REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-759/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CAKI trans d.o.o., OIB: 17478959244, Koškovec 1/a, zastupanog po direktoru RI, zastupanog po punomoćniku Mati Krmeku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Primorac i partneri d.o.o. u Splitu, protiv 1-tuženice RIM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici UI, odvjetnici u [adresa] i 2-tuženice UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici RIM, odvjetnici u [adresa], radi isplate, odlučujući o prijedlozima 1-tuženice RIM i 2-tuženice UI za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-985/2022-4 od 6. lipnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-221/2022-12 od 31. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 16. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I Prijedlozi za dopuštenje revizije 1-tuženice RIM i 2-tuženice UI u odnosu na postavljeno pitanje se odbijaju.
II Prijedlozi za dopuštenje revizije 1-tuženice RIM i 2-tuženice UI u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuju.
III Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. 1-tuženica RIM i 2-tuženica UI podnijele su, svaka zasebno, prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-985/2022-4 od 6. lipnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-221/2022-12 od 31. kolovoza 2022., koji prijedlozi su istog sadržaja.
2. Tužitelj u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže odbiti prijedloge za dopuštenje revizije, uz naknadu mu troška sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda, postavljeno pitanje (identično u oba prijedloga) nije važno u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.
3.1. Predmet spora je vraćanje stečenog bez osnove jer je otpala osnova na temelju koje su tuženice u ovršnom postupku naplatile iznos koji je predmet ovog postupka. Naime, utvrđeno je tijekom postupka da je vođen parnični postupak tužitelja trgovačkog društva CAKI trans d.o.o protiv tuženika ZI te da je presudom drugostupanjskog suda potvrđena prvostupanjska presuda poslovni broj P-1975/10- 17 od 5. travnja 2013. te je ista stekla svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti 13. ožujka 2014., a da je tom odlukom naloženo tužitelju namiriti tuženiku (MI) troškove postupka u iznosu od 9.681,09 eura /72.942,20 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, da je tužitelj zaprimio od ZI obavijest o sklopljenom ugovoru o cesiji od 4. lipnja 2013. između ZI kao cedenta, te Zrinke Kljajić Pintarić i UI, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zrinka Kljajić Pintarić i Bojana Marčelan, kao cesionara, kojim je ugovorom ZI ustupio cesionarima (ovdje tuženicama) tražbinu koju ima prema društvu CAKI trans d.o.o. na temelju presude poslovni broj P-1975/10-17 od 5. travnja 2013. u iznosu od 9.681,09 eura /72.942,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama, da su 20. ožujka 2014. tuženice podnijele zahtjev za izravnu naplatu na temelju ovršne presude prvostupanjskog suda poslovni broj P-1975/10-17 od 5. travnja 2013. i da su tužitelju zaplijenjena novčana sredstva s računa u korist ovrhovoditelja Zajedničkog odvjetničkog ureda Zrinka Kljajić Pintarić i Bojana Marčelan, da su tuženice naplatile ukupno iznos od 11.112,44 eura /83.726,65 kn. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 10. prosinca 2019., u povodu revizije tužitelja, ukinuo nižestupanjske odluke na temelju kojih su se ovdje tuženice naplatile, a nakon ukidanja tih presuda ZI je preminuo i taj parnični postupak je nastavljen protiv Grada Varaždina kao nasljednika te je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-316/20-5 od 12. studenog 2020. prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.
3.1. Prema tome, sudovi su ocijenili da je otpala pravna osnova po kojoj su tuženice naplatile iznos koji je predmet postupka.
3.2. Kao razlog važnosti postavljenom pitanju „ima li cesus pravo temeljem pravila (odredaba) o stjecanju bez osnove zahtijevati vraćanje tog iznosa od novog vjerovnika (cesionara) u situaciji kada je raniji vjerovnik raspolagao svojom tražbinom utvrđenom pravomoćnom odlukom suda u postupku između tog ranijeg vjerovnika i treće osobe (ovdje tužitelja), te je ugovorom o cesiji radi naplate tu tražbinu ustupio novom vjerovniku (ovdje tuženice), te se novi vjerovnik prisilno naplatio od te treće osobe kao cesusa, nakon čega je presuda iz koje potječe ustupljena a potom i naplaćena tražbina, po izvanrednom pravnom lijeku stavljena van snage, ili je to cesus trebao tražiti od ranijeg vjerovnika (cedenta) koji je tu tražbinu prvotno stekao, kao i korist obzirom da je ustupanje bilo s namjerom da sam riješi svoj dug prema cesionaru?“ tuženice navode odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 4245/2012 od 14. svibnja 2013., međutim ta odluka nije usporediva s konkretnom niti činjeničnom niti pravnom situacijom. U navedenoj odluci predmet spora je bilo stjecanje bez osnove i naloženo je plaćanje stranci, a ne punomoćniku, iako su sredstva isplaćena punomoćniku po pravomoćnosti presude koja je kasnije ukinuta, a to stoga što su sudovi zaključili da su novčana sredstva isplaćena na račun punomoćnika postala imovina stranke jer je punomoć vrsta ugovora o nalogu kojom se nalogoprimca ovlašćuje poduzimati poslove za račun nalogodavca, koji je u obvezi vratiti stranka a ne punomoćnik.
3.3. Prema tome, razlog važnosti postavljenom pitanju nije usporediv s predmetnom činjeničnom i pravnom situacijom. Ovršna isprava na temelju koje su tuženice naplatile svoju tražbinu od ovdje tužitelja je pravomoćna i ovršna presuda P-1975/10- 17 od 5. travnja 2013., a ne ugovor o cesiji, kojim ugovorom su tuženice samo dokazale postojanje svoje aktivne legitimacije u odnosu na tuženika iz ovršne isprave. Stoga postavljeno pitanje nije važno.
4. Nadalje, revizijski sud je ocijenio da tuženice nisu učinile vjerojatnim da im je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, i to pravo na mirno uživanje vlasništva i na pravično suđenje.
4.1. Vezano uz navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog čl. 1. Protokola br. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ovaj sud smatra da se odluke nižestupanjskih sudova, koje predstavljaju zadiranje u navedeno pravo tuženica, temelje na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) i da su stoga zakonite.
4.2. Nadalje, valja napomenuti da prema odredbi čl. 387. st. 3. ZPP prijedlogu za dopuštenje revizije, osim dokaza iz članka 91.a ZPP, treba priložiti prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku protiv kojih se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi, žalbu i prema potrebi druge dijelove spisa s jasnim naznakama spornih dijelova na koje se u prijedlogu za dopuštenje revizije stranka poziva, što tuženice nisu učinile, a što su trebale priložiti obzirom se u prijedlozima pozivaju na to da su državi prenijele njezin dio za PDV.
5. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP riješiti kao u izreci pod točkom I te na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP kao u izreci pod točkom II.
6. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tužitelju nije priznat trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer se radi o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje ove parnice. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom III.
Zagreb, 16. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
