Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-557/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja tužitelja CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Robert Demo, Slavonskih graničara 8/I iz Nova Gradiška i tuženika Zagrebačka banka OIB:92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija OIB: [osobni identifikacijski broj], Iblerov trg 10/VII Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 3. prosinca 2024., održane u nazočnosti punomoćnika stranaka a u nenazočnosti uredno pozvanog tužitelja osobno, te nakon objave presude dana 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl.1 Ugovora o kreditu br. 3212245007 sklopljenog dana 25.01.2008.g. između tužitelja CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i kreditora Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 i to u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, te se utvrđuje ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu br. 3212245007 u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 25.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i odredba iz čl.7. Ugovora o kreditu br. 3212245007 u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 273,03 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplate anuiteta zbog utjecaja ništetne valutne klauzule isplati iznos od 2.928,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koje od 01.01.2024.g. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kako slijedi:

- na iznos od 3,63 Eur od 15.10. 2008.g. do isplate

- na iznos od 7,84 Eur od 15.11. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,50 Eur od 15.12. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 16,91 Eur od 15.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 19,32 Eur od 25.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 12,22 Eur od 16.03. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,61 Eur od 23.04. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,55 Eur od 15.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,64 Eur od 15.06. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,97 Eur od 15.07. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,38 Eur od 15.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 12,41 Eur od 15.09. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,16 Eur od 15.10. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,61 Eur od 15.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,38 Eur od 15.12. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,31 Eur od 15.01. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,83 Eur od 15.02. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,28 Eur od 15.03 2010.g. do isplate,

- na iznos od 19,79 Eur od 15.04. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 26,20 Eur od 14.06. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 27,84 Eur od 28.07. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 30,58 Eur od 14.08. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,39 Eur od 20.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,39 Eur od 20.11. 2010.g. do isplate

- na iznos od 34,39 Eur od 20.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,39 Eur od 20.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 2.465,77 Eur od 20.11. 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju CK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.122,75€ sa zakonskim zateznim kamatama koje od presuđenja 16. siječnja 2025. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana od dana presuđenja.

IV Tužitelj CK je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom od 19.10.2021. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti, i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je temeljem Ugovora o namjenskom kreditu br.:3212245007 od 25.01.2008.g., broj kreditne partije:7104003739, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita 30.01.2008.g. isplaćen kredit u iznosu od 25.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. U čl.7. Ugovora ugovoren je način otplate tako što se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 273,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. u mjesecu, počevši od 1. dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu, u konkretnom slučaju počevši od 1.03.2008.g.

U čl.1. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, a u čl.2. st.1. i čl.7.st.1. ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru plaćati kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o vlautnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF.

Tužitelj je unatoč promjenama visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze u kunama kao valuti ispunjenja obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate kredita, broj kreditne partije:7104003739 te je naposlijetku tužitelj dana 20.11.2010.g. prijevremeno otplatio navedeni kredit. Dana 14. 06. 2018.g. Visoki trgovački sud RH donio je presudu br.: 43 Pž- 6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12 od 4. 07. 2013.g. u toč.1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1.04.2005.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Predmetna pravomoćna presuda da obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu “Potrošač“ sudjelovao kao prvotuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj kaluzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1.04.2005.g. do 31.12.2008.g.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl.502.c. ZPP. Presuda Visokog trgovačkog suda RH br.: 43 Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018.g. i presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12-2 od 4.07.2013.g. poznate su sudu.

Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF u razdoblju od 1.03.2008.g. do zaključno s 20.11.2010.g. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime anuiteta iz Ugovora o kreditu br.: 3212245007 od 25.01.2008.g., broj kreditne partije:7104003739. Tužitelj smatra da je ovlašten temeljem stjecanja bez osnove potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate anuiteta uslijed utjecaja ništetne valutne klauzule.

U vrijeme sklapanja ugovora i isplate kredita srednji tečaj HNB za CHF iznosio je 4,503 kuna te je nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu u periodu od 1.03. 2008.g. do 20.11.2010.g. tužitelj tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, čime je tužitelj preplatio svoju kreditnu obvezu. Tužitelj predlaže sudu da nakon što provede sve dokaze usvoji tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev, kako u pogledu pravne osnovanosti, tako i u pogledu izračuna visine navodne pretplate, kao i razloge kojim tužitelj obrazlaže svoju tužbu. Tuženik ne osporava da je među strankama sklopljen ugovor o namjenskom kreditu broj 3212245007 kreditna partija 7104003739 od 25.1.2008. kojim se tužitelj zadužio u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.100,00 CHF na razdoblje otplate 10 godina, a sukladno s odredbama ugovora. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve utužene preplate čiji iznos je dospio prije 20. listopada 2016. te osporava istinitost tužbenih tvrdnji.

