Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-108/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, Bužanova 6d, protiv tužene Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-343/2017-51 od 29. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-343/2017-51 od 29. travnja 2024. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju DR, na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 610,14 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 31, 76 eura od 16. lipnja 2013.

- na iznos od 21,41 eura od 16. listopada 2013.,

- na iznos od 389,31 eura od 16. studenoga 2013.,

- na iznos od 81,55 eura od 16. ožujka 2014.,

- na iznos od 38,21 eura od 16. svibnja 2014.

- na iznos od 47,90 eura od 16. lipnja 2014. do isplate

te u dijelu kojim je naloženo tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.104,60 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2024. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-343/2017-51 od 29. travnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju DR, na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 1. 923,30 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 538,24 eura od 16. listopada 2012., na iznos od 167,16 eura od 16. studenoga 2012., na iznos od 71,13 eura od 16. lipnja 2013., na iznos od 262,25 eura od 16. srpnja 2013., na iznos od 272,85 eura od 16. studenoga 2013., na iznos od 57,28 eura od 16. veljače 2014., na iznos od 26,88 eura od 16. travnja 2014., na iznos od 195,89 eura od 16. svibnja 2014., na iznos od 331,62 eura od 16. lipnja 2014. do isplate i u dijelu kojim je naloženo tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.992,90 eura sa zateznim kamatama i za isto odlučuje:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja DR za bruto iznos od 1. 923,30 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 538,24 eura od 16. listopada 2012.

- na iznos od 167,16 eura od 16. studenoga 2012.

- na iznos od 71,13 eura od 16. lipnja 2013.

- na iznos od 262,25 eura od 16. srpnja 2013.

- na iznos od 272,85 eura od 16. studenoga 2013.

- na iznos od 57,28 eura od 16. veljače 2014.

- na iznos od 26,88 eura od 16. travnja 2014.

- na iznos od 195,89 eura od 16. svibnja 2014.

- na iznos od 331,62 eura od 16. lipnja 2014. do isplate, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja DR za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.992,90 eura sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju DR da nadoknadi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak postupka u povodu žalbe u iznosu od 30,10 eura sa zateznom kamatom tekućom od donošenja drugostupanjske presude 16. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadom troška postupka u povodu žalbe u iznosu od 219,90 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj-Ministarstvu obrane, OIB: 66486182714, da tužitelju ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 2.533,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, osim zakonskih zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto iznos , po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 538,24 EUR od 16.10.2012. godine

- na iznos od 167,16 EUR od 16.11.2012. godine

- na iznos od 102,89 EUR od 16.06.2013. godine

- na iznos od 262,25 EUR od 16.07.2013. godine

- na iznos od 21,41 EUR od 16.10.2013. godine

- na iznos od 662,16 EUR od 16.11.2013. godine

- na iznos od 57,28 EUR od 16.02.2014. godine

- na iznos od 81,55 EUR od 16.03.2014. godine

- na iznos od 26,88 EUR od 16.04.2014. godine

- na iznos od 234,10 EUR od 16.05.2014. godine

- na iznos od 379,52 EUR od 16.06.2014. godine

pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.097,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 29. travnja 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži da se trošak parničnog postupka uz pripadajuću zateznu kamatu isplati na žiro-račun punomoćnika tužitelja

Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu."

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužena zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer je nejasan stav da su podaci u dostavljenim evidencijama radnog vremena za tužitelja netočno zabilježeni, pa da nisu dokaz u ovom predmetu, već sud prihvaća iskaze tužitelja i svjedoka, kada iz dostavljenih evidencija proizlazi da je veći dio terena tužitelj radio u redovnom radnom vremenu. Tužena smatra da je teret dokaza da je tužitelj radio duže od 8 sati radnog vremena na terenu i da su slobodni dani odobreni s neke druge osnove, a ne prekovremenog rada na tužitelju. Osim toga ističe da je prekoračen tužbeni zahtjev. Osporava i odluku o troškovima postupka. Predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu, odnosno preinačiti istu uz naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude.

3. U odgovoru na žalbu tužene, tužitelj u bitnome ističe da je prvostupanjski sud proveo financijsko vještačenje u više varijanti te da je sud prihvatio varijantu koja uzima u obzir dokumentaciju tužene o radu tužitelja te iskaze svjedoka i tužitelja, pri čemu je odbio iskorištene slobodne dane koje je tužitelj dobio po osnovi prekovremenog rada na terenu. Predlaže odbiti žalbu tužene kao neosnovnu.

4. Žalba tužene je djelomično osnovana.

5. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u razdoblju od rujna 2012. do 1. lipnja 2014.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tužene, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju upire tužena. Naime, prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, na koju sadržajem žalbe također upire tužena, jer je sud prvog stupnja odlučivao u okviru tužbenog zahtjeva i činjeničnih navoda tužitelja.

7. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj djelatna vojna osoba, da je radno vrijeme tužitelja na terenu bilo duže od redovnog osmosatnog radnog vremena, odnosno da je na terenu radio prekovremeno i da svi prekovremeni sati rada na terenu u evidencijama tužene nisu evidentirani već je tužena u pravilu rad na terenu evidentirala kao redovni rad od 8,00 do 16,00 sati, iako je radno vrijeme na terenu radnim danom i subotom bilo od 6,00 h do 21,00 h, nedjeljom od 6,00 h do 12,00 h, a da se inače za 5 prekovremenih sati daje jedan slobodan dan, da iz nalaza i mišljenja vještaka Damira Karina proizlazi da je rad na terenu iskazan u evidencijama (tužene) radnog vremena sa oznakom TR, a evidentiran je u 9. i 10. mjesecu 2012., 5., 6. i 10. mjesecu 2013., 1., 3., 4. i 5. mjesecu 2014., dok je u 9. mjesecu 2013. i 2. mjesecu 2014. oznaka rada „RRV“ te da je tužitelj na terenu uzimajući u obzir oznaku terena "TR" proveo ukupno 56 dana, da je rada na terenu pod oznakom "PRV" bilo još 10 sati u rujnu 2013. i veljači 2014., da je u rujnu 2013. i veljači 2014. u evidencijama radnog vremena iskazano 10 dana koji se prema dokumentaciji u spisu mogu smatrati radom na terenu pa je tako u rujnu 2013. tužitelj prisustvovao provedbi noćne obuke, a u veljači 2014. godine protupoplavnom NOS-u, za prekovremene sate ostvarene u 9. mjesecu 2013. i 2. mjesecu 2014., tužitelj je dane koristio slobodne što je vještak uzeo u obzir prilikom izračuna razlika neisplaćenih dodataka na plaću za prekovremeni rad, da je prema podacima u evidencijama radnog vremena, tužitelj koristio slobodne dane, odnosno dolazilo je do preraspodjele radnog vremena, a korištenje slobodnih dana iskazano je pod oznakom „SD“ ili „PRV“, da u odnosu na iskazane prekovremene sate u razdoblju od 7. kolovoza 2012. do 1. lipnja.2014. nalogom nije pokriveno 44 sata prekovremenog rada ostvarenog u listopadu 2013., da tužitelju nije isplaćivana razlika bruto plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, smjenama i dr., za vrijeme boravka na terenu, za utuženo razdoblje od 7. kolovoza 2012. do 1. lipnja 2014 da tužitelju nisu isplaćivani dodatci na plaću za prekovremeni rad na terenu, subotama, nedjeljama, blagdanima, rad noću i u smjenama, da je tužitelj na terenu (oznaka rada „TR“) proveo ukupno 56 dana, ukoliko se u izračun uključe i specifični oblici terena (oznaka rada „RRV“) kojih prema evidencijama ima 10 dana, tužitelj je na terenu ukupno proveo 66 dana, da je za ukupno manje evidentiranih 44 prekovremena sata, 43 sata rada noću, 37 sati rada subotom i 48 sati rada nedjeljom za rad na terenu tužitelju manje isplaćen iznos od 610,14 eur/4.597,13 kn (varijanta 1. nalaza i mišljenja vještaka Damira Karina iz tvrtke RKR d.o.o. prema dokumentaciji u spisu), a da su dodatci na plaću za prekovremeni rad, kao i ostali dodatci na plaću utvrđeni uz primjenu satnice na način radnim danom od 06,00 do 21,00 h, subotama od 06,00 h do 21,00 h, nedjeljom od 06,00 h do 12,00 h i da je za ukupno manje evidentiranih 259 prekovremenih sati, 37 sati rada noću, 64 sati rada subotom i 48 sati rada nedjeljom za rad na terenu tužitelju manje isplaćen iznos od 2.533,44 eura /19.088,17 kn (varijanta 2. nalaza i mišljenja vještaka), sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.533,44 eur (19.088,17 kn).

7.1. Sud prvog stupnja, naime, zaključuje da radno vrijeme tužitelja na terenu nije bilo osmosatno, već znatno duže, tj. radnim danom od 6,00h do 21,00 h, nedjeljom od 6,00 h do 12,00 h, da su evidencije tužene o radnom vremenu manjkave, iako ih je tužitelj potpisao, a da tužena kao poslodavac nije dokazala da je evidencije radnog vremena vodila ispravno i na propisani način i da je točno evidentirala radne sate na terenu i prekovremen i rad. Da je tužitelj radio prekovremeno, duže od radnog vremena naznačenog u evidencijama koje je sačinila tužena te trajanje prekovremenog rada, prvostupanjski sud utvrđuje na temelju iskaza svjedoka NR i UR te iskaza tužitelja.

8. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09 - dalje: ZSOSRH/02), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (''Narodne novine", broj 118/09 i 118/12 – dalje: Odluka /09), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 73/13, 75/15 i 50/16

– dalje: ZSOSRH/13), Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 50/08), koji se primjenjuje od 1. svibnja 2008., Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj142/08), koji se primjenjuje od 10. prosinca 2008., Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 118/09), koji se primjenjuje od 1. listopada 2009., Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 99/12), koji se primjenjuje od 1. rujna 2012., kao i odredbe čl. 4. st. 1. i 2. te čl. 131. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR).

9. Zaključak suda prvog stupnja da je evidencija o radnom vremenu tužitelja, koju je vodila tužena manjkava i vođena na ispravan i propisana način te da je, budući da postoji spor među strankama u vezi s evidencijom radnog vremena, teret dokazivanja radnog vremena na tuženoj kao poslodavcu u smislu odredbi čl. 131. st. 4. ZR je pogrešan.

10. Odredbom čl. 131. st. 4. ZR je propisano da je, u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. st. 1. ZR na propisani način teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Prema čl. 4. st. 1. i 2. ZR poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu.

10.1. Prema čl. 8. st. 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (''Narodne novine'', broj 37/2011 - dalje: Pravilnik o evidenciji) evidencija iz članka 2. st. 1. podstavka 2. tog Pravilnika, dakle evidencija o radnim vremenu, sadrži sljedeće podatke: 1) ime i prezime radnika, 2) dan u mjesecu, 3) početak rada, 4) završetak rada, 5) ukupno dnevno radno vrijeme u satima te od toga, sati rada noću, prekovremenog rada, rada nedjeljom, blagdanom ili neradnim danima utvrđenim posebnim propisom, zastoja, prekida rada i slično do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, 6) sati u dane blagdana ili neradnih dana utvrđenih posebnim propisom u kojima radnik ne radi, a po redovitom rasporedu bi trebao raditi pa za iste ostvaruje pravo na naknadu plaće, 7) sati pripravnosti, 8) sati korištenja godišnjeg odmora, 9) sati privremene nesposobnosti za rad (bolovanje), 10) sati plaćenog dopusta, 11) sati nenazočnosti tijekom dnevnog rasporeda radnog vremena u kojima radnik ne obavlja ugovorene poslove, 12) sati provedeni u štrajku, 13) sati isključenja s rada. Podatke iz stavka 1. podstavka 3. i 4. ovoga članka poslodavac je obvezan voditi samo ako je obveza vođenja tih podataka ugovorena kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu i tada ih je obvezan evidentirati najkasnije na završetku sljedećeg radnog dana za prethodni radni dan, a u slučaju da neki od tih podataka do tada nije poznat, poslodavac ih je obvezan evidentirati odmah po saznanju istih (čl. 8. st. 2. Pravilnika).

11. Između stranaka nije sporno da je tužitelj radio prekovremeno, no sporno je trajanje prekovremenog rada, odnosno da li je tužena kao poslodavac vodila evidenciju radnog vremena na propisani način.

11.1. Iz Evidencija o radnom vremenu koje prileže spisu proizlazi da su tužitelju upisani slobodni dani pod oznakom „Sd“ i to nakon straže, dežurstva i prekovremenog rada, preraspodijeljeno radno vrijeme pod oznakom „PRV“, rad na terenu pod oznakom „TR“, svaka ta mjesečna Evidencija o radnom vremenu je potpisana po tužitelju i zapovjedniku kao ovlaštenoj osobi, evidencije sadrže početak i završetak radnog vremena, dakle razvidno je da su u njima jasno označeni slobodni dani nakon straže, dežurstva ili prekovremenog rada te da tužitelj toga dana nije bio na radu već je koristio slobodni dan, a na temelju evidencije radnog vremena izdani su i Nalozi za utvrđivanje vremena u kojem je ostvaren prekovremen i rad i slobodni dani.

12. Prema tome, tužena je tijekom postupka na pravno relevantan način dokazala da je vodila evidenciju na propisani način, da je tužitelj ostvario prekovremene sate i koristio slobodne dane pa je za zaključiti da su slobodni dani koje je tužitelj iskoristio u vezi s odrađenim prekovremenim radom (tužitelj ni ne tvrdi da su slobodni dani korišteni po nekoj drugoj osnovi).

13. Službena evidencija radnog vremena je isprava koju poslodavac vodi po zakonu, ali ona nije javna isprava, jer ne udovoljava definiciji javne isprave iz čl. 230. st. 1. ZPP. No, imajući u vidu da se radno vrijeme evidentira istodobno kad se rad vrši, da ovjeru takve evidencije vrši zapovjednik postrojbe, a sam tužitelj je iskazao da je evidencije o radnom vremenu potpisivao, evidencija o radnom vremenu, iako ne udovoljava pretpostavke javne isprave, ima dokaznu snagu. Kako tužitelj u ovom postupku osporava urednost Evidencije radnog vremena na njemu je teret dokaza da evidencija ne odražava stvarno odrađene sate rada, odnosno da nisu evidentirani svi prekovremeni sati rada. Na tu okolnost je tužitelj predložio izvođenje dokaza svojim saslušanjem i saslušanjem svjedoka NR i UR. No, po mišljenju ovog suda, za razliku od shvaćanja koje je izložio prvostupanjski sud, kvaliteta iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka nije takva da bi mogla oboriti uvjerljivost službene evidencije radnog vremena. Naime, iskazi svjedoka i tužitelja, su neprecizni, općeniti, tako da ni sam tužitelj određeno ne iskazuje za koje dane i sate evidencija tužene ne prikazuje stvarno odrađene sate, a iako je iskazao da je odlazio na teren zbog poplava, određeno ne navodi ni jedno mjesto, a određeno ne navodi ni jedno ime osobe kojoj je odavao počast na sahrani. Stoga su ti iskazi manje uvjerljivi od službene evidencije radnog vremena, odnosno kvaliteta tih izvedenih dokaza nije takva da bi mogla oboriti uvjerljivost službene dokumentacija tužene pa je neosnovano sud prvog stupnja na iskazima tužitelja i svjedoka temeljio zaključak o neurednosti evidencije radnog vremena.

