Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-253/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Robertu Demo odvjetniku iz Nove Gradiške i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB:23057039320, Jadranski Trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, stjecana bez osnove, nakon održane glavne javne rasprave dana 3. prosinca 2025., održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja a u nenazočnosti uredno pozvanog tužitelja osobno i punomoćnika tuženika, te nakon objave presude dana 16. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl.7. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102848207 sklopljenog dana 13.02.2006.g. između tužitelja VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i kreditora Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320,51000 Rijeka, Jadranski trg 3 a, u dijelu kojim je ugovoreno da će se povrat obveza iz Ugovora(iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.

II Utvrđuje se ništetnom odredba čl.8. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102848207 sklopljenog dana 13.02.2006.g. između tužitelja VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i kreditora Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320,51000 Rijeka, Jadranski trg 3 a, u dijelu kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d.,OIB: 23057039320,51000 Rijeka, Jadranski trg 3 a da tužitelju VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 352,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koje od 01.01.2024.g. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kako slijedi:

- na iznos od 46,97 Eur od 1.09. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 40,21 Eur od 1.10. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 34,38 Eur od 1.11. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 51,80 Eur od 1.12. 2010.g. do isplate

- na iznos od 60,68 Eur od 1.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 54,03 Eur od 1.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 56,08 Eur od 1.03. 2011.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana od presuđenja.

IV Odbija se tužitelj VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d.,OIB: 23057039320,51000 Rijeka, Jadranski trg 3 a da tužitelju VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 274,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koje od 01.01.2024.g. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to kako slijedi:

- na iznos od 9,67 Eur od 1.11. 2008.g. do isplate,

- na iznos od 12,32 Eur od 1.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,40 Eur od 1.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,49 Eur od 1.03. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,24 Eur od 1.04. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,02 Eur od 1.05. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,47 Eur od 1.06. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 3,31 Eur od 1.07. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,02 Eur od 1.08. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,03 Eur od 1.09. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,10 Eur od 1.10. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,81 Eur od 1.11. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,30 Eur od 1.12. 2009.g. do isplate,

- na iznos od 11,10 Eur od 1.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 14,75 Eur od 1.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 13,87 Eur od 1.03. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 20,16 Eur od 1.04. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 18,80 Eur od 1.05. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 20,30 Eur od 1.06. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 37,04 Eur od 1.07. 2010.g. do isplate,

- na iznos od 33,34 Eur od 1.08. 2010.g. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja."

V Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d.,OIB: 23057039320,51000 Rijeka, Jadranski trg 3 a da tužitelju VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 670,60€ sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana presuđenja 16. siječnja 2025. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Sa preostalim iznosom zatraženog parničnog troška tužitelj se odbija.

VII Tužitelj VJ je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 27.4.2021. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove. U tužbi navodi da je temeljem Ugovora o kreditu br.:2402006- 1031262160 / 51400607 - 5102848207 od 13.02.2006.g. koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita dana 14.02.2006.g. isplaćen kredit u iznosu od 19.920,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju kreditora za CHF na dan puštanja kredita u tečaj. U čl. 7.Ugovora ugovoren je način otplate tako što se kreidt otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, a svaki anuitet dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Istim člankom je ugovoreno da će se obveze iz ugovora(iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

U čl.8. Ugovora ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva i koja u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % godišnje. Istim člankom je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

Ubrzo nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF.

Ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj je obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope od 5,49% na 5,55% u primjeni od 1.02.2008.g., zatim na 5,90% u primjeni od 1.05.2009.g., zatim 5,65% u primjeni od 1.11.2010.g. Zbog promjene kamatnih stopa mijenjala se i visina anuiteta.

Tužitelj je unatoč promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja kamatne stope uredno ispunjavao obveze otplate kredita te kredit u cijelosti i otplatio. Dana 14. 06. 2018.g. Visoki trgovački sud RH donio je presudu br.: 43 Pž- 6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12 od 4. 07. 2013.g. u toč.3. izreke u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1.04.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Dana 13.06. 2014.g. Visoki trgovački sud RH donio je presudu i rješenje br.: 43 Pž- 7129/13-4 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12 od 4. 07. 2013.g. u toč.2. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, koji je u tom predmetu “Potrošač“ sudjelovao kao trećetuženik te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1.04.2004.g. do 31.12.2008.g., a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g..