Tuženik smatra da je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu nepodoban za raspravljanje jer kada se traži djelomično utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, mora biti precizno označen ugovor na koji se utvrđenje odnosi, te na koji dio teksta pojedine odredbe se odnosi tužbeni zahtjev, tako da se istodobno može pouzdano utvrditi kako ta odredba glasi nakon eventualnog usvajanja takvog zahtjeva. Tom zahtjevu da nije udovoljeno, kada se tužbenim zahtjevom tek načelno ili opisno zahtjeva utvrđenje djelomične ništetnosti pojedine odredbe pisanog ugovora. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer iz prometa po kreditu nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio. Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnova stekao bilo kome već samo onome od koga je nešto bez osnove stekao. Tvrdnju tužitelja da je tuženik stekao korist bez osnove tužitelj mora dokazati. Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmetom spora a osporava i tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača a na tužitelju je teret dokaza da isti ima svojstvo potrošača. Tužitelj se uzalud poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer da su utvrđenja tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog prosječnog potrošača a tužitelj nije dokazao da je taj. Tuženik se protivi predloženom financijskom vještačenju i smatra da tužitelj treba dokazati pravnu osnovu svojih zahtjeva te da je isti prosječni potrošač.

U pogledu valutne klauzule tuženik smatra da je tužitelj kao korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Po tuženiku nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,55%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu koja je određena ugovorom o kreditu pa je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

Banka nije znala niti je morala znati za rast tečaja CHF niti je imala razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Banka je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije koje su mu bile dostupne. Banka je imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju bili dužni pridržavati pa je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara bez navođenja imena i prezimena iste osobe. U odnosu na zakonske zatezne kamate tuženik smatra da nije nepošten stjecatelj od 2008.g. i čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Predlaže se nakon provedenih dokaza odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj se podneskom od 28.3.2023. očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći da je deklaratorni zahtjev iz točke I tužbenog zahtjeva precizno određen jer da se navodi točno za koje odredbe ugovora se traži utvrđenje ništetnosti. Tužitelj smatra neosnovanim i prigovor tuženika promašene aktivne legitimacije jer da se prema dostavljenom prometu po kreditu jasno vidi da je uplate vršio tužitelj a gdje kod uplata nije naznačen uplatitelj da se radi o administrativnoj grešci bankovnog službenika koji je primio uplate jer su sve izvršene na ime otplate obveze iz predmetnog kredita čiji je nositelj tužitelj i uplaćivana su za ime i račun tužitelja kao korisnika kredita. Iste je kao takve tuženik naznačio i prihvatio a sve prema dostavljenom prometu po kreditu te tuženik nije odbijao primitak tih uplata.

4. Neosnovan je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja jer je tužitelj vršio sve uplate na ime otplate obveze iz kreditne partije: 7104003739 čiji je i nositelj, pa je time tuženik bez osnove stekao preplaćene iznose od tužitelja jer je on bio i nositelj obveze i tim uplatama je plaćana njegova obveza po osnovi kredita. Ako je tuženik smatrao ili smatra da se pojedine uplate gdje nije naznačen uplatitelj ne mogu smatrati plaćanjem obveze od strane tužitelja na isto se tuženik do sada nije pozivao niti je pozivao tužitelja da izvrši plaćanja za te pojedine mjesece u kojima nije naznačen uplatitelj. Shvaćanje tuženika je apsurdno jer bi dovelo do situacije da korisnik kredita ne bi imao pravo na povrat temeljem stjecanja bez osnove ako bi uplate anuiteta tehnički izvršavao poslodavac korisnika kredita temeljem administrativne zabrane ili ako bi uplatu izvršila druga banka kod prijevremenog zatvaranja kredita novim kreditom u drugoj banci jer je plaćanje tehnički vršila treća osoba.

Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na iznose koji su dospjeli prije 20. 10.2016.g. jer se tužbenim zahtjevom potražuje temeljem stjecanja bez osnove preplata zbog utjecaja ništetne valutne klauzule za period od studenog 2008.g. pa dalje što je unutar pet godina unatrag od podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu kod Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12, koja je podnesena dana 4.04.2012.g. S obzirom da je tužbom za zaštitu kolektivnog interesa i prava prekinuta zastara u odnosu na svaki individualni restitucijski zahtjev, pa tako i tužiteljev, tužitelj nije u zastari potraživanja. O tome govori i VSRH u presudi i rješenju br. Rev 2245/17-2 od 20.03.2018.g. kako slijedi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).”

U ovom predmetu tužitelj potražuje preplatu anuiteta zbog utjecaja ništetne valutne klauzule, pa je zastara u odnosu na taj zahtjev počela teći ispočetka tek od 14.06.2018.g. kada je presudom Visokog trgovačkog suda RH br.Pž-6632/2018 potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br.P-1401/12 od 4.07.2013.g. u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule. U konačnici navedeno shvaćanje Vrhovni sud RH je ponovio u Objedinjenom pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022-2, toč.3. podtoč.4. koje glasi: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite..”

5. U provedenom dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 25.1.2008., u otplatni plan za kredit, u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, u odgovor na tužbu, u priloge uz odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 16.7.2024., u iskaz saslušanog tužitelja CK, u usmeno očitovanje financijskog vještaka na ročištu od 3.12.2024.

6. Tužitelj CK iskazao je da je kredit o namjenskom kreditu sa tuženikom sklopio 28. siječnja 2008. za adaptaciju stambenog objekta u kojem živi. U banci mu je rečeno da je u to vrijeme taj kredit bio najpovoljniji zbog stabilnosti valute CHF. Nitko u banci nije objašnjavao o rizicima kredita koji se dižu i u kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Nije u drugim bankama gledao uvjete za podizanje kredita, te je vjerovao banci u kojoj je zatražio kredit, jer je dugogodišnji klijent iste banke. Ne sjeća se točno na koji način je išla mjesečna otplata kredita, moguće je da je išla preko platnog naloga, a i da je on plaćao mjesečno kao i supruga po njegovom nalogu. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu u banci isti ugovor je letimično pročitao te mu nisu tumačene pojedinačne odredbe ugovora. U vrijeme podizanja i potpisivanja kredita nije shvaćao rizik takvih kredita vezanih za promjenjivu kamatnu stopu, te za valutnu klauzulu. U vrijeme potpisivanja već je ugovor o kreditu bio isprintan i nije imao mogućost utjecaja na bilo koju odredbu ponuđenog ugovora. Nikada nije imao nikakvu svoju firmu i sve je vrijeme radio u državnoj službi tj. bio je u radnom odnosu. Prije potpisivanja ugovora nije tražio da mu se protumače pojedine odredbe a rečeno mu je da je takav ugovor u to vrijeme najsigurniji upravo zbog stabilnosti CHF, a o drugim detaljima nije ništa niti pitao, niti je upozoren na kakav rizik pri podizanju takvog kredita. Nije znao što je valutna klauzula a nitko je nije niti spominjao. Nisu mu nudili druge kredite vezane za Eur, već je rečeno da je upravo kredit vezan za CHF najsigurniji i najpovoljniji. U vrijeme podizanja kredita nije imao drugu nekretninu u vlasništvu osim one koju je adaptirao i u kojoj stanuje.

7. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženom zaključio ugovor o namjenskom kreditu dana 25.1.2008.. Uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu u svojstvu fizičke osobe pa je već ta činjenica dovoljna da sukladno članku 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljnjem tekstu ZZP) ima svojstvo potrošača. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača neosnovan.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na tuženu, utvrđeno je da je tužena od 1.4.2005.do 31.12.2008.povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovora o kreditu, na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007.i to člancima 81, 82 i 90, a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003.do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe.

Stav je Vrhovnog suda RH u citiranoj odluci da su banke bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikad na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud RH smatra da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi, a što nisu na valjan način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva.

8. Tužitelj CK u svom je iskazu naveo da je vjerovao djelatniku tužene te je prilikom sklapanja ugovora o kreditu dobio ugovor o kreditu koji je potpisao bez da mu je tko obrazložio uvjete davanja kredita. Tužitelj nije mogao utjecati na bilo koju odredbu ugovora. U banci mu nitko nije obrazložio niti ukazao na mogućnost promjene tečaja i visine rate. Ugovor je pročitao, međutim kao neukoj stranci mu puno toga nije bilo jasno, niti je sam mogao i znao zatražiti bilo kakva objašnjenja. Rate kredita je uredno otplaćivao dok nije došlo do promjene tečaja i kamatne stope pa su iz tog razloga rate kredita bile znatno više od početne. U svom iskazu tužitelj je obrazložio da je od strane djelatnika tužene savjetovan da je kredit u CHF tada bio najpovoljniji.

9. Na osnovu dokaza koji su provedeni u ovom postupku sud nije utvrdio da je tužena prilikom sklapanja ugovora prema tužitelju kao potrošaču pristupila odgovorno te ga ozbiljno i na razumljiv način informirala o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli, te na taj način postupajući suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnula obvezu koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

Kako je već i utvrđeno u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda RH ovakvo ponašanje tužene predstavlja razlog zbog kojeg su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli navedene u čl. 1. u ugovoru o kreditu od 25.1.2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, nepoštene. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH kao relevantan u ovom predmetu, sud je utvrdio da je nerazumljiva odredba članka 2. istog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tužene u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te su samim time iste odredbe ugovora o kreditu nepoštene pa sukladno tome i ništetne a kako je to i utvrđeno u točki I izreke presude.

10. Polazeći od toga da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna, proizlazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio a sukladno odredbi članka 1111 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 dalje ZOO).

11. Na okolnost utvrđenja razlike iznosa koji je tužitelj platio na ime otplate kredita zbog primjene ništetne valutne klauzule kao razlike između mjesečnog iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti kojeg je tuženik stvarno naplaćivao prema tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja i mjesečnog iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita a sve to kroz razdoblje otplate kredita sa posebnim izračunom za preplaćene iznose za utuženo razdoblje provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Borisu Belunjak. 12. Financijski vještak Boris Belunjak je u svom pismenom nalazu od 16.7.2024. (str. 119-132 spisa) naveo sumarni pregled ukupnih razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu s prikazom ukupnih razlika i više i manje plaćenih razlika za razdoblje otplate kredita uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu.

Ukupna razlika plaćene glavnice zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune za razdoblje otplate kredita iznosi više plaćen iznos od 2.936,32€ / 22.123,67kn, a manje plaćen iznos tijekom otplate kredita je 8,03€ /60,50kn odnosno to je potplata zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita. Vještak navodi da je ukupna razlika između plaćenih anuiteta i početnog anuiteta uz isključenje utjecaja više plaćene redovne kamate razlika od 2.928,29€ a što je razlika koja se dobiva kada se od više plaćenog iznosa odbije manje plaćeni iznos. Navedene preplate na ime tečajne razlike financijski vještak je posebno za svaki pojedini mjesec i ukupno iskazao u tablici 4. kolona 7 i 10 pismenog nalaza a navedene potplate su iskazane u koloni 8 i 11 a sveukupne razlike nakon prijeboja u kolonama 6A i 9A.

Slijedom navedenog tužitelj je preplatio iznos od 2.928,29€ a što je sveukupna razlika između plaćenih anuiteta i početnog anuiteta a zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati glavnice kredita za period otplate kredita po svakom anuitetu s prikazom ukupnih razlika i više i manje plaćenih razlika za razdoblje otplate kredita a uvažavajući i manje plaćeno tj. potplaćeno zbog primjene tečaja CHF za kune u iznosu potplate od 8,03€ koji iznos je odbijen od iznosa preplate od 2.936,32€. Za kredit nije provedena konverzija iz CHF u Eure jer je otplaćen prije zakonskog roka provedbe konverzije 30.9.2015.

13. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz vještaka pa je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 18.9.2024. preciziran tužbeni zahtjev na način kako je to naznačeno u izreci presude (str. 136 spisa). V.p.s. je sa iznosa u tužbi od 20.876,00kn / 2.770,72€ povećan na iznos od 2.928,29€ a za utuženo razdoblje od 15. listopada 2008. do zaključno 2. studeni 2010. kada je kredit otplaćen, kako je to naznačeno za svaki pojedini mjesec u preciziranom tužbenom zahtjevu.