14. Slijedom toga, pogrešno je sud prvog stupnja zaključio da tužena nije vodila evidenciju o radnom vremenu na propisani način i da nije dokazala da tužitelj nije u utuženom razdoblju radio prekovremeno te prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, temeljen na zaključku da evidencija radnog vremena nije vođena na propisani način i da ne odražava stvarno stanje odrađenih prekovremenih sati, pa je, slijedom toga i neosnovano prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu ocjenjujući vjerodostojnima iskaze svjedoka i tužitelja o prekovremenim satima rada.

15. No, na temelju nalaza vještaka je utvrđeno da tužena tužitelju nije isplatila sve, prema evidencijama tužene, ostvarene sate prekovremenog rada, rada noću, subotom i nedjeljom u utuženom razdoblju u ukupnom iznosu od 610,14 eura.

16. Prema odredbi čl. 169. st. 1. ZSOSRH /02 i čl. 136. st. 1. ZSOSRH/13 plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, a prema odredbi čl. 97. st. 5. ZSOSRH/02 djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, a prema st. 6. istog članka pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad se ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena. Nadalje, čl. 155. ZSOSRH/13 propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s čl. 139. toga Zakona.

17. Stoga je na temelju Odluke/09 koja se primjenjuje na temelju odredbe čl. 14. ZOSOS/02 i čl. 219. ZOSOS/13 tužena dužna tužitelju isplatiti bruto iznos 610,14 eura., koji mu za utuženo razdoblje nije isplatila, sa zateznim kamatama tekućim od svakog šesnaestog u mjesecu za protekli mjesec, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

18. Valjalo je stoga za iznos od 610,14 eura kao neosnovanu odbiti žalbu tužene i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP za taj iznos potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

19. Preostali iznos od 1. 923,30 eura tužitelju je neosnovano dosuđen pa je na temelju odredbe čl. 373. toč. 1. i 2. ZPP za taj iznos prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke preinačena i tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

20. Kako je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP valja izmijeniti i odluku o troškovima parničnog postupku.

21. U postupku su djelomično uspjeli i tužitelj i tužena te se o troškovima postupka ima odlučiti na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP. Tužitelj je u odnosu na osnovu u sporu uspio u omjeru od 100%, a u odnosu na visinu u omjeru od 24,08% odnosno u sporu je uspio u omjeru od 62,04%, a tužena u omjeru od 37,96% pa je slijedom toga tužena dužna tužitelju naknaditi 24,08% troškova. Sud prvog stupnja je tužitelju na ime opravdanih troškova zastupanja priznao iznos 2.625,00 eura, koji tužena ne pobija određeno pa ga uzima opravdanim i sud drugog stupnja, pa je tužena dužna tužitelju na ime troškova zastupanja naknaditi iznos od 632,10 eura, pripada mu i trošak vještačenja u iznosu od 472,50 eura, odnosno tužitelju pripada ukupno 1.104,60 eura. Kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio trošak postupka u iznosu od 3.097,50 eura, dosuđen mu je trošak u iznosu od 1.992,90 eura većem od pripadajućeg.

22. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke u dijelu kojim je tuženoj naloženo tužitelju nadoknaditi parnični trošak potvrđena za iznos od 1.104,60 eura, sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP preinačena za iznos od 1.992,90 eura te je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u tome iznosu odbijen kao neosnovan.

23. Odluka o troškovima postupka u povodu žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP. Za sastav žalbe protiv presude tuženoj po Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23) pripada 125 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur iznosi 250,00 eura. Tužena je uspjela sa žalbom u omjeru od 12.04% (u odnosu na osnovu 0%, a u odnosu na visinu 24,08%) pa je tužitelj dužan tuženoj naknaditi 12,04% troška sastava žalbe što iznosi 30,10 eura, sa zateznom kamatom tekućom od donošenja drugostupanjske presude do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. Preostali iznos troška žalbenog postupka od 219,90 eura tuženoj ne pripada, pa je njen zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka u tome iznosu kao neosnovan odbijen.

24. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke, prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat