Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž R-139/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Miji Jeličiću i Marini Bosnić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Jeličić & Partneri d.o.o, Split, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Listopadska 2, Zagreb, OIB: 94472454976, zastupanog po predsjedniku uprave UZ, a on po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Pisarnica Split II, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-271/2023 od 22. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-271/2023 od 22. veljače 2024. i sudi:
Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 16.044,00 eur sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2014. do isplate, u roku od 15 dana, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 6.406,25 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. veljače 2024. do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška odbija kao neosnovan. II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.709,28 eur s kamatama.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 781,25 eur u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila od tuženika isplatu iznosa od 16.044,00 eur s kamatama (točka I izreke), te je tužiteljica obvezana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.709,28 eur s kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka II izreke).
2. Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbi čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 114/22, 155/23; dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju upire žalbenim navodima, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu osigurane svote za doživljenje u iznosu od 16.044,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s kamatama.
7. U provedenom je postupku utvrđeno:
- da je tužiteljica 16. travnja 1998. zasnovala radni odnos kod prednika tuženika Jadransko osiguranje d.d., te da je u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari - 27. prosinca 2018. bila zaposlenica tuženika;
- da su Euroherc životno osiguranje d.d. kao osiguratelj i prednik tuženika kao ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja za slučaj smrti osiguranika i za slučaj doživljenja zaključili policu životnog osiguranja broj 9910100005 od 17. lipnja 2004., u kojoj je tužiteljica označena kao osiguranik;
- da je navedena polica životnog osiguranja trebala važiti u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2014., te je istom ugovorena osigurana svota za doživljenje u iznosu od 16.044,00 eura;
- da su prednik tuženika i tužiteljica 10. svibnja 1999. zaključili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja;
- da se člankom 2. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja prednik tuženika obvezao kao ugovaratelj i korisnik osiguranja iz police osiguranja za život broj 9910100005 sklopljene s Euroherc životnim osiguranjem d.d. Zagreb za osiguranje života osiguranika - tužiteljice poštivati sve ugovorne obveze za cijelo vrijeme trajanja osiguranja;
- da se člankom 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja poslodavac – prednik tuženika obvezuje isplatiti osiguranu svotu umanjenu za sva zakonom predviđena davanja u trenutku isplate i to: a) osiguraniku – zaposleniku za slučaj doživljenja, b) osiguranikovim – zaposlenikovim zakonskim nasljednicima za slučaj smrti, poštujući pri tome odredbe Zakona o nasljeđivanju, akte sudske vlasti, odnosno posljednje volje osiguranika – zaposlenika;
- da su člankom 4. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja stranke ugovorile da se osiguranik – zaposlenik obvezuje raditi kod poslodavca za svo vrijeme trajanja osiguranja. Ukoliko dođe do otkazivanja ugovora o radu sklopljenog između poslodavca i osiguranika – zaposlenika, a osiguranik – zaposlenik je radio kod poslodavca manje od 10 godina od trenutka sklapanja ugovora o osiguranju života, osiguranik – zaposlenik gubi sva prava iz ovog ugovora, kao i u slučaju prestanka ugovora o radu radi izvanrednog otkaza zbog skrivljenog ponašanja osiguranika – zaposlenika (st. 1.). Ukoliko je do prestanka ugovora o radu došlo sporazumno ili je proteklo više od 10 godina od sklapanja ovog ugovora osim iz razloga navedenog u prethodnom stavku, poslodavac se obvezuje isplatiti osiguraniku – zaposleniku otkupnu vrijednost police umanjenu za sva zakonom predviđena davanja (st. 2.);
- da su stranke člankom 5. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja ugovorile da je polica osiguranja života broj 9910100005 sa svim ostalim dijelovima sastavni dio toga Ugovora;
- da je polica životnog osiguranja broj 9910100005 otkupljena od strane ugovaratelja Euroherc osiguranje d.d. s danom 1. siječnja 2008.;
- da je sukladno odredbi čl. 149. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO/91) polica osiguranja sklopljena između Euroherca životnog osiguranja d.d. i prednika tuženika 17. lipnja 2004., sklopljena kao ugovor u korist treće osobe;
- s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o osiguranju osobe, na ugovorni odnos stranaka da se primjenjuju odredbe ZOO/91 o osiguranju života u korist treće osobe, u smislu odredbe čl. 957. st. 1. ZOO/91, sukladno kojem ugovaratelj osiguranja života može u ugovoru, a i nekim kasnijim pravnim poslovima, pa i oporukom odrediti osobu kojoj će pripasti prava iz ugovora;
- da je tijekom parnice tužiteljica izmijenila pravnu osnovu tužbe na način da je na ročištu 30. siječnja 2024. zatražila isplatu utuženog iznosa ne samo po osnovi ugovora o osiguranju, već i po osnovi naknade štete te da sud nije vezan osnovom koju je tužiteljica navela (čl. 186. st. 3. ZPP-a);
- da prigovor zastare nije osnovan, budući da je policom osiguranja određeno da osiguranje traje u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2014., slijedom čega je potraživanje dospjelo 1. siječnja 2014. te do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 27. prosinca 2018. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
8. Slijedom izloženog sud prvog stupnja utvrđuje da je u konkretnom slučaju bilo potrebno istražiti pravu volju ugovornih stranaka po pitanju obveze prednika tuženika, sada tuženika na poštivanje ugovorne obveze za vrijeme trajanja osiguranja, odnosno obveze tuženika na isplatu osigurane svote osiguraniku, ovdje tužiteljici. Pri tome da je potrebno utvrditi je li prednik tuženika sebe, s obzirom na sadržaj odredaba predmetnog ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja, nezakonito naveo kao korisnika za slučaj doživljenja u predmetnoj polici osiguranja.
9. Provedenim dokazima sud prvog stupnja utvrđuje da iz police životnog osiguranja od 17. lipnja 2004. i čl. 2 Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja od 10. svibnja 1999. proizlazi da je prednik tuženika, sada tuženik ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja života za slučaj doživljenja, što znači da je tužiteljica znala i pristala da korisnik osiguranja bude upravo prednik tuženika pa proizlazi da tuženik, odnosno njegov prednik, nije sebe protupravno označio kao korisnika osiguranja jer je to njegovo dozvoljeno pravo; tužiteljica je to znala, na to je pristala, takav ugovor je potpisala te ugovorom nije bilo isključeno pravo na otkup police životnog osiguranja, što je tužiteljica također znala i na to pristala, slijedom čega zaključuje da prednik tuženika ni na koji način nije postupio protupravno. Utvrđuje i da je tužiteljica saslušana u ovom postupku u svojstvu parnične stranke na ročištu 25. rujna 2019. iskazala da je dipl. pravnica i da joj je sadržaj ugovora bio poznat, iz kojih razloga sud drži da bi tužiteljica kao diplomirana pravnica reagirala da su postojali razlozi protupravnog ponašanja tuženika. Stoga, kako tužiteljica nije ugovaratelj osiguranja i korisnik osiguranja života, utvrđuje da tužiteljica nema pravo na osiguranu svotu čiju isplatu traži u ovom postupku.
10. Ocjena je ovoga suda da je donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.
11. Ovaj sud prihvaća da je tuženik kao ugovaratelj osiguranja u pravnom odnosu prema osiguratelju, primjenom odredbe čl. 954. ZOO/91, imao ovlasti za otkup police te utoliko sam otkup police od osiguratelja u smislu navedene odredbe ne predstavlja protupravnu štetnu radnju.
11.1. Za ovaj spor odlučne su odredbe Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja od 10. svibnja 1999. kojima je tuženik preuzeo obvezu isplatiti tužiteljici kao osiguraniku iz police osiguranja za slučaj doživljenja osiguranu svotu umanjenu za sva zakonom predviđena davanja u trenutku isplate, s tim da ukoliko bi do prestanka ugovora o radu tužiteljice došlo sporazumno ili protekom više od 10 godina od sklapanja Ugovora, tuženik se obvezao isplatiti tužiteljici otkupnu vrijednost police umanjenu za sva zakonom predviđena davanja. Međutim, tuženik to nije učinio, već je policu otkupio.
12. Stoga, kako se tuženik u ugovornom odnosu prema tužiteljici obvezao poštovati sve ugovorne obveze iz predmetne police životnog osiguranja za cijelo vrijeme trajanja osiguranja (do 1. siječnja 2014.) navedenom je radnjom otkupa police povrijedio ugovornu obvezu prema predmetnom Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama glede životnog osiguranja sklopljenim s tužiteljicom te je tužiteljica sukladno odredbi čl. 262. st. 2. ZOO/91 ovlaštena zahtijevati popravljanje štete koju je pretrpjela.
13. Prema odredbi čl. 262 st. 1. ZOO/91, vjerovnik je u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Prema stavku 2. citirane odredbe kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. Na naknadu štete zbog povrede prethodno postojeće obveze, prema odredbi čl. 269. ZOO/91, supsidijarno se primjenjuju pravila o izvanugovornoj (deliktnoj) odgovornosti za štetu tj. odredbe čl. 154. - čl. 208. ZOO/91, a koje pretpostavke su u konkretnom slučaju ispunjene.
14. Prema tome, bez obzira na otkup police ostala je tuženikova obveza na isplatu prema ugovoru od 10. svibnja 1999. i neispunjenjem takve obveze tužiteljica je ovlaštena potraživati naknadu štete u visini onoga što joj je trebalo biti isplaćeno. Ovakvim se pravnim shvaćanjem reafirmira pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-479/13-2 od 20. svibnja 2015.
15. Kako tužiteljica zahtijeva iznos koji bi ostvarila prema polici osiguranja života za slučaj smrti i doživljenja, a osigurana svota za doživljenje iznosi 16.044,00 eur, to tužiteljici pripada navedeni iznos od 16.044,00 eur s kamatama tekućim od 1. siječnja 2014. kada je sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22) dospjela naknada predmetne štete.
16. S obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka. Tužiteljici je na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa) u iznosu od 500,00 eur (250 bodova), sastava podneska od 17. travnja 2019. kojim je tužiteljica odgovorila na navode odgovora na tužbu i podneska od 3. studenoga 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosima od po 500,00 eur, pristup ročištima 8. svibnja, 25. rujna i 21. studenoga 2019., 5. ožujka 2020., 19. listopada 2023. i 30. siječnja 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosima od po 500,00 eur, te sastava žalbe od 29. travnja 2020. prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife u iznosu od 625,00 eur, što iznosi ukupno 5.125,00 eur, PDV u iznosu od 1.281,25 eura, tako da ukupan parnični trošak prvostupanjskog postupka pripadajući tužiteljici iznosi 6.406,25 eur, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan.
16.1. Tužiteljici pripada i trošak sastava predmetne žalbe u iznosu od 781,25 eur s PDV-om prema Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife.
17. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.709,28 eur.
18. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.
U Rijeci 16. siječnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Duško Abramović