tijekom postupka tužbeni zahtjev određen individualiziranjem fizičkih dijelova nekretnina sukladno provedenom uviđaju i skici sudskog vještaka od studenog 2021.

19. Konačno, promašene su i žalbene tvrdnje tuženika da je sud zanemario činjenicu da on nije upisan kao vlasnik čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kraj činjenice da je u vlastovnici izvatka iz zemljišne knjige z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] naznačeno kako je ova zemljišno knjižna čestica društveno vlasništvo, a da je kao nosilac prava korištenja upisana Općina Dubrovnik, nesporni prednik tuženika.

20. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke kojom je odlučeno o glavnoj stvari.

21. U žalbi tuženik tvrdi da je tužitelj pogrešno naznačio vrijednost predmeta spora pa da je prilikom donošenja odluke o troškovima povrijeđena odredba čl. 40. ZPP-a jer je vrijednost predmeta spora procijenjena previsoko čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredbe Tarife o nagradama i nakadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa). Tuženik tvrdi kako je još u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora kao previsoko određenoj, ali sud tijekom cijelog postupka nije odredio vrijednost predmeta spora niti u pobijanoj presudi ne obrazlaže zašto je utvrdio vrijednosti predmeta spora kako ga je tužitelj označio.

22. Kako je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor na naznačenu vrijednost predmeta spora, prvostupanjski sud je o tom prigovoru bio dužan odlučiti. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju od 6. rujna 2022. broj Rev 665/2021-2 izrazio je pravno stajalište da "(…)ukoliko prvostupanjski sud nije odlučio o pravovremenom prigovoru tuženika kojim je on istaknuo da je tužitelj suviše visoko ili suviše nisko naznačio vrijednost predmeta spora, te prvostupanjski sud nije provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, ne može se smatrati mjerodavnom vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi (ili tijekom postupka, ukoliko je došlo do objektivne preinake tužbe) već je prvostupanjski sud dužan odlučiti o pravovremenom prigovoru tuženika; a niti je u takvoj situaciji, predviđenoj odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a, opravdana primjena odredbe čl. 40. st. 5. ZPP-a (…)", time da je i na sjednici Građanskog odjela istog suda od 6. lipnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "U postupku u kojem je, povodom pravodobnog prigovora tuženika, propustio provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora najkasnije na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud i nakon toga mora odlučiti o prigovoru tuženika i odrediti vrijednost predmeta spora jer propuštanje da se o tome pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke."

23. Kako o vrijednosti predmeta spora ovisi pravo na određenu visinu troškova postupka, a ona po prigovoru tuženika u postupku nije utvrđena čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 40. st. 3. ZPP-a, to je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a ukinuo presudu pod toč.

II. izreke i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o naknadi troškova postupka tužitelja, a čemu će prethoditi odluka kojom će prvostupanjski sud odlučiti o prigovoru tuženice na naznačenu vrijednost predmeta spora.

U Varaždinu 16. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun