Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1027/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŠO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 19. prosinca 2024., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 16. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, sklopljenog dana 05.05.2005. između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika, a potvrđenog dana 06.05.2005. po javnom bilježniku Dinku Đurđević iz Donjeg Miholjca pod brojem: OU- 131/05-1 i to:

- iz članka 3. toč.3. u dijelu odredbe koja glasi: „….obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“;

- iz članka 4. st. 1. u dijelu odredbe koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŠO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 2.288,52 € (dvijetisućedvjestoosamdeset- osameuraipedesetdvacenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekućom od dospijeća svake pojedine uplate do 31.07.2015., od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

0,28 € od 16.09.2005.;

1,64 € od 16.10.2005.;

1,19 € od 16.11.2005.;

0,58 € od 16.12.2005.;

9,35 € od 16.01.2006.;

4,15 € od 16.10.2007.;

4,22 € od 16.11.2007.;

4,06 € od 16.12.2007.;

4,15 € od 16.01.2008.;

4,16 € od 16.02.2008.;

3,89 € od 16.03.2008.;

4,15 € od 16.04.2008.;

3,84 € od 16.05.2008.;

3,87 € od 16.06.2008.;

3,73 € od 16.07.2008.;

3,71 € od 16.08.2008.;

3,66 € od 16.09.2008.;

3,53 € od 16.10.2008.;

12,61 € od 16.11.2008.;

3,49 € od 16.12.2008.;

19,63 € od 16.01.2009.;

22,84 € od 16.02.2009.;

24,48 € od 16.03.2009.;

20,73 € od 16.04.2009.;

22,73 € od 16.05.2009.;

16,74 € od 16.06.2009.;

14,88 € od 16.07.2009.;

15,12 € od 16.08.2009.;

16,95 € od 16.09.2009.;

14,46 € od 16.10.2009.;

14,01 € od 16.11.2009.;

17,75 € od 16.12.2009.;

22,73 € od 16.01.2010.;

27,80 € od 16.02.2010.;

26,46 € od 16.03.2010.;

35,89 € od 16.04.2010.;

32,98 € od 16.05.2010.;

37,04 € od 16.06.2010.;

61,92 € od 16.07.2010.;

56,02 € od 16.08.2010.;

76,46 € od 16.09.2010.;

65,74 € od 16.10.2010.;

57,60 € od 16.11.2010.;

82,97 € od 16.12.2010.;

98,04 € od 16.01.2011.;

86,41 € od 16.02.2011.;

87,94 € od 02.03.2011.;

1.131,84 € od 08.03.2011., a sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.542,12 € (tritisućepetstočetrdesetdvaeuraidvanaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od dana donošenja presude, tj. 16. siječnja 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj o d b i j a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova u iznosu od 625,00 € .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni prednik tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, odnosno Hypo Alpe-Adria Bank d.d. s kojom je sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 5140260452-62000141637/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, potvrđen dana 6.5.2005. po javnom bilježniku Dinku Đurđević iz [adresa] pod brojem OU-131/2005-1, prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 38.600,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Redovna kamatna stopa se s početnih 5,79 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na njegovu štetu. Smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez njemu jasnih parametara, odn. bez posebnog pregovaranja o istome. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije mu pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

1.1. Navodi da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu 1-7 točaka izreke kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Istom odlukom utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.2. Zbog toga smatra da je tuženik od njega naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova, a točni iznos ne može specificirati jer mu je tuženik odbio dostaviti relevantnu dokumentaciju.

1.3. S obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. - 31.12.2008. kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008.g., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.4. Navodi da je prema čl. 1111.st.1. ZOO-a propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Sukladno st. 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

1.5. Odredbom čl. 502. C ZPP-a, propisano je i da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

1.6. Prema čl. 6.st.3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a budući da tuženik isto odbija, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tužitelj je nakon dostavljene dokumentacije po tuženiku postavio tužbeni zahtjev kao u podnescima od 27.12.2020. i 29.12.2020. (list spisa 57-60) da bi nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 8. studenog 2021. (list spisa 96-98), konačno specificirao tužbeni zahtjev opisan kao u izreci ove presude.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 18. studenog 2019. i tijekom postupka u cijelosti prijepori osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te navodi da nije prijeporno kako je s tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu no tvrdi kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva budući su ugovorene odredbe glede promjenjive kamatne stope, jasne, lako razumljive, lako uočljive te njezinu dopuštenost, odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Isto tako ističe da je postupao u dobroj vjeri te objasnio sve rizike valutne klauzule tužitelju i dao mu mogućnost da promijeni početno ugovorenu valutu u bilo koje doba trajanja ugovora te ga upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula pa tako i CHF valutne klauzule. Ističe kako promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva niti je mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

