REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1182/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HUP – ZAGREB d.d. hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam, OIB: 66859264899, Zagreb, Krešimira Ćosića 9, kao pravni sljednik iza ranijeg tuženika HOTELI DUBROVAČKA RIVIJERA d.d., Mlini, OIB: 37194694568, kojeg zastupa punomoćnik Marijo Kaznačić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice UR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Doris Košta, odvjetnica u Splitu, radi iseljenja, predaje i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-72/2022-2 od 21. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. Ps- 4/2018 od 20. travnja 2020., u sjednici održanoj 16. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo iseljenje tuženice iz prostora u vlasništvu tužitelja površine 22 m2, koji se sastoji od dvije sobe, zajedničke kupaonice s WC-om i zajedničkog hodnika, u prizemlju zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i zahtjev za predaju prostora slobodnog od osoba i stvari (toč. I.). Isto tako odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice kojim je tražila da joj tužitelj na korištenje, sa statusom zaštićenog najmoprimca, preda u posjed stambeni prostor u [adresa] površine 22 m2, sličnog rasporeda kao i onaj iz kojeg je traženo iseljenje tuženice, u zgradi u [adresa], kao i da se te obveze tužitelj može osloboditi plaćanjem iznosa od 320.000,00 kn kao facultas alternativom (toč. II.). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice da joj tužitelj isplati iznos od 5.587,20 kn na ime naplaćenih troškova parničnog i ovršnog postupka, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. III.). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženice da joj tužitelj na ime naknade troškova najma stambenog prostora u razdoblju od 20. listopada 2010. od dana iseljenja do 19. srpnja 2017. plati iznos od 80.000,00 kn (1.000,00 kn mjesečno), sa zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (toč. IV.). Odbijen je i zahtjev tuženice da joj tužitelj od 19. srpnja 2017. pa do izvršenja obveze iz toč. I. protutužbenog zahtjeva plaća mjesečni iznos od 1.000,00 kn, sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose (toč. V.). Ujedno je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (toč. VI.).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i tuženice, te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. II., III., IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1669/2024-2 od 24. travnja 2024. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude tuženici zbog slijedećeg pitanja:
„Je li prilikom provođenja testa razmjernosti, kod utvrđivanja postojanja povrede prava na dom, sud dužan utvrditi je li se cilj mogao postići primjenom blaže mjere, te postoji li prevaga na dom fizičke osobe, pred „pravom na vlasništvo“ pravne osobe ako se miješanje moglo izvršiti primjenom blaže mjere?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovoj sud dopustio izjavljivanje revizije u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači pobijanu nižestupanjsku presudu, podredno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku br. P-1469/05 od 5. listopada 2005., potvrđenu presudom Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-1220/06 od 18. listopada 2007. prihvaćen tužbeni zahtjev prednika tužitelja Hotela Mlini d.d., te je naloženo iseljenje tuženice iz predmetnih prostorija,
- da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-4553/2007 odbijena ustavna tužba tuženice protiv gore navedene drugostupanjske presude Županijskog suda u Dubrovniku,
- da je tuženica podnijela prijedlog za ponavljanje postupka 11. kolovoza 2014., uz prijedlog za donošenje privremene mjere, jer je u međuvremenu Europski sud za ljudska prava 10. srpnja 2014. donio presudu kojom je prihvatio njezin zahtjev,
- da je Europski sud za ljudska prava utvrdio da domaći (hrvatski) sudovi nisu proveli test razmjernosti između prava na dom tuženice i prava vlasništva prednika tužitelja,
- da je rješenjem prvostupanjskog suda od 15. ožujka 2017. dopušteno ponavljanje postupka u ovom predmetu, te su ukinute prvostupanjska presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-1469/05 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku br. Gž-1220/06,
- da je tuženica iseljena iz predmetnog prostora u ovršnom postupku br. Ovr-596/09, kao i da je u međuvremenu zgrada u kojoj je navedeni prostor bio srušena i više ne postoji,
- da je tuženica od 1987. živjela u dvije sobe, uz korištenje zajedničke kupaonice s WC-om i zajedničkog hodnika, u prizemlju zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 22 m2,
- da je navedeni prostor predstavljao dom tuženice, time da je prednik tužitelja bio vlasnik nekretnine (zgrade) u kojoj su se navedene prostorije nalazile,
- da je tužitelj predmetnu zgradu, u kojoj se nalazio sporni prostor, srušio 2014. na temelju pravomoćnog i konačnog upravnog akta,
- da zgradu tzv. Požarevačke banke prednik tužitelja nije unio u društveni kapital, niti je ta zgrada procijenjena u društveni kapital prednika tužitelja Hotela Mlini s.p.o.,
- da je tužitelj trgovačko društvo koje se bavi turizmom, te da je na mjestu gdje je ranije bila zgrada u kojoj je stanovala tuženica, sada sagrađen hotel, koji zapošljava veliki broj radnika.
9. Drugostupanjski sud ističe da je prvostupanjski sud proveo test razmjernosti u konkretnom slučaju, iako nije odgovorio na pojedinačna pitanja iz testa. No, i drugostupanjski sud prihvaća da je miješanje države putem sudbene vlasti u pravo tuženice na dom kroz odluku o iseljenju bilo utemeljeno na zakonu i to na odredbi čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP) koja ovlašćuje vlasnika zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu je preda u posjed.
10. Jednako tako drugostupanjski sud navodi da je miješanje bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja jer se ovakvim miješanjem države štiti legitimno vlasništvo tužitelja, koji kao vlasnik ima pravo posjedovati svoju stvar, pa da je takvo miješanje bilo u skladu s čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
11. Drugostupanjski sud smatra da je odluka o iseljenju bila u skladu s domaćim pravom, te da je miješanje bilo nužno kako bi se izbjegla veća šteta vlasniku, državi i društvenoj zajednici. Navedenu nužnost vidi u činjenici da je prednik tužitelja raspolagao svojim vlasništvom na način da je isto koristio za svoju gospodarsku djelatnost u kraju u kojem se obavlja i od javnog interesa kao glavna gospodarska djelatnost.
12. Stoga drugostupanjski sud smatra se u konkretnom slučaju miješanje u pravo na dom tuženice nije moglo izvršiti blažom mjerom, a obzirom na ranije navedena činjenična utvrđenja. U činjeničnoj situaciji da zgrada, za koju se u reviziji tvrdi da je mogla koristiti za smještaj tuženice, nije bila procijenjena u društveni kapital prednika tužitelja, tada je potpuno jasno da se miješanje države u pravo na dom tuženice nije moglo postići blažom mjerom (primjerice preseljenjem u drugu zgradu).
13. Obzirom na gore navedeno odgovor na postavljeno pitanje u reviziji glasi da su sudovi proveli test razmjernosti i utvrdili da tuženici nije povrijeđeno pravo na dom i da se cilj nije mogao postići blažom mjerom, da je miješanje države u pravo na dom odlukom o iseljenju bilo utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja te je bilo nužno u demokratskom društvu. Stoga je u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja pravo vlasništva tužitelja (posljedično i zaštita prava drugih i gospodarske dobrobiti lokalne zajednice i države) prevagnulo nad pravom tuženice na dom.
14. Stoga je shvaćanje nižestupanjskih sudova u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda u okolnostima ovog konkretnog slučaja, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP odbiti reviziju tuženice i odlučiti kao u izreci ove presude.
15. Isto shvaćanje je revizijski sud zauzeo u predmetu Rev-1315/2024-2 od 15. listopada 2024.
Zagreb, 16. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