Tužitelj smatra da je ovlašten tužbom zahtjevati deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj kllauzuli i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome ostvarivati i pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa po osnovi glavnice i kamata zbog utjecaja primjene navedenih ništetnih odredbi. Presuda Visokog trgovačkog suda RH br.: 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018.g., zatim presuda Visokog trgovačkog suda RH br.: 43 Pž-7129/13-4 od 13.06. 2014.g. te presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br.:P-1401/12-2 od 4.07.2013.g. poznate su sudu.

Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od mjeseca studenog 2008.g. do zaključno s mjesecom svibnja 2011.g. nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime kamata i glavnice iz Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160 / 51400607

- 5102848207 od 13.02.2006.g.

Tužitelj temeljem stjecanja bez osnove potrauje povrat neosnovano naplaćenih, odnosno preplaćenih iznosa na ime otplate glavnice i kamata tijekom otplate kredita. Prema početnom otplatnom planu te ugovorom definiranoj početnoj kamatnoj stopi od 5,50% kao i prema važećem otplatnom tečaju - srednjem tečaju tuženika za CHF koji je važio na dan sklapanja ugovora koji je iznosio 1,00 CHF = 4,693 kuna mjesečni anuitet za razdoblje od 1.11.2008.g. do 1.03.2011.g. trebao je iznositi 380,40 CHF u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 1.785,22 kuna i biti jednak tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog i nezakonitog uvećanja kamatne stope u periodu od 1.11.2008.g. do 6.05.2011.g. tužitelj je tuženiku uplatio veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu stopu, čime je tužitelj preplatio svoju kreditnu obvezu. Tužitelj predlaže sudu da nakon što provede sve dokaze usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti suda pred kojim se vodi postupak te skreće pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102848207 od 13. veljače 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time da su parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 4.962,00 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih kamata i tečajnih razlika Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba pa bi tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita vršene i od strane JJ, dok za određene uplate nisu naznačene osobe uplatitelja, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate. Tuženik ističe prigovor zastare na utužene iznose a obzirom da je tužba podnesena 27. travnja 2021. te da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio. U odgovoru na tužbu tuženik se očituje vezano za odluke Visokog trgovačkog suda i VSRH u kolektivnom postupku na koje se poziva tužitelj te navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti iz razloga jer je odraz zakonske odredbe čl. 22 Zakona o obveznim odnosima a primjenjujući stav suda Europske unije direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Tuženik navodi da je tužitelj bio informiran o ugovornim odredbama u fazi pregovora prije prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice kredita u kojem se glavnica kredita veže za CHF. Sve promjene kamatnih stopa tuženik je vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj je po tužbenom zahtjevu usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te tuženik spori da bi na srani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. O tijeku zakonskih zateznih kamata na utužene pojedinačne iznose od dana plaćanja tuženik smatra da je isti neosnovan kako to tužitelj traži jer da članak 214 ZOO-a propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova da se vraća zajedno sa zateznim kamatama ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od podnošenja zahtjeva. Prema mišljenju Građanskog odjela VSRH sa sjednice od 5.3.2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe č. 214 ZOO-a treba smatrati savjesnim te stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Tuženik ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 2.072,67€ kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i to za razdoblje otplate kredita počevši od 2.3.2006. do zaključno 2.12.2018. a zadržava si pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.

3. U daljem tijeku postupka stranke su se očitovale na navode iz podnesaka suprotne strane a koji su u suprotnostima sa navodima iz njihovih podnesaka. Stranke se pozivaju na opća načela obveznog prava te odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda RH, a koje su već ranije isticane u tužbi i odgovoru na tužbu.

