Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1284/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća i Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marti Šimrak Lukavski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 3281/2021-25 od 27. travnja 2023., u sjednici vijeća 16. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba tuženice, ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3281/2021-25 od 27. travnja 2023. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke i u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod toč. III. izreke, te se u tim ukinutim dijelovima predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave.

II. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena žalba tuženice u dijelu kojim pobija odbijajući dio pod toč. I. izreke navedene presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 777,42 EUR / 5.857,46 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke, od dospijeća svakog tako navedenog iznosa do isplate. Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 3.117,18 EUR / 23.486,38 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose u toj točki izreke, od dospijeća svakog tako navedenog iznosa do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.960,10 EUR / 14.768,37 kn sa zateznom kamatom od 27. travnja 2023. do isplate.

2. Pravovremenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odluka o troškovima postupka ne predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP – opaska ovoga suda). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženice. Predlaže odbiti žalbu tuženice u cijelosti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično je nedopuštena.

5. Iako je prvostupanjski sud pod toč. I. izreke odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala da joj tuženica na ime ništetnog dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 016.536/2007 sklopljenog 24. svibnja 2007. između tužiteljice i prednice tuženice (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb), isplati iznos od 777,42 EUR sa zateznom kamatom, iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženica pobija u cijelosti prvostupanjsku presudu, pa tako i navedeni odbijajući dio. Međutim, kako je prema odredbi čl. 358. st. 3. ZPP žalba nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nema pravni interes za žalbu, a tuženica nedvojbeno nema pravni interes pobijati prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela u sporu, to je temeljem čl. 358. st. 1. u vezi čl. 367. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao pod toč. II. izreke ovoga rješenja.

6. Obzirom da je žalba tuženice u dijelu kojim pobija toč. I. izreke odbačena kao nedopuštena, a tužiteljica nije izjavila žalbu protiv prvostupanjske presude, to predmet postupka sada predstavlja samo zahtjev tužiteljice da joj tuženica temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, s osnove instituta stjecanja bez osnova isplati iznos od 3.117,18 EUR sa zateznom kamatom, koji predstavlja iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištena kredita.

7. Svoje stajalište o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

- da je tuženica kao kreditor temeljem Ugovora o kreditu stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita za kupnju novog motornog vozila novčani iznos od 17.715,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednice tuženice važećem na dan korištenja kredita, pod uvjetima iz čl. 2. Ugovora o kreditu, na rok otplate od 7 godina, s ugovorenom kamatnom topom od 5,25% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnom stopama prednice tuženice (čl. 6. Ugovora o kreditu), te ispunjenjem kreditne obveze uz primjenu valutne klauzule u CHF (čl. 4. Ugovora o kreditu);

- da je tužiteljica u cijelosti isplatila tražbinu tuženice iz Ugovora o kreditu dana 22. rujna 2014.;

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu kojom je tuženica ugovarala valutnu klauzulu u CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega je isto prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se fizičke osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja iz parnice te vrste temeljem čl. 502.c ZPP;

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF u Ugovoru o kreditu, identičan načinu koji je utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.;

- da je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava Udruge „Potrošač“ protiv banaka odnosno da je ugovorna odredba temeljem koje je glavnica vezana uz tečaj u CHF ništetna sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje: ZZP/03), a dalje sukladno čl. 97. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 11/09.; dalje u tekstu: ZZP/07);

- da je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića iz Zagreba od 21. veljače 2022. i njegov iskaz sa ročišta 15. ožujka 2023. prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan te je na temelju istog utvrdio da je tužiteljica s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u trenutku plasiranja kredita preplatila tuženici iznos od 3.117,18 EUR, a s osnova promjene kamatne stope iznos od 777,42 EUR;

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 22. travnja 2021., da je petogodišnji rok zastare propisan čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO) u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu počeo teći 13. lipnja 2014., zbog čega je nastupila zastara u odnosu na tražbinu tužiteljice kojom potražuje pretplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, dok nije nastupila zastara u odnosu na tražbinu tužiteljice kojom potražuje preplatu s osnove ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF;

- da su predloženi dokazi po tuženici i to – saslušanje njezine djelatnice LE, javne bilježnice Željke Horvat Pernar iz Zagreba i tužiteljice ocijenjeni po sudu prvog stupnja nepotrebnim i u protivnosti s odredbama čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15., 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14) jer se u individualnom sporu primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača; na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je dio Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF nepošten, odnosno ništetan iz razloga što se radi o ugovornim odredbama koje je sastavila tuženica i o kojima se nije pregovaralo, pa tužiteljica nije bila informirana o povećanom riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Stoga je utvrdio da tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. ZOO u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO u visini preplaćenih iznosa sa zateznom kamatom, temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu u iznosu navedenom pod toč. II. izreke navedene presude.

8. Pobijajući prvostupanjsku presudu, tuženica u žalbi ukazuje da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što je prvostupanjski sud odbio saslušati njezinu djelatnicu, javnu bilježnicu i tužiteljicu na okolnost da je tuženica sa tužiteljicom pregovarala o spornim odredbama Ugovora o kreditu, već se u obrazloženju presude pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/18, pogrešno pritom zaključivši da navedene dokaze nije potrebno provesti, nalazeći u tome počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojih razloga je odbio prigovore koje je istaknula na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, a koje vještak nije otklonio niti usmenim očitovanjem, tvrdeći da joj je na taj način prvostupanjski sud onemogućio raspravljanje pred sudom.

9. U odnosu na žalbene navode tuženice da je sud bio dužan saslušati njezinu djelatnicu ME, tuženici valja ukazati da ista prema navodu same tuženice na ročištu 15. prosinca 2022. nije osobno sudjelovala u pregovorima niti u sklapanju Ugovora o kreditu sa tužiteljicom, pa saslušavanje svjedoka o općim procedurama banke prilikom sklapanja ugovora po svojoj dokaznoj vrijednosti nije prikladno za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog Ugovora o kreditu, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, činjenica da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, nije dovela u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni sud Republike Hrvatske je u predmetima broj: U-III-1085/2021 i U-III-2267/2019 utvrdio da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, odbijanje dokaznog prijedloga tuženice da se sasluša predložena djelatnica banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka, ako je utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču. Obzirom na navedeno dokazni prijedlog za saslušanje djelatnice tuženice koja nije sudjelovala u postupku koji je prethodio sklapanju Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju nije podesno dokazno sredstvo za utvrđenje da je tuženica u predugovornoj fazi dala tužiteljici obavijesti o spornoj odredbi, pa iz razloga što navedeni dokaz nije proveden, tuženica nije onemogućena u raspravljanju.

10. Isto tako u odnosu na žalbu tuženice kojom ukazuje da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer je sud odbio njezin dokazni prijedlog da se sasluša javna bilježnica Željka Horvat Pernar iz Zagreba koja je solemnizirala predmetni Ugovor o kreditu, valja navesti da već postoji stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), pa je i u tom dijelu žalba tuženice neosnovana.

11. Što se tiče tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud odbio sve njezine prigovore na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darka Prpića, a isti nisu otklonjeni niti saslušanjem vještaka, valja navesti da je protivno žalbi prvostupanjski sud decidirano u obrazloženju presude naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka jer je isti izrađen objektivno, jasno i stručno i na temelju relevantne dokumentacije, te da je vještak svojim usmenim očitovanjem otklonio prigovore tuženice, posebno navodeći da tuženica nije prigovarala matematičkoj točnosti financijskog vještačenja već su njezini prigovori materijalno-pravne prirode, te da o takvim prigovorima odlučuje sud, a ne vještak. U odnosu na tvrdnju tuženice da je vještak kod utvrđene razlike trebao uzeti u obzir i manje isplaćene iznose ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđene visine zahtjeva. Ovo iz razloga što tuženica tijekom postupka nije istaknula prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili pak protutužbeni zahtjev, pa sud nije bio dužan umanjivati tražbinu tužiteljice sa tzv. negativnom razlikom, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblja kada je tečaj kune bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita, a niti s obzirom na isto utvrđivati negativne tečajne razlike.

12. Tuženica dalje u žalbi ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer proturječi sama sebi, da je prvostupanjski sud „svojevoljno ukinuo pravni institut zastare“, da su pobijanom presudom grubo povrijeđena njezina prava na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, te osporava ocjenu suda prvog stupnja u dijelu kojim joj nije priznata tzv. negativna tečajna razlika kao i pravni interes tužiteljice za podnošenje predmetne tužbe jer smatra da se ne radi o postupku naknade štete već o potraživanju stečenog bez osnove, pa da zbog toga ne postoji ni pravna osnova ni pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe. Pritom je ovome sudu nerazumljivo iz kojeg razloga tuženica osporava prvostupanjsku presudu u odnosu na odbijajući dio iste pod toč. I. izreke, obzirom da je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 777,42 EUR s osnove stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i to zbog toga što je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

13. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženice, utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, posljedično čemu nije ostvarena navedena bitna povreda na koju ukazuje tuženica, a niti bilo koja druga povreda odredaba parničnog postupka na koje primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku.

14. Nije osnovana žalba tuženice niti u dijelu kojim osporava postojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Naime, prema čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva. Točno je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. navedena odredba izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ "ili isplatu", no bez obzira na navedeno, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženica, stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada je prema odredbi čl. 323. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti, dužan drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos po jednoj ugovornoj strani suprotna strana oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu, time da se zahtjev za utvrđenje ništetnosti nikad ne gasi sukladno čl. 328. ZOO.

15. Preostalim žalbenim navodima tuženica opetovano ističe prigovor zastare, ističući da je „drugostupanjski sud arbitrarno, i bez navođenja jasnih, argumentiranih i na zakonu utemeljenih razloga, svojevoljno ukinuo pravni institut zastare“. U odnosu na navedeni žalbeni navod tuženici valja ukazati da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove, što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. U vezi navedenog, valja navesti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a to stajalište dopunjeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te su obvezna za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te imajući u vidu činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli dana 14. lipnja 2018., to do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (22. travnja 2021.) nije protekao propisani opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastarijevaju tražbine s osnova stjecanja bez osnove u odnosu na preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF, pa stoga tražbina dosuđena tužiteljici pod toč. II. izreke nije zastarjela. Pritom je tuženica očito propustila uočiti da je toč. I. izreke pobijane presude odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila isplatu s osnove stjecanja bez osnove zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, upravo zbog toga što je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, nastupila zastara.

16. Međutim, u pravu je tuženica kada u žalbi tvrdi da joj je zbog odbijanja prijedloga za saslušanje tužiteljice na okolnost načina pregovaranja i sklapanja Ugovora o kreditu povrijeđeno pravo na procesnu jednakost, posljedično čemu je ostvaren i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Pritom prvostupanjski sud ukazuje na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u kolektivnom sporu „Potrošač“ (poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) koji se odnosi između ostalog i na tuženicu, smatrajući da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i zakonske odredbe iz čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i čl. 502.c ZPP, pa je u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem tužitelja. U odnosu na navedeno, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1055/2023-2 od 13. prosinca 2023. naveo da je u postupcima poput ovog, tuženica mogla tvrditi da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugi način daju odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, te kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredbi zbog povrede prava potrošača na obaviještenost kao odlučne okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinim potrošačkim sporovima temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženici nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Pri tom se Vrhovni sud Republike Hrvatske poziva i na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl.br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Prema tome, protivan je odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem (u konkretnom slučaju) tužiteljice, a kojeg je tuženica predložila na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

17. Iz gore iznesenog proizlazi da je u pojedinačnom potrošačkom sporu prvostupanjski sud dužan izvesti dokazni prijedlog saslušanjem tužiteljice na okolnost da li je tuženica u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora potrošaču (ovdje tužiteljici) dala odgovarajuće obavijesti, a protivno postupanje predstavljalo bi protivnost zahtjevu jednakosti oružja i prava na pristup sudu. Tim više, što je u konkretnom slučaju o ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF utvrđeno kao o prethodnom pitanju, na način da je prvostupanjski sud kratko naveo da nije prihvaćen prijedlog za izvođenje personalnih dokaza jer je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pa se ukazuje izlišnim izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredaba, jer bi u suprotnom, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, pa je u tom smislu sukladno čl. 10. i čl. 220. u vezi čl. 311. st. 2. ZPP odbio predložene personalne dokazne prijedloge tuženice.

18. Prema tome, kako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju odbio provesti predloženi dokaz od strane tuženice (saslušanje tužiteljice), pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, to je takvim postupanjem povrijedio pravo tuženice na procesnu ravnopravnost u primjeni odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev 1055/2023-2 od 13. prosinca 2023.) i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

19. Obzirom na izneseno, valjalo je zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP prihvatiti žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima, toč. II. izreke i posljedično u toč. III. izreke (odluka o troškovima postupka) i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave.

20. U nastavku postupka, prvostupanjski sud će ponovno meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice, imajući pritom gore izneseno stajalište ovoga suda, te će nakon što raspravi i utvrdi sve relevantne činjenice, između ostalog i saslušanjem tužiteljice na okolnost obaviještenosti iste o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF donijeti novu odluku, time da će, bez obzira na ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, svoje stajalište opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, temeljenim na dokazima utvrđenim tijekom postupka.

U Varaždinu 16. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun