Poslovni broj: Usž-3019/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Arme Vagner Popović i Ane Berlengi Fellner, članice vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice PZ iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Iva Kužnar Šarić, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Gordan Vuletić i Iva Kužnar, Zagreb, Adama Madrovića 22, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Savska 41/4 i Ministarstva financija, Sektora za naknadu oduzete imovine, Zagreb, Ivana Lučića 6, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3496/2022-11 od 6. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3496/2022-11 od 10. lipnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/21-01/1922, URBROJ: 514-04-02-01-01/08- 22-02 od 4. listopada 2022. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv dopunskog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko- pravne poslove, Sektora za upravno-pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Prvi područni odsjek, KLASA: UP/I-942-01/05-13/131, URBROJ: 251-19-11-2/002-21- 131 od 20. siječnja 2021. Time prvostupanjskim rješenjem dopunjeno je djelomično rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove, Odjela za upravno-pravne poslove, Središnjeg odsjeka, KLASA: UP/I-942-01/99-01/66, URBROJ: 251-18-02/104-02-38 od 5. travnja 2002. na način da je točkom GZ za 1/4 dijela, EZ za 1/4 dijela i tužiteljici za 2/4 dijela utvrđeno pravo na naknadu za oduzetu poslovnu zgradu ukupne korisne površine 2691 m² u [adresa], sagrađenu na z.k. č. br. [katastarska čestica], upisanu u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u ukupnom iznosu od 5.013.639,41 kn. Obveznikom naknade utvrđeno je Ministarstvo financija (točka II. izreke tog rješenja). Točkom III. izreke tog rješenja odlučeno je da će Ministarstvo financija isplatiti tužiteljici za pripadajuće 2/4 dijela iznos od 2.248.511,10 kn te GZ EZ i EZ svakom za pripadajućih 1/4 dijela iznos od 1.382.564,15 kn u obveznicama Republike Hrvatske u 40 polugodišnjih rata koje dospijevaju 1. siječnja i 1. srpnja svake godine, počevši od 1. siječnja 2000. Točkom IV. istog rješenja obvezuje se Ministarstvo financija u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti rješenja predati obveznice Republike Hrvatske tužiteljici u iznosu od 2.248.511,10 kn te GZ i EZ svakom u iznosu od 1.382.564,15 kn. Točkom V. tog rješenja odbijen je zahtjev tužiteljice i GZ i EZ za utvrđivanje i isplatu tržišne vrijednosti zgrade u [adresa], sagrađene na z.k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Točkom IV određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
2. Tužiteljica u žalbi u bitnom navodi da je u upravnom postupku isticala da je prvostupanjsko rješenje protivno Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06. - dalje: Konvencija)., praksi Europskog suda za ljudskog prava, pravnoj stečevini Europske unije te praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske donesenoj u predmetu „Getro“. U postupku je utvrđeno da je predmetna nekretnina bila vlasništvo pravnih prednika tužiteljice te da je nacionalizirana i postala društveno vlasništvo. Radi se o nekretnini u strogom centru grada, nalazi se u zakupu globalno poznatog trgovačkog lanca „ZARA“. Naime, riječ je o nekretnini izuzetne vrijednosti od koje današnji vlasnik ostvaruje prihode u iznosu od 100.000,00 EUR-a mjesečno. Prvostupanjska presuda gotovo da nema obrazloženje jer se isto sastoji od nabrajanja zakonskih odredbi, a i izreka presude je proturječna razlozima iste. Također, već je u tužbi uputila na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Scordino protiv Italije u kojoj je utvrđeno da nije postojao legitimni cilj u javnom ili općem interesu koji bi mogao opravdati činjenicu da su podnositelji zahtjeva dobili prenisku naknadu za svoju imovinu. U predmetu Vistiniš i Perepjolking protiv Latvije, Europski sud je također utvrdio nesrazmjernost između službene vrijednosti zemljišta i naknade koju su primili podnositelji zahtjeva. Ponavlja da utvrđena tržišna vrijednost njezinog udjela iznosi 12.014.069,20 kn, što daleko premašuje iznos utvrđen pobijanim rješenjem. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu i riješiti stvar tako da se usvoji tužbeni zahtjev. Traži trošak sastava žalbe.
3. Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s odredbom članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Suprotno tvrdnji tužiteljice, prvostupanjski sud je utvrdio sve bitne činjenice te je presudu valjano obrazložio u skladu s odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a pa su stoga neosnovani žalbeni prigovori istaknuti u tom pravcu.
7. Prema podacima spisa predmeta, postupak prije donošenja prvostupanjske presude je proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je potvrdio da je tužiteljici naknada u obveznicama Republike Hrvatske određena u visini prema odredbi članka 57. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. -dalje u tekstu: Zakon o naknadi) i odredbama Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor („Narodne novine“, broj 204/03. i 3/04.-dalje: Pravilnik).
8. Nije sporno da je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela, KLASA: UP/I-9442-01/99-01/66, URBROJ: 251-18-02/104-002-38 od 5. travnja 2002. pravnim prednicima tužiteljice, GZ i EZ utvrđeno pravo na naknadu za predmetnu nekretninu u obveznicama Republike Hrvatske, a u nastavku postupka je ovdje prvostupanjskim dopunskim rješenjem od 20. siječnja 2021. određena visina naknade.
9. Tužiteljica ne prigovara samoj pravilnosti obračuna naknade, već smatra da joj pripada naknada u visini tržišne vrijednosti. Međutim, naknada u visini tržišne vrijednosti oduzete nekretnine nije predviđena ni jednom odredbom Zakona o naknadi, već su odredbama mjerodavnog Pravilnika određena mjerila za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor, primjenom kojih je i određena naknada na način iscrpno obrazložen u prvostupanjskom rješenju javnopravnog tijela. Budući da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem, broj U-II-468/2004 od 9. ožujka 2005. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom navedenog Pravilnika, navedeni akt predstavlja valjani važeći materijalni propis, primjenom kojeg je naknada u konkretnom slučaju i određena.
10. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužiteljice kojima ponovno upućuju na tržišnu vrijednost predmetne nekretnine, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a i članka 79. stavka 4. ZUS-a riješiti kao u izreci.
U Zagrebu, 16. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