4. Sud nije posebnim rješenjem odlučio o prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti suda pred kojim je podnesena tužba a imajući u vidu da tužitelj ima prebivalište u [adresa] koja pripada nadležnosti Općinskog suda Slavonski Brod Stalna služba u Novoj Gradiški koji je nadležan po mjestu prebivališta tužitelja. Rješenjem Županijskog suda u Splitu Gž-741/17 od 27.3.2017. utvrđeno je da je prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog sjedišta prodavatelja ili pružatelja usluga nepoštena u smislu čl. 3 Direktive ako o istoj nije posebno pregovarano. Zbog navedenog ovaj sud je odbio kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari a pozivajući se na čl. 81 st. 1 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003). Nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima regulira i Direktiva vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima a koja je objavljena u Službenom listu 95, 21.4.1993. – dalje Direktiva. Među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70 st. 1 do 4 ZPP-a. Slijedom istoga da temeljem čl. 19. st. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane tj. pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište a što je lex specijalis u odnosu na odredbe ZPP-a. Zbog navedenog nema primjene odredbe čl. 46 ZPP-a o opće mjesnoj nadležnosti suda na koju se tuženi poziva u odgovoru na tužbu već odredbi čl. 19.1. st. 1 ZPK (VS RH u odluci Gr1-143/2019 od 11.12.2019.

Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan i suprotan sa iskazanim stavovima u presudi Europskog suda za ljudska prava i domicijelnim sudovima odnosno suprotan je Direktivi 93/13 EEZ kao i čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača.

5. Na ročištu od 17.4.2023. punomoćnik tužitelja je predložio financijsko vještačenje na okolnost izračuna preplate anuiteta zbog primjene ništetne valutne klauzule kao razlike između mjesečnih iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti kojeg je tuženik stvarno naplaćivao prema tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja i mjesečnog iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita a sve to kroz razdoblje koje je predmet tužbenog zahtjeva a sve to iskazano u eurima.

6. Rješenjem ovog suda od 29.5.2024. određeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Borisu Belunjak iz Požege na okolnost utvrđivanja pretplate glavnice zbog primjene ništetne valutne klauzule kroz period otplate kredita kao i iznos potplate za razdoblje kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita po pojedinim datumima a sve za razdoblje otplate kredita sa posebnim izračunom preplaćenog iznosa za utuženo razdoblje.

Tuženiku je istim rješenjem naloženo dostaviti dokumentaciju kojom tužitelj ne raspolaže a sve temeljem čl. 233 st. 1 i 2 ZPP-a a koju tuženik ne može uskratiti sudu.

7. Financijski vještak Boris Belunjak je u svom pismenom nalazu od 15.7.2024. (str. 348-366 spisa) naveo da je u tablici 4 nalaza sumarni pregled ukupnih razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu s prikazom ukupnih razlika i više i manje plaćenih razlika za razdoblje otplate kredita uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu.

Ukupna razlika plaćene glavnice zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune za cijelo razdoblje otplate kredita iznosi više plaćen iznos od 627,69€, a manje plaćen iznos je 274,74€ odnosno to je potplata zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u cijelom razdoblju otplate kredita. Vještak navodi da je ukupna razlika između plaćenih anuiteta i početnog anuiteta uz isključenje utjecaja više plaćene redovne kamate razlika od 352,95€ a što je razlika koja se dobiva kada se od više plaćenog iznosa odbije manje plaćeni iznos a kako je to iskazano u tablici 4 kolona 9 i 10 (str. 355 spisa).

Ukupna razlika plaćene glavnice zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune za utuženo razdoblje otplate kredita u razdoblju od 1.11.2008. do otplate iznosi više plaćen iznos od 618,02€, a manje plaćen iznos je 4,69€ odnosno to je potplata zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u utuženom razdoblju otplate kredita. Vještak navodi da je ukupna razlika između plaćenih anuiteta i početnog anuiteta uz isključenje utjecaja više plaćene redovne kamate razlika od 613,33€ a što je razlika koja se dobiva kada se od više plaćenog iznosa odbije manje plaćeni iznos u utuženom razdoblju a kako je to iskazano u tablici 4 kolona 9 i 10 (str. 355 spisa). Slijedom navedenog tužitelj je preplatio iznos od 618,02€ a što je preplata između plaćenih anuiteta i početnog anuiteta a zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati glavnice kredita za utuženi period otplate kredita po svakom anuitetu.

8. Na dostavljeni nalaz tužitelj nije imao primjedbi a navodi da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom otplate kredita tužitelj na ime tečajne razlike uz isključenje utjecaja razlike više plaćenih anuiteta zbog povećanja redovnih kamatnih stopa izvršio preplatu anuiteta u ukupnom iznosu od 4,729,31 kuna/627,69 EUR te da je tijekom otplate kredita tužitelj izvršio i potplatu kredita za iznos od 2.069,99 kn/274,74 EUR kada je primijenjeni tečaj CHF za kune u otplati kredita bio manji u odnosu na primijenjeni tečaj za CHF na dan isplate kredita. Navedene preplate i potplate na ime tečajne razlike uz isključenje utjecaja povećanja kamatnih stopa financijski vještak je posebno za svaki pojedini mjesec i ukupno iskazao u Tablici 3 nastavak, kolona 7. i 11(samo više plaćeno), kolona 8. i 12.(samo manje plaćeno). Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 13.07.2024.g. kao stručno i objektivno te danim u skladu relevantnom financijskom dokumentacijom.

Tužitelj smatra potrebnim pojasniti kako tužitelj prilikom uređenja tužbenog zahtjeva neće uzeti u obzir manje plaćene iznose tzv. potplate nastale u razdoblju kada je tečaj za CHF bio niži od početnog, a ovo imajući u vidu pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog u presudi broj Rev 549/2023-4 od 18.12.2023.g. koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

S obzirom da je tuženik u ovom postupku u svom odgovoru na tužbu istakao procesni prigovor radi prijeboja jasno je da će sud u zavisnosti od raspolaganja tuženika morati u svojoj odluci odlučiti o tom prigovoru i eventualno izvršiti prijeboj tužiteljeve i tuženikove tražbine, pa isto nije dužan učiniti tužitelj prilikom uređenja tužbenog zahtjeva jer bi na taj način tužitelj sam sebe oštetio, odnosno došlo bi do dvostrukog umanjenja tužiteljeve tražbine za tzv. potplatu.

9. Temeljem čl. 189. Zakona o parničnom postupku tuženik može do zaključenja prethodnog postupka pred sudom podnijeti kod istog suda protutužbu, odnosno temeljem čl. 288 a. ZPP-a prigovor radi prebijanja može se istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Tuženik je stavio prigovor radi prebijanja u odgovoru na tužbu i sud je dao zadatak financijskom vještaku da izvrši prijeboj tražbina odnosno da izračuna iznose preplate i potplate u odnosu na visinu tečaja CHF u vrijeme isplate kredita.

Sud je prihvatio prigovor prijeboja tuženika gdje je u odgovoru na tužbu prije zaključenja prethodnog postupka zatražio da se izvrši prijeboj iznosa potplate sa iznosom preplate te je tuženik i naznačio iznos potplate od 2.072,67kn /275,09€ a što je iznos koji gotovo dogovara iznosu izvještačene potplate od 274,74€ koliko je financijski vještak u pismenom nalazu izračunao da je potplata tj. manje plaćeno zbog primjene tečaja CHF za kune a gdje je vještak izvještačio iznos potplate 274,74€ za cijelo razdoblje otplate kredita. Pri preciziranju tužbenog zahtjeva tužitelj nije utuženi iznos preplate smanjio za iznos potplate već potražuje iznos od ukupno 627,69€.

U razdoblju kako je tužbeni zahtjev preciziran a kojim se potražuje samo preplaćeni iznos počevši od 1.11.2008. do otplate kredita više plaćeno po pismenom nalazu iznosi 618,02€ a razlika plaćenog zbog primjene tečaja CHF za kune odnosno razlika između više plaćenog za utuženo razdoblje od 618,02€ i manje plaćenog od 4,69€ a razlika više i manje plaćenog iznosi 613,33€. Kako je tuženik stavio prigovor prijeboja za iznos potplate sud je izvještačeni iznos potplate od 274,74€ odbio za iznos preplate kroz razdoblje otplate kredita a koja preplata je 627,69€ pa je dobivena razlika više i manje plaćenog u tijeku otplate kredita u iznosu od 352,95€ koji iznos je osnovan i koji je dosuđen tužitelju za razdoblje i sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti precizirani u tužbenom zahtjevu za dosuđeni osnovani iznos od 352,95€.

Tužitelj je odbijen sa preostalim iznosom od 274,74€ a što je iznos preko osnovanog iznosa od 352,95€ do zatraženog iznosa od 627,69€.

Tuženik se nije očitovao na pismeni nalaz vještaka niti se protivio matematičkom izračunu u dostavljenom pismenom nalazu financijskog vještaka.

10. Provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 13.2.2006., u otplatni plan za kredit, u obavijesti o kreditu, u pregled prometa po partiji kredita od 14.2.2006. do 16.5.2011., u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u pismeni nalaz financijskog vještaka Borisa Belunjak od 15.7.2024., u iskaz saslušanog tužitelja, u usmeno očitovanje financijskog vještaka na ročištu od 3.12.2024.

11. Tužitelj VJ iskazao je da je kredit 2006.podigao kod tuženika u poslovnici u Požegi. U banci mu je rečeno da je to u to vrijeme bio najpovoljniji kredit, a isti je bio vezan uz CHF koji je tada bio najsigurnija valuta. Nije se u drugim bankama interesirao o uvjetima podizanja kredita vezano za drugu valutu. Čuo je što znači valutna klauzula, no u vrijeme podizanja kredita nije razumio rizik takvih kredita u slučaju promjene tečaja valute uz koji se veže otplata kredita.

Načelno zna što znači promjena kamatne stope. Nitko nije posebno upozoravao na rizike takvih kredita, te nije mogao utjecati na uvjete dobivanja kredita. Ne sjeća se da li je čitao ugovor prilikom potpisivanja istoga, no kada je došao potpisati ugovor je već bio napisan i nije imao mogućnost mijenjati bilo šta, niti je to namjeravao. Vjerovao je i banci i djelatniku banke vezano za informacije koje je dobio prilikom podizanja kredita. Ne sjeća se ime djelatnice banke kod koje je podizao kredit , no zna da je bila ženska osoba. Namjena podignutog kredita je bila adaptacija stambenog prostora u kojem živi na adresi [adresa]. Vezano za otplatu

- 1 0 -

anuiteta kredita smatrao je da će isti biti isti kroz vrijeme otplate. Kod tuženika je prije sklapanja kredita išao je par puta radi pribave i dostavljanja dokumenata koji su traženi od njega radi podizanja kredita.

12. Tuženik se nije protivio sniženju tužbenog zahtjeva sa iznosa u tužbi od 658,57€ na iznos od 627,69€. Tužitelj nije mogao bez prethodno provedenog financijskog vještačenja precizno naznačiti ukupan iznos preplate koju potražuje zbog ugovorene valutne klauzule a niti razliku mjesečnih anuiteta preplate s istog osnova. Nije osnovan tuženikov prigovor jer je Vrhovni sud zauzeo stav kako u slučaju individualnih restitucijskih zahtjeva temeljem stjecanja bez osnove zastara počinje teći od dana kada je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbe presudom ili je ništetnost utvrđena na drugačiji način. Tužitelj svoje potraživanje temelji na institutu stjecanja bez osnove uslijed ništetne odredbe pa je zadatak suda da kao o prethodnom pitanju odluči da li je ta odredba ništetna. Ukoliko zauzme takav stav ima se smatrati da je ništetnost ustanovljena na drugačiji način te bi tek od tada mogla teći zastara. U odnosu na tijek zateznih kamata sudska praksa je također zauzela stav u činjenično i pravno identičnom predmetu kako je do ništetnosti odredbe došlo zbog postupanja tuženika te postoji obveza vraćanja iznosa glavnice sa zateznim kamatama koje teku od slijedećeg dana nakon što je pojedini iznos preplaćen. Tužitelj je naznačio da se utuženi iznos od 627,69€ odnosi na preplatu zbog ugovorene valutne klauzule.

13. Zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli počinje teći tek donošenjem odluke VTS RH br. P-6632/2018 od 14.6.2018. kada je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule. Tužba u ovom predmetu podnesena je sa 27.4.2021 za preplatu temeljem primjene valutne klauzule, a što je unutar zakonskog roka od 5 godina pa je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

U odnosu na zahtjeve za preplatu zbog primjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presuda VTSRH donijeta je 14.6.2014. a kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa zastara preplate po tom osnovu teče od 14.6.2014. Tužba tužitelja je u ovom predmetu podnesena sa 27.4.2021. no tužitelj istom nije utužio preplatu zbog primjene promjenjive kamatne stope već samo preplatu zbog ugovorene valutne klauzule. Ovom tužbom se traži utvrđenje ništetnih odredbe čl. 8. ugovor o kreditu o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora tj. tuženika te u pogledu čl. 7. ugovora o kreditu u pogledu odredbe istog ugovora od 13.2.2006. kojom je ugovorena valutna klauzula a koja utvrđenja ništetnosti ne zastarijevaju.

Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela od 30.1.2020. revidirao je svoje ranije shvaćanje o zastari restitucijskoj zahtjeva te je donio novo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (ugovorne odredbe).

Sud smatra da je tuženik nesavjesni stjecatelj preplaćenih iznosa jer su sudovi u predmetu "Potrošač" ocjenjivali postupanje banaka u predugovornoj i ugovornoj fazi

- 1 1 -

prilikom sklapanja ugovora o kreditu te su ocijenili da je postupanje banaka bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja pa je to bio razlog utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a ima pravo na zateznu kamatu od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate jer je tuženik kao financijska institucija bio nesavjestan stjecatelj te se tuženik prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja a što nije (ŽS u Varaždinu presuda br. Gž-1613/2018-2 od 19.2.1919. i Gž-1226/2020- 2 od 30.3.2021., ŽS u Bjelovaru presuda Gž-597/2017-2 od 15.3.2018.) Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača a obzirom da iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da je tužitelj podigao kredit za adaptacije stambenog prostora. Otplatu kredita je vršio tužitelj a nekad je uplatu izvršila i supruga tužitelja no ne stoje prigovori punomoćnika tuženika da su druge osobe vršile plaćanje mjesečnih anuiteta. Tužena je priznala uplatu svih navedenih iznosa i nije osnovan prigovor aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje ove tužbe. Tužitelj je potrošač jer je u čl. 3 st. 1 točka 15 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/3) potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu gdje je tužitelj potrošač a tužiteljev kredit je potrošački odnosno namjenski radi adaptacije stambenog objekta.

Valutna klauzula iz sklopljenog ugovora o kreditu je odraz dispozitivne odredbe hrvatskog prava koja ugovarateljima ostavlja mogućnost drugačijeg rješenja te ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti podložna ocjeni nepoštenosti sukladno čl. 1 st. 2 direktive Vijeća 93/13/EEZ. Odredba čl. 22 ZOO-a o valutnoj klauzuli je dispozitivna zakonska odredba koja ugovornim stranama ostavlja mogućnost pregovaranja i dogovora i to o njenoj primjeni i o modalitetu njezine primjene. Ta odredba predstavlja dispozitivnu odredbu koja predviđa i dopušta drugačija rješenja pa je takva ugovorna odredba odraz dispozitivne odredbe i ulazi u područje primjene direktive Vijeća 93/13/EEZ i može biti predmetom ocjene nepoštenosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli može biti predmetom ocjene nepoštenosti te je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pravomoćno okončan sudski postupak P-1401/12 gdje je predmetom spora bila ocjena nepoštenosti valutne klauzule te su svi prvostupanjski i instancioni sudovi kod donošenja svojih odluka primjenjivali i spomenutu direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993.

14. Po provedenom dokaznom postupku te ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev kako je isti preciziran po tužitelju pismenim podneskom od 16.9.2024. djelomično osnovan do iznosa od 352,96€ dok je sa iznosom od 274.74 € tužitelj odbijen kao neosnovanim. .

15. Iz nalaza financijskog vještaka Borisa Belunjak proizlazi da je tužitelj preplatio glavnicu zbog primjene ništetne valutne klauzule kroz utuženi period otplate kredita za iznos od ukupno 627,69€ a što je specificirano po mjesecima u izreci presude. Sud je prihvatio prigovor prijeboja koji je istakao tuženik a koja potplata je prema nalazu vještaka 274,74€ pa se odbijanjem iste od iznosa preplate dobiva razlika preplate i potplate u dosuđenom iznosu od ukupno 352,95€ sa pojedinačno izračunatim iznosima preplate kako je to navedeno u točki III izreke presude.

- 1 2 -

16. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 13.2.2006. Ugovor o kreditu u iznosu od 19.920,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate kredita od 60 mjeseci s ugovorenom, promjenjivom, početnom kamatnom stopom od 5,49% godišnje na dan sklapanja ugovora

- da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala

- da je u čl. 7 Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula

- da je kredit u cijelosti otplaćen prije 30.9.2015. zakonskog roka za provedbu konverzije te za kredit nije provedena konverzija kredita.

17. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka, te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Istom presudom utvrđeno je da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja predmetnih ugovora banke nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – potrošač protiv banaka predstavlja kolektivni postupak te u skladu sa čl. 502 c ZPP-a pravomoćna presuda obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava potrošača čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Provedenim dokazima a iz navoda stranaka u njihovim podnescima proizlazi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o odredbi Ugovora o kreditu od 13.2.2006. prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze ugovorena kao promjenljiva a sve u skladu s Odlukom tuženika a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49% godišnje. Nije pregovarano niti o odredbi Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz CHF.

- 1 3 -

Sud je prihvatio iskaz saslušanog tužitelja koji je iskazao da je kredit podigao radi adaptacije stambenog objekta. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula.

Tuženik nije dokazao da je prilikom samog sklapanja ugovora o kreditu informacijama putem osobnih bankara ili u samim ugovorima ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu da je na isto upozorio tužitelja kao korisnika kredita jer se u stvarnosti radilo o odredbama koje su izrazito nepovoljne za korisnika kredita i takvo upozorenje je trebalo naći mjesta u ugovoru. Tuženik ne tvrdi da je tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost već tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF koji je uslijedio u tijeku otplate kredita. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te mu objasni sve parametre o kojima ovisi stabilnost valute, valutnog rizika u odnosu na CHF. Specifičnost i priroda valute CHF je poznata bankama no ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem te neinformirani potrošač nije svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovorih odredbi ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te banka zna za taj rizik ali ga prešućuje. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu, za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 96/03-dalje ZZP/03) za razdoblje do 06. kolovoza 2007. godine do kada je taj zakon bio na snazi, potom od 07. kolovoza 2007. godine Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine broj: 97/07, 125/07 dalje ZZP/09) kada je isti zakon stupio na snagu do 31. prosinca 2008. godine. Odredbom čl.84. ZZP/03 i odredbom čl.99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati je su li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specialis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno.

Tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu tj. a koji način će promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita a to tuženik tijekom postupka ni ne tvrdi. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljena na primjeni valutne klauzule a na štetu tužitelja. Predmet i cijena su bitni sastojci ugovora pa je tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247 ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Temeljem čl. 269 st. 2 ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je odredba čl. 272 istog zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti. Odredba čl. 270 st. 1 ZOO-a propisuje da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva da je ugovor ništav.

U smislu odredbe čl. 295. st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih

- 1 4 -

ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

18. Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4. ZOO–a, a kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno - pravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je već ranije rečeno bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

19. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Tužitelj potražuje preplatu po osnovi tečajnih razlika zbog ugovorene valutne klauzule u utuženom razdoblju otplate kredita počev od mjeseca 1.11.2008. do zaključno 1.3.2011. a kako je to precizirano podneskom od 16.9.2024. (str. 372 spisa) nakon provedenog financijskog vještačenja.

- 1 5 -

21. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći tek donošenjem odluke VTS RH br. P-6632/2018 od 14.6.2018. kada je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule. Tužitelj je tužbu kod ovog suda podnio sa 27.4.2021. unutar općeg zastarnog roka od 5 godina, a preciziranje tužbenog zahtjeva smanjenjem istog učinjena je sa danom 16.9.2024.

Zbog navedenog je istaknuti prigovor zastare od strane tuženika neosnovan. Donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda zastara je počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare a sve temeljem čl. 230 st. 1 u svezi s čl. 238 st. 2 i čl. 241 ZOO-a budući da je rok za zastaru 5 godina.

22. Sud u cijelosti prihvaća pismeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjak od dana 15.7.2024. godine, a koji nalaz je dan stručno i objektivno te u nalazu nisu nađene okolnosti i navodi koji bi ukazivali na sumnju u pravilnost danog nalaza, a na koji nalaz ni stranke nisu imale primjedbi.

23. Tužitelj je tužbeni zahtjev mogao precizirati tek nakon provedenog financijskog vještačenja bez kojeg vještačenja tužitelj nije mogao izvršiti preciziranje mjesečnih preplaćenih iznosa niti datume dospijeća istih tj. datuma od kojih proizlazi obveza vraćanja ovako preciziranih iznosa tužitelju.

Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od ukupno 352,96€ na ime razlike plaćenih anuiteta tj. preplate koja je nastala zbog primjene valutne klauzule i plaćanja glavnice po važećem tečaju CHF za kune na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF za kune na dan isplate kredita, pa je u smislu odredbe čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojen te je odlučeno kao u izreci ove presude. Na svaki dospjeli iznos glavnog duga teku zatezne kamate kako je to navedeno u izreci presude a temeljem čl. 29. st 1 i 2 ZOO-a.

Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 274,74€ a koliko iznosi potplata tj. manje plaćeni anuiteti zbog primjene valutne klauzule a kada je anuitet bio manji zbog nižeg tečaja CHF od tečaja koji je bio u vrijeme realizacije kredita.

24. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl. 154. st. 2. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 627,69€, priloženi troškovnik tužitelja (str. 380 spisa) i troškovnik tuženika (str. 376 spisa) te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 -dalje: OT) tužitelju su kao potrebni priznati slijedeći troškovi.

Priznat je trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00€ (Tbr.7/1 OT), trošak zastupanja na ročištima od 17.4.2023. i 3.12.2024. u iznosu od po 100,00€ za svako ročište (tbr. 9/1 OT), trošak pristupa na ročište za objavu presude 16.1.2025. u iznosu od 50,00€ po tbr 8/3 OT, trošak sastava podnesaka od 24.6.2021., 16.9.2024. od 100,00€ za svaki podnesak (Tbr.8/1 OT), trošak pribave isprave za stranku prema tbr. 36/3 OT u iznosu od 50,00€ a što zbrojeno daje iznos od ukupno 600,00€ sa pripadajućim PDV-

- 1 6 -

om od 150,00€ te troškom sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27€ što ukupno daje zbroj od 763,27€.

Kako je tužitelj uspio u omjeru od 56% tužbenog zahtjeva a tuženik se protivio i osnovu i visini tužbenog zahtjeva od osnovano dosuđenog troška od 763,27€ omjer od 56% čini iznos od 427,43€.

Na taj trošak tužitelju u cijelosti pripada i materijalni trošak plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 398,17€ a što zbrojeno sa 427,43€ daje iznos od ukupno 835,60€.

25. Odlučujući o troškovima tuženika sud je istome priznao trošak sastava odgovora na tužbu temeljem tbr. 8/1 OT u iznosu od 100,00€, trošak sastava podneska od 4.4.2023. u iznosu od 100,00€ tbr.8/1 OT, te trošak pristupa na ročište 17.4.2023. u iznosu od 100,00€ tbr. 9/1 OT. Tuženiku nije priznat zatraženi trošak od po 100,00 bodova za svaku radnju a obzirom na vrijednost predmeta spora od 627,69€ a gdje prema tbr. 7 točka 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 -dalje: OT) punomoćniku stranke pripada 50 bodova po radnji za predmete gdje je vrijednost spora od 332,01€ do 664,00€. Na dosuđenih 300,00€ tuženiku pripada PDV od 75,00€ što zbrojeno daje 375,00€ a omjer uspjeha tuženika je 44% a što iznosi 165,00€.

26. Kada se prebiju osnovani troškovi stranaka u postupku prema uspjehu istih i kada se od osnovanog troška tužitelja od ukupno 835,60€ odbije trošak tuženika od 165,00€ dobije se razlika od 670,60€ koji parnični trošak je tužena strana dužna naknaditi tužitelju a sve prema uspjehu tužitelja u postupku.

27. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku temeljem čl. 11. st. 1 točka 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Novoj Gradiški 16. siječnja 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Robert Demo

2. Odvj. Damir Metelko