Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Poslovni broj Gž-26/2025-2
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš- Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, I. Gundulića 2, protiv tužene Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima EU, SU, FU, LU, ĐU, ČU, Dini Kalaš i Ivanu Tomljanoviću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žabi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima Stalna služba u Otoku poslovni broj P-401/2024-13 od 5. prosinca 2024., 16. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene Addiko bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima Stalna služba u Otoku poslovni broj P-401/2024-13 od 5. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 21. srpnja 2006. zaključenog između tužitelja i Slavonska banka d.d. Osijek, u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed'' (točka I. izreke), naloženo je tuženoj da tužitelju isplati iznos od 210,91 EUR sa zateznim kamatama od 8.8.2006. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke), kao i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.508,64 EUR sa zateznom kamatom od 5. prosinca 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).
2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR.
3. Žalba tuženice je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 21. srpnja 2006. u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada), koja je u ovom slučaju iznosila 1.589,12 kn / 210,91 EUR, a tužitelju je naplaćena 7. kolovoza 2006.
5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.
5.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP, koju u žalbi ističe tuženica jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje nisu proturječne stanju spisa te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
5.2. Kako ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi pred prvostupanjskim sudom bile počinjene navedene bitne povrede, a niti da bi materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno, nije nađeno ni da bi bile počinjene povrede Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako to u žalbi ističe tuženica jer pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ''Narodne novine-Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).
6. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženicom kao davateljem kredita zaključio ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030250-27000055315/2006 dana 21. srpnja 2006., radi izgradnje kuće, ovjeren 26. srpnja 2006. kod javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca, pod brojem: OV-14812/2006., prema kojem je tuženica kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja,
- da je čl. 7. tog ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,
- da je tužitelju prilikom isplate, odnosno korištenja kredita 7. kolovoza 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.589,13 kn (1,50% od iznosa kredita), što odgovara iznosu od 210,91 EUR, koja mu je od strane tuženice naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita,
- da je navedeni kredit u cijelosti otplaćen,
- da se o sadržaju odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista odnosi odnosno da ne sadrži podatake o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi,
- da tužitelj s tuženicom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 7. Ugovora, da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice te da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj.
7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe te da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je ista ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 81 st. 1., 2. i 4., čl. 83., čl. 87. st. 1. i 2. čl. 102. u vezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – dalje: ZZP/03) te zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od prvog sljedećeg dana od dana stjecanja, na temelju čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 153/23 – dalje: ZOO/05) .
8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.
8.1. Tuženica u žalbi ustraje u tvrdnji da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva te da je tužitelj pristao na naplatu troškova obrade kredita, koji su u tom trenutku bili određeno navedeni u omjeru od 1,5% od iznosa kredita. U odnosu na navedeno treba reći da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da u situaciji kada iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem (tzv. ulazne) naknade podmiruju u vrijeme sklapanja ugovora niti su isti sami po sebi razumljivi te kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženiku kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita (za iznos od 210,91 EUR), onda je takvom ugovornom odredbom i prema ocjeni ovoga suda stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna i da je tuženica dužna vratiti sve ono što je na temelju navedene ugovorne odredbe primila.
8.2. Tuženica u žalbi neosnovano ističe da sud nije proveo test transparentnosti niti test razmjernosti. Naime, u ovom slučaju prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i da o plaćanju te naknade nije mogao pregovarati jer bez njezina plaćanja nije mogao sklopiti ugovor o kreditu. Zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je i prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), nije imao informaciju i o njenoj krajnjoj svrsi (Rev-818/2023-2), kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
8.3. Prilikom provođenja testa poštenosti prvostupanjski je sud također pravilno utvrdio i pravilno ocijenio da se u ovom slučaju ne može zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima te da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze (točka 10. do 10.13. obrazloženja pobijane presude). Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača te da je time postupila suprotno zahtjevu dobre vjere.
8.4. Budući da je sud prvoga stupnja utvrdio da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor te da bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava, neosnovano tuženica u žalbi ustraje u tvrdnji da sporna ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
8.5. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., na koje u žalbi ukazuje tuženica, nije relevantno u konkretnoj pravnoj situaciji jer se odnosi na savjesnost ugovornih strana iz ugovora o zajmu (Rev- 818/2023-2).
9. U odnosu na žalbene navode da je zastara za sve tražbine u trenutku podnošenja tužbe već bila nastupila, protekom petogodišnjeg zastarnog roka od izvršenog plaćanja, treba reći da zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2 te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude.
10. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tuženici isplaćen iznosi od 210,91 EUR po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženicu na isplatu navedenog iznosa tužitelju sa zateznom kamatom po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO/05, tekućom od dana stjecanja, sukladno s čl. 1115. ZOO/05 jer se tuženica, koja je je navedene novčane iznose stekla na temelju ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.
11. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).
12. Odluka o trošku nije ispitana jer tuženica istu ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).
13. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Velikoj Gorici 16. siječnja 2025.
Predsjednica vijeća
Verica Kos
