Poslovni broj: P-442/2021-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja KL, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Nikoli Kardumu odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku odvjetniku iz OD Metelko i partneri, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 20. studenog 2024 u prisutnosti pun. tužitelja i zamjenika pun. tuženika, te javne objave od 16. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom u Ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5101986752 sklopljenim između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 19.07.2004. godine, odredba čl. 7. u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA: povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju tužiteljici isplati iznos od 4.859,79 EUR uvećano za zateznu kamatu koja na pojedine iznose koji čine glavnicu teče od 01.10.2004. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju čini kamatna stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kako slijedi

- na iznos od 4,20 EUR od 01.10.2004. do isplate

- na iznos od 4,41 EUR od 01.11.2004. do isplate

- na iznos od 10,26 EUR od 01.12.2004. do isplate

- na iznos od 7,42 EUR od 01.01.2005. do isplate

- na iznos od 1,06 EUR od 01.02.2005. do isplate

- na iznos od 3,08 EUR od 01.03.2005. do isplate

- na iznos od 4,07 EUR od 01.11.2008. do isplate

- na iznos od 7,10 EUR od 01.01.2009. do isplate

- na iznos od 8,34 EUR od 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 9,59 EUR od 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 5,86 EUR od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 5,70 EUR od 01.05.2009. do isplate

- na iznos od 1,56 EUR od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 2,22 EUR od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 2,53 EUR od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 5,79 EUR od 01.01.2010. do isplate

- na iznos od 10,06 EUR od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 9,03 EUR od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 16,38 EUR od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 14,79 EUR od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 16,53 EUR od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 36,09 EUR od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 31,76 EUR od 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 47,68 EUR od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 39,78 EUR od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 32,64 EUR od 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 52,78 EUR od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 63,05 EUR od 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 55,36 EUR od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 57,73 EUR od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 51,29 EUR od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 52,01 EUR od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 71,59 EUR od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 74,93 EUR od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 97,90 EUR od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 94,66 EUR od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 76,62 EUR od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 75,21 EUR od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 73,96 EUR od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 78,57 EUR od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 83,72 EUR od 01.02.2012. do isplate

- na iznos od 83,84 EUR od 01.03.2012. do isplate

- na iznos od 80,62 EUR od 01.04.2012. do isplate

- na iznos od 81,68 EUR od 01.05.2012. do isplate

- na iznos od 83,66 EUR od 01.06.2012. do isplate

- na iznos od 81,78 EUR od 01.07.2012. do isplate

- na iznos od 81,92 EUR od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 80,11 EUR od 01.09.2012. do isplate

- na iznos od 76,52 EUR od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 80,65 EUR od 01.11.2012. do isplate

- na iznos od 81,83 EUR od 01.12.2012. do isplate

- na iznos od 81,92 EUR od 01.01.2013. do isplate

- na iznos od 75,95 EUR od 01.02.2013. do isplate

- na iznos od 79,79 EUR od 01.03.2013. do isplate

- na iznos od 80,83 EUR od 01.04.2013. do isplate

- na iznos od 78,52 EUR od 01.05.2013. do isplate

- na iznos od 72,05 EUR od 01.06.2013. do isplate

- na iznos od 69,49 EUR od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 72,68 EUR od 01.08.2013. do isplate

- na iznos od 74,88 EUR od 01.09.2013. do isplate

- na iznos od 80,48 EUR od 01.10.2013. do isplate

- na iznos od 77,39 EUR od 01.11.2013. do isplate

- na iznos od 78,77 EUR od 01.12.2013. do isplate

- na iznos od 79,90 EUR od 01.01.2014. do isplate

- na iznos od 78,21 EUR od 01.02.2014. do isplate

- na iznos od 80,36 EUR od 01.03.2014. do isplate

- na iznos od 79,25 EUR od 01.04.2014. do isplate

- na iznos od 77,11 EUR od 01.05.2014. do isplate

- na iznos od 76,14 EUR od 01.06.2014. do isplate

- na iznos od 76,56 EUR od 01.07.2014. do isplate

- na iznos od 79,26 EUR od 01.08.2014. do isplate

- na iznos od 82,03 EUR od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 81,78 EUR od 01.10.2014. do isplate

- na iznos od 83,17 EUR od 01.11.2014. do isplate

- na iznos od 85,16 EUR od 01.12.2014. do isplate

- na iznos od 84,35 EUR od 01.01.2015. do isplate

- na iznos od 85,48 EUR od 01.02.2015. do isplate

- na iznos od 85,48 EUR od 01.03.2015. do isplate

- na iznos od 85,48 EUR od 01.04.2015. do isplate

- na iznos od 85,48 EUR od 01.05.2015. do isplate

- na iznos od 85,48 EUR od 01.06.2015. do isplate

- na iznos od 85,48 EUR od 01.07.2015. do isplate

- na iznos od 85,48 EUR od 01.08.2015. do isplate

- na iznos od 85,48 EUR od 01.09.2015. do isplate

III. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 1.776,35 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos.

IV. a ) Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 4.605,26 KN/ 611,22 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi

- kn 1,22 / EUR 0,16 od 02.09.2004. pa do isplate,

- kn 16,77 /EUR 2,73 od 02.09.2004. pa do isplate,

- kn 25,61 / EUR 3,40 od 02.04.2005. pa do isplate,

- kn 20,69 / EUR 2,75 od 02.05.2005. pa do isplate,

- kn 25,96 / EUR 3,45 od 02.06.2005. pa do isplate,

- kn 60,23 / EUR 7,99 od 02.07.2005. pa do isplate,

- kn 68,55 / EUR 9,10 od 02.08.2005. pa do isplate,

- kn 18,59 / EUR 2,47 od 02.09.2005. pa do isplate,

- kn 27,65 / EUR 3,67 od 02.10.2005. pa do isplate,

- kn 30,75 / EUR 4,08 od 02.11.2005. pa do isplate,

- kn 32,66 / EUR 4,33 od 02.12.2005. pa do isplate,

- kn 30,92 / EUR 4,10 od 02.01.2006. pa do isplate,

- kn 46,43 / EUR 6,16 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 72,56 / EUR 9,63 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 85,71 / EUR 11,38 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 80,75 / EUR 10,72 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 75,91 / EUR 10,07 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 85,50 / EUR 11,35 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 88,46 / EUR 11,74 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 71,64 / EUR 9,51 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 77,13 / EUR 10,24 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 79,92 / EUR 10,61 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 83,97 / EUR 11,14 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 106,16 / EUR 14,09 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 121,08 / EUR 16,07 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 114,15 / EUR 15,15 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 118,20 / EUR 15,69 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 155,97 / EUR 20,70 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 165,24 / EUR 21,93 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 177,49 / EUR 23,56 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 177,40 / EUR 233,55 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 160,63 / EUR 21,32 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 185,58 / EUR 24,63 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 186,19 / EUR 24,71 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 168,69 / EUR 22,39 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 170,60 / EUR 22,64 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 133,52 / EUR 17,72 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 108,57 / EUR 14,41 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 83,93 / EUR 11,14 od 02.04.2008. pa do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 19.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

b) Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od 7.328,09 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: - kn 5.749,93 od 01.10.2015. do isplate, - kn 1.578,16 od 10.02.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.724,41 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. siječnja 2025. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.

Obrazloženje

Tužiteljica u tužbi navodi kako je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom, sklopila ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5101986752 od 19.07.2004. godine, za iznos od 53.340,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan puštanja kredita u tečaj. Tuženik je u predmetni ugovor uglavio ništetne odredbe. Predmetni ugovor, naime, sadrži odredbu kojom je tužiteljičina ugovorna obveza vezana uz valutu CHF. Naime, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine zaključivao ugovore o kreditima u kojima je koristio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, bez da je korisnike kredita kao potrošače, prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, informirao o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, zbog čega su takve ugovorne odredbe nepoštene, time i ništetne. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine. Dakle, pravomoćno je od strane nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenim utvrđena primjena odredbi kojima su obveze korisnika kredita vezivale uz valutu švicarski franak (CHF). Na temelju ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio znatan novčani iznos. Naime, posljedično primjeni ništetnih odredbi pri izračunu visine tužiteljičine obveze, visina anuiteta kao i iznos pojedinih mjesečnih obroka rastao je tijekom otplate kredita, slijedom čega je tužiteljica dospjela potraživanja banke znatno preplatila u odnosu na iznos koji bi bila dužna platiti da u ugovor nisu unesene ništetne odredbe. S obzirom da je visina tužiteljičine obveze vezana uz ništetne odredbe, iznos koji je od tužiteljice naplaćen posljedično rastu tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK, tuženik je stekao bez valjane pravne osnove. Slijedom navedenog, tužiteljica ovom tužbom potražuje isplatu iznosa naplaćenog posljedično vezivanju visine tužiteljičine obveze uz ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli, odnosno isplatu iznosa koji premašuje iznos koji bi bio naplaćen da u ugovoru o kreditu nisu primijenjene odredbe kojima je obveza tužiteljice vezana uz valutu CHF. Predmetni kredit u cijelosti je otplaćen. Stoga predlaže sudu da donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 7 ugovora o kreditu u dijelu u kojem je povrat obveze i pripadajuće kamate , kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi troškovi obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja, da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati iznos od 50.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka sve u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Provedenom konverzijom upravo volja potrošača izjednačena je korisnika kredita u chf u pozicijom korisnika kredita u eur dakle provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama a koja su i predmet ovog spora. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna , lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Nadalje tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako ima tražbinu prema tužitelju u iznosu od 4.601,51 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama što se odnosi na period kada je tečaj CHF bio niži od početnog –tzv povlašteni anuitetu. Predlaže isto utvrditi i prebiti konstitutivnom odlukom. Nadalje podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 09.02.2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 7.328,09, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 7.328,09 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 5.749,93 te s danom 09.02.2016. godine (datum sklapanja Aneksa) kao iznos od EUR 206,78 (kn 1.578,16), što ukupno čini iznos od kn 7.328,09. 16 Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 7.328,09 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu.

Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.

Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu/podneskom ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 7.328,09 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: - kn 5.749,93 od 01.10.2015. do isplate, - kn 1.578,16 od 10.02.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Stoga tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Podneskom od 08. svibnja 2023. tužiteljica navodi kako sklapanje dodatka ugovora kojim je učinjena konverzija, nije odlučna činjenica kako to proizlazi iz tuženikovih navoda. Aneksom ugovora, odnosno konverzijom kredita, tužiteljica nije obeštećena posljedično ništetnosti ugovornih odredbi, niti je ništetnost otklonjena konverzijom kredita. Svrha omogućavanja konverzije kredita nije niti bila u reguliranju privatnopravnih odnosa, već je zakonodavac rješavao društveni problem koji je nastao zbog dalekosežnih učinaka ovih povreda na društvenu stabilnost uslijed ogromnog financijskog opterećenja velikog broja korisnika kredita sa valutnom klauzulom u CHF, a što jest problem koji je zakonodavac tom zakonskom intervencijom rješavao. Zakonodavac nije sud, pa se ne bavi ništetnošću i pravnim posljedicama ništetnih odredbi, dakle ne ulazi u uređenje privatnopravnih odnosa između stranaka, pa tuženikova pravna stajališta nisu ispravna budući „otklanjanje neravnoteže“ pogrešno izjednačava sa pravnim posljedicama ništetnosti. Konačno, u vrijeme stupanja na snagu ZID ZZP-a nije niti utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi, pa bi se tuženikovi pravni stavovi o pravnim učincima konverzije nužno pretpostavljali da je zakonodavac znao nešto što niti sam sud koji je postupao u konkretnom sporu za zaštitu prava potrošača, u to vrijeme nije znao – da su ugovorne odredbe nepoštene i ništetne. Prema tome, ovaj tuženikov pravni stav temelji se na pretpostavci o prejudiciranju sudske odluke od strane zakonodavca. Jasno je stoga da zakonska intervencija nije predstavljala pravnu zaštitu pojedinaca niti je to bio cilj ZID ZZP-a. Nejasno je naime, što tuženik želi reći time da aneks ugovora o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu. Ovo je pravno notorna izjava u kojoj nema poveznice sa tvrdnjama o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Dakle, ako tuženik smatra da tužiteljica nema pravo na isplatu, mora argumentirati zašto – a ovo mora objasniti, i to pravnim jezikom, dok argumenti tipa „zato jer je aneks nova pravna osnova“ i sl., nemaju nikakvu vrijednost. Tuženik ima u vidu isključivo ekonomske aspekte konverzije kredita a ispušta iz vida da je ništetnost ugovora pravni institut, te da su pravne posljedice ništetnosti daleko šire od ekonomskih – koje se ogledaju u visine rata kredita prije ili nakon konverzije, pa ništetnost i njene pravne posljedice nisu otklonjene konverzijom samo zato jer se korisnicima koji su prihvatili konverziju posljedično tome umanjena rata kredita, a konačno, niti jedna od ugovornih strana nije pristupila sklapanju aneksa sa voljom da njime regulira ništetnost kao pravnu kategoriju i njezine pravne posljedice, a volja ugovornih stranaka za zasnivanje određenih pravnih učinaka u pravnom sustavu RH osnovna je pretpostavka za navedeno. Tuženik od „konverzije kredita“ stvara nekim novim, do sada nepoznatim pravnim institutom sui generis, kako bi toj famoznoj konverziji pridao veći značaj u argumentiranju vlastitih tvrdnji, a u suštini je riječ o izmjeni valute ugovora koja na postojeću ništetnost ugovora sama po sebi nema nikakav učinak. Osim preplate koja je nastala posljedično promjenama tečaja i promjenama kamatne stope – preplata se očituje i u konačno više plaćenom iznosu kredita uslijed primjene ništetnih odredbi pri utvrđenju preostale glavnice u postupku konverzije kredita. Naime, konverzija kredita nije provedena na pretpostavci ništetnosti – nije imala u vidu kasnije utvrđenu ništetnost valutne klauzule, pa je preostala glavnica, odnosno potraživanje banke prema tužiteljici po konverziji valute utvrđeno primjenom tečaja na dan konverzije, umjesto primjenom tečaja na dan stavljanja kredita na raspolaganje tužiteljici, dakle daljnjom primjenom ništetnih odredbi. Denominacija kredita iz CHF u kredite u EUR izvršena je obračunom preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. godine, međutim, ne prema tečaju u vrijeme ishodovanja kredita, već prema tečaju na dan obračuna. Ukoliko se polazi od ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a čija je ništetnost potvrđena kolektivnim tužbama, odnosno presudama donesenim povodom kolektivnih tužbi potrošača, tada je preostalu glavnicu bilo ispravno obračunati prema tečaju CHF u vrijeme odobrenja kredita, a ne na dan konverzije, te utvrditi neotplaćenu glavnicu prema početnim uvjetima. U tom slučaju proizlazi da ostatak nedospjele glavnice iznosi znatno manje od onog iznosa glavnice kakva je utvrđena po obračunu konverzije. Glavnica utvrđena u konverziji posljedično tome utvrđena je u većem iznosu. Tužiteljica je dakle i s ove „osnove“ preplatila obvezu prema tuženiku, odnosno preplata tužiteljice, nastala je i uslijed metodološki pogrešno izvršenog obračuna, a pritom je nebitno je li tuženik imao mogućnost obračunavati glavnicu u konverziji na drugačiji način, u svakom slučaju, ovaj način obračuna potvrđuje da konverzija kredita nije niti imala svrhu u otklanjanju ništetnosti ugovora o kreditu. U pogledu prigovora radi prebijanja i utvrđenja potraživanja tuženika prema tužiteljici, tužiteljica osporava ovo navodno potraživanje i po osnovi a također i po visini, a ovo posebno u kontekstu iznesenog u prethodnoj točki – dakle da iznos protutužbe tuženik postavlja na obračunu utemeljenom na ništetni odredbama. Tuženik nema pravo na naplatu ikakvog potraživanja temeljem navodno potplaćenih rata kredita, a sve i da postoji, tužiteljica ističe prigovor zastare o odnosu na ovo potraživanje.

Podneskom od 19. studenog 2024. tužiteljica je po provedenom financijskom vještačenju precizirala potraživanje s osnova tečajne razlike ukupno 4.859,79 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa pa do isplate.

Tuženik je naveo kako je tužiteljica podneskom od 19. studenog 2024. povukla dio tužbenog zahtjeva kojem povlačenju se protivi te traži da su donese meritornu odluku u odnosu na čitav tužbeni zahtjev za isplatom.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu proveden je dokaz saslušanje tužitelja i financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković. Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara ČL.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan u odnosu na potplaćene iznose anuiteta i preplatu iz konverzije.

Tužiteljica potražuje ovom tužbom da sud utvrdi ništetnim dio ništetnom odredbe čl. 7 ugovora o kreditu u dijelu u kojem u ugovoru ugovoreno da je otplata kredita vezana u valutu obveze CHF te slijedom takvih utvrđenja isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valuti obveze u CHF.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 19. srpnja 2004. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 53.340,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 180 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 435,55 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,815000 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu u 09.02.2016. te da je utvrđena preplata u visini od 7.328,09 kn za koji su stranke sukladno čl. 19. c st. 1 ZPK utvrdili način korištenja iste.

Sporno je među strankama može li tužiteljica tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzija ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude.

Tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Naime sredstva dobivena kreditom utrošena su na kupnju nekretnine -stana kojim se rješavalo stambeno pitanje tužiteljice kako ista u svom iskazu navodi, a suprotno tome nije dokazano.

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužitelj se u ovome postupku u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica u iskazu navodi kako su joj u banci rekli da je krediti vezan uz valutu CHF najpovoljniji na tržištu o samoj valuti ništa joj posebno nije rečeno pojam valutne klauzule joj je bio jasan znala je da se tečaj može mijenjati, no nije joj nitko rekao da će oscilacije biti tolike. Nije mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora o kreditu.

Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi kako ista kao potrošač nije informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Tužiteljici nisu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelji unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužiteljicu kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ju informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

U odnosu na pisani iskaz OL sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka 7. koji se odnosi na to da je povrat obveze vezan uz valutnu klauzulu u CHF ništetan pa je odlučeno kao u točki 1 izreke ove presude.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Zahtjev za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, zastarijeva 14.06. 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari jer je tužba podnesena 22. ožujka 2021.

Kako su odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli u CHF ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO- a.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković proizlazi da pozitivne tečajne razlike da iznose 4.859,79 EUR , negativne tečajne razlike iznose 611,22 EUR. Nadalje navodi kako je je konverzija provedeno sukladno ZID ZPK. Razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015 i nedospjele glavnice CHF po početnom otplatnom planu i Po početnom tečaju iznosi 1.108,44 EUR. Po Aneksu broj 1 preplata na stvarni dan konverzije 09.02.2016 iznosi 972,60 EUR. Nadalje vještak navodi kako primjenom pravila uračunavanja ispunjenja iz čl. 171 i čl. 172 ZOO-a ukupna neto preplata iznosi 5.238,45 EUR što uključuje neto preplatu tečaja 4.248,57 EUR ( uključene negativne tečajne razlike), zatezna kamata na neto preplatu tečaja od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate do 30.09.2015. koja iznosi 854,04 EUR, razlika nedospjele glavnice u konverziji u odnosu na početni otplatni plan 1.108,44 EUR umanjeno za preplatu priznatu u konverziji 972,60 EUR.

Stranke u konačnici nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, ovaj sud u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje Dijane Tomljanović-Butković, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke.

Tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev podneskom od 19. studenog 2024. na način da po osnovi preplate tečaja potražuje iznos od 4.859,79 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa do isplate.

Tuženik podneskom od 6. svibnja 2024. po provedenom vještačenju precizira prigovor radi prijeboja s osnova povlaštenih anuiteta potražuje iznos od 161,05 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sve na način pobliže opisan u točki IV izreke ove odluke.

Kako je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje to s osnova promjene tečaja koja ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je utvrđena ništetnom tužiteljici pripada iznos od 4.859,79 EUR u pojedinačnim mjesečnim iznosima prema nalazu i mišljenju vještaka pa je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Kod konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva za isplatom tužiteljica potražuje iznos od 4.859,79 EUR, a tužbom je potraživala iznos od 50.000,00 KN/ 6.636,14 EUR, dakle došlo jer do smanjenja tužbenog zahtjeva što se smatra djelomičnim povlačenjem, na koje povlačenje tuženik nije pristao i to je u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva u visini od 1.776,35 EUR valjalo donijeti meritornu odluku te odbiti tužiteljicu s tim djelom tužbenom zahtjeva kao neosnovanim te odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

Naprijed dosuđeni iznos sud nije umanjio za iznos preplate priznat u konverziji u visini od 972,60 EUR, naime navedeni iznos preplate utvrđene u konverziji-koji doduše predstavlja djelomično obeštećenje potrošača sud bi eventualno mogao prebiti kada bi se utvrdila sve pozitivne preplate tužiteljice nastale primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu i to preplaćene pozitivnih kamata, preplaćenog pozitivnog tečaja, razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva bi ona bila na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži tečajem realizacije kredita. Potom izračun ukupnih zateznih kamata koje su tekle na iznose preplate pozitivne kamate i tečaja sve do dana konverzije. Potom od ukupnih zateznih kamata tek tada umanjiti preplatu priznata u konverziji. Naime, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, kada netko vraća dugove, najprije plaća kamate, pa tek potom vraća glavnicu. Budući da su do dana konverzije već dospjele određene zatezne kamate, onda se najprije preplata iz konverzije prebija s tim zateznim kamatama, pa tek ako zatezne kamate nisu dovoljne da bi se prebila preplata iz konverzije, ostatak se prebija s glavnicom preplaćenih iznosa, pa kako je predmet ovog postupka isključio preplata valute to nije po mišljenju ovoga suda bilo moguće prebiti tražbinu tužitelja s protutražbinom tužene -preplatom iz konverzije stoga je odlučeno kao u točki IV b izreke ove odluke.

Tuženik je danom uplate tužiteljice stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

U odnosu na eventualno potraživanja tuženika spram tužiteljice istaknutog u prigovoru radi prijeboja, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog iznos od 611,22 EUR valja navesti kako nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku kao i okolnosti vezano uz način promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke. stoga je taj prigovor neosnovan te je odlučeno kao u točki

IV. a izreke ove presude

Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi je dakle postavio procesno pravni prigovor prijeboja no ovaj sud je mišljenja da za te iznose ne treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 323 ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora je i za štetu suugovoratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao niti morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. i 155 Zakona o parničnom postupku, pa uzimajući u obzir da je tužiteljica u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 100%, dok je u odnosu na visinu uspjela u omjeru od 73%, dakle, sveukupno u ovome postupku njezin uspjeh je 86,50%, dok je uspjeh tuženika u odnosu na osnov 0%, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 27%, dakle, njegov konačan uspjeh u sporu iznosi 13,50%, te oduzimajući postotak tužiteljice koja je u većoj mjeri uspjela u ovome sporu od postotka tuženika kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, dolazi se do postotka od 73% u kojem omjeru valja odmjeriti trošak tužiteljice zastupane po punomoćniku.

Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku je valjalo priznati trošak za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 08.05.2023., 07.09.2023., 12.09.2023 i 19.11.2024 svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za zastupanje na ročištima 13.10.2023., 13.12.2023. i 20.11.2024. svako u visini od po 100 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR , odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika što sveukupno iznosi 1.600,00 EUR no iste je valjalo odmjeriti u visini od 73% prema uspjehu tužiteljicu u sporu dakle 1.168,00 EUR. Zatim je bez umanjenja prema uspjehu u sporu valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR ,koji je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari te sudsku pristojba na tužbu u visini od 56,41 EUR, stoga sveukupno trošak koji je priznat tužitelju iznosi od 1.724,41 EUR . Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 09.04.2021. koji dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe i podneska od 11.01.2024. kojim dostavlja dokaz o uplati financijskog vještačenja jer se ne radi o troškovima nužnim za donošenje odluke sve u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a. Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci V. izreke ove presude.

U Rijeci 16. siječnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

1. pun tužitelja

2. pun. tuženika