Tužitelj navodi da iz nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj manje otplatio glavnicu kredita u iznosu od 8,03€ kada je tečaj CHF za kune bio manji u odnosu na tečaje CHF za kune na dan isplate kredita a koje preplate i potplate je vještak posebno iskazao za svaki pojedini mjesec u tablici broj 4 (str. 125) koja je sastavni dio pismenog nalaza vještaka. Tužitelj tužbom potražuje ono što mu pripada po osnovi preplate a koja prema nalazu vještaka iznosi 2.936,32€ (samo više plaćeno) a koja preplata je nastala zbog rasta tečaja CHF dok je zbog pada tečaja CHF tužitelj platio manji iznos od 8,03€. Tužitelj stoga potražuje iznos razlike između preplate i potplate, odnosno precizirani iznos od 2.928,29€ a koji je nastao zbog primjene valutne klauzule i plaćanja glavnice po većem tečaju CHF za kune na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita.

Pri preciziranju tužbenog zahtjeva tužitelj je utuženi iznos preplate smanjio za iznos potplate te potražuje razliku između preplate i potplate.

Temeljem čl. 189. Zakona o parničnom postupku tuženik može do zaključenja prethodnog postupka pred sudom podnijeti kod istog suda protutužbu, odnosno temeljem čl. 288 a. ZPP-a prigovor radi prebijanja može se istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Tuženik nije istakao niti protutužbeni zahtjev niti je stavio prigovor radi prebijanja, ali unatoč tome sud je dao zadatak vještaku da izvrši prijeboj tražbina odnosno da izračuna iznose i preplate i potplate u odnosu na visinu tečaja CHF u vrijeme isplate kredita. Tužitelj je pri preciziranju tužbenog zahtjeva podneskom od 18.9.2024. naznačio da se utuženi iznos od 2.928,29€ potražuje temeljem stjecanja bez osnova po osnovi preplaćenih kamata a koji pogrešno naznačen osnov je ispravio novim podneskom od istoga dana 18.9.2024. (str. 140 spisa) u kojem je naznačeno da je u prvom podnesku od istoga dana omaškom u točki II alineje 3. tužbenog zahtjeva označeno da se utuženi iznos preplate potražuje na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćenih kamata a ispravno treba stajati po osnovi preplate anuiteta zbog utjecaja ništetne valutne klauzule a kako je to i obrazloženo u činjeničnom opisu oba podneska od 18.9.2024. (str. 136 i 140 spisa).

14. Tuženik se nije protivio matematičkom izračunu u dostavljenom pismenom nalazu financijskog vještaka no ostao je i nadalje kod svih prigovora iz odgovora na

- 1 0 -

tužbu i iznijetih tijekom postupka. Naveo je da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva na način kako je isti povećan sa iznosa u tužbi od 2.770,72€ na iznos od 2.928,29€. Ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Tuženik navodi da je zastarni rok za preplate po osnovi kamatne stope počeo teći sa 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda VTSRH broj Pž-7129/13 a za zahtjev po osnovi valutne klauzule 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda VTSRH posl. br. Pž-6632/17 u postupku kolektivne zaštite potrošača te da je zastara nastupila sa 14. lipnja 2019. za kamatu a 15. lipnja 2023. za valutu te da je tužiteljev zahtjev zastario jer je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe 18. rujna 2024. a ne dan podnošenja tužbe u ovom predmetu 19.10.2021.

15. Pismenim podneskom od 18.9.2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja na način da sada potražuje iznos od 2.928,29€ s osnova preplate anuiteta zbog utjecaja ništetne valutne klauzule. U istom podnesku punomoćnik tužitelja obrazlaže da se tako preciziran iznos i potražuje temeljem preplate na ime tečajne razlike no omašku u pogledu naznačene osnove u preciziranoj izreci tužbenog zahtjeva je naknadno ispravio podneskom od 18.9.2024. tako da nije osnovan prigovor tuženika da je u zastari prava potraživati utuženi iznos s osnova utjecaja valutne klauzule.

Sud je dopustio tužitelju preinaku tužbenog zahtjeva na način gdje je preciziranjem istoga a koje je izvršeno nakon provedenog financijskog vještačenja isti povećan sa iznosa u tužbi od 2.770,72€ na iznos od 2.928,29€ a sve iz razloga jer tužitelj prije provedenog financijskog vještačenja nije mogao znati koliki je točan iznos preplate. Zbog istoga je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva primjenom odredbe članka 190 stavak 2 Zakona o parničnom postupku ((NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19 dalje ZPP) jer je takva preinaka povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

16. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da isti sadrži odredbu o valutnoj klauzuli a koja odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21).

Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana sklopljenog ugovora o kreditu je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci. Samim sklapanjem ugovora koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem će se smjeru tijekom budućeg otplatnog razdoblja, kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

17. U vrijeme sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2008. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07, 125/07, 75/09,

- 1 1 -

89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji odredbama čl. 96.st.1. i čl.99. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredba čl.84. ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 25. siječnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u ovome postupku nije dokazao.

18. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelj nije dokaza svojstvo potrošača. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14; 110/15; 14/19) definirani su pojmovi financijske usluge i pojam potrošača. Prema navedenim odredbama financijska usluga je bankovna usluga, usluga kreditiranja i dr. a potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz ugovora o namjenskom kreditu neupitno je da je tužitelj temeljem valjanog pravnog posla koristio financijsku uslugu koju je pružio tuženik, a to je koristio kao potrošač. Tužitelj je fizička osoba koja nije registrirana za trgovačku, poslovnu, obrtničku ili profesionalnu djelatnost, a tuženik konačno ne dokazuje suprotno. Izvjesno je i iz sadržaja spornog ugovora o kreditu da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita a radi adaptacije stambenog objekta u kojem stanuje. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020. je naveo da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (na. pr. da tužitelj nije potrošač, nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podignut za vlastite potrebe, da tužitelj nije bio niti u vrijeme sklapanja ugovora a niti kasnije vlasnik obrta niti se bavio nekom poduzetničkom aktivnošću, a tuženik nije dokazao drugačije.

19. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st. 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111.ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u ranije donesenoj pravomoćnoj presudi na koju se tužitelj poziva, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije

- 1 2 -

potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

20. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se ugovara promjenjivost redovne kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak (čl. 2. i 6. Ugovora ) ništetne to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

Tužitelj tužbenim zahtjevom u ovom postupku potražuje da mu tuženik isplati razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita sa zakonskim zateznim kamatama kako je to precizirano u izreci tužbenog zahtjeva. Tužitelj u ovom predmetu ne potražuje razliku više plaćenog zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare ističe se da temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda dana 13. lipnja 2014.godine pod poslovnim brojem Pž-7129/13. ( u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Zastara potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014.,

- 1 3 -

dakle je nastupila 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018. dakle, nastupa sa 14. lipnja 2023. Tužba je u ovome predmetu podnesena 19.10.2021. te nije nastupila zastara za podnošenje tužbenog zahtjeva za isplatu razlike temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pa je stoga prigovor tuženika u pogledu zastare odbijen kao neosnovan. Tijek zastare ne računa se od dana preinake tužbenog zahtjeva već od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

22. U smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a tužbeni zahtjev tužitelja nakon provedenog financijskog vještačenja nakon preciziranja tužbenog zahtjeva na iznos od 2.928,29€ u cijelosti je usvojen uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na dosuđene mjesečne iznose preplate od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate. Tuženik je utuženi i dosuđeni iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

23. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154 st. 1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a. S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik (str. 156 spisa) te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22,126/22 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00€ (Tbr.7/1, trošak zastupanja na ročištu 17.4.2023., 3.12.2024. u iznosima od po 200,00€ za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke od 16.1.2025. u iznosu od 100,00€ (Tbr.9/3 Tarife) trošak sastava podnesaka od 28.3.2023., 18.9.2024. i 27.11.2024. u iznosu od po 200,00€ za svaki podnesak (Tbr.8/1 Tarife), priznat je zatraženi trošak na ime pribave isprave za stranku po tbr. 36/3 Tarife u iznosu od 50,00€, a što zbrojeno daje iznos od 1.350,00€ na koji iznos tužitelju pripada PDV od 337,50€ a što zbrojeno daje iznos od 1.687,50€. Tužitelju nadalje pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu 37,08 te mu u cijelosti pripada i trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 398,17€ kn što zbrojeno daje iznos od 2.122,75€ koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

24. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku temeljem čl. 11 st. 1 točka 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23) kao potrošač koji je pokrenuo postupak na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Tužitelj je platio trošak pristojbe na tužbu koji trošak je tužena strana dužna naknaditi tužitelju a oslobađanje za tužitelja vrijedi u pogledu obveze plaćanja ostalih sudskih pristojbi.

U Novoj Gradiški 16. siječnja 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka

- 1 4 -

presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Robert Demo

2. Odvj. Sanja Porobija