REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1086/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vandi Blažević, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. studenog 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika tužiteljice i zaposlenice tuženika, prema generalnoj punomoći, dana 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.360,92 eura bruto uvećano za zakonske kamate koje teku:

- za studeni 2018. na iznos od 103,05 eura od 11. prosinca 2018. do isplate,

- za prosinac 2018. na iznos od 122,84 eura od 11. siječnja 2019. do isplate,

- za siječanj 2019. na iznos od 119,40 eura od 11. veljače 2019. do isplate,

- za veljaču 2019. na iznos od 103,55 eura od 11. ožujka 2019. do isplate,

- za ožujak 2019. na iznos od 104,23 eura od 11. travnja 2019. do isplate,

- za travanj 2019. na iznos od 121,20 eura od 11. svibnja 2019. do isplate,

- za svibanj 2019. na iznos od 123,46 eura od 11. lipnja 2019. do isplate,

- za lipanj 2019. na iznos od 113,30 eura od 11. srpnja 2019. do isplate,

- za srpanj 2019. na iznos od 118,75 eura od 11. kolovoza 2019. do isplate,

- za kolovoz 2019. na iznos od 122,78 eura od 11. rujna 2019. do isplate,

- za rujan 2019. na iznos od 105,43 eura od 11. listopada 2019. do isplate,

- za listopad 2019. na iznos od 117,92 eura od 11. studenog 2019. do isplate,

- za studeni 2019. na iznos od 114,02 eura od 11. prosinca 2019. do isplate,

- za prosinac 2019. na iznos od 108,91 eura od 11. siječnja 2020. do isplate,

- za siječanj 2020. na iznos od 136,89 eura od 11. veljače 2020. do isplate,

- za veljaču 2020. na iznos od 114,63 eura od 11. ožujka 2020. do isplate,

- za ožujak 2020. na iznos od 111,75 eura od 11. travnja 2020. do isplate,

- za travanj 2020. na iznos od 88,53 eura od 11. svibnja 2020. do isplate,

- za svibanj 2020. na iznos od 99,91 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- za lipanj 2020. na iznos od 119,18 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- za srpanj 2020. na iznos od 114,21 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- za kolovoz 2020. na iznos od 115,15 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- za rujan 2020. na iznos od 112,02 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- za listopad 2020. na iznos od 124,73 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 125,67 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 146,61 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 125,70 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 104,56 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 128,82 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 130,73 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 132,79 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 128,59 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 133,44 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 139,12 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 129,87 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 114,18 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 136,29 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 133,76 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2022. na iznos od 86,98 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 109,92 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 113,45 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 121,01 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 121,36 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 132,06 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 130,19 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužiteljici ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu 1.250,00 eura uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 2. studenoga 2018. godine zaposlenica društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o. U odnosu na radno mjesto tužiteljice, ističe se kako je tužiteljica s tuženikom 29. listopada 2018. sklopila Ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, Tramvajski promet Dubrava, nadalje 15. listopada 2019. sklopili su drugi Ugovor o radu na određeno vrijeme za gore navedeno radno mjesto. Dana 11. studenoga 2019. tužiteljica je sklopila novi Ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, Tramvajski promet Dubrava, a 25. srpnja 2022. tužiteljica sklapa Ugovor na neodređeno za radno mjesto „Vozač tramvaja III“, šifra radnog mjesta ZS193, Tramvajski promet Dubrava, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužiteljica od kada je zasnovala radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. U skladu s odredbom čl. 6. i 7. Ugovora o radu sklopljenih 29. listopada 2018., 15. listopada 2019. te 11. studenoga 2019. određeno je kako će se radniku, ovdje tužiteljici, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 25. srpnja 2022. određeno je kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40. Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o., a koji su se do 31. prosinca 2019. primjenjivali na tuženicu, određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Na istovjetan način osnovnu plaću člankom 67. regulira i Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019., koji se primjenjivao od 1. siječnja 2020. godine. Kako je već istaknuto u historijatu tužbe Ad 1, tužiteljica je s tuženikom zasnovala radni odnos na radnom mjestu „Vozač tramvaja“. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača tramvaja, pa do danas, tužiteljica prometuje redovnim tramvajskim linijama tuženika koje su organizacijski raspoređene pod Tramvajski promet Dubrava. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužiteljica je u periodu od 2. studenoga 2018., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“ do 1. kolovoza 2022., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, diskriminirana u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja Ugovora o radu za radno mjesto „Vozač tramvaja III“ tužiteljici se plaća također obračunavala primjenom koeficijenta 2,40 iako su njezini radni zadaci bili nepromijenjeni. Dakle, tužiteljica je temeljem svih sklopljenih ugovora o radu obavljala u naravi isti posao slijedom čega joj se temeljem ranije sklopljenih ugovora o radu plaća neosnovano obračunavala primjenom koeficijenta 2,20. Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužiteljica, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužiteljice. Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti tramvaj na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača tramvaja vrše primopredaju smjena sukladno rasporedu kojega tuženik objavljuje svakoga petka na svojim internim stranicama, a jedino iz kojega rasporeda je vidljivo koji je od vozača upravljao tramvajem, kojim tramvajem je upravljao te u kojem vremenu. S obzirom da tužiteljica ne raspolaže putnim nalozima ili drugim ispravama iz kojih bi bilo vidljivo tko je predavao i preuzimao smjenu, već se navedeno može isključivo vidjeti iz gore navedenog rasporeda, predlaže se sudu naložiti tuženiku dostavu podataka o tome tko je u utuženom razdoblju vršio primopredaju smjene s tužiteljicom te dostavu platnih lista tako utvrđenih radnika.. Ono što je, također, bitno za istaknuti, iz samih platnih lista tužiteljice koju sastavlja poslodavac – tuženik, razvidno je da se za radno mjesto vozača tramvaja na koje je tužiteljica bila raspoređena, ima primjenjivati koeficijent 2,40. Naime, sam tuženik na svakoj tužiteljičinoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač tramvaja AP Dubrava 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20. Tužiteljica ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. U smislu odredbe čl. 91. ZR – a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako:

obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti; je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. Ranije predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači tramvaja tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužiteljica, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači tramvaja, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Dakle, tužiteljica ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači tramvaja kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu same tužiteljice u vrijeme kada joj je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg isti obavlja sada kada joj se plaća obračunava po koeficijentu 2,40. Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužiteljici plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, već tada obračunavati i isplaćivati plaću tužiteljici po koeficijentu 2,40 jer je u skladu s člankom 91. stavkom 1. Zakona o radu poslodavac dužan radnicima isplaćivati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti dok je sukladno stavku 5. istoga članka svaka odredba suprotna tome ništetna. Temeljem izračuna razlike plaće primjenom koeficijenta 2,40 u skladu s podacima sadržanima u priloženim platnim listama, proizlazi kako je tužiteljica za period od kada je zasnovala radni odnos, pa do zaključno sa srpnjem 2022., uskraćena za 5.179,50 eura bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaća koje su joj morale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su joj obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,20.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže Naslovljenom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da Naslovljeni sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je kod Naslovnog suda ustao tužbom radi isplate iznosa od 6.202,80 EUR bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaće koje su mu trebale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe očitujemo se da je nesporno da je tužitelj radnik kod tuženika, od 29.10.2018. godine kada je sklopljen prvi ugovor o radu na određeno vrijeme. Prije zaključenja prvog ugovora o radu tužitelj je završio program prekvalifikacije za zanimanje vozač tramvaja. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad tužitelj je s tuženikom zaključio Ugovor o radu od na određeno vrijeme od 29.10.2018. godine, na radnom mjestu ,,Vozač tramvaja I", s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Nakon toga, s tužiteljem je dana 15.10.2019. godine zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme pa dana 11.11.2019. godine Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“, s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 u Tramvajskom prometu Dubrava. Potom je tužitelj s poslodavcem dana 22.7.2022. godine sklopio Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 u Tramvajskom prometu Dubrava. U programu prekvalifikacije za vozača tramvaja tužitelj je bio obvezan pohađati nastavu, izvršavati ostale predviđene obveze utvrđene programom prekvalifikacije te položiti završni ispit. Nakon položenog završnog ispita za zanimanje vozač tramvaja tužitelj se upućuje na uvođenje u rad uz nadzor vozača-mentora u trajanju od 30 dana. Uvođenje u rad je sastavni dio prekvalifikacije. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad, tužitelj i tuženik sklapaju ugovor o radu kojim će kandidat zasnovati radni odnos kod naručitelja za obavljanje poslova vozača tramvaja. Tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozač/vozačica tramvaja s tužiteljem je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta „Vozač tramvaja I“- 2,20, uz probni rad od dva mjeseca. Iz navedenog se može jasno zaključiti da je temeljem prvog ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao vozač početnik, odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao primjerice ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižom plaćom, odnosno s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40, sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika. Upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj, i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40, ne obavljaju jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova - GRUPA SLOŽENOSTI POSLOVA V. (VKV,SSS) 2,11-2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET –a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta: VOZAČ TRAMVAJA I – koeficijent složenosti poslova 2,20, VOZAČ TRAMVAJA II – koeficijent složenosti poslova 2,30, VOZAČ TRAMVAJA III – koeficijent složenosti poslova 2,40; Sukladno Prilogu 3 - Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sa tužiteljem je zaključen ugovor o radu u kojem je određena plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i u tom slučaju radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu ugovorene i određene plaće. Ujedno se ističe da su 22.08.2019. godine donesene izmjene i dopune Pravilnika iz 2015. godine kojima je u određenom dijelu izmijenjena organizacijska struktura te usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl.71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Također, čl.70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i Kolektivnog ugovora iz 2023. godine koji je trenutno na snazi predviđen je raspon koeficijenta za KV, VK i SSS od 2,01-3,00, što znači da je radnik i po novom općem aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 7.1.2020., Gž R-1627/2017 koja navodi: „ …tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Da tužitelj ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25.4.2007. godine (Revr-225/2007): „Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148. st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika.“ Potpuno su netočni navodi tužitelja u t. Ad 2 u kojima se navodi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,40 te da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad i posao primaju plaću koeficijenta složenosti poslova 2,40. Tužitelju, kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja kod tuženika prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koef. složenosti 2,20) određena je plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad. Tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Odredbom čl.7.st.1. važećeg Zakona o radu propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Prema odredbi čl.15.st.1.t.8. Zakona o radu ugovor o radu mora sadržavati podatak o bruto plaći, a što u konkretnom slučaju je, dakle, poslodavac je dužan radniku dati posao i radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu tako ugovorene i određene plaće. Dakle, tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavaca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da bi upravo zatraženi iznosi predstavljali razliku plaće koju isti potražuje. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja radi pribave platnih lista predloženih usporednih radnika koji su u utuženom razdoblju navodno obavljali isti posao kao i tužitelj, jer iz navedenih platnih lista neće biti vidljiv podatak o vrsti i sadržaju poslova koje isti obavljaju. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja da sud obveže tuženika na dostavu popisa vozača tramvaja koji rade u Tramvajskom prometu Dubrava (pod Ad 2 tužbe pogrešno navedeno Autobusni promet Dubrava za koji se traži popis vozača) te podatak o tome po kojem im se koeficijentu obračunava plaća, jer je trenutno u TP Dubrava zaposleno oko 300 vozača tramvaja te se radi o vrlo opsežnim podacima, a osim toga takav podatak u ovom postupku ne može biti dokaz da tužitelj i ostali vozači koji su u utuženom razdoblju primali plaću prema koeficijentu 2,40 rade identične poslove te da je s te osnove tužitelj diskriminiran. i. Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti, jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava, odnosno programa Argosy kojeg poslodavac, ovdje tuženik, koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na kompleksne izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio. Netočni su navodi tužitelja da predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači tramvaja kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu složenosti 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ AŠ“, u čl. 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog, „ AŠ“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40). Tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koje potražuje tužitelj, a ukoliko isti budu dosuđeni te koji se budu isplaćivali po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, treba odbiti zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike plaće u iznosu od 6.202,80 EUR bruto, zbog čega se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja ukazuju u cijelosti neosnovanim, a zbog čega se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid dokumentaciju iz spisa, a saslušani su i svjedoci ĆŠ i ZŠ te tužiteljica.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika, 29. listopada 2018. sklopila je Ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, Tramvajski promet Dubrava, nadalje 15. listopada 2019. sklopili su drugi Ugovor o radu na određeno vrijeme za gore navedeno radno mjesto. Dana 11. studenoga 2019. tužiteljica je sklopila novi Ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, Tramvajski promet Dubrava, a 25. srpnja 2022. tužiteljica sklapa Ugovor na neodređeno za radno mjesto „Vozač tramvaja III“, šifra radnog mjesta ZS193, Tramvajski promet Dubrava.

5. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

6. Među strankama je sporna pravna osnovanost tužbe.

7. Uvidom u izvod iz Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o i Dodatak KU sud je utvrdio da je propisano da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž.

8. Svjedoci ĆŠ i ZŠ istovjetno iskazuju –da obavljaju u potpunosti iste poslove kao i tužiteljica, a imali su veći koeficijent od tužiteljice -2,4, dok je tužiteljica imala 2,2.

9. Sud je ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka, a imajući u vidu i dokumentaciju koja je dostavljena u sudski spis zaključio da su iskazi saslušanih svjedoka uvjerljivi, u pogledu odlučnih okolnosti suglasni, a iz iskaza proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača tramvaja te da su svjedoci u utuženom razdoblju primali plaću prema koeficijentu 2,40 dok je tužiteljci plaća obračunavana prema koeficijentu 2,20. Iz iskaza svjedoka proizlazi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova između poslova tužitelja i njihovih poslova te da su od tužitelja preuzimali ili predavali smjene, kako je ranije istaknuto.

10. U čl. 90. Zakona o radu regulirano je da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Ako osnove i mjerila za isplatu plaće nisu uređene kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu. Ako plaća nije određena na naprijed navedeni način, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću. Pod primjerenom plaćom smatra se plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.

11. U čl. 91. Zakona o radu regulirano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako: obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima, ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na nara posla u cijelosti; je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterij kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja, te je li rad fizičke naravi. Odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog pravnog akta protivna naprijed navedenom, ništetna je.

12. Ovaj sud smatra da se odredbe o jednakosti plaća ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća istih radnih mjesta u smislu čl. 91. Zakona o radu koji je naprijed naveden. Naime, pod jednakom plaćom smatra se osnovna ili minimalna plaća i sva druga davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. Osnovna plaća za iste poslove koje obavljaju različiti radnici bi trebala biti ista, ako se isti posao obavlja u istim ili sličnim uvjetima. Budući da je utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao, u istim uvjetima, te da je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa kod tuženika koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40) nisu od odlučujućeg značenja navodi tuženika da su kod tuženika Katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova utvrđena radna mjesta vozača "vozača tramvaja I", "vozača tramvaja II", "vozača tramvaja III". Dakle odredbe o jednakosti plaća treba tumačiti ekstenzivno i na jednakost plaća radnika koji neovisno o nazivu radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj.

13. Tuženik je sačinio izračun tužiteljičinog potraživanja za utuženo razdoblje, temeljem kojeg izračuna je tužiteljica postavila konačan tužbeni zahtjev u ovom predmetu, i koju visinu tuženik u konačnici nije osporavao.

14. Slijedom naprijed navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice je pravno osnovan, slijedom čega ga je sud prihvatio i donio odluku kao u izreci presude pod točkom I.

15. U odnosu na zatezne kamate na dosuđeni bruto iznos plaće, a s obzirom da se isti sastoji od neto plaće, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u smislu čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće. Stoga je zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak odbijen kao neosnovan.

16. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a koji regulira da je stranka koja izgubi spor dužna protivnoj stranci nadoknaditi prouzročene parnične troškove. Odluka o trošku temelji se i na odredbi čl. 155. ZPP-a koji kaže da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

17. Tužiteljicu je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave zatražio naknadu parničnog troška.

18. Tužiteljica je uspjela u sporu, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi prouzročene parnične troškove.

19. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).Tužitelici je priznat slijedeći trošak: za sastav tužbe; za sastav dva obrazložena podneska.; za zastupanje na dva ročišta sve uvećano za PDV temeljem Tbr 42. važeće OT. Sveukupno je tužitelju u ovoj parnici priznat trošak u iznosu od 1.250,00 eura.

20. Tužiteljici je na dosuđeni trošak potraživao zatezne kamate na koje ima pravo temeljem odredbi čl. 67. st. 3. u vezi s čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12, 93/14 i 73/17), pa je njegov zahtjev prihvaćen, a zatezne kamate teku na parnični trošak od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 28/19).

21. Tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18).

U Zagrebu, 16. siječnja 2025.

Sutkinja

Vanda Blažević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 primjerka, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa odluke.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. tuženiku