Poslovni broj P-999/2018-53

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Lani Stanić Bulum, u pravnoj stvari tužitelja NF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Mostarčić & Ogresta iz Zagreba, Selska 25 protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 19. lipnja 2024. u prisutnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, platiti tužitelju iznos od 263,69 EUR / 1.987,01 HRK sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 6,42 EUR / 48,40 HRK od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,86 EUR / 111,98 HRK od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 14,72 EUR / 110,93 HRK od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 14,59 EUR / 109,93 HRK od 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,44 EUR / 108,83 HRK od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,30 EUR / 107,78 HRK od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,15 EUR / 106,64 HRK od 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,01 EUR / 105,59 HRK od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 13,87 EUR / 104,49 HRK od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 13,72 EUR / 103,35 HRK od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 13,57 EUR / 102,25 HRK od 30. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 13,41 EUR / 101,06 HRK od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 13,26 EUR / 99,92 HRK od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,10 EUR / 98,73 HRK od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 12,95 EUR / 97,59 HRK od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 12,79 EUR / 96,35 HRK od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,63 EUR / 95,16 HRK od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,47 EUR / 93,93 HRK od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,30 EUR / 92,70 HRK od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,13 EUR / 91,42 HRK od 31. kolovoza 2009. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 31. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. nadalje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, platiti tužitelju iznos od 2.022,06 EUR / 15.235,59 HRK sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2,13 EUR / 16,04 HRK od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 10,69 EUR / 80,51 HRK od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,30 EUR / 62,51 HRK od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 4,98 EUR / 37,51 HRK od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,97 EUR / 52,51 HRK od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,63 EUR / 57,51 HRK od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 7,10 EUR / 53,51 HRK od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 5,77 EUR / 43,51 HRK od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 8,40 EUR / 63,28 HRK od 30. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 9,42 EUR / 71,01 HRK od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 11,22 EUR / 84,51 HRK od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 11,35 EUR / 85,51 HRK od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 14,39 EUR / 108,46 HRK od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 14,11 EUR / 106,32 HRK od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,26 EUR / 122,51 HRK od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,77 EUR / 156,51 HRK od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,70 EUR / 163,51 HRK od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,87 EUR / 217,51 HRK od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 26,21 EUR / 197,51 HRK od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR / 182,51 HRK od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 28,99 EUR / 218,43 HRK od 30. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 35,90 EUR / 270,51 HRK od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 32,93 EUR / 248,15 HRK od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 34,18 EUR / 257,51 HRK od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 32,45 EUR / 244,51 HRK od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 32,69 EUR / 246,29 HRK od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 43,60 EUR / 328,51 HRK od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 46,52 EUR / 350,51 HRK od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 56,21 EUR / 423,51 HRK od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 55,68 EUR / 419,51 HRK od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 44,40 EUR / 334,51 HRK od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 44,55 EUR / 335,67 HRK od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 43,87 EUR / 330,51 HRK od 30. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 45,46 EUR / 342,51 HRK od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 48,25 EUR / 363,51 HRK od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 49,04 EUR / 369,51 HRK od 28. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 47,45 EUR / 357,51 HRK od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 48,25 EUR / 363,51 HRK od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 49,04 EUR / 369,51 HRK od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 48,25 EUR / 363,51 HRK od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR / 362,51 HRK od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 47,32 EUR / 356,51 HRK od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 44,40 EUR / 334,56 HRK od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 48,11 EUR / 362,51 HRK od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 48,64 EUR / 366,51 HRK od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 48,25 EUR / 363,51 HRK od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 44,13 EUR / 332,51 HRK od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 46,52 EUR / 350,51 HRK od 28. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 47,58 EUR / 358,51 HRK od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 47,58 EUR / 358,51 HRK od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 46,12 EUR / 347,51 HRK od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 42,27 EUR / 318,51 HRK od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 43,07 EUR / 324,51 HRK od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 44,80 EUR / 337,51 HRK od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 47,45 EUR / 357,51 HRK od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 47,45 EUR / 357,51 HRK od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 47,45 EUR / 357,51 HRK od 30. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 46,12 EUR / 347,51 HRK od 30. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 58,52 EUR / 440,90 HRK od 30. siječnja 2012. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 31. ožujka 2009. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. nadalje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.966,26 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 16. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj NF je ovom sudu 3. prosinca 2018. podnio tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi isplate. U tužbi navodi da su stranke 26. siječnja 2007. sklopile ugovor o kreditu broj 9012247939 za kupnju vozila kojim mu je tuženik dao na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.148,24 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1.) uz rok otplate 84 mjeseca (članak 6.) i redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10 % godišnje (članak 4.). Tužitelj je kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF, važećem na dan plaćanja s dospijećem posljednjeg dana u mjesecu. Tijekom otplate kredita tuženik je na temelju članka 4. Ugovora odnosno svoje odluke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila povisivao redovne kamate i mjesečne anuitete tako da su od 31. srpnja 2007. anuiteti iznosili 206,91 CHF, a od 29. veljače 2008. nadalje 214,95 CHF. Tužitelj smatra da je odredba članka 4. Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika nepoštena i ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., potvrđenom u revizijskom postupku presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. Nadalje smatra da je i odredba članka 1. Ugovora prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ("valutna klauzula u CHF") također nepoštena i ništetna, što je utvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. donesene u istom, ali ponovljenom postupku iz kojeg potječe i presuda poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a samim time nepoštene i ništetne i odredbe Ugovora prema kojima se anuiteti obračunavaju u CHF i naplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju. Smatra da je isplaćeni iznos kredita bio dužan vratiti kao kunski kredit u iznosu od 64.668,66 HRK, u ugovorenom roku i s ugovorenom redovnom kamatom od 5,10% godišnje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 917,06 HRK i da je stoga tuženik dužan vratiti mu, na temelju stjecanja bez osnove, sve što mu je tužitelj platio povrh onoga što mu je bio dužan platiti u skladu s važećim ugovornim odredbama i uvjetima otplate kredita odnosno vratiti preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala kao rezultat povećanja početne kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka. Nadalje pojašnjava da potražuje povrat preplaćenih anuiteta zbog povećanja početne kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka počevši od 12. anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2008. budući da je to prvi anuitet kojeg je platio u većem iznosu od onog kojeg je trebao platiti, a uzimajući u obzir da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ukazuje kako je po osnovi ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora, u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom otplate kredita promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, pred ovim sudom podnio tužbu protiv tuženika i ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu poslovni broj P-637/2014-24 od 27. rujna 2016. na temelju koje mu je tuženik isplatio preplaćenu razliku anuiteta za razdoblje otplate kredita od 30. rujna 2009. do 31. siječnja 2014. (od 32. do 84. anuiteta) tako da sada potražuje razliku preplaćenih anuiteta u utuženom razdoblju koja je nastala kao rezultat povećanja početne kamatne stope i rasta tečaja švicarskog franka, umanjenu za razliku anuiteta zbog povećanja početne kamatne stope koju mu je tuženik već isplatio po pravomoćnoj i ovršnoj presudi. Slijedom navedenog, predlaže tužbeni zahtjev prihvatiti, uz naknadu parničnih troškova.

1.1. Podneskom od 5. travnja 2023. tužitelj, usklađujući pojedine mjesečne iznose s nalazom i mišljenjem sudske vještakinje preinačava tužbu potražujući ukupan iznos od 2.285,75 EUR i pojedine mjesečne iznose zasebno iskazane u vezi s tijekom zateznih kamata iskazuje i u eurima.

2. U odgovoru na tužbu od 25. siječnja 2019. tuženik prije svega ističe kako nisu ispunjene procesne pretpostavke za postavljanje kondemnatornog zahtjeva budući da tužba ne sadrži deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, zatim da presuda u tužbi "Potrošač" nije primjenjiva na kredit za kupnju vozila koji je u cijelosti otplaćen, da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete već radi stjecanja bez osnove i da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi predmetnog ugovora i ugovora iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Dalje navodi kako je tuženik tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta, da je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koji uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banku proizlaze iz tih propisa u vezi s kreditiranjem odnosno sigurnim poslovanjem, a da tuženik nikada nije prigovorio povećanju stope redovne kamate. Ukazuje i na to da Ugovor o kreditu ima snagu javnobilježničkog akta i da je odraz stvarne volje ugovornih strana zbog čega bi zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog ugovora bio neosnovan, a zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom negirao valutnu klauzulu i gospodarsku realnost, da Zakon o obveznim odnosima izričito dopušta valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da su sadržaj Ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika, da nigdje u Ugovoru ne stoji da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već da u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio Ugovora, a koja je izrađena u skladu s Odlukom HNB-a i u kojoj su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, dodajući da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju, zaključujući kako se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Ističe nadalje kako je odredba o ugovorenoj kamatnoj stopi jasno navedena u članku 4.1. Ugovora, kao i ostale odredbe Ugovora, da je ispisana jednakim fontom slova kao i ostale odredbe Ugovora i da je lako uočljiva, u samoj odredbi jasno navedeno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke, a kriteriji za promjene sadržani u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat, što proizlazi iz odredbe 11.8. Ugovora i da stoga tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa. Također ističe kako iz odredbe 11.9. Ugovora proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF i da je informiran o posljedicama i svim eventualnim rizicima. Zaključuje kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijelu ugovor o kreditu, zatim da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa da se ne može smatrati neodredivom, da nijedna od promjenjivih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom i da je valutna klauzula izričito dopuštena klauzula, na temelju čega drži očitim da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i da ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. S obzirom na izneseno, osporava tužbeni zahtjev, kako u odnosu na osnovu tako i u odnosu na visinu, ističe prigovor zastare, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja naknaditi mu troškove postupka.

3. Prije svega, u odnosu na prigovor tuženika da nisu ispunjene procesne pretpostavke za postavljanje kondemnatornog zahtjeva budući da tužba ne sadrži deklaratorni zahtjev valja reći da je utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora pretpostavka za potraživanje stečenog bez osnove, međutim, jesu li ugovorne odredbe ništetne, neovisno o postajanju deklaratornog zahtjeva, utvrđuje sud kao prethodno pitanje. Naime, prema odredbi članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, ugovor je ništetan ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a eventualna odluka suda o navedenom ima samo deklaratorni karakter.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja NF za isplatu razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu broj 9012247939 od 26. siječnja 2007. sklopljenom između tužitelja i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kojeg temelji na tvrdnji da su odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF ništene, s time da tužitelj potražuje razliku anuiteta za razdoblje otplate od 12. anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2008. (prvi anuitet kojeg je platio u iznosu većem od iznosa kojeg je trebao platiti) do zaključno 31. anuiteta (razdoblje od 32. do 84. anuiteta obuhvaćeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-637/2014-24 od 27. rujna 2016.) zbog neosnovanog povećanja kamatne stope i razliku anuiteta zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor s ugovorenim iznosom od 14.148,24 CHF primjenom valutne klauzule i rokom otplate u 84 jednaka mjesečna anuiteta za kupnju vozila, s kamatnom stopom koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,10 % godišnje, da su anuiteti zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF rasli i da je kredit otplaćen. Sporno je jesu li odredbe o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli ništetne i je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju primljeno na temelju ovih ugovornih odredbi. Sporna je i primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka i je li potraživanje u zastari.

5. Tijekom postupka pregledani su ugovor o kreditu broj 9012247939 od 26. siječnja 2007. (str. 7-9 spisa), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope od 26. siječnja 2007. (str. 10-13, 26-27 spisa), uplate za partiju 9012247939 od 11. kolovoza 2014. (str. 12-13 spisa), presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 637/2014-24 od 27. rujna 2016. (str. 14-16 spisa), presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni Gž-889/2019-2 od 14. ožujka 2018. (str. 14-16 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Ivanke Sušić od 24. svibnja 2016. iz spisa poslovni broj P-637/2014 (str. 19-25 spisa), Opći uvjeti poslovanja s građanima PBZ d.d. iz listopada 2004. (str. 228-232 spisa), Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temelje odluka nadležnih tijela Banke (str. 233-236 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Ivanke Sušić od 11. veljače 2023. (str. 273-283 spisa) i proveden dokaz saslušanjem sudske vještakinje Ivanke Sušić (str. 301-302 spisa), svjedokinje OF i tužitelja NF (str. 309-311 spisa).

5.1. Pregledom ugovora o kreditu broj 9012247939 od 26. siječnja 2007., sklopljenog između tužitelja NF i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., solemniziranog kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem OV-112/07-1 utvrđeno je da je u članku 4. ugovorena kamatna stopa koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10 % godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana. Kredit je odobren u iznosu od 14.148,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja s rokom otplate ugovoren na 84 mjeseca, s time da u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. Ugovora, korisnik kredita pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete (članak 6).

5.2. Iz pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-637/2014- 24 od 27. rujna 2016. proizlazi da je tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naloženo platiti tužitelju NF iznos od 4.629,50 HRK sa zateznim kamatama na ime razlike anuiteta po ugovoru o kreditu broj 9012247939 od 26. siječnja 2007. nastale zbog neosnovanog povećanja kamatne stope, za razdoblje od 30. rujna 2009. do isteka otplatnog razdoblja (od 32. do 84. anuiteta).

5.3. Svjedokinja OF navodi da se pogledavši u svoj kompjuter podsjetila da se u konkretnom slučaju radi o auto kreditu. Ne sjeća se okolnosti sklapanja konkretnog ugovora, jedino se sjeća tužitelja kao osobe. U to vrijeme klijent bi išao kod osobnog bankara ili kreditnog referenta u odjelu kredita, ovisno što je tada bilo na snazi, izrazio bi želju kakav ugovor o kreditu želi sklopiti, a banka nudila ono što je tada bilo za ponuditi u portfelju kredita, zatim bi se izračunavala kreditna sposobnost s obzirom na primanja klijenta i vrstu kredita, potom bi se podnosio zahtjev, eventualno slao na doradu i potom odobravao ili se ne bi odobravao, a onda kredit išao u realizaciju. Oni su zadnji od banaka aktivirali kredite u švicarcima koji su tada bili aktualni. Osim njih uobičajeni su bili krediti u kunama i eurima. Na upit suda odgovara da se klijentima nije ništa posebno obrazlagalo niti u vezi s kamatnom stopom niti u vezi s valutnom klauzulom.

5.4. U svom iskazu tužitelj NF navodi da je u banku došao iz razloga što mu je trebao kredit za auto i zapravo ga namjeravao ugovoriti u kunama, ali kada je tamo došao osobni bankar ga je na neki način usmjeravao na švicarce, bio je takoreći primoran uzeti kredit u švicarcima, on mu je to sugerirao govoreći da su švicarci "u modi". Ništa mu nije bilo pojašnjeno niti obrazloženo pa tako ni vezano za kamatnu stopu niti valutnu klauzulu. Osobni bankar je rekao da su švicarci na tržištu najpovoljniji i da bi zato trebalo uzeti kredit u švicarcima.

6. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izneseno je stajalište da u ovakvim restitucijskim postupcima nije potrebno provoditi dokaze na okolnosti koje su već utvrđene u kolektivnom sporu jer bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. potvrdio ovakvo stajalište. Odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) i odredba članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a odnosno članka 131. stavka 1. ZZP-a.

6.1. Već iz sadržaja Ugovora i dana sklapanja jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe takvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo na temelju odluke banke i u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj HRK u odnosu na tečaj CHF. Tužitelj u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a stoga ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita, budući da je tužitelj, što je utvrđeno i pregledom samog Ugovora i njegovim saslušanjem, potrošač.

6.2. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo neosnovana je budući da je je smisao kolektivne zaštite i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje članak 502.c ZPP-a, treba tumačiti kao parnice u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje šteta koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit i ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi s kamatnom stopom i da mu se isplati šteta koja joj je nastala na temelju ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope i valutne klauzule. Odredbom članka 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

6.3. U kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu uz ugovaranje prava banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uz potpuno informiranje potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da to bezuvjetno prihvati i činjenicom da je tužitelji tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključak je da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora jer je time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da tome prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je uobičajeno poslovala već je u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

6.4. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati jer je nelogično da bi pristao platiti iznose ovisno o odluci banke, potpuno nepredvidive i neodređene u trenutku sklapanja ugovora, i to iznose koji mogu, i jesu, s vremenom znatno rasli pa da bi tužitelj pristao vjerovniku platiti cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od početno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da nije znao ni mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos, i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute u CHF, na koje razloge nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je tužitelju bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje pa je jasno da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu.

6.5. Iz iskaza svjedokinje OF i tužitelja proizlazi da tužitelju u banci prilikom ugovaranja kredita nije ništa posebno obrazloženo ni u vezi s kamatnom stopom ni u vezi s valutnom klauzulom

6.6. Tuženik je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu i kamatu što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a, a u situaciji kada se određuje isključivo prema odluci tuženika, jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ovakve odredbe su nedvojbeno protivne i načelu savjesnosti i poštenja propisanom člankom 4. ZOO-a. Nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tuženiku ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužitelja, mijenjati jednostrano i po svom nahođenju već ukazuje na to da je tuženik upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je opet u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

6.7. Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi članka 81. stavka 1. i stavka 2., članka 82. i članka 87. stavka 1. ZZP-a s obzirom da se radi o nepoštenoj odredbi unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, a kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita.

6.8. Ovdje valja reći i to da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." Dakle, unatoč tome što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj kaluzuli bile gramatički razumljive i uočljive, one su ipak bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg te odredbe niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za njega proizlaze.

7. Prigovor zastare kojeg tijekom postupka ističe tuženik nije osnovan. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (članak 502.a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a je prekinut u smislu odredbe članka 241. ZOO-a. Kako se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014., rok je prema odredbi članka 245. stavaka 1. i 3. ZOO-a, počeo od tada iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno od 14. lipnja 2018. kada je pravomoćno okončan postupak po osnovi ništetne valutne klauzule, a tužba podnesena 3. prosinca 2018.

8. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud je pregledao nalaz i mišljenje sudske vještakinje za računovodstvo i financije Ivanke Sušić od 11. veljače 2023. i saslušao vještakinju na ročištu održanom 28. studenog 2023. na kojem je izjavila da ostaje kod nalaza i mišljenja u cijelosti te na taj način utvrdio da je razlika iznosa anuiteta od 12. do zaključno 31. anuiteta, koje je tužitelj platio po ugovoru o kreditu broj 9012247939, sklopljenom između parničnih stranaka 26. siječnja 2007., tijekom otplatnog razdoblja i iznosa anuiteta koji bi bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 5,10 % godišnje upravo iznos od 1.987,01 HRK (prema tečajnom kalkulatoru s internetske stranice www.euro.hr 263,69 EUR), a razlika između anuiteta koje je tužitelj platio po Ugovoru u otplatnom razdoblju i iznosa anuiteta koji bi bili naplaćeni tužitelju da je tuženik u otplatnom razdoblju primjenjivao ugovoreni CHF prema kuni koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 15.235,59 HRK (prema tečajnom kalkulatoru s internetske stranice www.euro.hr 2.022,06 EUR), koje iznose tužitelj potražuje.

8.1. Imajući u vidu iznos kredita koji je ugovoren na razdoblje od 84 mjeseca i utvrđenu razliku iznosa uplaćenih po pojedinim mjesecima od mjesečnih iznosa koji bi bili naplaćeni po stopi od 5,10 % godišnje u otplatnom razdoblju od 12. do 31. anuiteta i iznosa koji bi bili naplaćeni da je tuženik u otplatnom razdoblju primjenjivao ugovoreni CHF prema kuni koji je vrijedio na dan isplate kredita u otplatnom razdoblju, zaključak je suda da se u konkretnom slučaju radi o takvom povećanju koje je doista dovelo do znatne ravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja kao korisnika kredita.

8.2. Tužitelj nije imao primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje sudske vještakinje, a tuženik nalaz i mišljenje osporio u cijelosti budući da se temelji na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, navodeći kako je davanjem zadatka vještakinji sud unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja, iz čega proizlazi da ne osporava sam izračun sudske vještakinje. S obzirom da su nalaz i mišljenje izrađeni u skladu s pravilima struke i vještine te stručno i objektivno obrazloženi, sud nalaz i mišljenje sudske vještakinje Ivanke Sušić od 11. veljače 2023. u cijelosti prihvaća.

9. Tijekom postupka je, dakle, utvrđeno da je u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih kriterija, izmijeni kamatnu stopu i o valutnoj klauzuli ništetna zbog čega je primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos koji tužbom potražuje i na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a naloženo tuženiku isplatiti taj iznos tužitelju zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, s time da se odluka o zateznim kamatama temelji na odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zateznih kamata utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio mjesečni iznos anuiteta budući da je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, tuženik je od trenutka stjecanja odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a. Rok za izvršenje činidbe propisan je odredbom članka 328. stavka 1. i 2. ZPP-a.

10. Slijedom svega iznesenog, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan (točka I. i II. izreke).

11. U odnosu na troškove postupka odluka je donesena na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a budući da je tuženik parnicu u cijelosti izgubio, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 2.158,07 EUR do 5. travnja 2023. odnosno 2.285,75 EUR od 5. travnja 2023. Na ročištu održanom 19. lipnja 2024. tužitelj je zatražio naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.966,26 EUR, koji se odnosi na trošak sastava tužbe od 3. prosinca 2018. u iznosu od 200,00 EUR, troškove sastava podneska od 5. veljače 2019. i podneska od 5. travnja 2023. u iznosu od po 200,00 EUR, troškove zastupanja na ročištima od 28. travnja 2022., 28. studenog 2023. i 19. lipnja 2024. u iznosu od po 200,00 EUR, PDV u iznosu od 300,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR i trošak sudske pristojbi za tužbu u iznosu od 68,09 EUR.

11.1. Tužitelju su na temelju odredbe Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: OT) priznati troškovi sastava tužbe od 3. prosinca 2018. (Tbr. 7. t. 1. OT-a), podneska od 5. veljače 2019. kojim odgovara na navode iz odgovora na tužbu i podneska od 5. travnja 2023. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudske vještakinje (Tbr. 8. t. 1. OT-a) u iznosu od po 200,00 EUR, troškovi zastupanja na ročištima od 28. travnja 2022., 28. studenog 2023. i 19. lipnja 2024. (Tbr. 9. t. 1. OT-a) u iznosu od po 200,00 EUR i PDV od 25% na zatraženi trošak (Tbr. 44. OT-a) u iznosu od 300,00 EUR.

11.2. Priznat je i trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, koliko je iznosio stvarni trošak vještačenja. Trošak sudske pristojbe za tužbu dosuđen je tužitelju iz razloga što je ovu pristojbu dužan platiti na temelju odredbe članka 3. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23). U skladu s Tar. br. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/2) dosuđen je iznos od 68,09 EUR, kojeg je tužitelj, kako proizlazi iz uplatnica na str. 239 i 251 spisa, i platio. Zatezne kamate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a dosuđene su na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a.

11.3. S obzirom na navedeno, u roku propisanom odredbom članka 328. stavka 2. ZPP-a, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 1.966,26 EUR (točka III. izreke).

U Dubrovniku 16. siječnja 2025.

Sutkinja

Lana Stanić Bulum

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

DNA:

1. odvjetnik Maro Ogresta, Zajednički odvjetnički ured Mostarčić & Ogresta, Selska 25, Zagreb

2. odvjetnik Miroslav Leko, Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Domagojeva 18, Zagreb