Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-489/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku iz Županje, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 10. prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hrvoja Miličevića, odvjetnika iz Županje, i punomoćnika tuženika Davora Petrovića, odvjetnika u OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Osijka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu dana 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3288457 od 24. veljače 2006., potvrđen dana 25. veljače 2006. kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem OU-162/06, između tužitelja ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčanu tražbinu u iznosu od 593,20 eura (slovima: petsto devedeset tri eura i dvadeset centi) u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na iznos:

- 6,44 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2008.,

- 8,94 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2009.,

- 10,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2009.,

- 567,10 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2009., do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 01. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 850,00 eura (slovima: osamsto pedeset eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja tj. 16. siječnja 2025. pa do isplate, u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je po punomoćniku 12. lipnja 2023. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da su dana 24. veljače 2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3288457 koji je potvrđen 25. veljače 2006. kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-162/06, a prema kojem je banka korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.069,02 švicarskih franaka (CHF), na rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tužitelj je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti. Nadalje navodi da je pored iznosa glavnice, tužitelj temeljem čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku plaćati i redovnu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50 %. Kamatna stopa se sa početnih 5,50 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, tj. ista se povećavala, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, čime je također uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.2. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018., a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj:

Rev-2221/2018 od 03.09.2019., a kojom je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi, a sve sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Također navodi da je tužena potrošače, pa tako i tužitelja, poticala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tužena nije na transparentan način objasnila tužitelju i informirala ga da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

1.4. Slijedom svega iznijetog, tužitelj predlaže da u skladu s presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06. 2018., Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2245/2017 i poslovni broj Rev-2221/2018 od 03.09.2019, kao i odredbama čl. 4., 323. i 1111. ZOO-a u vezi s čl. 49., 50. i 55. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15) ranije čl. 81., 82., 87. i dr. (Narodne novine br. 79/07, 125/07 do 113/09), sud obveže tuženika na isplatu s osnove više plaćenih iznosa anuiteta sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate s pripadajućim kamatama, kao i trošak ovog parničničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Nadalje, tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

2.1. Nadalje, tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik nadalje navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U odnosu na odgovor na tužbu tuženika u svom očitovanju od 07. ožujka 2024. tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu i istaknutom prigovoru zastare smatrajući ih neosnovanim. Smatra da je u ovome postupku sud vezan pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pogledu ništetnosti odredbi u potrošačkim ugovorima u načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule. Po provedenom financijsko – knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 04. rujna 2024. na način da potražuje isplatu iznosa od 593,20 eura uslijed promjene tečaja tijekom trajanja otplate kredita uz pripadajuće kamate i naknadu prouzročenih troškova.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom i čitanjem preslike zaključenog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika (list 9-13), otplatnog plana (14-20), prijepisa knjigovodstvene kartice (21-23), preslike zahtjeva za kredit (list 37), provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković 17.05.2024. (list 53-57), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 10.12.2024. (list 66-68).

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je s tuženom bankom zaključio ugovor o kreditu 24.02.2006. u svrhu kupnje automobila, koji je koristio za svoje osobne potrebe. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio jer su ga u auto kući uputili na ovu banku. Uputili su ga u poslovnicu banke, a u banci su mu ponudili kreditu CHF kao najpovoljniji odnosno jedini koji može dobiti za kupovinu automobila. Druge kredite mu nisu nudili. Prije potpisivanja na ugovoru je samo pročitao kolika je visina kredita i iznos rate koju treba otplaćivati. To mu je u tom trenutku odgovaralo obzirom na njegova primanja i iz tog razloga se i odlučio za ovaj kredit. Vremenom je rata rasla sve više, a nakon nekog vremena tog porasta počeo se interesirati kako bi taj kredit otplatio ranije jer ga htio zatvoriti što prije. Kredit je otplatio u cijelosti. Nije najbolje razumio odredbe ugovora jer nije financijske struke, značenje pojmova kamatna stopa i valutna klauzula nije u to vrijeme znao, sada zna nešto više o tome. Nije mu nitko rekao da može doći do tako drastične promjene rate kredita.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: Zakon o parničnom postupku) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 24. veljače 2006. na iznos od 19.069,02 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila.

6.2. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 03. rujna 2019.

7. Između stranaka je sporan osnov, visina, pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.1. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema čl. 140. ZZP/07 odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 7 Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10. Analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 19.069,02 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja a prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega su iste i ništavne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, a radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković dipl.oec. iz Vinkovaca.

12.1. Iz nalaza vještaka proizlazi da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan odobrenja korištenja po predmetnom ugovoru o kreditu 01.03.2006. za 1 CHF = 4,673187 kn, utvrđen je u visini od 593,20 eura.

13. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković kao stručan i objektivan, zasnovan na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjen prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos od 593,20 eura koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule upravo onaj iznos koji tužitelj i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 04.09.2024.

13.1. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 593,20 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.2. Tuženik je po osnovi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, sukladno čl. 361. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa od 15. lipnja 2023. Obzirom je tužba podnijeta 12. lipnja 2023. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 151/22 i 138/23) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav dva obrazložena podneska i to od 07.03.2024. i 04.09.2024. svaki u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 21.03.2024. i 10.12.2024. svako u iznosu od 100,00 eura, te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, što čini ukupan iznos od 550,00 eura.

16.1. Tužitelju je također priznat uplaćeni trošak za vještačenje u iznosu od 300,00 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 850,00 eura.

U Vinkovcima 16. siječnja 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pismeno u tri primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Hrvoje Miličević, Županja – pun. tužitelja

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, na broj: RBA-PAS-1150 – pun. tuženika