REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-837/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranja d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćniku KG, dipl.iur. zaposlenom kod tužitelja, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Pelclu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3834/2020-2 od 21. prosinca 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-534/2018-89 od 18. rujna 2020., u sjednici održanoj 16. siječnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 3834/2020-2 od 21. prosinca 2023. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-534/2018-89 od 18. rujna 2020. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 508.515,22 kn sa zateznom kamatom od 19. lipnja 2006. do isplate te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 15.500,00 kn sa zateznom kamatom od 18. rujna 2020. do isplate.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.
3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-1745/2024-2 od 23. travnja 2024. dopustio tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:
''Je li postoji sukrivnja nastanku prometne nezgode od strane vozača koji se nalazio na cesti s prednosti prolaza, a kojeg je ugrozilo i omelo vozilo koje se uključivalo na kolnik u njegov smjer kretanja, ukoliko je izostala njegova adekvatna reakcija za koju je imao tehničke mogućnosti (intenzivno kočenje ili prikočavanje ili zaobilaženje), a kojom bi izbjegao prometnu nezgodu pri brzini s kojom se kretao?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženik podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) pobijajući je zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud reviziju prihvati i presudu suda drugog stupnja preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da sudi suodgovornost vozača vozila kasko osiguranog kod tužitelja u omjeru 80%, kao i da preinači odluku o troškovima parničnog postupka.
5. Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem je predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.
6. Revizija je osnovana.
7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za regresnu isplatu kojeg tužitelj temelji na činjenici da je svojem kasko osiguraniku 19. lipnja 2006. isplatio osigurninu za oštećenja na vozilu nastala u prometnoj nezgodi 19. travnja 2006., a za nastanak koje prometne nezgode je odgovoran osiguranik tuženika.
9. Prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev te je odlučujući o odgovornosti za nastanak štetnog događaja osiguranika tuženika cijenio utvrđenja iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka kao i dopune nalaza i mišljenja iz kojih proizlazi da je u trenutku nesreće vozilo osiguranika tužitelja okrznulo svojim lijevim prednjim vrhom stražnji dio vozila osiguranika tuženika (brzina od 51,2 km/h) koje se nalazilo u fazi izlaska iz parkirališta na kolnik te je vozilo osiguranika tužitelja tokom naglog skretanja u desno i kočenja sletjelo u more. Iz nalaza vještaka proizlazi da se vozilo osiguranika tužitelja kretalo brzinom do 41 km/h i da je vozač ranije reagirao kočenjem i skretanjem u desno ne bi došlo do pada vozila u more, a da je vozač vozila osiguran kod tuženika prije izlaska s parkirališta propustio vozilo osiguranika tužitelja do nesreće ne bi došlo, te da se tehničkim putem ne može utvrditi razlog iz kojeg vozač osiguranika tužitelja nije reagirao ranije intenzivnim kočenjem kada je mogao vidjeti vozilo osiguranika tuženika, nego je tek kada je vozilo skrenulo desno prema moru.
9.1. Prvostupanjski sud je ocijenio da je primarni razlog nastanka štetnog događaja upravo postupanje vozača osiguranika tuženika suprotno odredbi čl. 45. st. 1. te odredbi čl. 50. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa ne cestama ("Narodne novine" broj 105/04) budući da se neoprezno kretao vožnjom unatrag pri uključenju s parkinga na cestu te je takvom vožnjom upravo u dijelu kada se i našao na dijelu kolnika za smjer kretanja vozila osiguranika tužitelja ujedno za njega i predstavljao realnu opasnost. 10. Drugostupanjski sud potvrđuje odluku suda prvog stupnja te ocjenjuje da je valjana ocjena prvostupanjskog suda da je vozač vozila osiguranika tuženika mogao vidjeti dolazak vozila osiguranika tužitelja i da je odustao od izlaska s parkinga i time propustio vozilo tužitelja do nezgode ne bi došlo, a da reakcija vozača vozila osiguranika tužitelja intenzivnim kočenjem u trenutku uočavanja vozila osiguranika tuženika, a da je ranijim kočenjem ili zaobilaženjem (za što je imao tehničke mogućnosti po nalazu vještaka) mogao izbjeći nastanak štetnog događaja, nije primarni uzrok nastanka štetnog događaja, već samo reakcija na situaciju u kojoj se našao jer ga je vozilo osiguranika tuženika u trenutku ulaženja na kolnik za njegov smjer kretanja - ugrozilo i omelo u prometu, pa da je vozač vozila osiguranika tužitelja dospio u situaciju u kojoj je bilo potrebno reagirati kočenjem isključivo zbog nepropisane radnje osiguranika tuženika, a što je izostalo te da njegovo neadekvatno reagiranje u konkretnoj situaciji ne predstavlja ponašanje koji bi na temelju odredbe čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) umanjilo, a još manje isključilo odgovornost tuženika, a obzirom na navedeni primarni uzrok nastanka štetnog događaja.
11. Osnovano revident postavljenim pitanjem ukazuje na pogrešan pravni pristup kako drugostupanjskog tako i prvostupanjskog suda, jer su sudovi propustili dati razloge zašto u okolnostima konkretnog slučaja neadekvatno reagiranje osiguranika tužitelja, odnosno njegov propust da adekvatno reagira, ne smatraju doprinosom nastanku štetnog događaja, a što je zapravo suprotno nalazu i mišljenju vještaka. Stoga se za sada ne može ispitati pravilnost nižestupanjskih presuda glede ocjene o nepostojanju doprinosa osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja, obzirom je iz odluka nižestupanjskih sudova ostalo nejasno je li osiguranik tužitelja doprinio nastanku štete (ne poduzimanjem kočenja).
12. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, ukinuti nižestupanjske odluke i vratiti predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
13. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 16. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
