REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1780/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja EA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Alija Hrastinski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio čl. 7.2. ugovora o kreditu broj 9012413465 sklopljenog između tužitelja i tuženika 17. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorena isplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.517,38 eura kao i zatezne kamate:

- na iznos od 1,71 EUR od 31. kolovoza 2007. do isplate;

- na iznos od 3,80 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate;

- na iznos od 9,76 EUR od 29. veljače 2008. do isplate;

- na iznos od 17,38 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate;

- na iznos od 4,83 EUR od 30. travnja 2008. do isplate;

- na iznos od 2,06 EUR od 31. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos od 6,16 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos od 3,28 EUR od 30. rujna 2008. do isplate;

- na iznos od 43,50 EUR od 31. listopada 2008. do isplate;

- na iznos od 16,38 EUR od 30. studenog 2008. do isplate;

- na iznos od 45,32 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos od 49,75 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos od 51,69 EUR od 28. veljače 2009. do isplate;

- na iznos od 45,59 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos od 46,56 EUR od 30. travnja 2009. do isplate;

- na iznos od 38,62 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos od 31,84 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos od 33,36 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos od 37,26 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos od 36,83 EUR od 30. rujna 2009. do isplate;

- na iznos od 33,10 EUR od 31. listopada 2009. do isplate;

- na iznos od 40,07 EUR od 30. studenog 2009. do isplate;

- na iznos od 45,16 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate;

- na iznos od 53,34 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos od 51,21 EUR od 28. veljače 2010. do isplate;

- na iznos od 61,78 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos od 59,47 EUR od 30. travnja 2010. do isplate;

- na iznos od 64,29 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos od 96,28 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos od 89,44 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate;

- na iznos od 107,88 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate;

- na iznos od 101,95 EUR od 30. rujna 2010. do isplate;

- na iznos od 89,40 EUR od 31. listopada 2010. do isplate;

- na iznos od 112,79 EUR od 30. studenog 2010. do isplate;

- na iznos od 142,79 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate;

- na iznos od 122,12 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate;

- na iznos od 129,61 EUR od 28. veljače 2011. do isplate;

- na iznos od 119,53 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos od 121,05 EUR od 30. travnja 2011. do isplate;

- na iznos od 160,33 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate;

- na iznos od 163,01 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos od 197,62 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate;

- na iznos od 180,07 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate;

- na iznos od 161,74 EUR od 30. rujna 2011. do isplate;

- na iznos od 159,45 EUR od 31. listopada 2011. do isplate;

- na iznos od 157,82 EUR od 30. studenog 2011. do isplate;

- na iznos od 165,88 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos od 174,35 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate;

- na iznos od 174,99 EUR od 29. veljače 2012. do isplate;

- na iznos od 169,31 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate;

- na iznos od 172,12 EUR od 30. travnja 2012. do isplate;

- na iznos od 174,78 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate;

- na iznos od 170,56 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate;

- na iznos od 171,98 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate;

- na iznos od 169,61 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate;

- na iznos od 163,57 EUR od 30. rujna 2012. do isplate;

- na iznos od 169,94 EUR od 31. listopada 2012. do isplate;

- na iznos od 173,46 EUR od 30. studenog 2012. do isplate;

- na iznos od 172,23 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate;

- na iznos od 158,59 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate;

- na iznos od 170,21 EUR od 28. veljače 2013. do isplate;

- na iznos od 170,77 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate;

- na iznos od 165,88 EUR od 30. travnja 2013. do isplate;

- na iznos od 152,87 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate;

- na iznos od 152,52 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate;

- na iznos od 155,33 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate;

- na iznos od 160,59 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate;

- na iznos od 168,64 EUR od 30. rujna 2013. do isplate;

- na iznos od 164,49 EUR od 31. listopada 2013. do isplate;

- na iznos od 166,88 EUR od 30. studenog 2013. do isplate;

- na iznos od 169,60 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate;

- na iznos od 169,74 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate;

- na iznos od 173,30 EUR od 28. veljače 2014. do isplate;

- na iznos od 172,22 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate;

- na iznos od 168,04 EUR od 30. travnja 2014. do isplate;

- na iznos od 166,34 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate;

- na iznos od 166,79 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate;

- na iznos od 172,19 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate;

- na iznos od 176,12 EUR od 31. kolovoza 2014. do isplate;

- na iznos od 175,23 EUR od 30. rujna 2014. do isplate;

- na iznos od 178,99 EUR od 31. listopada 2014. do isplate;

- na iznos od 181,62 EUR od 30. studenog 2014. do isplate;

- na iznos od 180,22 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate;

- na iznos od 182,09 EUR od 31. siječnja 2015. do isplate;

- na iznos od 182,09 EUR od 28. veljače 2015. do isplate;

- na iznos od 182,09 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate;

- na iznos od 182,09 EUR od 30. travnja 2015. do isplate;

- na iznos od 182,09 EUR od 31. svibnja 2015. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.040,40 eura sa zateznim kamatama od 16. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 20. veljače 2020. navodi da je 17. travnja 2007. sklopio s tuženikom ugovor o kreditu kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.797,40 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Ističe da je odredba kojom je glavnica vezana uz švicarski franak ništetna te se poziva se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Tužbenim zahtjevom iz tužbe traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetan dio čl. 7.2. ugovora o kreditu pobliže opisanog u izreci koja glasi „Kredit u iznosu od 55.797,40 CHF (...) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 96 (slovima: devedeset i šest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora”. Traži i isplatu 10.349,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku. Također traži naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 27. siječnja 2015. utvrđen tečaj za stambene kredite i ograničen na 6,39 kn za 1 CHF i koji se primjenjuje na sve anuitete koji dospijevaju nakon tog dana. Stoga smatra da tužitelj ne može tražiti iznose za razdoblje od 31. siječnja 2015. pa nadalje jer je tečaj za to razdoblje određen zakonom. Nadalje navodi da je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu s korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Ističe da je tužitelj kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat s takvom mogućnošću. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U podnesku od 29. ožujka 2024. tužitelj uređuje zahtjev za isplatu na način da traži isplatu 10.517,38 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku. Tuženik se usprotivio preinaci. Sud je preinaku dopustio rješenjem od 19. kolovoza 2024. (list 138-139 spisa).

4. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokaz financijskim vještačenjem.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Čitanjem ugovora o kreditu (list 9-14 spisa) utvrđeno je da su stranke 17. travnja 2007. sklopile ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.797,40 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1. ugovora) te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (čl. 7. ugovora). Također je utvrđeno da se radi o stambenom kreditu.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima. U opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

11. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

12.1. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. U tom je slučaju teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati.

12.2. Tuženik je predložio izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika i osobnog bankara, no od tih je dokaznih prijedloga odustao na ročištu održanom 16. siječnja 2024. (list 109 spisa). Nije predlagao izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja.

12.3. Prema tome, tuženik nije dokazao da je tužitelja o uvjetima kredita informirao drugačije, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

12.4. Slijedom svega navedenog, ovaj sud zaključuje da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12. Iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba čime je dokazano njegovo svojstvo potrošača.

13. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan dio čl. 7.2. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorena isplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti valute švicarski franak prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (toč. I izreke).

14. Kako je odredba ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, takva se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji je platio zbog rasta tečaja i iznosa obračunatog prema tečaju CHF koji je važio na dan isplate kredita.

15.1. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Ništetnost predmetne sporne odrede utvrđena je u postupku kolektivne zaštite potrošača pa petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 20. veljače 2020. pa petogodišnji zastarni rok nije protekao u odnosu na tražbinu tužitelja obuhvaćenu zahtjevom iz tužbe.

15.2. Nije osnovan prigovor zastare u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 29. ožujka 2024. kojim je zahtjev za isplatu povišen. Naime, do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.

16.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Na temelju nalaza i mišljenja vještakinje od 20. ožujka 2024. (list 115-121 spisa) sud nalazi utvrđenim:

- da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja od početka otplate kredita do anuiteta dospjelog 31. prosinca 2014. iznosi ukupno 9.606,93 eura (pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže su navedeni u stupcima 6 i 13 tabele 1. na stranici 4 - 6 nalaza, list 118-120 spisa)

16.2. Sud također nalazi utvrđenim:

- da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta tečaja za anuitete dospjele od 31. siječnja 2015. do 31. svibnja 2015. iznosi sveukupno 910,45 eura (četiri anuiteta po 182,09 eura, koji su u tom iznosu plaćeni 31.01.2015., 28.02.2015., 31.03.2015., 30.04.2015. i 31.05.2015.).

17. Nadalje, na temelju tog nalaza sud nalazi utvrđenim da je tužitelj zbog pada tečaja u odnosu na onaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita platio ukupno 21,39 eura manje. Pojedini iznosi i datumi plaćanja navedeni su u stupcima 6 i 14 tabele 1. na stranici 4 - 6 nalaza (list 118-120 spisa).

18. Stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještaka. Tuženik je na ročištu održanom 3. prosinca 2024. naveo da ne predlaže saslušanje vještaka. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještakinje kao jasno, stručno i obrazloženo.

19. Po mišljenju ovog suda, sud ne može uzeti u obzir i iznose koje je tužitelj platio po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Naime, ovdje se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati na temelju običnog prigovora tuženika, a tuženik nije podnio protutužbu s odgovarajućim protutužbenim zahtjevom niti je istaknuo prigovor radi prijeboja. Nije moguće primijeniti niti građanskopravni prijeboj jer tuženik osporava postojanje tražbine tužitelja u cijelosti, a prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

20. Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj ne može tražiti iznose za razdoblje od 31. siječnja 2015. pa nadalje (koji iznosi su utvrđeni u toč. 16.2. obrazloženja) jer je tečaj za to razdoblje određen zakonom. Točno je da je čl. 1. Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15) koji je stupio na snagu 27. siječnja 2015. dodan članak 11.d koji je propisano da se za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni utvrđuje se na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona. Da je sporna ugovorna odredba valjana i da se za izračun obveze tužitelja doista trebao primijeniti tečaj koji vrijedi na dan plaćanja pojedinog anuiteta (a što nije kako je ranije obrazloženo), tada bi se za spomenuto razdoblje doista i trebala primijeniti citirana zakonska odredba koja je utvrdila tečaj CHF prema kuni za razdoblje od godinu dana od stupanja na snagu spomenutog Zakona. Međutim, kako se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tuženik je i za to razdoblje dužan platiti tužitelju razliku između iznosa koje je platio prema ovom tečaju (pobliže opisanih u toč. 16.2. obrazloženja) i iznosa obračunatih prema tečaju CHF koji je važio na dan isplate kredita.

21. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu iznosa od 10.517,38 eura te je odlučeno kao u toč. II izreke.

22. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja svake pojedine uplate. Stoga je o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose svakog pojedinog anuiteta odlučeno kao u izreci.

23. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

24. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP. i čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku.

25. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 14.01.2020. i 29.03.2024. za svaki po 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak pristupa na ročište 22.01.2021. u iznosu 50 bodova (Tbr. 9/2), trošak pristupa na ročišta 16.01.2024., 10.07.2024. i 03.12.2024. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 650 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 1.625,00 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 149,95 eura kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura. Navedeno sveukupno iznosi 2.040,40 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 06.05.2020., 10.07.2021., 19.10.2021., 25.01.2022., 08.03.2022., 22.04.2022., 13.07.2022., 27.03.2023., 02.06.2023. i 16.01.2024. jer nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP. Nije mu priznat niti trošak žalbe od 08.02.2021. jer je od iste odustao kao niti trošak sastava podnesaka od 12.02.2022. i 15.02.2023. jer se isti ne nalaze u spisu pa tužitelj nije dokazao da mu je taj trošak nastao.

U Zagrebu 16. siječnja 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.