Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1239/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6766/22-56 od 23. kolovoza 2023., u sjednici vijeća 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se prihvaća i djelomično odbija te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6766/22-56 od 23. kolovoza 2023.:

- preinačuje pod toč. I. izreke presude kojom je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205001815/05 od 22. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu u kojem je iskazana u valuti CHF, a koji glasi: „kredit u kunskoj protuvrijednosti od 102.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan;

- potvrđuje pod toč. I. izreke presude u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205001815/05 od 22. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženice u dijelu u kojem je iskazana u valuti CHF, a koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje kredit iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu...“, te u toč. II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se odluka o troškovima sadržana u toč. III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6766/22-56 od 23. kolovoza 2023. preinačuje i rješava:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.215,53 EUR sa zateznom kamatom od 23. kolovoza 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija sa daljnjim zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 122,81 EUR.

II. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 6766/22-56 od 23. kolovoza 2023.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205001815/05 od 22. srpnja 2005. sklopljenog između tužitelja i tuženice (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je iskazana u valuti CHF, a koja glasi: „kredit u kunskoj protuvrijednosti od 102.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Korisnik kredita se obvezuje kredit iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu...“. Pod toč. II. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, koji glasi: „..u kunskoj protuvrijednosti od 511,37 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan sklapanja ovog Ugovora...“, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 22.390,97 EUR/168.704,79 kn sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.338,34 EUR/32.687,22 kn sa zateznom kamatom od 23. kolovoza 2023. do isplate, dok je pod toč. V. izreke tuženica odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravovremenom, dopuštenom i potpunom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. i dijela čl. 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i zahtjev za isplatu iznosa od 22.390,97 EUR/168.704,79 kn sa zateznom kamatom, koji iznos je tuženica stekla temeljem ništetnih ugovornih odredaba o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF.

6. U ovom predmetu prvostupanjski sud je prvobitno donio presudu broj P-529/20-33 od 30. lipnja 2021., koja presuda je povodom žalbe tuženice ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1225/2021-3 od 8. studenog 2022. i predmet je vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu kako bi otklonio počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP saslušanjem svjedokinje – zaposlenice tuženice GN i tužitelja na okolnost informiranosti o svim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu.

7. Nakon što je u ponovnom postupku prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedokinje GN, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio je na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

-da su tužitelj i tuženica 22. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 102.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a tužitelj se isti obvezao vraćati u CHF u protuvrijednosti kn;

-da je tužitelj 12. srpnja 2014. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita;

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 7. travnja 2013. broj P-1401/12 potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF i da je sud vezan u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača za navedenu presudu temeljem čl. 502.c ZPP;

-da je radi utvrđenja visine razlike koja je nastala uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na kn u utuženom razdoblju određeno provođenje dokaza financijskim vještačenjem po vještakinji Branki Lukačević-Gregić iz TERRA Expert Consulting j.d.o.o., te da je navedena vještakinja u nalazu i mišljenju od 28. siječnja 2021. navela da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kroz otplatni period (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (8. kolovoza 2005.) u razdoblju od početka otplate kredita do konačne prijevremene otplate kredita iznosi ukupno 170.453,77 kn i isto predstavlja potraživanje tužitelja;

-da je tužitelj podneskom od 9. veljače 2021. uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje na način da je umjesto prvobitno u tužbi zatraženog iznosa od 189.431,44 kn sa zateznom kamatom, zahtijevao da mu tuženica isplati iznos od 170.453,77 kn sa zateznom kamatom;

-da se tuženica nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja od 9. veljače 2021., ali je tražila trošak razmjeran povučenom dijelu;

-da se vještakinja podneskom od 12. ožujka 2021. očitovala na prigovor tuženice na njezin nalaz i mišljenje te je u tom dopunskom nalazu i mišljenju navela da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kroz otplatni period (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (8. kolovoz 2005.) u razdoblju od početka otplate kredita (1. listopada 2005.) do konačne prijevremene otplate kredita (12. srpnja 2014.) ukupno iznosi 168.704,79 kn, te da nema mjesta uračunavanju tzv. negativne razlike u konačan iznos jer promjenom tečaja na niže od početnog tečaja nije došlo do povrede interesa potrošača, niti pak je narušena ravnoteža u ugovornom odnosu tužitelja i tuženice, a tužitelj kao korisnik kredita eventualnim plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa stekao, zbog čega isti niti nema obvezu vraćanja, niti osnove za eventualno umanjenje predmetnog potraživanja po osnovi tzv. negativne razlike;

-da je sukladno dopunskom nalazu i mišljenju tužitelj podneskom od 24. ožujka 2021. uredio tužbeni zahtjev na način da umjesto zatraženog iznosa od 170.453,77 kn sa zateznom kamatom, zahtjeva da mu tuženica isplati iznos od 168.704,79 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose;

-da je tuženica u podnesku od 29. travnja 2021. navela da se ne protivi djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva od 24. ožujka 2021., ali je predložila da sud donese rješenje kojim se utvrđuje da je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženici;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane zaposlenika tuženice o eventualnim rizicima sklapanja tog ugovora u valutnoj klauzuli u CHF, već mu je bilo prezentirano od strane zaposlenice tuženice da je tečaj valute CHF stabilan i da je za njega najbolji ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, te da se radi o „generalnom ugovoru“ koji vrijedi jednako za sve klijente zbog čega je smatrao da ne može utjecati na odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu, da je kredit podigao radi kupnje obiteljske kuće, da ista nikada nije korištena za poslovne svrhe te da adresa predmetne kuće nikada nije bila upisana kao sjedište trgovačkog društva niti obrta, da je kuću kupio 2005., a istu je iznajmio kao fizička osoba u razdoblju od 2012. do 2014. isključivo iz razloga što je u tom razdoblju radio u Njemačkoj;

-da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača jer okolnost što je nekretnine koja je kupljena sredstvima kredita određeno razdoblje bila iznajmljena, sama po sebi ne otklanja tužitelju svojstvo potrošača, dok tuženica nije dokazala da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač niti da su sredstva kredita korištena za druge „nepotrošačke svrhe“;

- da zastara kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, posljedično čemu je zastara za restitucijski zahtjev s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći pravomoćnošću te presude od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena prvostupanjskom sudu 30. siječnja 2020., to prigovor zastare sud nalazi neosnovanim u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima;

-da je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju i zateznu kamatu na pojedinačno navedene iznose od dana stjecanja istih jer se ista ima smatrati nepoštenom stjecateljicom;

slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica na koje se primjenjuje utvrđenje iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/2017, a da tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala da se navedeno utvrđenje ne može primijeniti na konkretan Ugovor o kreditu jer nije dokazala da su tužitelju kao potrošaču pružene potpune obavijesti o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli CHF i da je unatoč potpune informiranosti pristao na uvjete iz Ugovora o kreditu, time da se nesporno radi o potrošačkom ugovoru, radi čega je toč. I. i II. izreke utvrdio ništetnim čl. 1. i dio čl. 7. Ugovora o kreditu. Posljedično utvrđenju ništetnosti sud je obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 22.390,97 EUR temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO/05) sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinačnog iznosa temeljem čl. 1115. ZOO.

8. U žalbi tuženica navodi da prvostupanjski sud nije obrazložio razloge ništetnosti odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu relevantnim razlozima, da je utvrđenje ništetnosti čl. 1. Ugovora o kreditu kontradiktorno kondemnatornom dijelu pobijane presude, da iz obrazloženja presude nije vidljivo da je sud nespornim utvrdio da se tužitelj pozvao na pravne učinke pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora, pa da bez takvog utvrđenja sud nije mogao utvrditi početak tijeka zastare, da tužitelj tužbom nije obuhvatio kao stranke Ugovora o kreditu i založne dužnike MN i LN, zbog čega takva tužba ne sadrži sve što je potrebno u smislu odredbe čl. 109. st. 1. ZPP jer su svi potpisnici ugovora nužni i jedinstveni suparničari, pa je sud propustio po službenoj dužnosti primijeniti odredbu čl. 109. u vezi čl. 201. ZPP. Tuženica u žalbi ističe počinjenje bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP jer je tužitelj unatoč sniženju ukupne visine tražbine podnescima od 9. veljače 2021. i 24. ožujka 2021. preinačio tužbu obzirom da svaki od pojedinačnog zahtjeva za isplatu pojedine mjesečne preplate iz tužbe predstavlja samostalan zahtjev definiran iznosom glavnične svote mjesečne preplate obzirom na osnovu, dan dospijeća i tijek zatezne kamate, pa kako je tužitelj navedenim podnescima promijenio neke od tih pojedinih zahtjeva odnosno dodao nove, to je došlo do preinake tužbe unatoč sniženju ukupnog zbroja tužbenog zahtjeva, a o kojoj preinaci sud nije odlučio, što je temeljem čl. 190. st. 9. ZPP bio dužan učiniti obzirom da su predmetne preinake tužbe izvršene nakon zaključenja prethodnog postupka. Posljedično navedenom, tuženica smatra da je sud prekoračio tužbeni zahtjev za isplatu jer je dosudio iznose koje tužitelj nije zahtijevao tužbom. Tuženica u žalbi dalje tvrdi da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom slučaju sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, niti da su sredstva iz Ugovora o kreditu iskorištena isključivo u privatne svrhe, obzirom da je kuću u [adresa] (koju je kupio temeljem Ugovora o kreditu) komercijalno iskorištavao radi stjecanja dobiti – iznajmljivanjem iste na tržištu. Navodi da je prvostupanjski sud u smislu presude Suda Europske Unije u predmetu C-497/13 svojstvo potrošača tužitelja bio dužan ispitati po službenoj dužnosti, pozivajući se u žalbi i na presudu tog suda broj C-630/17 u kojoj je navedeno da se pojam potrošač treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom. Zbog navedenog, tuženica ističe da to što je tužitelj naveden u Ugovoru o kreditu kao fizička osoba, sama po sebi ne dokazuje da tužitelj ima status potrošača i posljedično tome, zaštitu koju uživaju potrošači temeljem odredbi ZZP/03. Tuženica nadalje navodi da sud nije utvrdio da li je tužitelj u konkretnom slučaju primijenio dužnu pažnju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, navodeći da je Sud Europske Unije u svojim odlukama uspostavio načelo prema kojem pravo na zaštitu potrošača imaju samo oni koji u odnose s trgovcima ulaze s dužnom pažnjom. Zbog prethodno iznesenog smatra nejasnim na temelju čega i kojih utvrđenih činjenica i provedenih dokaza je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj prosječan potrošač i slabija ugovorna strana i da Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Također, tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud automatski primijenio utvrđenja iz presude za kolektivnu zaštitu potrošača, bez provođenja testa poštenja u odnosu na tužitelja u konkretnom sporu i to bez objektivnog utvrđenja o potrošačkim svojstvima konkretnog ugovora i tužitelja kao potrošača (da se sud oslonio isključivo na tvrdnju tužitelja iz tužbe, njegovog iskaza i vrijeme sklapanja ugovora s obzirom na utvrđenja iz kolektivne presude), zbog čega smatra upitnim valjanost provedenog testa poštenja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF isključivo na temelju utvrđenja iz pravomoćne kolektivne presude.

8.1. Tuženica u žalbi dalje tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe iz čl. 22. ZOO kao dispozitivne norme hrvatskog nacionalnog prava, pozivajući se na presudu Suda Europske unije u predmetu C-81/19 u kojoj je taj sud zauzeo pravno stajalište da dispozitivna pravila nacionalnog prava ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osporava ocjenu prvostupanjskog suda o prigovoru zastare u odnosu na podnesenu tužbu, kao i u odnosu na preinaku tužbe. Tuženica navodi da je tijekom prvostupanjskog postupka ukazivala da je matematički izračun vještaka netočan u odnosu na tzv. negativnu razliku, smatrajući da je vještak pogrešno uzeo u obzir samo pozitivne tečajne razlike, osporavajući pravno shvaćanje da bi tuženica svoje pravo mogla ostvariti samo ako istakne prigovor prijeboja ili protutužbu. Konačno, tuženica ističe da iz izreke presude nije razumljiv početak tijeka zatezne kamate, jer se nju nikako ne može smatrati nepoštenom stjecateljicom od 2005. pa nadalje, obzirom da bi eventualno bila dužna isplatiti tužitelju zateznu kamatu od podnošenja tužbe, odnosno preinake iste. Tuženica smatra da se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju mogao pozvati samo na odredbe ZZP/03, ali ne i na kasnije donesene izmjene i dopune tog Zakona, odnosno kasnije donesenih Zakona o zaštiti potrošača zbog zabrane retroaktivne primjene propisa. Isto tako, smatra da sud nije bio ovlašten pozvati se niti na odredbu čl. 502.c ZPP jer je ista stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU – 1. srpnja 2013. temeljem odredbe čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 57/11.), a ista nema povratno djelovanje u odnosu na Ugovor o kreditu sklopljen 2005.

8.2. Zaključno, tuženica ističe da iz prometa po kreditu proizlazi da su predmetni kredit otplaćivale i treće nepoznate osobe (uplate u poslovnici) i treća poznata osoba – EN u znatnom iznosu, posljedično čemu smatra da činjenica neplaćanja svih anuiteta od strane tužitelja dodatno govori o nevjerodostojnosti provedenog vještačenja, smatrajući da je sud bio dužan utvrditi na teret čije imovine su plaćene tužiteljeve kreditne obveze jer samo onaj tko je nešto bez osnove platio ovlašten je tražiti povrat, pa tužitelj koji nije dokazao da je plaćao sve svoje obveze iz ugovora o kreditu nema pravo tražiti preplatu.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je pravilno analizirao i ocijenio dokaze na temelju kojih je utvrdio relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Protivno žalbi tuženice, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. ZPP, a koju bitnu povredu tuženica obrazlaže tvrdnjom da su tužbom morali biti obuhvaćeni i založni dužnici MN i LN jer su isti kao sudionici pravnog posla jedinstveni i nužni suparničari, pa da je tužba zbog toga nepodobna za postupanje. Međutim, tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnici nisu nužni niti jedinstveni suparničari, jer tužitelj u ovom postupku potražuje povrat onoga što je tuženica stekla temeljem ništetne ugovorne odredbe. Navedeno je sukladno zauzetom pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci broj Revr-299/2012-2 od 19. ožujka 2014., prema kojemu stranke pravnog posla u parnici za utvrđenje ništetnosti tog pravnog posla nemaju svojstvo nužnih suparničara. Isto tako, valja navesti da je čl. 17. Ugovora o kreditu određeno da su založni dužnici suglasni da kreditor može neposredno na temelju tog Ugovora zatražiti protiv njih ovrhu na nekretnini iz čl. 13. Ugovora radi prisilne naplate bilo koje od tražbina iz Ugovora o kreditu, odmah po njezinoj dospjelosti. To znači da je tuženica naplatu svog eventualnog potraživanja mogla tražiti ili od tužitelja ili od založnih dužnika, pa oni u takvim postupcima nisu niti jedinstveni suparničari.

11. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP jer, protivno tvrdnjama tuženice, tužitelj podnescima od 9. veljače 2021. i 24. ožujka 2021. nije preinačio tužbu, obzirom da je tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 189.431,44 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, dok je podneskom od 9. veljače 2021., nakon provedenog financijskog vještačenja, iz iste činjenične i pravne osnove potraživao iznos od 170.453,77 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a podneskom od 24. ožujka 2021., nakon dopunskog financijskog vještačenja, iz iste činjenične i pravne osnove, potražuje iznos od 168.704,79 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno navedene iznose. Dakle, kako je tužitelj navedenim podnescima smanjio tužbeni zahtjev, to se u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP ne radi o preinaci tužbe, a prvostupanjski sud je odlučio u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i isti nije prekoračio, kako to neosnovano tvrdi tuženica. Ovdje valja navesti da se, prema recentnoj sudskoj praksi, u odnosu na eventualno pojedinačno povećane iznose unutar smanjenog tužbenog zahtjeva ne radi o preinaci tužbe, jer je tužitelj tužbeni zahtjev djelomično smanjio, a isti se temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, te da se tuženica nije protivila smanjenju tužbenog zahtjeva, već je potraživala trošak razmjeran tako povučenom dijelu tužbenog zahtjeva, a na koji nema pravo jer je visina troškova zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.; dalje u tekstu: Tarifa ) jednaka i prema vrijednosti predmeta spora od 25.141,87 EUR i prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva od 22.390,97 EUR/168.704,79 kn, pa tuženici zbog sniženja tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari nije nastao nikakav poseban trošak. Tuženici bi po ocjeni ovoga suda takvi troškovi pripadali samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva, što konkretno nije slučaj (identičan pravni stav izražen je i u odluci VSRH Rev-80/22).

12. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja djelomične ništetnosti čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO) jer je Ugovor o kreditu sklopljen 22. srpnja 2005., pa su obzirom na nastanak obveznog odnosa između stranaka sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. ZOO mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona sadrže istovjetne odredbe o posljedicama djelomične ništavosti (ZOO/91) odnosno ništetnosti ugovora (ZOO), to je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

12.1. Posljedično gore navedenom, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno utvrdio ništetnom dio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržanoj u čl. 7. Ugovora o kreditu, time da je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024. odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe donio nakon provedenog dokaznog postupka, te je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, pa je pozivanje tuženice na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

12. 2. U odnosu na zahtjev tužitelja za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe (stjecanje bez osnove) prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, obzirom da su posljedice ništavosti dijela čl. 7. Ugovora o kreditu nastupile nakon stupanja na snagu ZOO.

12.3. Žalbene tvrdnje kojima tuženica ističe da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, nego je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita i je li banka upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute, smatrajući da je prvostupanjski sud isto propustio utvrditi, također nisu osnovane, obzirom je prvostupanjski sud, protivno žalbi tuženice, proveo kontradiktoran postupak i proveo dokaz saslušanjem zaposlenice tuženice i tužitelja. Tim više, što je u konkretnom slučaju odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je način ispunjenja obveze vezan uz valutnu klauzulu u CHF sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. S tim u vezi, tuženica neosnovano u žalbi navodi da se tužitelj nije pozvao na gore navedenu presudu, obzirom se na istu pozvao već u samoj tužbi, a na istu se pozivao i tijekom prvostupanjskog postupka.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice kojima osporava tužitelju status potrošača jer tuženica niti jednom činjenicom nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tim više što je u čl. 6. Ugovora o kreditu navedeno da je namjena kredita kupnja kuće u [adresa], a tužitelj je naveo da je u navedenoj kući živio od 2005., odnosno od kada ju je kupio do kada nije otišao raditi u Njemačku, kada je istu iznajmio. Nadalje, tuženici valja ukazati da je upravo na njoj bio teret dokaza da tužitelj nema status potrošača. Kako tuženica nije tvrdila da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a da je u čl. 6. Ugovora o kreditu navedeno da je namjena kredita kupnja kuće u [adresa] k. o. [katastarska općina], što je tužitelj i potvrdio u svojem iskazu kada je naveo da je ta kuća bila njegov dom kada je živio u [adresa], to činjenica što je tužitelj istu kao fizička osoba dao u najam u razdoblju kada je radio u Republici Njemačkoj, ne znači da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača kako je isti definiran odredbom čl. 3. ZZP/03, dok tuženica nije dokazala suprotno.

13.1. Nadalje, na žalbu tuženice u dijelu kojim upire da se sud prilikom utvrđivanja činjenice uživa li tužitelj potrošačku zaštitu bio dužan rukovoditi standardom prosječnog potrošača koji s dužnom pažnjom pristupa sklapanju ugovora, valja odgovoriti da je prema Direktivi 93/13/EZ - široko tumačenje pojma „potrošač”, a kojim se omogućuje da se osigura zaštita koja se dodjeljuje svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga i to ne samo u pogledu razine obaviještenosti, nego i pregovaračke moći, što dovodi do toga da te fizičke osobe pristupaju uvjetima koje je prethodno sastavio taj prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Prema tome, protivno žalbi tuženice, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati „prosječnim potrošačem“, jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženicu (a ne tužitelja) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju, taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je sklopljen Ugovor o kreditu, već može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koje su opisali zaposlenica tuženice GN i tužitelj u svojim iskazima, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

13.2. Isto tako, tuženica nije dokazala da je informirala tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to je rizik "valute utočišta" (siguran za tuženicu kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, te da tuženica nije ni iznosila tvrdnje da je informirala tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima.

14. Protivno žalbi tuženice, a kao što je to već ranije navedeno, tužitelj se već u činjeničnim navodima tužbe pozvao na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa se prvostupanjski sud u obrazloženju presude pravilno pozvao na odredbu čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Iz gore navedenog slijedi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ga u konkretnom slučaju obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedena odluka ima direktni pravni učinak i obvezuje sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, kao što se, protivno žalbi tuženice, pozvao i tužitelj u ovom postupku na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule kojom je glavnica iz Ugovora o kreditu vezana uz CHF pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP. S tim u vezi, valja navesti da odredbu čl. 502.c ZPP valja tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički, imajući u vidu svrhu unošenja u Zakon o parničnom postupku Glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u Glavi 32. izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječ "ili isplata". Stoga ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP (ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav). Dakle, na odgovornost tuženice ne utječe činjenica da li se radi o naknadi šteti ili stjecanju bez osnove, a to iz razloga jer je tuženica stekla nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe, koju je dužna vratiti tužitelju.

15. Vezano uz pozivanje tuženice na odluke Suda EU u predmetu C-81/19 uz tvrdnje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu jer je ta odredba isključena od ispitivanja poštenosti, s obzirom da je primjenom čl. 22. ZOO dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske, valja navesti da navedene odluke nisu primjenjive u konkretnom slučaju iz razloga što prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača. Iako pravilno tuženik u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom, ta činjenica nije odlučna u ovom postupku. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe, pa suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/03, pa se u skladu s čl. 81. st. 5. toga Zakona, odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Stoga odredba čl. 22. ZOO o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, posljedično čemu do podnošenja tužbe u ovom predmetu (30. siječnja 2020.) nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO.

17. Sudsko utvrđenje djelomične ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita ukupan iznos od 22.390,97 EUR to primjenom čl. 104. st. 1. ZOO/91 i čl. 1111. st. 1. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa koji je platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe, sve sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada je tuženici platio mjesečne anuitete, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koja je te odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava činjenično stanje i primjenu materijalnog prava tvrdnjom da je pogrešno primijenjena odredba čl. 1111. ZOO jer tužitelj nije dokazao da je plaćao sve svoje obveze iz Ugovora o kreditu, tvrdeći da iz prometa po kreditu proizlazi da su kredit otplaćivale i treće nepoznate osobe (uplate u poslovnici) kao i treća poznata osoba – EN i to u znatnom iznosu, a to iz razloga što je konkretan Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženice, pa je upravo tužitelj bio u obvezi tuženici vraćati kredit u određenim mjesečnim anuitetima, zbog čega je u konkretnom slučaju nebitno tko je uplatio mjesečni anuitet temeljem Ugovora o kreditu, već je bitna nesporna činjenica da je tuženica tu uplatu primila kao da je istu uplatio tužitelj, odnosno da je tuženica nije odbila, pa stoga tužitelj ima pravo na vraćanje onog što je više plaćeno zbog ništetnih ugovornih odredbi.

19. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima osporava tijek zatezne kamate, jer je tuženica nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dakle, bez valjane pravne osnove, pa se tuženica nikako ne može smatrati savjesnom stjecateljicom preplaćenog iznosa, tim više što je u konkretnom slučaju ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja utvrđena već u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom odredbe čl. 1115. ZOO pripada pravo na zateznu kamatu od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

20. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženica u ovom konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknula procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno nije podnijela protutužbu, već je tijekom postupka samo osporavala visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, to sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženice neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kn-CHF bio manji od tečaja kn- CHF na dan isplate kredita.“.

21. Nadalje, suprotno pravnom shvaćanju tuženice, prvostupanjski sud nije retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.)., a postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 30. siječnja 2020. kada je podnesena tužba. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

22. U odnosu na žalbeni navod tuženice da je Ugovor o kreditu sklopljen 22. srpnja 2005. pa da se na odnose proizašle iz tog Ugovora može valjano primijeniti samo Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., tuženici valja ukazati da je točno da je u vrijeme sklapanja Ugovora bio na snazi ZZP/03 koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati da li su poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03, pa je stoga gore naveden žalbeni navod tuženice prema ocjeni ovoga suda potpuno promašen.

23. Međutim, u pravu je tuženica kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti CHF, obzirom da je navedenom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, koji je tuženica isplatila tužitelju, posljedično čemu ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna".

23.1. Stoga je ocjena ovoga suda da je prvostupanjski sud prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 1. u dijelu u kojem je iskazana u valuti CHF i koja glasi: „kredit u kunskoj protuvrijednosti od 102.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“, dakle u dijelu koji se odnosi na isplatu (korištenje), a ne na otplatu (vraćanje) kredita, pogrešno primijenio materijalno pravo. Takvo utvrđenje izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. obzirom da iz te presude proizlazi da odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju čl. 84. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženice na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

24. Imajući u vidu sve gore izneseno, ovaj sud je djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost dijela čl. 7. Ugovora o kreditu i pod toč. III. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 22.390,97 EUR sa zateznom kamatom, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kako je to navedeno pod toč. I. izreke pobijane presude i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio kao neosnovan.

25. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, navodeći pod toč. 11. obrazloženja troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice i način na koji su odmjereni.

26. Pogrešno tuženica ukazuje u žalbi da prvostupanjski sud uopće nije odlučio o njezinim troškovima žalbe, iako je u pretežitom dijelu uspjela sa istom, obzirom da je pod toč. V. izreke prvostupanjski sud odbio zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka, pa je time ujedno odlučio i o troškovima prethodnog žalbenog postupka, imajući u vidu da je tuženica u konačnici neznatno uspjela u ovom predmetu, i to samo u odnosu na dio deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, a što nije prouzrokovalo dodatne troškove postupka.

26.1. Isto tako, potpuno je promašena tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak parničnog postupka koji nije bio nužan, tvrdeći da je prvostupanjski sud presudu donio isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, zbog čega smatra da osim tužbe tužitelj nema pravo na naknadu troška sastava niti jednog podneska niti na trošak zastupanja njegovog punomoćnika na ročištu. Naime, prvostupanjski sud je, protivno žalbi tuženice, proveo kontradiktoran postupak u kojem je saslušao zaposlenicu tuženice i tužitelja te je odredio provođenje dokaza financijskim vještačenjem radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva. Nadalje, prvostupanjski sud je pod toč. 11. obrazloženja pravilno naveo na koje troškove tužitelj ima pravo, pozivajući se pritom na Tarifu pa je neosnovana žalba tuženice u dijelu kojim tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da tužitelj ima pravo na dosuđene mu troškove.

26.2. Protivno žalbi, tuženica nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka zbog djelomičnog smanjenja tužbenog zahtjeva po tužitelju temeljem odredbe čl. 158. st. 1. ZPP, s obzirom da je vrijednost predmeta spora, unatoč djelomičnom smanjenju tužbenog zahtjeva, ostala u istom razredu prema Tarifi propisanom Tbr. 7. toč. 1. Tarife, pa tužitelj djelomičnim smanjenjem tužbenog zahtjeva nije tuženici prouzročio dodatne troškove.

26.3. Međutim, što se tiče matematičkog izračuna dosuđenih troškova parničnog postupka, točno je da tužitelju na trošak sastava tužbe, podnesaka od 8. listopada 2020. i 9. veljače 2021., te pristupa punomoćnika tužitelja na ročište 9. prosinca 2020., 12. svibnja 2021. i 1. lipnja 2023. pripada PDV u iznosu od 746,56 EUR, a ne u iznosu od 771,13 EUR, kako je to pogrešno obračunao prvostupanjski sud. Naime, radi se o 6 radnji (tužba i dva podneska te zastupanje punomoćnika tužitelja na tri ročišta), pa tužitelju za svaku od tih radnji sukladno Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 9. toč. 1. Tarife pripada iznos od 497,71 EUR (250,00 kn x 15,00 kn=3.750,00 kn/497,71 EUR), a ne kako je to prvostupanjski sud pogrešno obračunao u iznosu od 497,50 EUR. Kada se iznos od 497,71 EUR pomnoži sa brojem 6, koliko je radnji priznato tužitelju, dolazi se do iznosa od 2.986,26 EUR, na koji iznos se obračunava PDV, pa se dolazi do iznosa PDV od 746,56 EUR, a ne iznosa od 771,13 EUR, kako je to sud prvog stupnja pogrešno izračunao. Dakle, tužitelju s gore navedene osnove pripada iznos od 3.732,82 EUR. Navedenom iznosu valja pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 148,91 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 134,72 EUR, pa se dobije ukupan iznos od 4.215,53 EUR koji je tuženica u obvezi naknaditi tužitelju. Također, imajući u vidu da se od 1. siječnja 2023. stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), to je valjalo u tom smislu odlučiti kao pod toč. I. izreke rješenja.

27. Stoga je valjalo djelomično prihvatiti i djelomično odbiti žalbu tuženice i temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja, a temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao pod toč. II izreke rješenja.

28. Konačno, tuženicu je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka obzirom na njezin neznatan uspjeh u istom te odlučiti kao u toč. III. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 16. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Bađun