3.1. Ističe prigovor zastare eventualnih potraživanja tužitelja te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tužitelj se u podnescima od 10.12.2019. (list spisa 28), 18.3.2020. (list spisa 30-33) te 5.1.2022. (list spisa 196-199) i tijekom postupka usprotivio navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Očitovao se na tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja navodeći da zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike se završava s danom 14.06.2023. Presuda kamata je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a od tada teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata iznosa nastalog (nezakonitim) povećanjem kamatne stope, a navršava se dana 13.06.2019. Smatra da zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018., a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH, Rev-2245/2017-2 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njegovog potraživanja. U odnosu na tuženikov prigovor da se utvrđenja iz kolektivne presude ne odnose na tuženika kao pravnog sljednika Slavonske banke navodi kako u trenutku podnošenja kolektivne tužbe prednik tuženika (Slavonska banka) više nije egzistirao kao zaseban pravni subjekt, slijedom čega isti kao takav nije mogao niti biti zasebno naznačen u istoj (već je naznačen njegov pravni sljednik), te drži notornim kako je tuženik preuzeo, ne samo prava svoga prednika, već i obveze istoga za koje odgovara cijelom imovinom, pa je navedena presuda sa svim svojim utvrđenjima primjenjiva i u ovom postupku. Poziva se na presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-1408/2020-2 od 15.10.2020. i br. Gž-1258/2020-2 od 12.11.2020.

5. Sud je presudom br. P-906/2019-30 od 11. veljače 2022. djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja koju je povodom žalbe tuženika Županijski sud u Bjelovaru pod br. Gž-381/2022 od 30. lipnja 2022. ukinuo i vratio na ponovni postupak.

6. Zatim je sud presudom pod br. P-657/2022-8 od 14. prosinca 2022. opet djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a koja je potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru pod br. Gž-37/2023 od 27. travnja 2023. Tuženiku je Vrhovni sud RH rješenjem od 14. veljače 2024. dopustio podnošenje revizije te je tuženik 25. lipnja 2024. uložio reviziju protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-37/2023. Vrhovni sud RH je rješenjem pod br. Rev-1170/2024-2 od 17. rujna 2024. ukinuo obje presude i vratio spis ovome sudu na ponovno odlučivanje.

7. Sud je u dokaznom postupku proveo dokaz saslušanjem svjedoka ĆO, vještakinje AO i tužitelja te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

8. Svjedok ĆO iskazao je da je zaposlenik bivše Slavonske banke od 2004. koju je poslije naslijedila Hypo Alpe Adrio Bank, a nakon toga tu banku sadašnja Addiko bank. U početku je radio kao financijski savjetnik, a nakon toga kao osobni bankar. Naveo je da poznaje tužitelja iz viđenja. Sjeća se da je tužitelj podizao nekakav kredit u bivšoj Slavonskoj banci u vrijeme kada je radio. Nema saznanja o konkretnom kreditu koji je tužitelj sklopio s bivšom Slavonskom bankom, a nakon pregleda navedenog ugovora naveo je da nije sudjelovao u potpisivanju navedenog ugovora. Ne sjeća se da li je pregovarao s tužiteljem vezano za predmetni kredit s obzirom da je ugovor sklapan 2005. i u to vrijeme je počeo raditi na kreditima, a pored njega je radilo još nekoliko osoba koji su mu bili mentori u to vrijeme. Poznato mu je da je banka nudila gotovinske kredite, auto kredite i stambene kredite i to u eurima i CHF. Veća je kamatna stopa bila za kredite u eurima nego za kredite u CHF. Klijenti su sami odabirali kredite u CHF jer su kamate bile znatno niže. Nisu obrazlagali strankama da će visina kredita ovisiti o valutnoj klauzuli niti su mogli predvidjeti da će rate kredita biti znatno povećane zbog porasta tečaja. Uvjete za kredit, ovisno o vrsti i visini, određivala je uprava banke i klijenti su morali pribaviti sve potrebne podatke vezane za visinu primanja i tada bi kreditni odbor, ukoliko su ispunjeni uvjeti za kredit, te kredite odobravao. Banka je sačinjavala gotove ugovore koje je djelatnik banke morao pojasniti svakom klijentu, a raspravljalo se o visinama rate, načinu plaćanja. Nakon toga, klijent bi ugovore nosio kod javnog bilježnika na ovjeru i vraćao bi u banku. Ne zna da li je tužitelj nakon povećanja rata kredita dolazio u banku radi pojašnjavanja tih razloga, ali zna da je banka slala obavijesti vezane za povećanje i izmjenu rata kredita. Ne sjeća se kakva je situacija bila vezano za mogućnost odabiranja kamata – fiksnih ili promjenjivih s obzirom na protek vremena.

8.1. Na pitanje pun. tuženika da li se 2005. mogao sklapati ugovor u valuti EUR ili HRK odgovorio je da se ne sjeća, ali misli da se mogao sklapati za EUR ili CHF, ali za kune nije siguran. Ne sjeća se da li se mogao sklapati ugovor sa fiksnom kamatnom stopom. Djelatnici banke su objašnjavali uvjete kredita a klijenti su sami odabirali vrste kredita, a sjeća se valute EUR i CHF.

8.2. Nije siguran je li se moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora kojeg je banka sastavljala. On je pojašnjavao klijentima da rata kredita ovisi o tečaju i kamatnoj stopi na način da je rata ovisila o rastu tečaja. Objašnjavao je i pojam promjenjive kamatne stope, ali se ne sjeća da li su upozoravali klijente da HNB ne štiti tečaj kune o odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na EUR. Objašnjavali su klijentima i pojam valutne klauzule i koje posljedice nosi kao i pojam kamatne stope, ali o konkretnom predmetu nema nikakva saznanja.

9. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je dan u skladu sa znanjima koje ima u odnosu na predmetni ugovor o kreditu tužitelja s bankom.

10. Tužitelj je ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao da je ugovor za kupnju automobila zaključio 5.5.2005. u bivšoj Slavonskoj banci d.d. Osijek. Podigao je kredit u iznosu od 38.600 CHF. Automobil je kupio kao fizička osoba za osobne potrebe u auto kući Ruting d.o.o., Poslovnica Osijek. Kada je odabrao automobil, u auto kući su mu predložili da podigne kredit u Slavonskoj banci. Djelatnici banke su mu preporučili upravo kredit u CHF jer je tada bio najpovoljniji, ali se ne sjeća da li su mu nudili i druge kredite. U to vrijeme uopće nije pregovarao s GO već je pregovarao s LO. Nitko mu nije objašnjavao rizike vezano za kredite u CHF. Nakon što je banka utvrdila da ispunjava uvjete za kredit odobrila mu je kredit i pripremila ugovore. Poznato mu je da mu nitko iz banke nije govorio o rizicima i mogućem rastu tečaja i kamata. Ugovor je pročitao i razumije se u pojam promjenjive kamatne stope, ali da je znao da će mu rata kredita od početne 2.500,00 kn biti povišena na iznos od oko 4.500,00 kn nikada ne bi podigao takav kredit. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika Dinka Đurđević koji je umro. Javni bilježnik mu nije također obrazlagao ev. rizike toga kredita već je samo ovjerio ugovor kojeg je poslije vratio u banku. Novac od kredita je proslijeđen odmah auto kući tako da nije u stvarnosti podigao ništa od novca u banci. Napominje da je knjižica vozila bila u banci sve do otplate kredita. Zna da je sljednik bivše Slavonske banke Hypo Alpe Adria Bank. Rate kredita je uvijek plaćao na dan dospijeća na blagajni u Poslovnici u [adresa], a nije siguran da li je već tada Hypo Alpe Adria Bank preuzela Slavonsku banku. Zbog povećanja rata morao je pozajmiti novac i ranije zatvoriti u cijelosti kredit i banka mu je za to izdala potvrdu i poslije mu je ĆO vratio knjižicu vozila. Napominje da mu je dan gotov sačinjeni ugovor koji mu nije posebno pojedinačno po točkama obrazlagan i koji je samo mogao prihvatiti ili ne. Nitko mu u banci nije objašnjavao koji konkretni parametri u ugovoru utječu na promjenu kamatne stope niti da HNB ne prati tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na EUR. Kada je pročitao ugovor smatrao je da će moguće biti neznatno povećana rata tijekom otplate kredita do stotinjak kuna maksimalno ali ne u ovoj mjeri koju je morao plaćati od oko 4.500,00 kn svaki mjesec pri kraju otplate.

10.1. Ne sjeća se da li je Slavonska banka nudila i druge kredite, ali u tu banku je došao po preporuci auto kuće, a i dugogodišnji je klijent Slavonske banke od kada je počeo raditi. Dobivao je obavijest od banke u nekoliko navrata o promjeni kamatne stope i kada je išao plaćati rate kredita, pitao je na blagajni gdje je uplaćivao ratu i dobio je odgovor da tako mora biti i da na to ne može utjecati.

11. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještakinje AO zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da je tužitelj u promatranom periodu sukladno predmetnom ugovoru o kreditu preplatio anuitete odn. platio je više po pojedinim anuitetima tijekom otplate kredita u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima kredita i to po osnovi promjene kamatnih stopa 2.981,77 kn i po osnovi tečajne razlike 14.261,10 kn odn. sveukupno 17.242,87 kn.

12. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje dok je tuženik podneskom od 04. siječnja 2022. prigovorio u dijelu izračuna razlike po osnovi promjene tečaja CHF smatrajući da je taj izračun pogrešan, odn. nepotpun jer je vještakinja u izračun uključila samo one anuitete za koje je nalazom utvrđena preplata, a ne sve plaćene anuitete. Takvim se izračunom ne dobiva stvarno stanje razlike između iznosa po stvarnom i početnom otplatnom planu, niti je obuhvaćen cijeli period otplate kredita. Osim toga osporava metodologiju koju je vještakinja koristila prilikom izračuna budući je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu.

13. Vještakinja je na ročištu održanom 10. siječnja 2022. ostala u cijelosti kod nalaza i mišljenja. Vezano za prigovor tuženika da nisu uključene negativne stavke tečajne razlike odgovorila je da iste nije uključila u svom izračunu jer je nalog suda bio izračunati preplate po osnovi povećanja kamatne stope i porasta tečaja te da će u kraćem vremenskom roku dostaviti dopunu nalaza s negativnim stavkama.

14. Iz dopune nalaza i mišljenja od 10. siječnja 2022. razvidno je da je vještakinja izračunala i negativne stavke odn. iznose koje je tužitelj manje platio u pojedinim anuitetima radi promjene tečaja za CHF u odnosu na važeći tečaj na dan isplate kredita. Tako da je tužitelj tijekom navedenog perioda ukupno platio više s osnove tečajne razlike 9.864,17 kn.

15. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje kao i dopunu nalaza i mišljenja te iskaz vještakinje jer su isti dani po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

16. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su parnične stranke sklopile 05.05.2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, ovjeren kod javnog bilježnika Dinka Đurđević iz [adresa], pod brojem OU-131/05-1 dana 06.5.2005.;

- da je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 38.600,00 CHF uz rok vraćanja 84 mjeseca;

- da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.600,00 CHF zaračunavaju kamate od 5,79 % godišnje, dekurzivno te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 3. Ugovora);

- da je u čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio navedeni kredit.

17. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne odredbe čl. 3. toč. 3. i čl. 4. st.1. navedenog Ugovora o kreditu;

- da li tužitelj ima valjani pravni osnov za pokretanje ovog parničnog postupka;

- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi;

- da li je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja i nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika.

18. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, navode iz odgovora na tužbu, iskaz vještakinje AO, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

19. U odnosu na prijeporna pitanja stranaka sud prihvaća navode tužitelja u cijelosti.

20. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 3.toč.3. Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak i odredba čl. 4.st.1. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,79 %. Upravo taj dio gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama kreditora sud nalazi nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupovinu automobila i plaćanje premije osiguranja pa je banka u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre tako i promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da ugovor o kreditu precizno utvrde, način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daju bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Uz to ta promjenjivost je izrazito nepoštena, bez jasnih parametara jer je nejasna prosječnom potrošaču odnosno korisniku kredita obzirom da nije naznačeno jasno kako je to naznačeno za visinu kamate koja je određena na dan sklapanja ugovora 5,79 % godišnje, dekurzivno, pa je tako banka mogla jasno naznačiti do kojih granica može ići promjenjiva kamatna stopa, a ne koristiti se visokom stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom građaninu, korisniku kredita, bez stručnih uputstava što to znači i kakve su posljedice za iste. Jedina zaštićena strana u predmetnom ugovoru je banka, ovdje tuženik jer kamatna stopa ovisi o njezinom poslovanju, tržištu što je također moglo biti naznačeno s gornjom granicom kamata, iako je nelogično da banka kao institucija koja posluje s novcem i svoje poslovanje bazira na zaradi, i to nije prijeporno, no prijeporan je rizik koji prebacuje na teret klijenta.

21. Kako tuženik nije dao dovoljno podataka u samom Ugovoru niti prilikom vještačenja temeljem čega su podizane kamatne stope na kredit zaključen s tužiteljem, da li je u tom periodu na tržištu nudio kredite po nižoj kamatnoj stopi ili su odmah plasirani po kamatnoj stopi koja je tada naplaćivana od tužitelja, je li promjenjiva kamatna stopa bazirana na objektivnim i opravdanim razlozima, sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos sukladno nalazu i mišljenju odn. dopuni nalaza vještakinje i specificiranom tužbenom zahtjevu na ime razlike između prvotno ugovorene kamatne stope 5,79 % i kamatnih stopa kako ih je obračunavala i naplaćivala banka u utuženom periodu do isplate kredita.

22. Nije prijeporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu no ista mora biti razumljiva i određena parametrima, kvalitativno i kvantitativno razrađena uzročno posljedična veza kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, kao i određenje razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, koji će biti razumljivi korisnicima kredita kako ne bi došli u poziciju da samo mogu primiti obavijest o Odluci banke bez da na nju mogu reagirati i o istom pregovarati.

23. Prema odredbi čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

24. Ni odredbe ZZP-a ni Zakona o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

25. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

26. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

27. Samo nepostojanje propisa, koji nalažu bankama da se u ugovor o kreditu precizno utvrde uvjeti promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze dužnika. Upravo u tome se i ogleda primijena načela savjesnosti i poštenja sklapanja dvostranih ugovora. Koristeći tu činjenicu banka je nametnula tužiteljici ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

28. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/17, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

29. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

30. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

31. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

32. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

33. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

34. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09. 2003.g. do 31.12. 2008.g., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

35. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

36. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

37. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

38. Stoga se po ocjeni suda tužitelj s pravom poziva na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. te odluku Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., kojim je utvrđena ništetnost odredbe promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, a od koje pravomoćnosti, po mišljenju tužitelja, i teče rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama.

39. Osim toga tužitelj se poziva i na odluku VTS RH Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i to iz razloga što potrošači nisu u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesti i poštenja, a što je izazvalo upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

40. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama. Osim toga, tužitelj je u toč. IV. tužbe naveo da zadržava pravo specificiranja tužbenog zahtjeva nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

41. Sud ne prihvaća prigovor tuženika da je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik jer iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

41.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).

42. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 31.05.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO- a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225. ZOO-a.

43. Zbog svega navedenog, sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima se uređuje promjena kamatne stope i promjena tečaja CHF tijekom otplate kredita ništetne pa je naložio tuženiku da vrati iznos tužitelju koji je naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi ugovora i u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate."

43.1. Navedeni iznosi utvrđeni su vještačenjem, utvrđen je iznos svakog anuiteta, kao i vrijeme njegovog plaćanja. Na dosuđene iznose tuženik treba tužitelju platiti zateznu kamatu od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne otplate.

44. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude temeljem čl. 3., 4., 6., 29., 296., 322., 1111 u svezi čl.1115. ZOO-a i čl. 49., 54., 81., 82., 87., 90., 96., 97., 117. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

45. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

46. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP-a.

47. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 4.167,12 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 3.542,12 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23 dalje: Tarife), pet iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 18.03.2020., 29.12.2020., 08.11.2021., 05.01.2022. i 10.12.2024. sve po Tbr.8/1. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime podneska od 11.12.2029. po Tbr. 8/4. Tarife, pet iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta održana 22.03.2021., 10.01.2022., 21.01.2022., 07.12.2022. i 19.12.2024. sve po Tbr. 9/1. Tarife, tri iznosa od po 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 637,50 € na ime 25% PDV-a na iznos od 2.550,00 €, iznosa od 232,26 € na ime troškova vještačenja, iznosa od 53,08 € na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznosa od 69,28 € na ime plaćene pristojbe na presudu, a sve u skladu s važećom Tarifom.

47.1. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova u ukupnom iznosu od 625,00 €, a koji se sastoje od: četiri iznosa od po 50,00 € na ime podneska punomoćnika od 30.10.2019., 4.8.2020., 24.03.2021. i 5.01.2023. sve po Tbr. 8/4. Tarife koji nisu nužni jer se odnose obavijesti o plaćenim pristojbama i predujma za vještačenje kao i požurivanje suda te iznosa od 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 7.12.2024. kao i iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na objavu presude jer ih je tužitelj duplo prikazao i iznosa od 125,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 500,00 €.

48. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 16. siječnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika