Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1314/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB:84397956623, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, kojeg zastupa punomoćnica TH, dipl. iur., zaposlena kod tužitelja, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB:94472454976, Zagreb, Listopadska 2, kojeg zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. srpnja 2024. poslovni broj Pn- 3001/2019-36, u sjednici vijeća 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 8. srpnja 2024. poslovni broj Pn-3001/2019-36.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

" Dužan je tuženik ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Listopadska 2, 10 000 Zagreb, OIB 94472454976, naknaditi tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Područni ured u Zadru, Š.K. Benje 2, 23000 Zadar, OIB 84397956623, štetu u iznosu od 6.580,30 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos i to počevši od dana podizanja tužbe pa do isplate, po stopi određenoj prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.000,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. srpnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 6.580,30 EUR sa zateznom kamatom, nastale tužitelju iz razloga što je u razdoblju od 1. kolovoza 2016. do 31. svibnja 2019. osiguraniku BH isplaćivao invalidsku mirovinu koja je posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi u omjeru od 70% koju je skrivio osiguranik tuženika, te utvrđenih činjenica:

- da je pravomoćnom kaznenom presudom Općinskog suda u Zadru od 17. siječnja 2013. broj K-16/2013 utvrđeno da je osiguranik tuženika JH proglašen krivim što je 26. listopada 2012. upravljajući teretnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], na koje je bilo priključeno priključno vozilo, prouzročio prometnu nezgodu na način da se priključnim vozilom ispriječio teretnom vozilu reg. oznake [registarska oznaka] kojim je pravilno upravljao ZH i koji je unatoč poduzetom kočenju udario u priključno vozilo i da je tom prigodom putnik u teretnom vozilu BH (osiguranik tužitelja) zadobio tešku tjelesnu ozljedu

- da je pravomoćnim rješenjem tužitelja od 8. prosinca 2014. Klasa: 141-02/14- 03/01175490977, Urbroj: 341-24-06/2-14-013682 utvrđeno da je kod osiguranika tužitelja BH nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti uslijed ozljede na radu (70%) i bolesti 30%, kao i da je razlog umirovljenja osiguranika tužitelja od 70% ozljeda na radu zadobivena u opisanoj prometnoj nezgodi

- da je tužitelj isplatio svom osiguraniku BH u razdoblju od 1. kolovoza 2016. do 31. svibnja 2019. invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 70.827,49 kn od čega 70% radi ozljede na radu iznosi 6.580,30 EUR (ranije 49.579,25 kn),

te spornog pravnog pitanja o primjeni mjerodavnog prava s obzirom da tužitelj zahtjev temelji na čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., u daljnjem tekstu: ZOMO), dok tuženik smatra da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23. , u daljnjem tekstu: ZOOP), prvostupanjski sud ukazuje da je VSRH u više svojih odluka (npr. Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da u situaciji kada tužitelj zahtijeva protiv društva za osiguranje naknadu štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je isplatio svom osiguraniku ili članovima njegove obitelji da se primjenjuje ZOOP koji je važio u vrijeme isplate mirovine. Pozivajući se na čl. 27. ZOOP prema kojem bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.), pri čemu se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (st.2.), dok se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.), što prevedeno na konkretan slučaj znači da je tužitelj bio dužan dokazati da mu pripada naknada štete u vidu razmjernog iznosa isplaćene mirovine svom osiguraniku utvrđene naprijed navedenim rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a da tužitelj, na kojemu je teret dokaza visine potraživanja, tijekom postupka nije predlagao izvođenje dokaza kojim bi se utvrdio razmjerni iznos isplaćene mirovine u smislu citiranog čl. 27. st. 3. ZOOP, nego je nakon upozorenja na dužnost iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja dokaza u smislu čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) izričito izjavio da ne predlaže izvođenje daljnjih dokaza, to primjenom čl. 221.a ZPP prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva pa je pod toč. I. izreke presude odbio zahtjev.

6. U žalbi tužitelj pobija presudu iz razloga što je u konkretnom slučaju utemeljio tražbinu na odredbama ZOMO koji je na snazi od 1. siječnja 2014. i koji je u odnosu na ZOOP kasniji zakon, pa odredbe kasnijeg zakona derogiraju odredbe ranijeg zakona u konkurenciji dva specijalna zakona. Nadalje, ističe da Vrhovni sud Republike Hrvatske nije donio obvezujuće pravno shvaćanje po pitanju primjene propisa u ovakvim slučajevima za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. što je vidljivo iz odluke istoga suda broj Revd-1177/2023 od 21. ožujka 2023. Isplata mirovine za tužitelja predstavlja stvarnu štetu u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i čl. 164. st. 1. ZOMO koji propisuje da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete iz čl. 161. ZOMO i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete) pa zahtjev tužitelja nije subrogacijski zahtjev (izveden iz prava osiguranika) već originalni i izravni zahtjev za naknadu štete. Nadalje, tužitelj se protivi primjeni čl. 27. ZOOP jer je st. 3. citirane zakonske odredbe o visini štete u koliziji sa st. 1. i 2. iste zakonske odredbe, a kada je riječ o isplati mirovine radi ozljede na radu tada tužitelj nikada ne bi imao pravo na naknadu štete, a što nije bila namjera zakonodavca. Upravo iz razloga što se radi o isplati mirovine radi ozljede na radu tužitelj ima pravo na isplatu punog iznosa mirovine, a takvo stajalište je izraženo u odluci VSRH broj Revd-1934/2022 od 1. veljače 2023.

7. Dakle, iako tužitelj navodi da presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, niti sadržajno a niti prema zakonskom određenju ne ukazuje na ijednu bitnu povredu, pa je ovaj sud ispitivanjem presude utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP. Tužitelj pobija presudu suštinski zbog pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom na suprotstavljene teze stranaka o mjerodavnom pravu koje se primjenjuje na konkretan pravni odnos, pri čemu niti jedna od činjenica nije sporna.

8. Uzimajući u obzir izražena pravna shvaćanja VSRH u velikom broju odluka (npr. Rev-x 388/2018, Rev-5292/219, Rev-12/2022, Rev-664/2022, Rev-264/2022, Revd- 1700/2024) i do sada već ustaljenu sudsku praksu iz koje proizlazi da se u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju primjenjuje čl. 27. ZOOP, koji u st. 1. propisuje da je društvo za osiguranje (tuženik) obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), a kada se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je određeno u st.

2. i 3. cit. zakonske odredbe da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koje je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koja shvaćanja prihvaća i ovaj sud, valja zaključiti da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da iz razloga što tužitelj nije predložio provođenje dokaza kojim bi se utvrdilo da li postoji stvarna šteta za koju je odgovoran tuženik da u konkretnom slučaju nije dokazao osnov i visinu zahtjeva, pa je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja na koje se poziva u obrazloženju presude odbio zahtjev tužitelja. Odluka VSRH broj Revd-1934/2022 od 1. veljače 2023. na koju se poziva tužitelj nije primjenjiva, s obzirom da u njoj nije odgovoreno na pitanje na način kako sugerira tužitelj, nego je odbačen prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, tim više što je u naprijed pobrojanim odlukama VSRH izraženo jasno stajalište o primjeni materijalnog prava u činjenično i pravno podudarnim predmetima.

9. Kako je iz navedenih razloga presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

10. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.

11. Tužitelj osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), to je odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu i pod toč. II. izreke.

U Varaždinu 16. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek