REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-913/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari 1-tužitelja CŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2-tužitelja ĆŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 3-tužitelja PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 4-tužiteljice GŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao nasljednice iza pokojnog tužitelja DŠ, 5-tužitelja TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 6-tužitelja OŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 7-tužitelja EŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R- 29/2022-2 od 23. kolovoza 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-470/2019-29 od 30. lipnja 2022., u sjednici održanoj 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Prihvaća se revizija tuženice i preinačuju se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-29/2022-2 od 23. kolovoza 2022. i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-470/2019-29 od 30. lipnja 2022. te sudi:

I. Odbijaju se u cijelosti tužbeni zahtjevi tužitelja kao neosnovani.

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.327,24 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti 1-tužitelju CŠ iznos od 42.460,00 kn, 2-tužitelju ĆŠ iznos od 23.150,00 kn, 3-tužitelju IŠ iznos od 5.370,00 kn, 4-tužiteljici GŠ iznos od 38.870,00 kn, 5-tužitelju TŠ iznos od 23.420,00 kn, 6-tužitelju OŠ iznos od 22.650,00 kn i 7-tužitelju EŠ iznos od 3.250,00 kn, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno pod točkom I. izreke. Tuženici je naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a do zatraženih 23.437,50 kn zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen u cijelosti, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod točkom I. izreke, u dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženici da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom te pod točkom III. izreke.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-4444/2023-2 od 4. siječnja 2024. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

1. „Je li obavljanje poslova granične kontrole na zajedničkom graničnom prijelazu Republike Hrvatske i Republike Slovenije po službenicima policijske postaje u čijoj nadležnosti je granični prijelaz na kojem obavljaju službu, a koje se formalno obavlja na teritoriju Republike Slovenije predstavlja rad izvan stalnog radnog mjesta i izvan stalnog mjesta boravka, u kojem slučaju predstavlja osnov za isplatu terenskog dodatka, sukladno odredbi čl. 56 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (dalje: KU) iz 2013. te čl. 50 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. kojima je istovjetno pravo regulirano“?

2. „Je li se u tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014. u svezi prava na isplatu terenskog dodatka propisanog odredbom čl. 55 KU iz 2013., a koje se odnosi na konkretan upit vezan uz zajednički granični prijelaz Dobova, koji granični prijelaz nije ustrojen sukladno Uredbi o graničnim prijelazima u RH, te sukladno Uredbi o područjima, sjedištima vrstama i kategorijama policijskih postaja (NN 117/11, 50/14, 32/15, 11/17, 66/18, 24/19) nije u nadležnosti PGP Zagreb, može primijeniti analogno na slučaj u kojem policijski službenik obavlja posao na zajedničkom graničnom prijelazu utvrđenom, sukladno Dogovoru o uvođenju zajedničkih mjesta za obavljanje granične kontrole sklopljenim temeljem Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, a koji granični prijelaz ulazi u područje nadležnosti policijske postaje u kojoj je policijski službenik zaposlen sukladno Uredbi o područjima, sjedištima vrstama i kategorijama policijskih postaja (NN 117/11, 50/14, 32/15, 11/17, 66/18, 24/19)?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) pobijajući je zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti podredno ukidanje nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je potraživanje tužitelja, policijskih službenika Policijske postaje Vrbovsko, Policijske uprave Primorsko-goranske, za isplatu dodatka za rad na terenu za razdoblje od prosinca 2013. odnosno od siječnja 2014. do prosinca 2018., kada su kao zaposlenici Policijske postaje Vrbovsko obavljali poslove granične kontrole, izvan stalnog mjesta rada na kojem su zaposleni, na teritoriju Republike Slovenije i to na zajedničkom graničnom prijelazu Sodevci (Republika Slovenija) - [adresa], sukladno dogovoru Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013., po Sporazumu između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine", broj 2/2004, Međunarodni ugovori), pozivom na čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 89/12, 104/13 104/13 - dalje KU/13), te Dodatke I. i II. KU/13, odnosno pozivom na čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 112/17 i 12/18 - dalje KU/17).

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima bile su nesporne ili su utvrđene odlučne činjenice:

- da su tužitelji policijski službenici PU Primorsko-goranske, PP Vrbovsko te da su obavljali poslove granične kontrole na zajedničkom graničnom prijelazu [adresa], o čemu je tuženica dostavila evidencije,

- da su tužitelji raspoređeni na slovenskom državnom području radi obavljanja hrvatske granične kontrole temeljem Dogovora između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole,

- da su se tužitelji prije podnošenja ove tužbe obratili nadležnom općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora,

- da tuženica nije isplaćivala dodatke za rad na terenu policijskim službenicima koji su obavljali graničnu kontrolu na zajedničkom graničnom prijelazu,

- da zbog specifičnih uvjeta rada policijskog službenika za graničnu kontrolu na predmetnom graničnom prijelazu za vrijeme pauze ne mogu samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske te da im nije organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske.

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13, dalje u tekstu: KU/13) odnosno članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18 - dalje u tekstu: KU/17) kojima je određeno da službenik odnosno namještenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016. Sudovi su pritom ocijenili da su tužitelji svoj rad obavljali na području državnog teritorija Republike Slovenije, što je, prema ocjeni sudova, značilo da su tužitelji svoj rad obavljali izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada.

11. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 2. KU/13). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužitelja prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.

12. Sudovi nadalje ocjenjuju da kolektivnim ugovorom stranke uređuju prava i obveze iz radnih odnosa ili u vezi s radnim odnosima te da se njegova pravna pravila primjenjuju neposredno i obvezno na sve osobe na koje se taj kolektivni ugovor primjenjuje, i to onako kako ona glase. S obzirom na Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13 broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza Dobova u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna (KU/13), a kasnije od 170,00 kuna (KU/17) ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja, sudovi ocjenjuju da sama udaljenost radne stanice u drugoj državi nije odlučna, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev.

13. Pritom sudovi smatraju odlučnim da su tužitelji kao policijski službenici upućeni na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta stalnog boravka, slijedom čega za vrijeme boravka na terenu imaju pravo na terenski dodatak.

14. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, pogriješili su u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja zato što je taj pojam u slučaju tužitelja tumačio proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice konkretne policijske uprave.

16. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine", broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje u tekstu: ZNDG), propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom čl. 37. st. 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

17. Između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u Kopru 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/2004 - dalje: Sporazum).

18. Tim je Sporazumom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u stavku 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U stavku 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

19. U navedenom Sporazumu su i definirana značenja pojedinih pojmova, pa tako prema čl. 1. točki 2. izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. čl. 1. Sporazuma).

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. stavka 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

21. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, kao i Dogovor o dopuni navedenog dogovora te su, među ostalim mjestima, utvrdile da su takva mjesta i granični prijelaz Blaževci - Sodevci, za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (čl. 1. st. 1. točke 22. Dogovora).

22. Prema odredbi čl. 48. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15, 11/17, 66/18) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, u Policijskoj upravi primorsko-goranskoj osnivaju se I. policijska postaja Rijeka, II. policijska postaja Rijeka, Policijska postaja Mali Lošinj sa Policijskom ispostavom Cres, Policijska postaja Crikvenica, Policijska postaja Čabar, Policijska postaja Delnice, Policijska postaja Krk, Policijska postaja Opatija, Policijska postaja Rab, Policijska postaja Vrbovsko, Postaja prometne policije Rijeka, Postaja granične policije Rupa i Postaja pomorske i aerodromske policije Rijeka. Prema odredbi čl. 59. Policijska postaja Vrbovsko je mješovita policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u [adresa], a obuhvaća Grad Vrbovsko. Nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućem graničnom prijelazu i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 26 km.

23. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet Blaževci-Sodevci.

24. Tužitelji su tužbu utemeljili na tvrdnji da im predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njihovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje [adresa] smatrajući da ta činjenica znači da su upućeni na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni. Pritom su se tužitelji pozvali na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

25. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da su tužitelji u obavljanju službe na graničnim prijelazima u policijskoj postaji [adresa] koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom na pripadajućim graničnim prijelazima radili izvan stalnog radnog mjesta u kojem su zaposleni. To stoga što njihovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem su oni ovlašteni obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njihove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u [adresa], a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelji imaju pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njihovog radnog mjesta zbog čega njihov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njihovog stalnog mjesta rada.

26. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da su tužitelji u konkretnom slučaju bili upućeni na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi članka 7. točke 9. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje u tekstu: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

27. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelji zbog činjenice da stalno mjesto njihovog rada obuhvaća i područje druge države nisu upućeni na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već su raspoređeni na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

28. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56 KU/13, kao ni članka 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

29. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom članka 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u Dobovi na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

30. Utemeljeno tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza Dobova uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza Dobova na području Republike Slovenije i granični prijelaz Dobova ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

31. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelji su redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređeni na rad na radna mjesta na graničnom prijelazu u Policijskoj postaja Vrbovsko, a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza [adresa] u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza Sodevci u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza Dobova na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama čl. 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

32. Slijedom navedenog, odgovori na postavljena pravna pitanja glase:

Policijski službenici Republike Hrvatske, koji poslove granične kontrole obavljaju na graničnim prijelazima koji se nalaze na području Republike Slovenije, ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, obavljaju poslove radnog mjesta na koje su raspoređeni te se njihov rad ne smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike KU/13 odnosno čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike KU/17 (tako i Rev- 1284/2022 od 31. siječnja 2023. i brojne druge).

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu čl. 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP Dobova, uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova, a izdano na temelju čl. 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države (tako i Rev- 1206/2022 od 17. siječnja 2023. i brojne druge).

34. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev svih tužitelja odbije, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, te presuditi kao u izreci.

35. O parničnom trošku tuženice odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 163. ZPP. Tuženici je parnični trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarifa) te sukladno podnijetom zahtjevu za trošak, i to: za sastav odgovora na tužbu 331,81 € (Tbr. 8.1. Tarife), pristup ročištima 28. listopada 2021., 21. siječnja 2022. i 16. svibnja 2022. za svako po 331,81 € (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 1.327,24 €, obzirom je u cijelosti uspjela u parnici. Stoga je odlučeno kao u izreci. Tuženica nije tražila troškove sastava revizije niti prijedloga za dopuštenje revizije.

Zagreb, 16. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković